Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-970/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz V. G., N. Č., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. P. d.o.o. Z., O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, isplate i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-35/2016- 104 od 14. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-35/2016-104 od 14. svibnja 2023. u točkama I, II, III i VI izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na tužbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o otkazu Ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz) donesena od strane tuženika D. P. d.o.o. dana 12.05.2017. te se utvrđuje da je radni odnos tužitelja M. K. kod tuženika D. P. d.o.o. prestao sa danom 22.05.2019.

II. Nalaže se tuženiku D. P. d.o.o. da tužitelju M. K. isplati iznos 6.521,60 EUR (49.137,00 HRK)1 sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26.01.2016. do isplate, i to do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku D. P. d.o.o. da tužitelju M. K. isplati iznos 5.614,93 EUR (42.305,76 HRK) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 168,40 EUR (1.268,81 HRK) od 23.01.2015. do isplate;

- na iznos 166,54 EUR (1.254,79 HRK) od 25.02.2015. do isplate;

- na iznos 148,86 EUR (1.121,60 HRK) od 27.03.2015. do isplate;

- na iznos 509,33 EUR (3.837,56 HRK) od 27.04.2015. do isplate;

- na iznos 509,33 EUR (3.837,56 HRK) od 28.05.2015. do isplate;

- na iznos 499,88 EUR (3.766,32 HRK) od 18.06.2015. do isplate;

- na iznos 509,33 EUR (3.837,56 HRK) od 29.07.2015. do isplate;

- na iznos 542,42 EUR (4.086,90 HRK) od 28.08.2015. do isplate;

- na iznos 499,88 EUR (3.766,32 HRK) od 24.09.2015. do isplate;

- na iznos 509,33 EUR (3.837,56 HRK) od 29.10.2015. do isplate;

- na iznos 532,97 EUR (4.015,66 HRK) od 26.11.2015. do isplate;

- na iznos 476,24 EUR (3.588,22 HRK) od 18.12.2015. do isplate;

- na iznos 542,42 EUR (4.086,90 HRK) od 30.01.2016. do isplate,

i to do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa 2.171,74 EUR (16.363,00 HRK) sa zateznim kamatama od 26.01.2016., preko iznosa koji je dosuđen točkom II. izreke ove presude, kao neosnovan.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa 51,71 EUR (389,61 HRK) sa zateznim kamatama od 26.01.2016., preko iznosa koji je dosuđen točkom III. izreke ove presude, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku D. P. d.o.o. da tužitelju M. K. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 5.878,10 EUR (44.288,54 HRK) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14.06.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.”

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I, II, III i VI izreke žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže istu odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spojenih parnica, prema konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, jesu zahtjevi tužitelja upravljeni na:

- utvrđenje da je otkaz ugovora o radu kojeg mu je tuženik dao 12. svibnja 2017. nedopušten, uz daljnji zahtjev za utvrđenje da je njegov radni odnos kod tuženika prestao s danom 22. svibnja 2019.;

- naknadu neimovinske i imovinske štete zbog ozljede na radu od 12. lipnja 2013., i to isplatom 61.500,00 HRK na ime pravične novčane naknade, 4.000,00 HRK na ime naknade za tuđu pomoć i njegu te 42.695,47 HRK na ime izgubljene zarade.

8. U postupku nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika i da je 12. lipnja 2013. ozlijedio nogu, kao i da mu je tuženik 12. svibnja 2017. otkazao ugovor o radu.

9. Sporno je da li je tuženik kao poslodavac odgovoran za štetu koju je tužitelj trpio kao posljedicu navedene ozljede noge, a s tim je u vezi sporno je li tužitelj isključivo odgovoran za nastanak štete. Sporno je i je li otkaz tužiteljevog ugovora o radu dopušten, odnosno jesu li za njega bile ispunjene sve zakonske pretpostavke.

