REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-223/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, Vrtni put 1, OIB 29524210204, kojeg zastupa punomoćnica Mateja-Ana Majdak Juranović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Telemach Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, Josipa Marohnića 1, OIB 70133616033, kojeg zastupa Marta Jelaković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ostermann i Partneri u Zagrebu, zbog smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1033/2022-3 od 25. siječnja 2023., kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Psp-11/2022-14 od 25. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 29. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Revizija tuženika podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1033/2022-3 od 25. siječnja 2023. se odbija.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na smetanje posjeda (točka II. 1. izreke) te je odlučeno o troškovima postupka (točka II. 2. izreke).

2. Rješenjem suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tužitelja i preinačeno je rješenje suda prvoga stupnja tako da je tužbeni zahtjev upravljen na zaštitu od smetanja posjeda prihvaćen. Odlučeno je i o troškovima postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-2482/2023-2 od 12. rujna 2023. tuženiku dopustio podnošenje revizije zbog pitanja:

„Je li tuženik postupao samovlasno ako je postavio kabele u postojeću infrastrukturu zgrade (kanalice) u skladu s čl. 24.b. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013, 71/2014, 72/2017)?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv odluke suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/1, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog navedenog pravnog pitanja. Predlaže da ovaj sud preinači preinačiti pobijano rješenje na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti i obveže tužitelja da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, podredno predlaže ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti tome sudu na ponovno odlučivanje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost podnesene revizije te predlaže reviziju odbiti i dosuditi mu trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanjem posjedovne zaštite u odnosu na telekomunikacijsku opremu – kanalice i ormariće na kanalicama u stambenoj zgradi koja se nalazi na adresi [adresa] u [adresa] uspostavom posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, uklanjanjem postavljenih kabela kroz kanalice i ormarića tužitelja te zabrana takvog ili sličnog smetanja ubuduće.

9. Sud prvoga stupnja u bitnome zaključuje da vršenje telekomunikacijske usluge putem kablova koji prolaze kroz kanalicu samo po sebi ne predstavlja posjedovanje kanalice u kojoj se ti kablovi nalaze u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 100/04, 79/06, 141/06, 146/08, 38/08, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17

- dalje: ZVDSP), obzirom da smještaj kabela u kanalicu nije nužna pretpostavka mogućnosti putovanja signala kroz taj kabel i da kanalice koje su pričvršćene uz zid građevine i kroz koje su položeni kabeli koji služe pružanju telekomunikacijskih usluga u toj građevini, nisu i ne mogu biti samostalan predmet posjedovanja, već se posjedovanjem građevine ujedno ostvaruje faktična vlast (posjed) i na takvim kanalicama koje su samo dio te građevine, a svrha tih kanalica je ograničena na omogućavanje posjednicima korištenje telekomunikacijskih usluga, pa nisu dio stvari koje bi mogao biti samostalni predmet posjedovanja u smislu čl. 10. st. 4. ZVDSP-a, slijedom kojeg stava smatra da tužitelj, bez obzira da je njegov pravni prednik predmetne kanalice postavio a on ih koristi za smještaj kabela kojim pruža usluge, ne može biti posjednik predmetnih kanalica, već su posjednici osobe koje su posjednici stambene zgrade u kojoj se iste nalaze i posjed ostvaruju posjedovanjem stambene zgrade, što i proizlazi iz izjave i suglasnosti predstavnika stanara predmetne zgrade prema kojoj je tužitelj, kao pružatelj telekomunikacijskih usluga putem kabela smještenih u kanalice, zatražio od suvlasnika izjave da iste koristi i održava dok postoji potreba usluga u zgradi, pa stoga tužitelj ne ostvaruje svoju faktičnu vlast na kanalicama, već ima status pomoćnika u posjedovanju u smislu čl. 12. ZV-a. Slijedom navedenog i osnovom odredbe čl. 22. st. 1. i 2. ZV-a sud prvoga stupnja odbija tužbeni zahtjev.

