REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-417/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB 52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Ante Kožul, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, protiv I-tuženika UNIJABETON d.o.o., Zagreb, Čulinečka 271, OIB 46520613235, kojeg zastupa punomoćnik Goran Šverko, odvjetnik u Zagrebu, i II- tuženika KUKA d.o.o. u stečaju, Letovanić, Letovanić 21, OIB 04776707159, kojeg zastupa stečajna upraviteljica Branka Malbašić iz Kutine, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4720/2014-5 od 21. veljače 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-3150/13 od 17. ožujka 2014., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4720/2014-5 od 21. veljače 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-3150/13 od 17. ožujka 2014., u dijelu koji se odnosi na glavni tužbeni zahtjev.

r i j e š i o  j e:

Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tužitelja izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4720/2014-5 od 21. veljače 2017. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-3150/13 od 17. ožujka 2014., u dijelu odluke o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu br. Ovr-1754/10 od 4. svibnja 2010. na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na 1437/10000 dijela kat. čest. [katastarska čestica] stambena zgrada broj 106 (površine 151 m2) i dvorište (površine 245 m2) u [adresa], ukupne površine 396 m2, s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine – 3. etaža; 1. stambeni prostor – trosobni stan na drugom katu lijevo oznake 2.1. (označeno zelenom bojom), što ga u naravi sačinjavaju: hodnik, WC, kupaonica, dvije spavaće sobe, dnevni boravak s blagovaonicom i kuhinja, ukupne površine 59,30 m2, s pripatcima: loggia površine 6,20 m2, sve zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta te zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, broj poduloška: 3; 637/10000 dijela kat. čest. [katastarska čestica] stambena zgrada broj 106 (površine 151 m2) i dvorište (površine 245 m2) u [adresa], ukupne površine 396 m2, s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine – 8. etaža: 1. garaža u prizemlju oznake G3 (označeno žutom bojom), površine 26,30 m2, sve zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta te zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, broj poduloška: 8, zabilježbom ovrhe na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti navedenih nekretnina, prodajom istih i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom (toč. I.). Ujedno je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba I-tuženika i preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti (toč. I.), te je naloženo tužitelju isplatiti I-tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 35.978,12 kuna (toč. II.).

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže reviziju prihvatiti i pobijana presuda preinači na način da se potvrdi prvostupanjska presuda u cijelosti. Ujedno tužitelj traži naknadu troškova revizijskog postupka.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 500.000,00 kn.

7. Stoga je revizijski sud pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1269/2019 od 1. travnja 2021. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-358/2017-3 od 7. studenog 2018., te je predmet vraćen na ponovni postupak Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj kao treća osoba rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Ovr-1754/10 od 16. listopada 2013. upućen da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja Unijabeton d.o.o. Zagreb i ovršenika Kuka d.o.o. u stečaju, a radi proglašenja ovrhe na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], [broj poduloška] i 8 nedopuštenom,

- da je rješenje o ovrsi doneseno 4. svibnja 2010., te je zabilježba ovrhe na spornim nekretninama upisana u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-27521/10,

- da je tužitelj kupio predmetne posebne dijelove Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 19. siječnja 2010., na kojem je izvršena ovjera potpisa 2. veljače 2010. kod javnog bilježnika Ivana Parlova, od II-tuženika kao prodavatelja,

- da je tim Ugovorom o kupoprodaji ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 128.715,00 EUR, time da je iznos od 39.868,28 EUR tužitelj trebao platiti po Ugovoru o cesiji broj 01/10 na žiro račun cesusa u roku od 8 dana od dana provedbe elaborata o etažiranju kod nadležnog suda, za iznos od 69.966,73 EUR je izvršena kompenzacija 21. listopada 2009., a iznos od 18.879,99 EUR kupac se obvezao platiti do 31. ožujka 2010.,

- da je zapisnik o primopredaji stana sastavljen dana 24. srpnja 2009., te da je kupac s tim danom stupio u posjed predmetne nekretnine,

- da je prednik tužitelja u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i to u ugovorenim rokovima, s danom 8. ožujka 2010.,

- da je tužitelj od II-tuženika dobio tabularnu ispravu 13. svibnja 2013.