10. Pobijana odluka o otkazu donesena je 12. svibnja 2017., a tužitelj je protiv iste 23. svibnja 2017. podnio zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik zaprimio 29. svibnja 2017., ali o njemu nije odlučio, nakon čega je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 27. lipnja 2017. (poštom preporučeno).

11. S obzirom na navedeno, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju ispunjene procesne pretpostavke iz čl. 133. st. 1.-3. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22; dalje: ZR/14) za vođenje parnice u pogledu nedopuštenosti otkaza

12. Nadalje, tuženik je tužitelju ugovor o radu otkazao zbog poslovno uvjetovanih razloga, uz obrazloženje da zbog smanjenja opsega posla i zbog potrebe za smanjenjem troškova tuženik kao poslodavac nije u mogućnosti tužitelju osigurati obavljanje poslova na kojima je do tada radio, jer je na poslovima KV tokara zaposlen dovoljan broj radnika, a iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da za radno mjesto tokara na kojemu je tužitelj bio zaposlen kod tuženika bilo zaposleno više radnika.

12.1. Kako tuženik prije poslovno uvjetovanog otkazivanja nije postupio po čl. 115. st. 2. ZR/14, odnosno nije izvršio uspoređivanje svih radnika koji su zaposleni na tom radnom mjestu, uzimajući u obzir – pored eventualno i drugih kriterija – zakonske kriterije trajanja radnog odnosa, starosti i obveza uzdržavanja, to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je otkaz ugovora o radu nedopušten. Naime, tuženik je bio dužan izvršiti uspoređivanje svih radnika na istom radnom mjestu i nakon toga odlučiti primjenom tih kriterija kome će otkazati ugovor o radu.

12.2. Kako to nije učinio otkaz je već zbog toga nedopušten pa je pravilno sud prvog stupnja utvrdio tu nedopuštenost i utvrdio prestanak radnog odnosa s obzirom da je tužitelj u međuvremenu umirovljen.

12.3. Naime, iz pravomoćne presude Upravnog suda u Zagrebu posl. br. UsI-324/19- 17 od 17. veljače 2021. proizlazi da je tužitelju počevši od 23. svibnja 2019. priznato pravo na invalidsku mirovinu, i to zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, pa je pravilno sud prvog stupnja utvrdio prestanak radnog odnosa sa posljednjim danom prije ostvarenja prava na mirovinu (arg. ex. čl. 41. u vezi čl. 125. ZR/14), što je u konkretnom slučaju datum 22. svibnja 2019.

13. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj 12. lipnja 2013. pretrpio ozljedu noge, kada je prilikom čišćenja otvorenog skladišta došlo do udarca željeznog komada u njegovu nogu.

14. Prema čl. 103. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/2009, 61/2011, 82/2012; dalje: ZR/09) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

Prema čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine br. 59/1996, 94/1996, 114/2003, 100/2004, 86/2008, 116/2008, 75/2009, 143/2012; dalje: ZZR/96) poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu.

Prema čl. 15. st. 2. ZZR/96 poslodavac se iznimno može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

Prema općem propisu obveznog prava na kojeg upućuje čl. 15. st. 2. ZZR/96, odnosno prema čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje: ZOO), kod objektivne odgovornosti vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (st. 1.), a može se osloboditi odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti (st. 2.).

15. Kako je na radniku teret dokazivanja da se radi o ozljedi na radu, a na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja razloga koji isključuju njegovu odgovornost, dok je tužitelj ozljedu na radu dokazao, a tuženik nije dokazao da su ispunjene pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog ozljede na radu.

15.1. Naime, iz prijave o ozljedi na radu od 19. lipnja 2013. proizlazi da je tuženik kao poslodavac nadležnom tijelu (H.) prijavio da je tužitelj za vrijeme radnog vremena i na mjestu rada prilikom čišćenja prostora skladišta, uslijed pada čeličnog profila s visine, zadobio ozljedu noge.