10. Preinačujući prvostupanjsku odluku sud drugoga stupnja iznosi pravno shvaćanje prema kojem posjed tih kanalica ne izvršavaju korisnici TK usluga, odnosno suvlasnici predmetne zgrade, već isključivo tužitelj, obzirom da u njima ima položene kablove putem kojih se i pruža usluga a koje je i dužan održavati. Nadalje zaključuje da prema provedenim dokazima u odnosu na navedene kanalice njihova je svrha zaštita kablova koje je i sukladno odredbi Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 76/22 - dalje ZEK) dužan održavati tužitelj, pa je stoga i nedvojbeno legitimiran posjednikom kanalica i ovlaštenikom zaštite tog svojeg posjeda istih. U smislu odredbe čl. 5. toč. 1. ZEK elektroničke komunikacije infrastrukture čini fizička infrastruktura, povezane usluge i druga oprema ili sastavnice povezane sa elektroničkom komunikacijskom mrežom ili elektroničkom komunikacijskom uslugom koja omogućava ili podržavaju pružanje usluga putem te mreže ili usluge ili imaju takvu mogućnost, a obuhvaćaju zgrade ili ulaze u zgrade, žične instalacije unutar zgrada, antene, antenske stupove, antenske prihvate, tornjeve i druge potporne građevine, kabelsku kanalizaciju, cijevi, zdence i ulične ormare, bežične pristupne točke kratkog doma, te sustav uvjetovanog pristupa i elektroničke programske vodiče. Pritom se sud drugoga stupnja poziva i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su IV-1333/12 od 22. listopada 2012., prema kojem su šahtovi kanala distributivno – komunikacijske infrastrukture stvari, a nasilno otvaranje šahtova, te povlačenje postavljanja optičkih kabela drugih operatera pored postojećih kabela tužitelja je i smetanje posjeda. Slijedom toga zaključuje da su ostvarene pretpostavke sudske zaštite posjeda vezano za čl. 21. st. 1. i st. 2. ZV-a.

11. Tuženik naznačenim pitanjima osporava pravilnost primjene odredbe čl. 21. st. 1. ZVDSP-a i čl. 24.b ZEK-a, ističući da je svaka samovlast zabranjena, ali da odredba čl. 20. st. 4. ZVDSP-a određuje da nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela, donesenom na temelju zakona koji to dopušta. Ističe da je krajnji cilj odredbe članka 20. st. 4. ZVDSP-a spriječiti zloporabu prava i istovremeno zajamčiti funkcioniranje društva na način da se, između ostalog, osigura uredno funkcioniranje pravosuđa i organa reda, zaštita života i imovine te potakne učinkovitost obavljanja gospodarskih aktivnosti. Smatra da njegovo postupanje nije bilo samovlasno jer se temelji na čl. 24.b ZEK-a, a što je potvrđeno odlukom HAKOM-a, Klasa: UP/I-344- 08/21-03/01, Urbroj: 376-05-3-21-11 od 7. listopada 2021. (dalje: „Odluka HAKOM- a“) te presudom VUS-a, poslovni broj UsII-332/21 od 24. ožujka 2022. (dalje: „Presuda VUS-a“), zbog čega tužitelj nema pravo na posjedovnu zaštitu čak i ako bi sud ocijenio da kanalice mogu biti samostalan predmet posjedovanja.

12. Tvrdi da je postavljanje novih kanalica je beziznimno povezano s visokim troškovima te je, u slučaju kada u zgradi već postoji odgovarajući sustav kanalica u kojem postoji slobodni prostor, očito gospodarski najučinkovitije koristiti postojeće kanalice, a ne raditi analizu postojeće kabelske kanalizacije zgrade kao i građevinskih komponenti zgrade, izraditi odgovarajući projekt postavljanja kanalica, angažirati izvođače, bušiti armiranobetonske proboje između pet katova zgrade, ugrađivati nove kanalice te žbukati i ličiti zidove nakon izvedenih radova, a to sve tim više što je tuženik postupao u skladu sa zakonom, budući da je kabele postavio na temelju suglasnosti suvlasnika zgrade koji se smatraju i vlasnicima kanalica (osim ako je ugovorom između suvlasnika i operatora uređeno drugačije, što ovdje nije slučaj) i da je gospodarski najučinkovitije ponovno koristiti postojeću fizičku infrastrukturu za postavljanje elektroničke komunikacijske mreže. Unatoč tome, gotovo godinu dana nakon pravomoćno uređenog regulatornog pitanja na koji način operatori mogu postavljati kabele u postojeću fizičku infrastrukturu stambene zgrade (kanalice), drugostupanjski sud je prihvatio istovjetan zahtjev tužitelja i isti sporni odnos uredio na suprotan način.

