Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2462/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednika vijeća, Tomislava Aralice, člana vijeća i suca izvjestitelja te Vlaste Feuš, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. B. iz Č., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik S. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:…, kojeg zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-23/2023-46 od 29. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 29. svibnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-23/2023-46 od 29. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju G. B. iznos od 2.237,50 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2012. pa do isplate po stopi po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju G. B. parnični trošak u iznosu od 2.131,37 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 29. veljače 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika Republike Hrvatske za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR."
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga, propisanih odredbom čl. 353. st. 1. t. 1. -3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pošavši od utvrđenja da je tužitelj bio smješten u zatvorima 582 dana, od čega je 433 dana proveo u sobama čija su površina i opseg po zatvoreniku manji od onog zakonom propisanog pa da mu zbog povrede prava osobnosti pripada novčana naknada u iznosu od 5,30 eur-a po danu, odnosno ukupno 2.294,90 eur-a sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate, sud prvog stupnja presudio je kao u izreci pobijane odluke.
5. Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn- 4003/12 -18 od 13. srpnja 2018. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a ista presuda potvrđena odlukom ovog suda posl. br. Gž-5770/18-2 od 14. siječnja 2020., a sve iz razloga što se tužitelj nije odazvao pozivima radi saslušanja iako je predložio izvođenje tog dokaza te je sud taj dokaz i odredio izvesti tijekom postupka, a sve uz zaključak da uslijed nedolaska na sud radi saslušanja tužitelj nije dokazao da težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade.
6. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-1243/20 od 20. prosinca 2022. ukinuta je navedena odluka prvostupanjskog i ovog suda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a sve uz navod da je kod ljudskog dostojanstva riječ o objektivnoj kategoriji, a ne subjektivnoj koja ovisi od doživljaja dotične osobe pa posljedično odgovarajuća naknada štete zbog povrede prava dostojanstva ne ovisi samo niti prvenstveno o subjektivnom doživljaju podnositelja u pogledu povrede njegovog dostojanstva, obzirom da ustvanopravno nije prihvatljivo tužitelju odricati naknadu štete zbog povrede dostojanstva samo zato što ga sud nije mogao saslušati.
7. Sadržajem žalbe tuženik ne pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za sobe u kojima je tužitelj bio smješten, njihovu površinu i kubikažu, vremensko razdoblje i broj zatvorenika u tim sobama, a što su odlučne činjenice na kojima tužitelj temelji svoju tvrdnju da mu je nedostatkom osobnog prostora povrijeđeno pravo osobnosti.
8. Pri tome treba imati u vidu:
- da Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 .- dalje: Konvencija), koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenoga 1997., u čl. 3. propisuje da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, dok Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010 i 5/2014 - dalje: Ustav RH) u čl. 23. propisuje da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima, a u čl. 25. da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo,
- da prema čl. 19. st. 2. ZOO-a neimovinsku štetu predstavlja svaka povreda osobnosti i dostojanstva (stav Ustavnog suda izražen u odluci broj U-III-4719/2017 od 14. veljače 2019.),
- da je odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a propisano da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je st. 2. istog članka propisano da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom,
- da prema načelnom stajalištu i prihvaćenom standardu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP-a) prihvaćenim po Ustavnom sudu Republike Hrvatske, za ocjenu prenapučenosti zatvora utvrđen je na temelju čl. 3. Konvencije kao relevantni minimalni standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika, a ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojima boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije.
9. Ujedno je za naglasiti kako je u većem broju odluka (primjerice Rev 692/14 i Rev 344/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije. To načelno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda u pobijanoj presudi, dok pravo na naknadu štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora.
10. Nadalje, potrebno je navesti kako i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede članka 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske).
11. Pritom je Veliko vijeće ESLJP pojasnilo načela i standarde za procjenu minimalnog osobnog prostora za zatvorenike u zatvorskim prostorijama u kojima istovremeno boravi više zatvorenika, u kontekstu čl. 3. Konvencije. Tako u slučajevima kada osoba lišena slobode ima na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije. Tada je potrebno utvrditi postoje li olakšavajući čimbenici koji kompenziraju manjak osobnog prostora, a ti čimbenici su da je smanjenje potrebnog minimalnog prostora 3 m2 popraćeno dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe te da ustanova u kojoj boravi zatvorenik se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.
12. Kada se pak radi o prostoru od 3-4 m2 prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti boravka u zatvoru od strane ESLJP. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenim s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, odnosno samo ako je prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.
13. Iz rezultata raspravljanja proizlazi da niti u Kaznionici u T. niti u Zatvoru u R. takova prenapučenost nije bila nadoknađena na drugi način uvažavajući i činjenicu da je tužitelj bio i premješten u zatvorene uvjete s obzirom da je zloupotrijebio poluotvorene uvjete smještaja konzumiranjem heroina te činjenicu da iz dopisa Zatvora u R. proizlazi da nisu u mogućnosti dostaviti podatke o sobama u kojima je boravio tužitelj, a pritom i činjenicu da je tužitelj tijekom boravka u Zatvoru u R. bio radno angažiran i to na mjestu redara na odjelu i zajedničkim prostorijama te činjenicu da je imao i mogućnost korištenja drugih pogodnosti tijekom boravka u Zatvoru.
14. Mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora iznio je ESLJP, a mogu se sažeti kako slijedi: 1. Potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika, 2. Površina prostorije koja je manja od 3m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije, 3. Oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje slijedećih čimbenika: a) Smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna; b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe; c) Podnositelj je smješten u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru; 4. U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi – veličine 3-4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku – prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnosti ventilacije, prikladnosti sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.
15. U prilog navedenom treba imati u vidu da je Europski sud za ljudska prava i u predmetu Huber protiv Hrvatske /Zahtjev broj 39571/16/ donio konačnu presudu 7. srpnja 2022., u kojoj ponavlja utvrđenje iz predmeta Muršić i predmeta Dolenec - "… do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. dolazi kad je površina osobnog prostora koji je na raspolaganju osobi koja izdržava zatvorsku kaznu manja od tri četvorna metra.
16. Domaća sudska praksa mora uvažavati međunarodnopravne obveze koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Konvencije te mora biti u suglasnosti s relevantnim pravnim stajalištima i praksom Europskog suda za ljudska prava jer su one za Republiku Hrvatsku obvezujući međunarodnopravni standardi.
17. Dokazi koji su provedeni u konkretnom slučaju ukazuju da tijekom tužiteljeva boravka u zatvoru nisu bili kumulativno ispunjeni gore navedeni čimbenici.
18. Naime, imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je tužitelj boravio u Zatvoru u Z. u ćeliji površine 21,10 m2 u kojoj sobi je bio i smješten sanitarni čvor (koju površinu valja oduzeti od površine ćelije) time da ne raspolažu podacima o broju osoba s kojima je tužitelj bio smješten, dok je tužitelj u Zatvoru u V. od 22. kolovoza 2011. do 22. siječnja 2012. bio smješten u sobi broj 24 površine 46,85 m2 i to sa 13 zatvorenika, a koja ima uređen sanitarni čvor i 4 prozora, a od 26. kolovoza 2011. premješten u sobu br. 8 površine 27,37 m2 sa još 10 zatvorenika, uvažavajući i činjenicu da je prostor sanitarnog čvora u sobi br. 8 opremljen ventilacijskom cijevi, fizički odvojen zidovima i vratima spavaonice, a navedeno razdoblje ne može se smatrati kratkim, povremenim ili minornim periodom, već upravo suprotno te predstavlja "per se" povredu ustavnog i konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora.
19. Takav smještaj predstavlja povredu dostojanstva korisnika u smislu čl. 19. a u vezi sa čl. 1046. ZOO i opravdava dosuđenje pravične novčane naknade koju ovaj sud ocjenjuje upravo u dosuđenom iznosu temeljem čl. 1100. ZOO. Ocjena je i ovog suda da je tužitelj u navedenom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan.
20. U odnosu na preostale žalbene navode tuženika, koji se u bitnom svode na tvrdnju da pojedine situacije kod različitih osoba ne izazivaju isti intenzitet frustracije, bijesa, depresije, nelagode i sl., obzirom da ljudi imaju različit prag tolerancije i neugode situacije, valja uputiti na sadržaj već navedene Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-1243/20 od 20. prosinca 2022.
21. U odnosu na žalbene navode tuženika da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, obzirom na navode prvostupanjskog suda sadržane u t. 38. pobijane presude žalitelju valja odgovoriti da su navodi jasni i neproturječni, a odnose se na dva razdoblja i to prije 6. ožujka 2009. i razdoblje nakon tog datuma u kojem je donekle došlo do kompenzacije smanjene površine smještaja, ali ne u mjeri da bi to utjecalo na ocjenu o povredi prava osobnosti.
22. U odnosu na žalbeni navod da je neprovođenjem dokaza saslušanja svjedoka A. N. zaposlenika Kaznionice T. činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno valja navesti da je prvostupanjski sud utvrdio sve relevantne činjenice potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke.
23. Neosnovano žalitelj navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, vezano uz čl. 221. ZPP-a, jer je navedenu zakonsku odredbu prvostupanjski sud pravilno primijenio, dok okolnost što istu nije primijenio na način kako to žalitelj smatra da je trebao učiniti nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
24. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi iz čl. 220. st. 1. i 2. ZPP-a dokazivanje obuhvaća činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud je postupajući u skladu s citiranim odredbama proveo dokaze koje je ocijenio važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu pri čemu je analizirao provedene dokaze i utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor. 25. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) i visini (čl. 155. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje je dosuđen parnični trošak, a ovaj sud na pravilnost iste ne pazi po službenoj dužnosti.
26. Slijedom svega iznesenog i jer tijekom prvostupanjskog postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 29. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Vlatka Fresl Tomašević, v.r.
