Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž R-293/2022-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženika K.-I. z. e. i t. d. d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. V., dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 16-Pr- 749/2020-17 od 04. siječnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 29. svibnja 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 16-Pr-749/2020-17 od 04. siječnja 2022. godine u točkama I. i II. izreke.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici bruto iznos otpremnine od 23.155,38 kuna, uvećano za iznos zatezne kamate koja teče od 10. srpnja 2019. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 6.562,50 kuna, u roku od 15 dana.
3. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog iznosa.
4. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I. i II. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sudske odluke na koje se poziva u tom pravnom lijeku.
5. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, te podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
6. Žalba nije osnovana.
7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije u bitnome utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužiteljice kao bivše radnice tuženika za isplatu otpremnine.
8. U vezi toga utvrđuje da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika, te da je istoj prestao radni odnos kod tog poslodavca Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 28. ožujka 2019. godine, pri čemu je tužiteljica ostvarila pravo na otpremninu koju je tuženik isplatio istoj prema osnovici koju čini prosjek posljednje isplaćene tri neto plaće, tj. u ukupnom iznosu od 70.768,62 kuna, a da je između stranaka sporno da li je tuženik prilikom obračuna otpremnine tužiteljici kao osnovicu za obračun trebao uzeti bruto iznos (umjesto neto iznosa) prosječne posljednje isplaćene tri plaće.
9. Nadalje utvrđuje kako je odredbom članka 38. stavak 1. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i poslodavca za društva u koncernu K. (pročišćeni tekst) od 18. lipnja 2008. godine (u nastavku teksta: KU) propisano da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu 1/2 prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposlenom u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca, te da je tako uređeno pravo na otpremninu za tužiteljicu povoljnije od onoga propisanog odredbom članka 126. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19, u nastavku teksta: ZR), ali da je između parničnih stranaka sporno tumačenje izraza „plaća isplaćena zaposlenom“ iz odredbe članka 38. stavak 1. KU, jer da tužiteljica smatra da se radi o bruto iznosu, a tuženik da je riječ o neto iznosu.
10. Prvostupanjski sud utvrđuje kako stranke KU, koji se primjenjuje na konkretni slučaj, nisu ugovorile što se smatra pod „isplaćenom plaćom“ u smislu KU, odnosno smatra li se tom plaćom plaća u neto ili u bruto iznosu, a da se u KU isti izraz spominje u članku 34. koji regulira naknadu plaće za vrijeme bolovanja, te u članku 35. koji regulira pravo na nadoknadu plaće radniku kada ne radi, i to za vrijeme npr. godišnjeg odmora, blagdana i slično.
11. Nadalje utvrđuje da je odredbom članka 90. stavak 5. ranije važećeg Zakona o radu (»Narodne novine« br. 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04-pročišćeni tekst i 68/05, u nastavku teksta: raniji ZR), koji propis je bio na snazi u vrijeme sklapanja KU, bilo propisano da je plaća u smislu tog Zakona plaća u bruto iznosu, te da je u svim kasnijim izmjenama i dopunama Zakona o radu i Zakonima o radu zadržana citirana odredba, iz čega da je razvidno kako se dugi niz godina kao standard u propisima i prilikom obračuna prava iz radnih odnosa koristi visina bruto plaće, a ne visina neto plaće.
12. S obzirom na navedeno, a pozivom na odredbu članka 319. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO), utvrđuje kako izraz „isplaćena plaća“ u smislu odredbe članka 38. stavak 1. KU obuhvaća bruto plaću, jer da je smisao sklapanja kolektivnog ugovora to da njegove stranke ugovore povoljnije pravo nego što je to propisano odredbama Zakona o radu, koji propisuje najnižu razinu prava, osim ako je suprotno izričito dozvoljeno zakonom, što nije slučaj kod otpremnine. U vezi toga utvrđuje da je Zakonom o radu propisana otpremnina u najmanjem iznosu koji se garantira radniku, pri čemu se kao osnovica uzima bruto iznos plaće, koji predstavlja plaću koja je isplaćena za rad radnika, pri čemu isti doista na svoj račun svaki mjesec dobiva neto iznos plaće, ali da preostali iznos do visine bruto iznosa s osnova poreza, prireza i doprinosa predstavlja imovinu radnika, te je za njega isplaćen nadležnim službama, pa se ima smatrati da je isplaćen njemu, jer predstavlja njegovu imovinu nužnu radi ostvarivanja drugih prava (zdravstvena zaštita, mirovina i slično).
13. Utvrđujući da je u radno-pravnim propisima i u sudskoj praksi kao standard ustanovljena osnovica u visini bruto plaće, sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke KU imale u vidu upravo taj standard, jer da bi u suprotnom, tj. u slučaju da su zaista imale volju ugovoriti kao osnovicu za otpremninu neto plaću, to na nedvosmislen i nedvojben način i izrijekom ugovorile.
