R. H.
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-786/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. U. iz J., OIB … , zastupanog po punomoćniku K. A., odvjetniku u O., protiv tuženika P. P. d.o.o. O., (ranije O. P. d.d. O., odnosno D. P. d.o.o.) OIB … , zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom uredu M. i V. B. iz O., radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i vraćanja radnika na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 616/2017-3 od 16. siječnja 2019., kojim su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-214/2017-19 od 6. studenog 2017., u sjednici održanoj 29. svibnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja u odnosu na dio presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-616/2017-3 od 16. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-214/2017-19 od 6. studenog 2017. u toč. II., III. i IV. izreke se odbija.
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužitelja podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-616/2017-3 od 16. siječnja 2019. se odbacuje.
II. Revizija tužitelja podnesena protiv dijela presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-616/2017-3 od 16. siječnja 2019. kojim je potvrđena toč. V. izreke prvostupanjske presude (odluka o troškovima postupka) se odbacuje.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom odbijena ja žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno, da radni odnos tužitelja prestaje sudskim raskidom ugovora o radu s danom 6. listopada 2017. kao danom zaključenja glavne rasprave (točka II izreke), tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete osam prosječnih plaća u iznosu od 31.225,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. studenoga 2017. do isplate (točka III izreke), odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan (točka IV izreke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka V izreke).
2. Rješenjem sadržanim u istoj odluci potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen zahtjev tužitelja za određivanjem privremene mjere kojom se nalaže tuženiku da tužitelja odmah po primitku rješenja o privremenoj mjeri vrati na posao i prizna mu kontinuitet svih radnih prava kao da prestanka radnog odnosa nije niti bilo sve do pravomoćnog okončanja spora.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14
- dalje: ZPP) pobijajući presudu nižestupanjskih sudova u dijelu kojim je sudski raskinut ugovor o radu tužitelja i tuženika, u dijelu odluke koji se odnosi na visinu dosuđene naknade štete, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za vraćanje na rad. Također podnosi reviziju i protiv odluke o troškovima postupka i rješenja kojim je odbijen prijedlog za određivanjem privremene mjere pozivajući se na revizijske razloge propisane čl. 385. ZPP.
4. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se pobijana presuda preinači, kao i da mu naknadi parnične troškove, podredno da se pobijana presuda ukine.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija u pogledu merituma spora nije osnovana, dok u odnosu na odluku o privremenoj mjeri i troškovima postupka nije dopuštena.
7. Prema čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem nedopuštenom odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu iz čl. 116. st. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR), sudskim raskidom ugovora o radu (po protutužbi tuženika) sa danom 6. listopada 2017. kao danom zaključenja glavne rasprave, te zahtjev za naknadom štete.
9. Povodom revizije, a imajući u vidu da je pravomoćno odlučeno samo o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu utvrđena nedopuštenom, sporna je ocjena nižestupanjskih sudova da su ispunjene zakonske pretpostavke za sudskim raskidom ugovora o radu prema zahtjevu tuženika (poslodavca), kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad, te povodom zahtjeva tužitelja dio nižestupanjskih presuda kojima je odbijen zahtjev za naknadom štete zbog nedopuštenog otkaza.
10. Revizijski navodi tuženika da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer istom nije odgovoreno na žalbene navode tuženika (čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP) su neosnovani.
10.1. U pobijanoj presudi sud drugog stupnja jasno navodi da je prvostupanjska odluka u dijelu kojim je utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu utvrđena nedopuštenom postala pravomoćna.
10.2. Nastavno se u pobijanoj odluci iznose razlozi zbog kojih je ocijenjeno da je unatoč tome, a u okolnostima konkretnog slučaja, kada zbog provođenja sistematizacije radnih mjesta ukinuto radno mjesto na kojem je tužitelj prethodno radio, nastavak radnog odnosa nije moguć. Pritom nižestupanjski sudovi polaze od činjeničnih utvrđenja da je radno mjesto tužitelja ne postoji u Katalogu radnih mjesta tuženika od 6. veljače 2017., ali i da prema navodima tužitelja proizlazi da od 2012. nije radio na svom radnom mjestu.
10.3. Sud drugog stupnja u pobijanoj odluci polazeći od čl. 7. st. 1. ZR, ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja niti jedna ugovorna strana ugovora o radu ne može izvršiti svoje obveze preuzete ugovorom o radu, pa da su time ispunjene pretpostavke propisane čl. 125. st. 1. i 2. ZR.
11. Slijedom navedenog, a kako je sud drugog stupnja odgovorio na bitne žalbene navode tužitelja i iznio razloge u odnosu na primjenu materijalnog prava (čl. 125. ZR), prilikom donošenja pobijane drugostupanjske presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se u reviziji tužitelj poziva.
