Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1213/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz C., OIB:…, zastupanog po punomoćnici T. F.-G., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G., H. M., B., protiv tuženika Z. d.o.o., B., OIB:…, zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u B., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr- 2268/2021-61 od 2. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-2268/2021- 61 od 2. listopada 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-2268/2021-61 od 2. listopada 2023.

III. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 33.180,80 eura / 250.000,00 kuna[1] sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.249,58 eura / 24.483,96 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 2. listopada 2023. do isplate (točka II. izreke).

2. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za izuzećem vještaka zaštite na radu N. B., dipl. ing.

3. Protiv presude i rješenja žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalba tužitelja protiv presude je osnovana, dok je žalba tužitelja protiv rješenja neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog ozljede na radu.

6. U postupku nije sporno da je tužitelj kao radnik tuženika dana 13. listopada 2016. obavljao radnu operaciju zamjene zračnog kabla između stupa i krova kuće u mjestu G. T. u sklopu koje se popeo na drveni stup koji je pukao nakon čega je tužitelj pao zajedno sa stupom na asfaltnu cestu.

7. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporna je prije svega tuženikova odgovornost za štetu. Sud prvog stupnja pobijanom presudom odbio je tužbeni zahtjev na temelju utvrđenja da tužitelj nije na pravilan način prije penjanja na vrh stupa provjerio sigurnost drvenog stupa jer nije istog otkopao 25-30 cm u zemlju, što je sud prvog stupnja smatrao da predstavlja postupanje s krajnjoj nepažnjom.

8. Odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 71/14, 118/14, 154/14 – dalje: ZZR), propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

Stavkom 2. istog članka propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

9. Dakle, sukladno čl. 25. st. 1. ZZR, tuženik kao poslodavac tužitelju kao radniku odgovara za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti odnosno po načelu uzročnosti. Objektivna (kauzalna) odgovornost je oblik odgovornosti za štetu koji ne zahtijeva krivnju štetnika. Štetnik je odgovoran za štetu na temelju činjenice da je šteta prouzročena. Sukladno odredbi čl. 25. st. 2. ZZR, da bi se poslodavac mogao osloboditi odgovornosti za štetu koja je uzrokovana ozljedom na radu potrebno je da kumulativno budu ispunjene dvije pretpostavke i to prva, da je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, te druga, da na navedene uzroke poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu.

10. Kako je ranije navedeno, sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja na temelju utvrđenja da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, te da je u konkretnom slučaju postupao sa krajnjom nepažnjom protivno odredbi čl. 68. st. 1. ZZR. Takva utvrđenja suda prvog stupnja ne mogu se međutim, za sada prihvatiti.

11. U odnosu na postupanje sa krajnjom nepažnjom kao jednog od razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu potrebno je navesti da u situaciji kad postoji uzročna veza između radnje radnika i štetnog događaja, a poslodavac je proveo mjere zaštite na radu, odluku o tome je li kod radnika u smislu navedene odredbe postojala krajnja nepažnja, treba tumačiti imajući na umu da pojam krajnje nepažnje podrazumijeva zanemarivanje one pažnje i brige koja se očekuje od svakog čovjeka. Dakle, ne radi se o nepažnji stručnjaka za određene poslove (nepažnja profesionalca). Pri ocjeni o tome je li radnik postupio s krajnjom (grubom) nepažnjom treba cijeniti sve okolnosti štetnog događaja, primjerice vrijeme i mjesto događaja, opasnosti kojima je radnik izložen u izvršavanju zadataka, okolnosti koje su prethodile događaju, postupke svih sudionika prije i tijekom samog štetnog događaja, potrebno stručno znanje ili fizička spremnost za izvođenje posla te opće trenutno stanje samog radnika i dr. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatsku u odluci broj Rev- Rev-165/2021 od 1. veljače 2022., t. 13.3).

12. Sud prvog stupnja je dakle, prilikom ocjene da li je šteta nastala zbog krajnje nepažnje tužitelja dužan cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, te provesti savjesnu i brižljivu ocjenu svih dokaza u postupku u smislu odredbe č. 8. ZPP. Sud prvog stupnja međutim, to nije učinio tako da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je svoje utvrđenje o postojanju krajnje nepažnje na strani tužitelj utvrdio primarno na temelju nalaza i mišljenja vještaka propuštajući međutim cijeniti iskaze svjedoka, te posebice iskaz tužitelja. Navedene iskaze sud je doduše u obrazloženju presude reproducirao, ali ih nije ocijenio tako da je u tom dijelu počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

13. Iz iskaza tužitelja naime proizlazi da se tužitelj popeo na stup i čekao da I. H. otpusti stari kabel koji je prikvačen između kuće i stupa, te da je do pucanja stupa došlo onog trenutka kada je I. H. otpustio stari kabel. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka I. H. koji je u tom dijelu iskazivao suglasno tužitelju i koji je u svom iskazu naveo da je otkvačio stari kabel nakon čega je čuo pad. Zakonski zastupnik tuženika Z. C. iskazao je pak da je I. H. trebao najprije prespojiti stari kabel te tek nakon toga otpustiti stari.