13.1. U prilog takvom shvaćanju utvrđuje i da tuženik za obračun naknade za bolovanje i godišnji odmor uzima bruto iznos, iako se u odredbama KU koje se odnose na citirana prava koristi izraz „plaća isplaćena radniku“, te da i okolnost da je tuženik prilikom obračuna neto iznosa plaće tužiteljice u obračun ukalkulirao i iznos koji se isplaćuje na ime njezinog kredita, a ne na njezin račun, također upućuje na zaključak da izraz „isplaćena plaća“ ne znači samo onaj dio plaće koji je uplaćen izravno na račun tužiteljice i kojim ona slobodno raspolaže.
14. U odnosu na dostavljeno Tumačenje 2/05 Komisije za tumačenje KU K. utvrđuje kako je ono izdano dana 21. travnja 2005. godine, tj. prije stupanja na snagu KU koji se primjenjuje na konkretni slučaj, te da se isto odnosi na odredbu članka 41. stavak 1. i 2. Kolektivnog ugovora Končar od 06. listopada 2004. godine (u nastavku teksta: raniji KU) kojim je visina otpremnine različito određena za dvije skupine radnika zaposlenih u društvima koje obvezuje KU i koji stavci razlikuju dvije osnovice za isplatu plaće, a time i za isplatu otpremnine, te da odredba članka 41. ranijeg KU čije tumačenje je zatraženo nije istovjetna odredbi članka 38. stavak 1. KU koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, pa s obzirom na navedeno otklanja primjenu navedenog Tumačenja u ovoj pravnoj stvari.
14.1. U vezi toga utvrđuje i da je odredbom članka 74. KU, koji je stupio na snagu dana 01. srpnja 2008. godine, propisano da se potpisom tog KU prestaje primjenjivati raniji KU, pa da se i tumačenja odredaba potonjeg KU ne mogu primijeniti na odredbe KU.
15. Stoga utvrđuje da tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike između otpremnine koja je istoj izračunata i isplaćena prema osnovici koju čini neto plaća i otpremnine koju bi ona ostvarila primjenom osnovice u visini bruto plaće, pa pozivom na odredbu članka 8. ZPP-a, odredbu članaka 9. stavak 3. ZR-a, te odredbu članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a nalaže tuženiku da tužiteljici isplati bruto iznos otpremnine u visini od 23.155,38 kuna, kao i pripadajuće zatezne kamate na taj iznos od 10. srpnja 2019. godine kao dana kada je tuženik isplatio tužiteljici nesporni iznos otpremnine, pa sve do isplate.
16. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a.
17. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.
18. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalba, te se u svemu može ispitati.
19. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljici kao bivšoj zaposlenici (radnici) tuženika pripada pravo na otpremninu prema osnovici koju čini ostvarena bruto plaća, a to iz slijedećih razloga.
20. Naime, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Tumačenja 2/05 Komisije za tumačenje KU K., jer je to Tumačenje dato u primjeni ranijeg KU, a ne predmetnog KU, u vezi čega je pravilno prvostupanjski sud utvrdio kako je odredbom članka 74. KU propisano da se potpisom tog KU prestaje primjenjivati raniji KU, zbog čega se i tumačenja odredaba ranijeg KU ne mogu automatski niti analogijom primijeniti na odredbe KU, kako pogrešno smatra tuženik ukazujući da je odredba članka 41. stavak 1. ranijeg KU sadržajno istovjetna spornoj odredbi članka 38. stavak 1. KU.
21. S obzirom na navedeno, te činjenicu da je odredbom članka 90. stavak 5. ranijeg ZR-a, koji propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja KU, bilo propisano da je plaća u smislu ovoga Zakona plaća u bruto iznosu, a da je i odredbom članka 92. stavak 4. ZR-a propisano da su plaća i naknada plaće u smislu ovoga Zakona plaća i naknada plaće u bruto iznosu, te imajući u vidu odredbu članka 9. stavak 3. ZR-a prema kojoj se u slučaju ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, pri čemu je nedvojbeno da je za tužiteljicu pravo na isplatu otpremnine koja se određuje prema osnovici koju čini ostvarena bruto plaća povoljnije nego da se takva otpremnina određuje prema osnovici koju čini ostvarena neto plaća, to je tužiteljici pravilnom primjenom odredbe članka 38. stavak 1. KU dosuđena razlika dužne otpremnine u iznosu naznačenom u točki I. izreke pobijane presude, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj novčani iznos od dospjelosti do isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.
22. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika, jer su protivni pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilnom primjenom relevantnog materijalnog prava valjalo odlučiti kao u točki I. izreke pobijane presude.
23. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima sadržana u točki II. izreke pobijane odluke, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.
24. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi naznačenu presudu u pobijanom dijelu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
25. Pozivom na odredbu članka 155. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje predmetne parnice.
26. Presuda prvostupanjskog suda u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci, 29. svibnja 2024. godine.
Predsjednica vijeća:
Brankica Malnar, v.r.