12. Preostalim revizijskim navodima tužitelj osporava postojanje zakonskih pretpostavki za prihvaćanje zahtjeva tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu kao i ocjenu nižestupanjskih sudova da ne postoji mogućnost vraćanja tužitelja na rad.
13. Člankom 125. st. 1. ZR je propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Stavkom drugim istoga članka je propisano da odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.
14. Prema obrazloženju pobijane odluke proizlazi da je sud drugog stupnja ocijenio da nastavak radnog odnosa više nije moguć iz razloga što kod poslodavca (tuženika) više ne postoji radno mjesto na kojem je bio zaposlen tužitelj (jer je ukinuto), pa da stoga tužitelj kao poslodavac više ne može ispuniti svoje obveze preuzete iz ugovora o radu - čl. 7. ZR da omogući tužitelju obavljanje rada prema sklopljenom ugovoru o radu, a da tužitelj nije u mogućnosti te obveze ni izvršiti.
15. Neosnovani su revizijski navodi tužitelja kojima tvrdi da poslodavac u okolnostima kada se utvrdi da je odluka o otkazu ugovora o radu bila nedopuštena ne može osnovano od suda zahtijevati donošenje odluke o sudskom raskidu ugovora o radu.
16. Takvo pravno shvaćanje tužitelja u suprotnosti je sa čl. 125. st. 2. ZR, prema kojem je pretpostavka za podnošenje zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu da je odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom.
17. Nadalje, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom čl. 125. st. 2. ZR prilikom donošenja odluke o zahtjevu tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu cijenili sve odlučne okolnosti – da je radno mjesto na kojem je tužitelj prema ugovoru o radu trebao obavljati rad ukinuto, da od 2012. (pet godina prije nego je donijeta pobijana odluka o otkazu ugovora o radu) prema vlastitim navodima nije obavljao rad niti na radnom mjestu na kojem je bio zaposlen niti na drugom radnom mjestu, a pritom tužitelj traži vraćanje na rad ne tražeći vraćanje na rad na druge odgovarajuće poslove, nakon čega su ocijenili da uvažavajući sve okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 125. st. 2. ZR).
18. Slijedom navedenog nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava - čl. 125. st. 2. ZR odlučili o zahtjevu tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu.
19. Ovo pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim odlukama ovoga suda u činjenično podudarnim situacijama (Rev 2837/2018-2 od 21. srpnja 2021., Rev 1874/2019-2 od 24. kolovoza 2022., Rev 2314/2018-2 od 29. travnja 2020.).
20. Slijedom navedenog, a temeljem čl. 393. ZPP revizija tužitelja je u pogledu dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o meritumu spora odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci presude.
21. U odnosu na dio revizije koji se odnosi na rješenje sadržano u pobijanoj odluci kojim je odbijena žalba protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev za izdavanjem privremene mjere:
22. Prema odredbi čl. 12. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - dalje: OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP).
23. Ispitujući u skladu s odredbama čl. 392.b ZPP dopuštenost revizije podnesene pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP ovaj sud je ocijenio da se pravna pitanja koja je tužitelj u reviziji postavio ne odnose na odluku nižestupanjskih sudova o zahtjevu za donošenjem privremene mjere.
24. Naime, tužitelj u reviziji u dijelu kojim obrazlaže podnošenje revizije pozivom na čl. 382. st. 2. ZPP postavlja slijedeća pravna pitanja:
1. „Da li se u slučaju kada je utvrđeno da je odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu radniku utvrđena ništetnom može primijeniti odredba čl. 125. Zakona o radu na način da se sudski raskine ugovor o radu po prijedlogu poslodavca?
2. Ukoliko je poslodavac pravnim radnjama i aktima prenio gospodarsku djelatnost na druga trgovačka društva kojih je i osnivač, da li je dužan prenijeti i postojeće ugovore o radu radnika na ta nova društva u koja je prenio svoju gospodarsku djelatnost, kao i da li se je poslodavac prije takvog prenosa gospodarske djelatnosti dužan savjetovati sa radničkim vijećem i sindikatom?“
25. Ova pitanja se sadržajno ne odnose na odluku nižestupanjskih sudova u pogledu zahtjeva za određivanjem privremene mjere, već se istima pobija odluka o meritumu spora – odnosno dio pobijane presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu.
26. Stoga je, na temelju čl. 392. st. 1. i 392.b st. 2. ZPP, reviziju kojom se pobija odluka o privremenoj mjeri valjalo odbaciti.
27. U odnosu na dio revizije kojom se pobija odluka o parničnim troškovima:
28. Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi:
Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).
29. Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, prije svega, potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.
30. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.
31. Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.
32. Uz sve navedeno, još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."
33. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.
34. Slijedom navedenog, a temeljem prethodno citiranih propisa odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 29. svibnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Goranka Barać-Ručević, v.r.