REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1127/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića, člana vijeća, Mirjane Magud, članice vijeća, te Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. L., S., OIB ..., koju zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik iz Č., protiv tuženika M. i. V. d.d., Č., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. i p. iz Z., radi zaštite od diskriminacije i radi zaštite dostojanstva radnika, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-412/2021-3 od 19. svibnja 2021. u točki I. njezine izreke, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-147/2020-9 od 2. ožujka 2021. u točkama I., II. i III. izreke, u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-412/2021-3 od 19. svibnja 2021. u točki I. izreke, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude (točka I. izreke) potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I., II. i III. izreke koje glase:

''I Utvrđuje se da je tuženik M. i. V. d.d., Č., OIB ... povrijedio pravo tužiteljice L. D., S., OIB..., na jednako postupanje – diskriminacijom.

II Utvrđuje se da je tuženik M. i. V. d.d., Č., OIB ... povrijedio tužiteljici L. D., S., OIB... pravo na dostojanstvo jer je raspored radnog vremena tužiteljici radio proizvoljno i zadržavao je na radnom mjestu i po 13 sati dnevno, prisiljavao tužiteljicu na faktički rad u nepunom radnom vremenu unatoč ugovora o radu za puno radno vrijeme, te joj je odredio probni rad na radnom mjestu za poslove manje složenosti od onih poslova na kojem je prije radila i tražio je da tužiteljica potpiše Ugovor o otkazu bez da joj je dopušteno prethodno da pročita taj Ugovor o otkazu.

III Nalaže se tuženiku da na ime pravične naknade radi povrede prava osobnosti i to dostojanstva, časti, ugleda i duševnog zdravlja tužiteljici isplati novčani iznos od 6.000,00 kuna uz kamatu tekuću od dana podnošenja tužbe po stopi od 7,09 %, a u slučaju promjene po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračune za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude.''.

2. Tuženik podnosi reviziju iz čl. 382.a mjerodavnog Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), iako se poziva i na prijedlog za dopuštenje revizije. U detaljnom obrazloženju revizije obrazlaže, kako navodi, postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene pred sudom drugog stupnja, i to čl. 7. ZPP, te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, postavlja i dvanaest pravnih pitanja. Ne pobija odluku o trošku sadržanu u točkama

II. i III. izreke pobijane presude.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Pozivom na odredbu iz čl. 391. st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tuženik povrijedio njezino pravo na jednako postupanje-diskriminacijom i zahtjev da je tuženik povrijedio njezino profesionalno dostojanstvo na način kako je to pobliže opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude (citiranoj u točki 1. ovoga obrazloženja), kao i zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

7. Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je, da:

- je tužiteljica imala sklopljen prvi ugovor o radu s tuženikom 26. listopada 2007. za posao trgovačkog poslovođe 1,

- joj je taj ugovor o radu prenijet na M. i. P. 15. lipnja 2016., s kojim je sporazumno raskinula ugovor o radu 9. listopada 2017.,

- je nakon toga sklopila novi ugovor o radu s tuženikom 9. listopada 2017.,

- je tim ugovorom ugovoren probni rad u trajanju od šest mjeseci, nakon isteka kojeg roka je od tuženika dobila odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu,

- je tužiteljica osoba u ranim šezdesetim godinama (54 godine života),

- tužiteljica ima preko 30 godina radnog staža i da su joj nedostajale još tri godine do mirovine,

- je tužiteljica na temelju novog ugovora o radu sklopljenim s tuženikom 9. listopada 2017. radila na radnom mjestu administrator koje je obuhvaćalo i rad na kompjuteru,

- tuženik nije tužiteljicu educirao za rad na radnom mjestu administratora, a kako bi utvrdio je li tužiteljica s obzirom na dob i na svoje administrativno i informatičko znanje sposobna i educirana za rad na radnom mjestu administrator u svojoj životnoj dobi i za stjecanje novih znanja, a i iz razloga što je tužiteljica radila na drugim radnim mjestima, i to kao prodavač u dućanu.