13. Za ovaj slučaj relevantna je odredba čl. 24.b ZEK-a, koja glasi:

„(1) Svi operatori javnih komunikacijskih mreža imaju pravo, na temelju sporazuma o pristupu s vlasnicima ili nositeljima prava korištenja pristupne točke i fizičke infrastrukture unutar zgrade, o vlastitom trošku uvesti svoju mrežu do pristupne točke te pristupiti bilo kojoj postojećoj fizičkoj infrastrukturi unutar zgrade radi postavljanja elektroničke komunikacijske mreže velike brzine, ako je udvostručavanje fizičke infrastrukture unutar zgrade tehnički neizvedivo ili gospodarski neučinkovito.

(2) Vlasnici ili drugi nositelji prava korištenja pristupne točke i postojeće fizičke infrastrukture unutar zgrade moraju, uz pravične i nediskriminirajuće uvjete, uključujući i cijenu, udovoljiti svakom razumnom zahtjevu za pristup koji su podnijeli operatori javnih komunikacijskih mreža.

(3) Ako se sporazum o pristupu iz stavka 1. ovoga članka ne postigne u roku od 60 dana od dana zaprimanja zahtjeva za pristup, svaka stranka može u daljnjem roku od 30 dana podnijeti zahtjev Agenciji za rješavanje spora, kako bi se procijenila usklađenost s uvjetima iz stavka 1. ovoga članka.

(4) Agencija donosi odluku o zahtjevu iz stavka 3. ovoga članka, vodeći u potpunosti računa o načelu razmjernosti, u najkraćem mogućem roku, a najkasnije u roku od 60 dana od dana zaprimanja urednog zahtjeva.“.

14. Da bi se odgovorilo na postavljeno pitanje prethodno treba odgovoriti na tvrdnju tuženika da je njegovo postupanje bilo dopušteno zakonom ili odlukom suda odnosno drugoga tijela (čl. 24.b ZEK-a), odnosno kakav značaj ima suglasnost suvlasnika stambene zgrade tuženiku, a na koji se tuženik poziva, i je li ta suglasnost relevantna za ovaj parnični postupak. Tom suglasnosti suvlasnici stambene zgrade dali su dopuštenje tuženiku da „postavi, koristi i održava svoje svjetlovodne kabele u postojeće kanalice koje su u vlasništvu vlasnika/suvlasnika zgrade/obiteljske kuće“.

15. Odredbom čl. 1. ZEK-a određeno je da se tim zakonom uređuje područje elektroničkih komunikacija, i to, između ostaloga postavljanje, održavanje i korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, uvjeti tržišnog natjecanja te prava i obveze sudionika na tržištu elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, a u čl. 2. st. 1. u smislu navedenog Zakona definirani su pojedini pojmovi pa se tako pod pojmom elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema podrazumijeva pripadajuća infrastruktura i oprema povezana s elektroničkom komunikacijskom mrežom i/ili elektroničkom komunikacijskom uslugom, koja omogućuje ili podržava pružanje usluga putem te mreže i/ili usluge, što osobito obuhvaća kabelsku kanalizaciju, antenske stupove, zgrade i druge pripadajuće građevine i opremu, te sustave uvjetovanog pristupa i elektroničke programske vodiče.

16. Prema shvaćanju ovoga suda suvlasnici predmetne zgrade suglasnost tuženiku u smislu čl. 24.b ZEK-a da svoje kabele postavi u kanalice koje se nalaze u vlasništvu tužitelja nisu mogli valjano dati. Oni su tuženiku mogli dati relevantnu suglasnost samo u odnosu na one kanalice koje su suvlasnici stambene zgrade sami postavili i koje su u njihovom vlasništvu i posjedu, naravno ukoliko te kanalice zaista i postoje. U konkretnom slučaju, suvlasnici stambene zgrade, dali su suglasnost tuženiku da svoje kabele postavi u kanalice koje se nalaze u posjedu i vlasništvu tužitelja, za što nisu ovlašteni, te zbog toga ta suglasnost nije odlučna za ovaj slučaj i ona ne otklanja samovlasno postupanje tuženika.

