REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-153/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-46/2022-3 od 13. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici broj P-814/2019-31 od 2. prosinca 2021., na sjednici održanoj 29. svibnja 2024.,
p r e s u d i o j e :
I. Revizija tuženika se odbija.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-46/2022-3 od 13. lipnja 2022., potvrđena je presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici broj P-814/2019-31 od 2. prosinca 2021. kojom su utvrđene ništetnim odredbe toč. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102504195 zaključenog između stranaka 5. srpnja 2005., kojim su u ispunjenju ugovora ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula u CHF, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju isplati iznos od 125.907,88 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka, kako je pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude.
2.1. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4180/2022-2 od 12. srpnja 2023. dopustio tuženiku izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude radi pravnog pitanja koje glasi:
"Je li korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu ili koji drugi sudionik kredita, odnosno koje je vršila treća osoba koja nije strana ugovora o kreditu?"
2.2. Naime, na temelju odredbi čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP radi pravnog pitanja navedenog u izreci tog rješenja.
3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. ZPP zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno preinači pobijanu presudu.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju odbaciti kao nepravovremenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. U odnosu na prigovor tužitelja da je revizija nepravovremena, ovaj sud je utvrdio da je rješenje broj Revd-4180/2022-2 od 12. srpnja 2023. uručeno punomoćniku tuženika 3. studenoga 2023., a da je revizija izjavljena 4. prosinca 2023. (ponedjeljak), te je u smislu čl. 112. st. 4. i čl. 382. st. 2. ZPP tuženik pravovremeno podnio reviziju.
7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je revizija dopuštena.
8. Nižestupanjski sudovi su primjenjujući presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava (u daljnjem tekstu: kolektivni spor) kojima je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući u utuženom razdoblju formularne ugovore o kreditu s nepoštenim (ništetnim) odredbama o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke, naložili tuženiku da tužitelju, koji je bio korisnik kredita, u skladu s pravilima o učincima ništetnosti i stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO), vrati preplaćene ugovorne kamate i tečajne razlike koje je stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba.
9. Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije, odnosno sporno je pitanje je li korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu. Naime, tuženik je isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije korisnika kredita da zahtijeva povrat stečenog bez osnove jer navodno korisnik kredita nije osobno plaćao pojedine anuitete kredita pa nije došlo do umanjenja njegove imovine u smislu čl. 1111. ZOO.
10. Nižestupanjski sudovi su ocijenili neosnovanim prigovor tuženika da je dio rata kredita umjesto tužitelja otplatio njegov sudužnik pa da tužitelj osobno nema pravo potraživati i te iznose, iz razloga što je prvenstvena obveza otplate predmetnog kredita bila na tužitelju i on s te osnove ima pravo na sva potraživanja (vraćanja), a odnos između tužitelja i sudužnika će se rješavati kroz eventualni regres između njih. Naime, istaknuto je da su u obvezno pravnom odnosu na temelju predmetnog ugovora o kreditu prvenstveno tužitelj i tuženik, te je tuženik ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti isti plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta. Okolnost da je dio obveze po Ugovoru o kreditu platila treća osoba, inače sudužnik po ugovoru o kreditu, ne utječu na legitimaciju tužitelja, jer je sudužnik uplatu vršio u ime i za račun tužitelja.
11.1. Za odgovor na postavljeno revizijsko pitanje relevantne su prije svega odredbe ZOO. Tako je čl. 1111. st. 1. ZOO propisano:
„(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“
(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“
11.2. Nadalje čl. 161. ZOO propisano je:
„(1) Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.
(2) Vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. (3) Vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno.
(4) Vjerovnik može primiti ispunjenje od treće osobe bez dužnikova znanja, pa i u slučaju kad ga je dužnik obavijestio da ne pristaje da treći ispuni njegovu obvezu.
(5) Ali ako mu je dužnik ponudio da sam ispuni odmah svoju obvezu, vjerovnik ne može primiti ispunjenje od treće osobe.“
12. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da time što su treće osobe, različite od korisnika kredita, otplaćivale neke anuitete (kao što su članovi obitelji, bračni drugovi, sudužnici i dr.), korisnici kredita nisu izgubili aktivnu legitimaciju u smislu čl. 1111. ZOO zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer su te treće osobe, u skladu s čl. 161. ZOO platile dug u ime i za račun korisnika kredita, što je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita, te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od (ne umanjuje njegovu obvezu) utvrđenu presudama u kolektivnom sporu, odnosno ovdje osporenim presudama (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III/5101/2021 od 7. lipnja 2023.).
13.1. U odnosu na prigovor tuženika o tome da navodno praksa nižestupanjskih sudova odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci ovog suda Rev-408/2008 od 16. srpnja 2013., treba reći da potonji predmet ni činjenično ni pravno nije usporediv ovom predmetu. Naime, u predmetu Rev-408/2008 radilo se o naknadi štete zbog ponašanja kreditora koji se prvo naplatio od sudužnika, pri čemu je ovaj sud istaknuo da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika - korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. Zakona o obveznim odnosima -"Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom, da umanjenje imovine zbog ispunjenja valjane ugovorne obveze ne predstavlja štetu, te da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.
13.2. Razmatrajući daljnji revizijski prigovor tuženika da je praksa nižestupanjskih sudova u nesuglasju s praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske, odnosno stajalištima iz predmeta broj: U-III-3176/2007 valja reći da je u predmetu Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3176/2007 bila nejasna aktivna legitimacija za povrat stečenog bez osnove fizičke osobe koja je pojedine uplate za ispunjenje vlastitog duga izvršila preko trgovačkog društva čiji je bila osnivač, a koje je samostalna pravna osoba čija je imovina odvojena od imovine njegovih osnivača. Takva situacija nije posrijedi u ovom predmetu, u kojem je nesporno da je u skladu s čl. 116. ZOO treća osoba ispunila obvezu korisnika kredita u njegovo ime i za njegov račun (za korist njegove imovine).
14. Zbog sveg navedenog, odgovor na postavljeno revizijsko pitanje glasi:
„Korisnik kredita ovlašten je zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu ili koji drugi sudionik kreditnog odnosa, odnosno koje je vršila treća osoba koja nije stranka ugovora o kreditu, a koje su uplate izvršene u ime i za račun korisnika kredita.“
15. Stoga, kako odgovor na postavljeno pitanje nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno je kao pod stavkom I. izreke ove presude.
16. Tužitelju nisu priznati zatraženi troškovi sastava odgovora na reviziju na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer to nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka (stavak II. izreke ove odluke).
Zagreb, 29. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