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj ima valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, te kako je ispunio u cijelosti svoju obvezu prema II-tuženiku (ovršeniku) prije zabilježbe ovrhe, da tada ima pravo koje sprečava ovrhu u skladu s odredbom čl. 55. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 - dalje: OZ). Pritom prvostupanjski sud posebno navodi da načelo povjerenja u zemljišne knjige ne štiti one koji su neko pravo stekli prisilnim putem, u konkretnom slučaju zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi (čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 - dalje: ZVDSP).

11. Odlučujući povodom žalbe I-tuženika drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu zaključivši da je I-tuženik svoje založno pravo stekao prije nego što je tužitelj stekao pravo upisa vlasništva, te da eventualna kasnija promjena vlasnika ne bi bila od utjecaja na pravo I-tuženika da svoju tražbinu namiri prodajom nekretnine. Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje da nema nikakve naznake da I- tuženik nije bio u dobroj vjeri prilikom stjecanja prava na nekretnini, te obzirom je I- tuženik svoje založno pravo stekao sudskom odlukom, da se načelo povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. ZVDSP primjenjuje i na I-tuženika. Nadalje, drugostupanjski sud ocjenjuje ako je II-tuženik, kao ovršenik, dužan predati nekretninu u posjed trećoj osobi, da je to dužan napraviti i tužitelj kao neposredni posjednik, te da tužitelj kao kupac ne bi, primjenom odredbi čl. 77.a OZ, imao pravo na posjedovnu zaštitu u odnosu na I-tuženika, kao ovrhovoditelja, i morao bi predati posjed nekretnine u skladu sa zakonom.

12. Sukladno odredbi čl. 79. OZ čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe (stavak 1.). Tom zabilježbom ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine (stavak 2.), a nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta (stavak 3.).

13. Prema odredbi čl. 55. st. 1. OZ osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

14. Nadalje, odredbom čl. 120. st. 1. ZVDSP propisano je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

15. Sukladno odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravo stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja (u ovom slučaju podnošenja prijedloga za ovrhu, odnosno upisa zabilježbe ovrhe) zaštitu prema odredbama ZVDSP.

16. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018. br. Su-IV-4/18-4 zauzeto je pravno shvaćanje da predmnjevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

17. Glede pitanja nedostatka dobre vjere taj se prigovor ne može nekome predbacivati samo iz razloga što isti nije istraživao izvanknjižno stanje, pa stoga ni ovrhovoditelj u ovome slučaju nije bio dužni to činiti (čl. 122. st. 3. ZVDSP).

18. U provedenom postupku, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, nema naznake da I-tuženik nije bio u dobroj vjeri prilikom stjecanja založnog prava na nekretnini, pri čemu nije odlučno što je tužitelj stupio u posjed predmetnih nekretnina prije upisa zabilježbe predmetne ovrhe.

19. Pravne posljedice zabilježbe predmetne ovrhe, a kako to pravilno cijeni drugostupanjski sud, ovlašćuju ovrhovoditelja (konkretno I-tuženika) da svoju tražbinu namiri iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine (čl. 79. st. 2. OZ). Promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao ovršenika.

20. S obzirom da tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine nije upisao u zemljišne knjige do donošenja rješenja o ovrsi i do zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama, nije dokazao postojanje svog prava vlasništva tj. nije dokazao da na nekretnini koja je predmet ovrhe ima pravo koje bi spriječilo ovrhu.

21. Slijedom navedenog budući da tužitelj kao treća osoba prema naprijed navedenom u ovom postupku nije dokazao da je ovrha određena citiranim rješenjem nedopuštena, pravilno je drugostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja, te je pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbama čl. 55. st. 1. i čl. 77.a OZ, kao i čl. 120. i čl. 122. ZVDSP.

22. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 393. ZPP.

23. U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

24. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

25. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 28. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug