REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-555/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M., iz P., OIB …, zastupanog po punomoćniku G. K., odvjetniku u R., protiv tuženice A. K., iz R., OIB …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i P., u R., radi utvrđenja povrede prava na nužni dio i vraćanja vrijednosti dara u ostavinsku imovinu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-23/2021-2 od 21. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P- 69/2020-6 od 27. listopada 2020., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-23/2021-2 od 21. siječnja 2021., se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

''1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Utvrđuje se da je Ugovorom o darovanju od 27. studenog 2000., sklopljenim između pok. M. M.-P. iz R. kao darovateljice i tuženice A. K. iz R. kao obdarenice, kojeg ugovora je predmetom bilo darovanje nekretnine: dvosobnog stana broj 43 na četvrtom katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, ukupne površine od 32,37 m2, koji stan se nalazi u zgradi u R., u U. Z. K. 29, sagrađenoj na kč.br. 388/3, k.o. P., a koja nekretnina je upisana u zemljišnu knjigu koja se vodi kod Općinskog suda u Rijeci za k.o. P., povrijeđeno pravo na nužni dio nasljednika – tužitelja M. M. iz P. u odnosu na ostavinsku imovinu iza pok. M. M.-P. rođ. L., rođene dana 26. veljače 1949., a umrle dana 29. lipnja 2016.

II. U ostavinsku imovinu iza pok. M. M.-P. iz R., rođene dana 26. veljače 1949., a umrle dana 29. lipnja 2016., vraća se vrijednost dara – nekretnine iz točko I. ove presude, a koji dar – nekretnina je darovana tuženici A. K. iz R. temeljem Ugovora o darovanju od 24. studenog 2000. i to u iznosu vrijednosti dara od 375.000,00 kn, a radi namirenja nužnog dijela tužitelja M. M. u iznosu od 90.920,15 kn.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi prouzročeni parniči trošak postupka uvećan za zakonske zatezne kamate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve sukladno odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana.''

2. Nalaže se tužitelju, da tuženoj naknadi trošak postupka u iznosu od 10.625,00 kn, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška do iznosa od 11.375,00 kn (za iznos od 750,00 kn) odbija tužena kao neosnovanim.''

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj P-69/2020-6 od 27. listopada 2020.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-2725/2021-2 od 15. prosinca 2021., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-23/2021-2 od 21. siječnja 2021., zbog sljedećeg pravnog pitanja:

''Je li zakonito pravno shvaćanje da se u vrijednost darova u smislu odredbe čl. 77. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine”, broj 48/03, 163/03 i 35/05) uračunava i stjecanje stanarskog prava u situaciji kada je stjecatelj tog prava naknadno taj stan kupio prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (''Narodne novine”, broj 43/92, 69/92, 23/9, 48/93, 2/94 i dr.), tj. da li se i u kojim situacijama ostavitelj (prethodni nositelj stanarskog prava) smatra darovateljem?''

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je protiv navedene presude podno reviziju u smislu odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku (''Narodne Novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - proč.tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojih je revizija dopuštena te predlaže da ovaj sud ukine u cijelosti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje drugom sudcu pojedincu, podredno preinači pobijanu presudu, sve uz priznavanje tužitelju troškova povodom prijedloga za dopuštenje revizije i reviziju.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje:

- da je Ugovorom o darovanju od 27. studenog 2000., sklopljenim između pok. M. M.- P., iz R. kao darovateljice i tuženice A. K., iz R., kao obdarenice, predmet kojeg ugovora je bilo darovanje stana površine od 32,37 m2, koji se nalazi u zgradi u R., u U. Z. K. 29, povrijeđeno pravo na nužni dio nasljednika – tužitelja M. M., iz P., u odnosu na ostavinsku imovinu iza pok. M. M.-P. rođ. L. te,

- da se u ostavinsku imovinu iza pok. M. M.-P. iz R., vraća vrijednost dara koji dar – nekretnina je darovana tuženici A. K. iz R. temeljem Ugovora o darovanju od 24. studenog 2000. i to u iznosu vrijednosti dara od 375.000,00 kuna, a radi namirenja nužnog dijela tužitelja M. M. u iznosu od 90.920,15 kuna.