15.2. U odnosu na žalbene navode treba istaknuti da je pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužitelj nije niti doprinio nastanku niti skrivio nastanak štetnog događaja.

15.3. Ocjenu uvjerljivosti iskaza tužitelja prihvaća i ovaj sud jer manje razlike u iskazima, s obzirom na protek vremena, ne dovode do zaključka da nije uvjerljiv iskaz tužitelja u pogledu načina nastanka štetnog događaja.

15.4. Tužitelj je obavljao poslove za koje nije bio osposobljen za rad na siguran način (kako je to utvrđeno od strane Inspektorata rada), a na temelju iskaza svjedoka K. G., koji nije osobno zainteresiran za ishod parnice, utvrđeno je da je tužitelj obavljao one poslove koje je trebalo izvršiti.

15.5. Iz presude prvostupanjskog suda posl. br. K-219/2016 od 7. lipnja 2016. (proizlazi da je tuženik kao II-okrivljenik pravomoćno oglašen krivim za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti, jer je postupanjem protivno propisima o mjerama zaštite na radu ugrozilo tijelo ljudi, a uslijed čega je tužitelj 12. lipnja 2013. zadobio teške tjelesne ozljede. Kako je temeljem čl. 12. st. 3. ZPP-a u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, to je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu koju je tužitelj pritom pretrpio.

15.6. Osim toga, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nema ni suodgovornosti niti doprinosa tužitelja vlastitoj šteti.

15.7. I ovaj sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da tužitelj nije slagao željezne profile sa stalaže na dijelu otvorenog skladišta samoinicijativno, nego po nalogu neposredno nadređene osobe, jer i svjedok K. G., koji je tog dana sa tužiteljem bio raspoređen na čišćenje otvorenog skladišta, navodi da je tužitelj kritične zgode slagao cijevi koje su se nalazile ispod i na polici te da je „i to trebalo urediti“.

15.8. Budući da je tužitelj kritične zgode obavljao radne zadatke sukladno nalogu nadređene osobe, a Inspektorat rada je utvrdio da tužitelj za razliku od ostalih radnika nije bio osposobljen za rad na siguran način na tim poslovima, i prema stavu ovog suda nema govora o (su)odgovornosti ili doprinosu tužitelja vlastitoj šteti, već u takvoj situaciji cjelokupna odgovornost leži na poslodavcu koji je radniku dao u zadatak poslove za koje ga nije osposobio za rad na siguran način.

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je tužitelj kritične zgode zadobio ozljedu desne potkoljenice, da je adekvatno liječen te da je redovito pohađao zakazane preglede liječnika i terapeutske postupke; da kod njega prije štetnog događaja nije bilo prisutno stanje koje bi utjecalo na izradu nalaza i mišljenja; da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio primarni strah jakog intenziteta u trenutku ozljede, a potom sekundarni strah jačeg intenziteta 1-2 dana, srednjeg intenzitet 7 dana i blagog intenziteta 30 dana; da je trpio jake bolove 2-3 dana, srednjeg intenziteta 10 dana i blagog intenziteta 2 mjeseca; da je kod tužitelja zaostalo smanjenje opće životne i radne aktivnosti u opsegu od 12% (u smislu ograničenja opsega pokreta desnog gležnja u srednjem stupnju, zbog posttraumatske artroze); da je kod tužitelja nastupilo naruženje u lakom stupnju; da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u periodu od 18.06.-23. srpnja 2013. po 2 sata dnevno; potom deset tjedana po 10 sati tjedno; od 20. studenoga 2014.-21. siječnja 2015. po 1 sat dnevno te od 30. lipnja 2016. daljnjih trideset dana po 1 sat dnevno – dakle ukupno 262 sata tuđe pomoći i njege.

