Poslovni broj: Usž-3882/2023-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Sanje Štefan, članica vijeća, te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja b.t.c. d.o.o., N., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenica B. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2998/2021-16 od 10. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2998/2021-16 od 10. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/100, urbroj: 513-04-21-2 od 17. kolovoza 2021. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 17. kolovoza 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Č., klasa: UP/I-471-02/20-01/5, urbroj: 513-07-20/20-01 od 7. siječnja 2020., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. ožujka do 31. ožujka 2016. te kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza i manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. svibnja do 31. svibnja 2016. te kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza u iznosima pobliže označenim u tom rješenju te je tužitelju naloženo da, na za to propisani račun, uplati utvrđene obveze poreza na dodanu vrijednost i kamate te da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. U bitnome ističe da su stavovi poreznih tijela i prvostupanjskog suda neutemeljeni i pogrešni. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka jer nije raspravljao o pravnim i činjeničnim pitanjima koja su bila predmet spora te je tužitelju onemogućio pravo na izjašnjavanje sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Nadalje ističe da je prvostupanjski sud bez konkretnog obrazloženja i bez utemeljena u činjeničnom stanju u cijelosti prihvatio stavove i zaključke poreznih tijela. Smatra da je prvostupanjski sud trebao samostalno utvrditi i izvršiti uvid u podnesenu dokumentaciju od strane tužitelja, a ne samo prepisivati navode tuženika pa je stoga jasno da upravni sud nije na odgovarajući način razmotrio dokaze dostavljene od tužitelja čime je upravni sud počinio bitnu povredu postupka i uskratio tužitelju pravo na pristup sudu. Također ističe kako se upravni sud niti jednom riječju nije očitovao na sudsku praksu Suda Europske unije u odnosu na ključna pitanja o kojima ovisi odluka u ovom predmetu i to u pogledu neosnovanog nametanja poreznom obvezniku komplicirane i temeljite provjere dobavljača, sustava "odgovornosti bez krivnje", tereta dokaza poreznih tijela o navodnom sudjelovanju u poreznoj prijevari i neosnovanog prijenosa tereta dokaza na tužitelja stavljajući ga u poziciju da dokazuje negativne činjenice. Konkretno, tužitelj je isticao da je pravo na pretporez temeljno pravo poreznih obveznika koje može biti uskraćeno jedino u slučaju kada se nedvojbeno dokaže da je porezni obveznik znao ili morao znati za prijevarne aktivnosti, što primjerice znači da je porezni obveznik dobio upozorenje Porezne uprave o prijevarnim aktivnostima dobavljača koje je zanemario, odnosno da su okolnosti postupanja dobavljača i transakcije očigledno prijevarne za što postoje jasni dokazi, a porezni obveznik ih je zanemario. Pritom je tužitelj isticao u tužbi da su porezna tijela neosnovano tužitelju osporila pravo na odbitak pretporeza, bez da su za to postojale objektivne okolnosti, odnosno jer su smatrale da je tužitelj u konkretnom slučaju navodno trebao znati da sudjeluje u poreznim prijevarama. Nadalje je isticao da je teret dokaza navodnog sudjelovanja u poreznoj prijevari isključivo na poreznim tijelima te da su porezna tijela promašila i stupanj znanja koji se traži u takvim slučajevima jer prema mišljenju tužitelja činjenica da je znao ili morao znati podrazumijeva namjerno prijevarno postupanje što se nikako ne odnosi na tužitelja, niti je to dokazano od strane poreznih tijela. Ističe da je sve svoje navode potkrijepio praksom Suda Europske unije kao i praksom upravnih sudova. Nadalje ističe da je upravni sud odbio zahtjev tužitelja u pogledu postavljanja prethodnog pitanja te predlaže ovom Sudu da uputi zahtjev za prethodno pitanje Sudu Europske unije u pogledu pitanja kako ih je postavio u upravnom sporu te naveo u žalbi. Nadalje ističe kako je neosnovano odbijen i prigovor zastare. Ujedno navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu nabave mobitela od društva M. i W. trgovina T. d.o.o., kao i u pogledu poslovne suradnje s kupcem S. d.o.o. Zaključno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio mjerodavne odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost pa iz naprijed navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi prvostupanjsku presudu te otkloni nedostatke i presudom riješi stvar uz nadoknadu troškova za sastav žalbe.

4. Tuženik iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je žalba neosnovana.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud održao raspravu čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a, omogućio da se očituju o svim spornim činjeničnim i pravnim pitanjima te je nakon uvida u spis tuženika i sudski spis odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski je sud naveo valjane i argumentirane razloge za svoju odluku, odgovorio je na prigovore tužitelja, zbog čega ovaj Sud ne nalazi da bi u postupanju upravnog suda bile ostvarene bitne povrede postupka na koje tužitelj upire u žalbi.

8. Dakle, prvostupanjski sud nije postupio protivno odredbama ZUS-a, a posebno nije postupio protivno odredbi članka 33. kojim je propisano da sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice (stavak 1.). Sud uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio (stavka 2.). Stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima (stavak 3.).

9. Naime, iz podataka sudskog spisa i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja kojima nije vezan, međutim, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je obrazložio razloge za odbijanje dokaznih prijedloga tužitelja, a s kojim razlozima je suglasan i ovaj Sud.

10. Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio da je porezno tijelo kod tužitelja obavilo porezni nadzor o čemu je sastavilo Zapisnik 28. listopada 2019. Tijekom poreznog nadzora, a u uvidom u poslovnu dokumentaciju tužitelja je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka do 31. ožujka 2016. iskazao pravo na odbitak pretporeza po računima dobavljača M. i W. trgovina T. d.o.o. za nabavu mobitela u iznosu od 975.710,24 kn, a nabavljene mobitele tužitelj je isporučio isti dan kupcu D. M. u Češku. Uvidom u predmetne ulazne račune – otpremnice dobavljača M. i W. trgovina T. d.o.o., prvostupanjsko porezno tijelo je utvrdio da na istima nije naznačeno mjesto preuzimanja robe, mjesto dostave, način dostave, vozilo kojim se roba dostavljala, tko dostavlja robu, tko je robu preuzeo i drugi podaci o preuzimanju i otpremi robe. Kako predmetnim računima nije priložena prijevozna ni skladišna dokumentacija utvrđeno je da tijek robe od dobavljača M. i W. trgovina T. d.o.o. do tužitelja nije praćen vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno da tužitelj ne posjeduje dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da mu je dobavljač M. i W. trgovina T. d.o.o. mobitele zaračunate spornim računima-otpremnicama dostavio u njegovo skladište u Z..

11. Osim navedenih utvrđenja u predmetnom poreznom nadzoru, prvostupanjsko porezno tijelo je uzelo u obzir i činjenice iz poreznog nadzora kod tužiteljevog dobavljača M. i W. trgovina T. d.o.o. utvrđene Zapisnikom od 22. prosinca 2017. Tužiteljevom dobavljaču uskraćen je povrat poreza jer je utvrđeno da je mobitele nabavljao od društava S. M. d.o.o., F. M. d.o.o. i M. V. T. d.o.o. koji imaju obilježja nestajućih trgovaca, koji nisu prijavljivali porezne obveze, koji su kratko poslovali i bili nedostupni poreznim tijelima. Dakle, vezanim poreznim nadzorom utvrđeno je da je tužiteljev dobavljač u lancu trgovanja mobitelima imao obilježja tampon društva i time omogućio stvaranje uvjeta za poreznu utaju.

12. Polazeći od odredbi članka 57. i 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13. i 143/14.) kojima je propisano pravo na odbitak pretporeza i na koje odredbe se pozvao prvostupanjski sud te imajući na umu i odredbu članka 78. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16. – dalje: OPZ) proizlazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda i poreznih tijela da tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza jer tužitelj nije dokazao da mu je navedeni dobavljač obavio isporuke po spomenutim računima, iako je sukladno odredbi članka 78. OPZ-a na njemu, kao poreznom obvezniku teret dokazivanja činjenica koje smanjuju ili ukidaju poreznu obvezu. Dakle, kako računi sami po sebi nisu dovoljni za zaključak da je došlo do poslovnog događaja to je tužitelju pravilo osporeno pravo na odbitak pretporeza. Nadalje, porezno je tijelo tijekom postupka utvrdilo da je tužitelj kupcu S. ispostavio račune za isporuku 180 kom mobitela te naveo da se radi o isporuci koja je oslobođena PDV-a međutim, tužitelj, kako je to i detaljno obrazloženo nije dokazao da je ispunio uvjete za oslobođenje za isporuke robe unutar EU sukladno članku 41. Zakona o PDV-u i članku 170. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 79/13., 85/13., 60/13., 35/14. i 130/15.).

13. Polazeći od podataka spisa predmeta, mjerodavnih odredbi Zakona i Pravilnika te imajući pri tome na umu i stajalište Suda Europske unije u spojenim premetima C-439/04 i C-440/04 od 6. srpnja 2006. prema kojem nacionalni sud ima pravo uskratiti pravo na odbitak pretporeza poreznom obvezniku koji je izvršio nabavu te je pri tome znao ili morao znati da sudjeluje u transakciji poveznoj s prijevarnim izbjegavanjem plaćanja poreza na dodanu vrijednost, proizlazi da je prvostupanjski sud imao osnove ocijeniti zakonitim rješenje tuženika.

14. U odnosu na navode žalbe da nije upozoren od poreznih i drugih tijela da je njegov dobavljač bio sudionik porezne prijevare, ovaj Sud ponavlja da je tužitelj kao porezni obveznik i poduzetnik bio dužan postupati s pažnjom savjesnog i urednog gospodarstvenika, a koja pažnja podrazumijeva upoznavanje poslovnih partnera, tržišta na kojem sudjeluje, kao i razumnu procjenu rizika poslovanja posebno s onim poslovnim partnerima s kojima prethodno nije poslovao, a što je tužitelj propustio učiniti. Porezno je tijelo na temelju rezultata poreznog nadzora kod tužitelja i vezanog poreznog nadzora kod njegovog dobavljača utvrdilo da je tužitelj svojim radnjama i postupcima postao sudionik u poreznoj prijevari, zbog čega mu je uskraćeno pravo na pretporez, dok tužitelj nije dokazao suprotno. Povezano s tim, prvostupanjski sud opravdano smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje prethodnog pitanja u odnosu na razinu dokazivanja eventualnog sudjelovanja tužitelja u poreznoj prijevari, a iz istih razloga i ovaj Sud ne nalazi potrebnim postaviti prethodno pitanje.

15. Slijedom svega navedenog proizlazi da se navodi žalbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari, zbog čega je trebalo temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

16. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu, 29. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Marković, v.r.