8. Sporno je, je li navedenim darovnim ugovorom između ostaviteljice i tuženice povrijeđeno pravo na nužni dio nasljednika-tužitelja M. M., u odnosu na ostavinsku imovinu iza ostaviteljice pok. M. M.-P., te je sporno vraća li se u ostavinsku imovinu pok. M. M.-P. vrijednost dara u iznosu od 375.000,00 kuna, a radi namirenja nužnog dijela tužitelja M. M. u iznosu od 90.920,15 kuna.

9. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je Ugovorom o darovanju od 27. studenog 2000., zaključenim između sada pok. M. M.-P. (ostaviteljice), kao darovateljice i tuženice A. K., iz R., kao obdarenice, ostaviteljica tuženici darovala stan u R., u U. Z. K. 29., koji stan je tuženica kasnije prodala za iznos od 50.000,00 € (375.000,00) kuna. Dalje su utvrdili da je ostaviteljica (majka stranaka) za života raspolagala imovinom, tako da je tužitelju ustupila 1/3 kuće s dvorištem, vrtom i voćnjakom u S. R., da je tužitelju darovala grobno mjesto-nišu, da je sve troškove prema KD K. snosila do svoje smrti, te da je raspolagala stanarskim pravom za stan u Ulici … u R. na način da se odrekla stanarskog prava u korist tužitelja, koji je stan kasnije otkupio po povoljnoj cijeni,upravo iz razloga jer je majka raspolagala tim pravom, kako bi tužitelju omogućila povoljan otkup.

10. U odnosu na tvrdnju tužitelja da mu je darovanjem tuženici stana u Ulici …., povrijeđen nužni dio, prvostupanjski sud je pozvao parnične stranke predložiti provođenje dokaza, po načelu otvorenog pravosuđenja, kao i provođenje građevinskog vještačenja na okolnost utvrđenja vrijednosti darovanih nekretnina i ustupljenog stanarskog prava, prema čl. 73 . Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine”, broj 48/03, 163/03 i 35/05 - dalje: ZN), tužitelj je predložio provođenje dokaza vještačenjem, ali je kasnije odustao od provođenja vještačenja na okolnost utvrđenja vrijednosti darovane nekretnine u času smrti ostaviteljice prema stanju u vrijeme darovanja, kao i za nekretninu u S. R. i utvrđenja vrijednosti stana u ulici … u R., kako bi se utvrdila vrijednost ustupljenog prava, budući je ostaviteljica ustupila stanarsko pravo tužitelju.

11. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva temeljenog na odredbi čl. 77. st.1. ZN-u, s obzirom da je odustao od izvođenja dokaza građevinskim vještačenjem na okolnost utvrđenja vrijednosti darovane nekretnine u času smrti ostaviteljice a prema stanju u vrijeme darovanja, kao i za nekretninu u S. R. i utvrđenja vrijednosti stana u ulici … u R., a kako se na temelju izvedenih dokaza nije mogla utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a odbili su tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer tužitelj nije dokazao da bi od ukupne imovine dobio manje od ¼ nužnog dijela koji mu pripada.

12. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

13. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

14. 1. Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. čl. 77. st.1. ZN-u tužitelj u reviziji navodi da je za vrijeme društvenog vlasništva ranijoj nositeljici stanarskog prava (ostaviteljici), prestalo stanarsko pravo na stanu u ulici … 4. 1981. godine, nakon čega je to pravo, samostalno i neovisno o prednici stekao tužitelj, zaključenjem ugovora sa davateljem stanarskog prava, zbog čega je bez utjecaja u konkretnom slučaju činjenica što je ranija nositeljica stanarskog prava i njegova srodnica (i ujedno kasnije ostaviteljica), koji stan je kasnije tužitelj iz vlastitih materijalnih sredstava otkupio stan prema zakonom propisanim uvjetima i cijenom određenom odredbom čl. 11. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da cijena ovisi o uloženim sredstvima u stan i osobnom popustu samog nositelja stanarskog prava - tužitelja.

14. 2. Stoga smatra da tužiteljevo stjecanje stanarskog prava 1981. godine temeljem ''Ugovora o korištenju stana 8336'' sklopljenog s RO ''Stambeno gospodarenje R. dana 12. lipnja 1981. ne može se smatrati darovanjem ostaviteljice odnosno ustupom prava s ciljem povoljnijeg otkupa, budući da ostaviteljica nije raspolagala svojim pravom (vlasništva ili prava korištenja, odnosno tada nepostojećeg prava na otkup za korist srodnika, kasnije nasljednika budući se pravo otkupa pravno uređuje tek od 1991. u odnosu na stanove u režimu društvenog vlasništva), već se radi o zasebnim, samostalnim pravnim poslovima tužitelja s davateljem stanarskog prava, nakon čega 1998. tužitelj vrši otkup toga stana.