U odnosu na naruženje treba napomenuti da je sud prvog s tupnja neposrednim opažanjima utvrdio da je kod tužitelja u gornjem dijelu gležnja zaostalo naruženje u vidu ožiljaka od operacije i promjene boje kože, koji su bili vidljivi nakon što je tužitelj podigao nogavicu, iz čega slijedi da se radi o naruženju koje je samo povremeno vidljivo trećim osobama.

16.1. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio 6.000,00 EUR (45.207,00 HRK) po osnovi povrede prava osobnosti sukladno nalazu i mišljenju iz točke 16. ove presude.

16.2. Po osnovi tuđe pomoći i njega, koju je vještak procijenio u ukupnom opsegu od 262 sata, s obzirom da su nakon ozljede tužitelju pomagali supruga i sin u pogledu pripreme hrane, obavljanju higijenskih i fizioloških potreba i slično, pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 223. st. 2. ZPP-a tužitelju dosudio iznos od 1,99 eura (15 kn) po satu temeljem čl. 1095. ZOO-a. Taj iznos primjeren je, a u sudskoj praksi kao iznos cijene sata tuđe pomoći i njege uobičajeno se dosuđuje i viši iznos.

16.3. Pravilno je sud prvog stupnja sukladno čl. 1103. ZOO-a tužitelju dosudio i zatezne kamate od 26. siječnja 2016.kada je tužitelj od tuženika pisanim putem zatražio naknadu navedene štete.

17. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio i zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovi izgubljene zarade, i to prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu za razdoblje od prosinca 2014. pa do prosinca 2015., jer je u tom razdoblju zbog bolovanja na kojem je bio zbog ozljede na radu, ostvarivao manju naknadu od plaće koju bi ostvarivao da nije bio na bolovanju.

17.1. Naime, prema čl. 1046. ZOO-a štetu predstavlja, između ostaloga, i sprječavanje povećanja imovine (izmakla korist).

Prema čl. 1089. ZOO-a oštećenik ima pravo na naknadu izmakle koristi (st. 1.), a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (st. 3.).

17.2. Prema čl. 1090. ZOO-a sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

17.3. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik kao poslodavac dužan tužitelju naknaditi štetu na ime izgubljene zarade, u visini razlike između naknade za bolovanje koja je tužitelju efektivno isplaćivana i iznosa plaće kojeg bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao da se nije nalazio na bolovanju.

17.4. Pri tome pravilno je sud prvog stupnja tužitelju priznao pravo na naknadu izgubljene zarade u odnosu na bruto (a ne neto) iznos plaće kojeg bi prema redovnom tijeku stvari ostvario da nije bilo ozljede na radu, i uvažavajući i stimulaciju za koju je utvrđeno da ju je tužitelj redovito ostvarivao prije ozljeđivanja.

17.5. Naime, iz priloženih platnih lista vidljivo je da je tužitelj za svaki od pet mjeseci prije štetnog događaja ostvario pravo na stimulaciju, iz čega proizlazi da bi po redovnom tijeku stvari tu stimulaciju ostvario i u narednom razdoblju, da se zbog ozljede na radu nije nalazio na bolovanju.

18. I odluka o troškovima postupka je pravilna. Naime, pravilo je sud prvog stupnja primijenio čl. 154. st. 5. ZPP-a jer tužitelj nije uspio samo sa razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

18.1. Pri tome se uspjeh u sporu ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kako je to učinio i sud prvog stupnja, neovisno o tome što je tužba s dijelom tužbenog zahtjeva povučena.

18.2. I za prvostupanjski postupak radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza pravilno je sud prvog stupnja priznao jednokratnu nagradu. Naime, tužitelju pripada za taj prvostupanjski postupak pravo na jednokratnu nagradu za cijeli postupak primjenom tbr. 7.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 126/2022; dalje: Tarifa), ali i trošak sastava žalbe s kojom je tužitelj uspio.

19. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

20. Primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 155. ZPP-a zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu s obzirom da nije bio potreban za vođenje spora.

U Zagrebu 28. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.