14. Dakle, iz navedenog može se zaključiti da je tužitelj prije pucanja stupa na istome proveo određeno vrijeme, te da je do puknuća istog došlo tek nakon što je I. H. otpustio stari kabel koje okolnosti je sud trebao cijeniti a koje bi mogle ukazivati da predmetni stup obzirom da na istome tužitelj proveo određeno vrijeme nije bio u takvom stanju da se postupanjem i sa pažnjom koja se očekuje od svakog čovjeka moglo utvrditi da će doći do puknuća istog.

15. U svezi utvrđenja suda prvog stupnja da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način potrebno je navesti da ta okolnost sama se sebe ne znači i da postoje egzoneracijiski razlozi iz čl. 25. st. 2. ZZR jer za postojanje istih poslodavac mora dokazati ne samo da su provedene sve mjere zaštite na radu, već i da je šteta nastala krajnjom nepažnjom radnika na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je mogao izbjeći. Osim toga, potrebno je i navesti da osposobljavanje radnika na siguran način je, sukladno čl. 21. ZZR, samo jedan od poslova zaštite na radu, te da je obveza poslodavca sukladno čl. 17. ZZR ne samo da organizira, već i da provodi zaštitu na radu, što u sebi uključuje i obvezu poslodavca da, ako mu je poznato da radnik određenu radnu operaciju izvodi protivno pravilima zaštite na radu, na to upozori radnika i eventualno poduzme mjere koje mu u odnosu na radnika stoje na raspolaganju u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa.

16. U konkretnom slučaju, iz iskaza tužitelja, proizlazi da je pregled spornog stupa provjeravao vizualno i potom udarcima željeznim penjalicama na stup, što je, prema tužitelju, bio uobičajeni način postupanja, te da od tuženika nikada nije dobio primjedbu, prigovor ili drugačiju uputu o provjeravanju ispravnosti drvenog stupa prije penjanja. Imajući u vidu navedeni dio iskaza tužitelja, u postupku je bilo potrebno utvrditi da li je tuženiku bilo poznato da tužitelj navedenu radnu operaciju izvodi na predmetni način te da li je tužitelj od strane poslodavca bio upozoravan da radnu operaciju izvodi nepravilno i protivno pravilima zaštite na radu i da je potrebno da je izvodi na pravilan način. O navedenoj činjenici presuda također nema razloga tako da je i u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

17. Dakle, za sada se ne može ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da sukladno odredbi čl. 25. st. 2. ZZR ne postoji tuženikova odgovornost za štetu. Slijedom toga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

18. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka.

19. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

20. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te će ponovno ocijeniti da li postupanje tužitelja u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje s krajnjom nepažnjom, pri čemu će radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica ocijeniti sve dokaze koji su izvedeni tijekom postupka što se posebice odnosi na one personalne. Također, sud prvog stupnja će utvrditi da li je tuženiku bio poznat način na koji je tužitelj vrši spornu radnu operaciju provjere ispravnosti drvenog stupa, te da li je tužitelja, ako je tuženiku bilo poznato da tužitelj radnu operaciju izvodi na nepravilan način, upozoravao da istu treba izvoditi pravilno u koju svrhu će sud prvog stupnja i dopunski saslušati i tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika i eventualno svjedoke ako o isti o toj okolnosti imaju saznanja.

21. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja, kako je ranije navedeno, odbijen je zahtjev tužitelja za izuzećem vještaka zaštite na radu.

22. Sud prvog stupnja odbio je zahtjev za izuzeće vještaka na temelju utvrđenja da je nalaz i mišljenje izrađen u skladu s pravilnima struke, te da u konkretnom slučaju da ne postoje okolnosti iz čl. 71. toč. 7. ZPP koje bi doveli u sumnju nepristranost vještaka.

23. Tužitelj osporava pobijano rješenje suda prvog stupnja ističući u žalbi da je vještak nalaz i mišljenje temeljio na ispravama koje nisu postojale u vrijeme štetnog događaja, da vještak nije pribavio spis Državnog inspektorata i spis Policijske postaje B., te da vještakova objektivna nesavjesnost prilikom izrade nalaza i mišljenja pobuđuje sumnju ne sam u kvalitetu i kvalificiranost, već i u nepristranost vještaka.

24. Međutim, takve žalbene navode tužitelja ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, u konkretnom slučaju, vještak je nalaz i mišljenje izradio na temelju isprava koje mu je dostavio tuženik. Okolnost da li su pojedine isprave nevjerodostojne kako to tvrdi tužitelj u postupku izlazi izvan okvira zadatka vještaka zaštite na radu jer vještak zaštite na radu ne može ocjenjivati il utvrđivati vjerodostojnost dostavljene dokumentacije, što naravno ne znači da takvu dužnost nema sud u okviru dokaznog postupka. Razlozi na kojima tužitelj temelji zahtjev za izuzeće uglavnom proizlaze iz nezadovoljstva tužitelja izrađenim nalazom i mišljenjem. Međutim, nalaz i mišljenje vještaka, jednako i okolnost da vještak nije pribavio spise Državnog inspektorata Policijske postaje B. nakon koju okolnost tužitelj ukazuje u žalbi, i prema ocjeni ovog suda, ne upućuju da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja bio pristran. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je zahtjev za izuzećem vještaka odbio.

25. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izuzećem vještaka.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.