17. Posjed predmetnih kanalica, nakon što ih je tužitelj postavio na temelju suglasnosti suvlasnika, i po ovome sudu, ne izvršavaju korisnici TK usluga tuženika niti suvlasnici stambene zgrade, kako to pogrešno smatra tuženik, već isključivo tužitelj s obzirom na činjenicu što su u njima položeni tužiteljevi kablovi putem kojih pruža svoje TK usluge, a koje je dužan i održavati, a tim kanalicama je isključiva svrha zaštita kablova koje je tužitelj dužan održavati sukladno odredbama ZEK-a, i što one predstavljaju tužiteljevu TK infrastrukturu, što ga nedvojbeno legitimira posjednikom kanalica. Ne radi se stoga ovdje ni o kakvom pripatku zgrade ili pojedinog stana u smislu odredbe čl. 67. ZVDSP-a, kako bi eventualno stanari ili tuženik izvršavali bilo kakav posjed jer su suvlasnici predmetne zgrade dali odobrenje tužitelju da svoju stvar (konkretno TK opremu-kabele i kanalice) postavi unutar njihove zgrade. Time oni nisu dobili posjed te tužiteljeve Tk opreme jer je niti održavaju niti koriste nego to čini upravo i jedino tužitelj, koji je to dužan činiti i po odredbama ZEK-a.

18. Da predmetne kanalice nisu pripadak zgrade proizlazi i iz činjenice da je njihova uloga isključivo zaštita kablova, a ne i poboljšanje izgleda zajedničkih dijelova zgrade. Kanalice su dio elektroničke komunikacijske infrastrukture, prema odredbi čl. 5. toč. 1. sada važećeg ZEK-a, koje su, u ovom slučaju postavljene od strane i o trošku jednog isporučitelja TK usluga u svrhu zaštite vodova koji služe isporuci TK usluge (tužitelja) određenom broju korisnika, te čine njegovu distributivno odnosno elektroničku komunikacijsku infrastrukturu, koju je on, a ne i suvlasnici zgrade, dužan održavati. Stoga tužitelj u odnosu na te kanalice, prilikom pružanja svojih usluga ne izvršava faktičnu vlast stanara koji koriste te usluge, prema suvlasnicima zgrade, nema položaj pomoćnika u posjedovanju u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZVDSP-a.

19. Prema odredbama ZEK-a (čl. 24.b) za dopuštenost pristupa kanalicama drugog operatora moraju biti ispunjeni uvjeti da je udvostručavanje fizičke infrastrukture unutar zgrade tehnički neizvedivo ili gospodarski neučinkovito. Ukoliko navedeni uvjeti nisu ispunjeni, citirana odredba ZEK-a ne daje tuženiku pravo samovlasnog pristupa kanalicama koje se nalaze u posjedu i vlasništvu tužitelja. Tuženik nije tvrdio, a to ne tvrdi ni u reviziji da postavljanje vlastite infrastrukture tuženika u predmetne stambene zgrade ne bi bilo tehnički neizvedivo, nego tvrdi da je gospodarski neučinkovito, što tužitelj osporava.

20. Ovaj sud prihvaća tvrdnju tuženika prema kojoj je gospodarski najučinkovitije ponovno koristiti postojeću fizičku infrastrukturu za postavljanje elektroničke komunikacijske mreže i da mu to tužitelj mora omogućiti sukladno odredbi čl. 24.b st. 1. ZEK-e, međutim ta činjenica ne daje za pravo tuženiku da postupa samovlasno i da ne poštujući proceduru propisanu u čl. 24.b ZEK-e samovlasno, dakle bez sporazuma sa operaterom koji u zgradi ima položenu TK infrastrukturu, postavlja svoje kabele.