14. 3. Zaključno smatra da ostaviteljica, kao ranija nositeljica stanarskog prava kojoj je 1981., prestalo stanarsko pravo nije, niti je sukladno Zakonu o stambenim odnosima mogla biti u pravnoj situaciji ostvarenja otkupa jer otkup 1981. godine nije bio moguć, a pogotovo jer je te godine stekla drugi stan (za koji se navodi da se nalazi u R. na području Š.) što i jest razlog prestanka stanarskog prava na stanu u B. u R.

15. 1. Prema odredbi čl. 48. Zakona o stambenim odnosima (''Narodne novine'' broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93 - dalje: ZSO), stanarsko pravo stječe se zaključenjem ugovora o korištenju stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno, a prema odredbi čl. 87. toga Zakona stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni ovim zakonom.

15. 2. Prema odredbi čl. 77. st. 1. ZN-u nužni je dio povrijeđen kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela (članak 70. stavak 5.). Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova uzimaju se u račun i oni darovi i raspolaganja oporukom za koja je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio (st. 2.).

16. 1. Prema ustaljenoj praksi revizijskog suda (Rev-x 829/2015-2 od 17. travnja 2018., Rev-x 1133/2014-2 od 16. lipnja 2015., Rev-x 587/2011-2 od 13. srpnja 2011., Rev-x-222/2010-2 od 7. srpnja 2010. i dr.) koja se naslanja na praksu Ustavnog suda RH (U-III-4281/2013 od 8. travnja 2014., broj: U-III-3041/2003 od 10. ožujka 2004., broj: U-III-2106/2003 od 11. srpnja 2005., broj U-III-3992/2006 od 10. prosinca 2008.), pravo na otkup stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (''Narodne novine'' broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02 - dalje: ZPS) strogo je osobno pravo s kojim njegov nositelj ne može raspolagati, pa kao takvo ono ne ulazi u ostavinu i ne može biti predmet nasljeđivanja u smislu odredbe čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) odnosno čl. 2. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj 52/71, 47/78 i 56/00).

16. 2. Pravo na otkup stana, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o prodaji stanova u vezi s čl. 52. st. 1. Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' broj 91/96, 48/98, 68/98, 22/06, 68/18 i 105/20) i čl. 12. st. 1. ZSO, kao osobno pravo, izvodi se iz stanarskog prava i kao pravo sui generis, utemeljeno je na odredbama bivšeg ZSO- a. Tužitelj je upravo kao osoba iz čl. 6. st. 1. Zakona o prodaji stanova, koje je svojstvo u odnosu na predmetni stan, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, tužitelj imao, otkupio predmetni stan.

17. Iz navedenog proizlazi da stanarsko pravo, kao osobno pravo nije prenosivo i kao takvo ne može biti predmetom darovanja, a posljedično tome niti predmetom uračunavanja u nasljedno pravnim postupcima u situacijama kada predniku nasljednika (kasnije ostavitelju) ono prestane sukladno odredbama ZSO-a i kada ostavitelj stekne stanarsko pravo na drugi stan, a novi stjecatelj stanarskog prava (u ovom slučaju tužitelj kao nasljednik) stekne ga neovisno o predniku sukladno odredbama ZSO-a i kasnije ga otkupi prema cijenama određenim sukladno Zakonu o prodaji stanova, koji u čl. 11. propisuje njegovu naplatnost i zavisnost od niza uvjeta koji su na strani nositelja stanarskog prava kao kupca koji vrši otkup, a ne ranijeg nositelja stanarskog prava kojem je to pravo prestalo.

18. 1. Dakle, samostalno stjecanje stanarskog prava tužitelja po prestanku stanarskog prava njegove majke (ostaviteljice) predstavlja pravnu osnovu za otkup stana na kojem je tužitelj imao stanarsko pravo temeljem zaključena ugovora s davateljem stanarskog prava, na temelju čega je stekao ovlaštenje za otkup stana po cijeni određenoj taksativnim uvjetima u čl. 11 ZPS-a u kojem postupku se ''povoljnost otkupa” ostvaruje na temelju godina samostalnog ulaganja sredstava i osobnog popuste nositelja stanarskog prava, a ne na temelju eventualnog ustupa ili odricanja ostavitelja od stanarskog prava u korist nasljednika. Prema tome tužitelj nije stekao nikakvu pogodnost, nenaplatno pravo niti neku pogodnost mimo odredbi ZPS-a i uvjeta propisanih za sve građane koji su bili nositelji stanarskog prava jer ona nisu prenosiva.

18. 2. Činjenica stjecanja drugog stana od strane ostaviteljica (majke tužitelja), čini nepotrebnim raspravu o stjecanju tužitelja po odredbi čl. 57. ZSO-a budući je čl. 49. ZSO-a to izričito isključeno jer je odredbom čl. 48, ZSO-a propisano da se stanarsko pravo stječe zaključenjem ugovora o stanarskom pravu, ako Zakonom nije drugačije propisano. U predmetnom slučaju je ostaviteljici stanarsko pravo prestalo za njezina života, a nije se radilo o bračnim drugovima (u smislu odredbe čl. 59. ZSO/74) već majci i sinu, kao što se nastavno nije radilo o pravnoj situaciji da je nositeljica stanarskog prava preminula odnosno trajno napustila stan iz razloga čime bi tužitelj i njegova obitelj kao članovi domaćinstva na temelju odredbe čl. 57 ZSO/74 stupili na njeno mjesto nositelja stanarskog prava. Stoga je pogrešno shvaćanje prema kojem je tužitelj stekao stanarsko pravo i otkup po povoljnijoj cijeni uslijed odreknuća ostaviteljice od stanarskog prava (1981.), s ciljem darovanja odnosno pogodovanja tužitelju za pravni posao koji je on zaključio 1998. otkupom tog stana, u potpuno izmijenjenim okolnostima glede vlasničko pravnog uređenja.

19. Slijedom svega navedenog, ranijoj nositeljici stanarskog prava (majci tužitelja) stanarsko pravo je prestalo, a pravna raspoložba nositeljice stanarskog prava nije bila darovanje bilo kakva prava tužitelju već osobni interesi radi stjecanja drugog stana, pa se u ovakvoj pravnoj situaciji ponašanje-raspolaganje nositeljice stanarskog prava (tužiteljeve majke ) ne može smatrati darovanjem.

20. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Pravno shvaćanje prema kojem se u vrijednost darova u smislu odredbe čl. 77. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine”, broj 48/03, 163/03 i 35/05) uračunava i stjecanje stanarskog prava u situaciji kada je stjecatelja tog prava naknadno taj stan kupio prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (''Narodne novine”, broj 43/92, 69/92, 23/9, 48/93, 2/94 i dr.), nije pravilno jer se u situaciji kada je ostavitelju, (prethodni nositelj stanarskog prava), stanarsko pravo prestalo, a nakon prestanka tog prava stanarsko pravo izvorno stekao tužitelj zaključenjem Ugovora o korištenju stana 8336” sklopljenog s RO ''Stambeno gospodarenje Rijeka” 12. lipnja 1981., pravna raspoložba nositeljice stanarskog prava nije darovanje bilo kakva prava tužitelju, te se u ovakvoj pravnoj situaciji ponašanje-raspolaganje nositeljice stanarskog prava (tužiteljeve majke ) ne može smatrati darovanjem.

21. No, neovisno o postavljenom pitanju i iznesenom pravnom shvaćanju o tom pitanju, a budući da su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva temeljenog na odredbi čl. 77. st.1. ZN-u, s obzirom da je odustao od izvođenja dokaza građevinskim vještačenjem na okolnost utvrđenja vrijednosti darovane nekretnine u vrijeme smrti ostaviteljice prema stanju u vrijeme darovanja, kao i za nekretninu u S. R. neovisno o vrijednosti stana u ulici … u R., i s obzirom da se na temelju izvedenih dokaza nije mogla utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a, posljedično čemu tužitelj nije dokazao da bi od ukupne imovine dobio manje od ¼ nužnog dijela koji mu pripada, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 77.ZN-u, kada je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, jer izneseni odgovor na postavljeno pitanje nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

22. Ne postoji stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

23. Kako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a presuditi kao u izreci.

Zagreb, 28. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.