21. Tuženik prije postavljanja svojih kabla u kanalice koje je postavio tužitelj nije postupio sukladno odredbama čl. 24.b ZEK-a, a tom odredbom u st. 2. i st. 3. je određeno da vlasnici ili drugi nositelji prava korištenja pristupne točke i postojeće fizičke infrastrukture unutar zgrade moraju, uz pravične i nediskriminirajuće uvjete, uključujući i cijenu, udovoljiti svakom razumnom zahtjevu za pristup koji su podnijeli operatori javnih komunikacijskih mreža, a ukoliko se sporazum o pristupu ne postigne u roku od 60 dana od dana zaprimanja zahtjeva za pristup, svaka stranka može u daljnjem roku od 30 dana podnijeti zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (HAKOM) za rješavanje spora, kako bi se procijenila usklađenost s propisanim uvjetima. Tužitelj je tvrdio da on kao vlasnik i posjednik predmetnih kanalica, nikakav zahtjev za pristupom svojim kanalicama od strane tuženika nikada nije zaprimio, već je tuženik samovlasno uvukao svoje kabele u kanalice tužitelja, a tuženik nije osporio tu tvrdnju tužitelja, a ta činjenica ujedno proizlazi i iz predmetne Odluke HAKOM-e.

22. Vezano za Odluku HAKOM-e od 7. listopada 2021. ističe se da, u smislu odredbe čl. 24.b ZEK-a i čl. 20. st. 4. ZVDSP-a, HAKOM-e nije nadležno tijelo čijom bi odlukom postavljanje kabela tuženika u kanalice tužitelja uopće moglo biti dopušteno niti je izrekom predmetne Odluke od 7. listopada 2021. HAKOM uopće dopustio tuženiku postavljanje kabela u kanalice tužitelja. Tom Odlukom je u točki I. izreke odbijen zahtjev tužitelja za izmještanjem postavljenih optičkih kabela, a u točki II. izreke naloženo je tuženiku da podnese zahtjev tužitelju za sklapanje sporazuma o pristupu i korištenju pristupne točke i fizičke infrastrukture. Tužitelj kao operater koji je opremu i infrastrukturu postavio na temelju sporazuma o pristupu s vlasnicima o vlastitom trošku mora, uz pravične i nediskriminirajuće uvjete, uključujući i cijenu, udovoljiti svakom razumnom zahtjevu za pristup koji su podnijeli operatori javnih komunikacijskih mreža, a u slučaju da se sporazum o pristupu iz stavka 1. navedenog članka ne postigne u roku od 60 dana od dana zaprimanja zahtjeva za pristup, svaka stranka može u daljnjem roku od 30 dana podnijeti zahtjev Agenciji za rješavanje spora, kako bi se procijenila usklađenost s uvjetima iz st. 1. ovoga članka. Međutim to tuženiku ne daje za pravo da bez sporazuma sa tužiteljem ulazi i koristi njegovu infrastrukturu.

23. Kako je iz rješenja HAKOM-a, na koje se poziva tuženik, vidljivo da tuženik nije podnio zahtjev za rješavanjem spora, već zahtjev za provođenjem inspekcijskog nadzora, a budući da je tuženik bez podnošenja ikakvog zahtjeva temeljem odredbi čl. 24.b ZEK-a pristupio kanalicama tužitelja i u iste postavio svoje kabele, smetao je tužitelja u posjedu istih, jer čin smetanja posjeda, izvršen od strane tuženika, nije dopušten niti zakonom niti odlukom suda ili drugog tijela, kako to neosnovano tvrdi tuženik.

20. Rezimirajući izneseno odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Tuženik postupa samovlasno ako je postavio kabele u postojeću infrastrukturu zgrade (kanalice) bez sporazuma o pristupu s vlasnicima ili nositeljima prava korištenja pristupne točke i fizičke infrastrukture unutar zgrade, odnosno ukoliko nije postupio po odredbi čl. 24.b. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17).

21. Takvim se odgovorom reafirmira pravno shvaćanje ovoga suda zauzeto u odlukama povodom revizija po dopuštenju poslovni broj Rev-69/2024-2 od 6. veljače 2024., Rev-549/2024-2 od 16. travnja 2024., Rev-674/2024-2 od 8. svibnja 2024., Rev-618/2024-2 od 15. svibnja 2024.

22. Slijedom navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

23. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na prijedlog jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 29. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Goranka Barać-Ručević