8. Nižestupanjski sudovi su prihvatili, pod točkom 1. ovoga obrazloženja, citirane zahtjeve tužiteljice jer tuženik nije dokazao bitnu činjenicu da je tužiteljicu educirao za rad na radnom mjestu administratora u skladištu koje je zahtijevalo rad na kompjuteru i koje se kao takvo ocjenjivalo, a sve kako bi utvrdio je li tužiteljica s obzirom na dob i na svoje administrativno i informatičko znanje bila sposobna i educirana za rad na radnom mjestu administratora, pritom navodeći kako tuženik nije imao na umu da je tužiteljica ranije radila kao prodavač u dućanu, bez obzira što se i u dućanu služila računalom. Nadalje navode kako je nedvojbena činjenica da je tuženik s tužiteljicom u njezinoj dobi od 54 godine života (što je srednja životna dob) i nakon 30 godina njezinog ukupnog radnog staža ugovorio probni rad na radnom mjestu administratora, i to tri godine pred mirovinu bez da ju je uopće educirao za rad na tom radnom mjestu, zbog čega su nižestupanjski sudovi zaključili da je time tuženik diskriminirao i mobingirao tužiteljicu i da su se ispunili uvjeti iz odredbe članka 7. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 - u daljnjem tekstu: ZR) i članka 1. Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 - u daljnjem tekstu: ZSD) te članka 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu: ZOO) jer je opisanim postupanjem tuženik i povrijedio njezino profesionalno dostojanstvo. Ovo posebno i iz razloga što je tuženik za vrijeme probnog rada stalno mijenjao tužiteljici radno vrijeme i što nije znala tko prati njezin rad i što je morala dolaziti na posao stalno u drugom radnom vremenu, a suprotno tuženik tijekom postupka nije dokazao. Da je to tako proizlazi iz evidencije radnog vremena koja se nalazi u spisu (listovi 96.-100. spisa) i iz koje proizlazi da je tužiteljica za te mjesece skoro pa svaki mjesec najviše od svih radnica radila noću, kao i popodne, pa i nedjeljom, iako je tužiteljica tek počela raditi te poslove i nitko je za iste nije educirao, a njezin rad se ocjenjivao jer se nalazila na probnom radu. Utvrđeno je i da se zaposlenik A. N., prema tvrdnji tuženika, nadređeni tužiteljice, služio neprimjerenim oblicima verbalne i neverbalne komunikacije.

9. Pravilno se u pobijanoj presudi drugostupanjski sud pozvao na i pravilno primijenio odredbe čl. 7. st. 4. i 5. ZR te odredbe čl. 1. st. 1., čl. 2. st. 1. i čl. 3. st. 1. ZSD.

10. Odredbom čl. 7. st. 4. mjerodavnog ZR propisano je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonom, dok je stavkom 5. istoga članka, propisano da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

11. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZSD uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od diskriminacijskih osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koja uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Na uznemiravanje i spolno uznemiravanje na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na diskriminaciju (čl. 3. st. 3. ZSD).

12. Za postojanje izravne diskriminacije, a na koju se ovdje tužiteljica prvenstveno poziva, potrebno je stoga da se kumulativno ostvare sljedeće pretpostavke, da:

- postoje osobe u usporedivoj situaciji,

- se osobe tretiraju različito,

- se osobe različito tretiraju zbog neke zabranjene osnove, ovdje zbog dobi.

13. Odredba čl. 20. st. 1. ZSD glasi:

''Ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.''.

14. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je ocijenio da je tužiteljica učinila vjerojatnim da ju je tuženik diskriminirao i uznemiravao zbog dobi, što je, suprotno revizijskim navodima, valjano i dostatno obrazložio, pa tako i na temelju evidencija radnog vremena, usporedbom radnih vremena tužiteljice i tri radnice u usporedivoj situaciji. S tim u vezi se tuženik u reviziji neosnovano poziva na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene pred sudom drugog stupnja, i to u vezi s odredbama čl. 7. st. 2. i 3. ZPP, kao i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, jer drugostupanjski sud nije mogao onemogućiti tuženiku raspravljanje o dokazu kojeg je sam tuženik priložio, a niti je time izveo dokaz kojeg stranke nisu predložile, kako to pogrešno u reviziji navodi tuženik.

15. Tuženik je trebao, primjenom citirane odredbe čl. 20. st. 1. ZSD, pravodobno dokazati da nije bilo diskriminacije iznošenjem, prethodno tome, jasnih činjeničnih navoda, što međutim nije pravodobno učinio. Stoga u dijelu revizije kada ocjenjuje i analizira navedene evidencije radnog vremena, tuženik zapravo zakašnjelo iznosi razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se taj razlog ne može s uspjehom isticati u revizijskom stadiju postupka. Isto tuženik čini i kada u reviziji detaljno analizira i ocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka i stranaka.

16. U odnosu na ugovoreni probni rad tuženik u reviziji osnovano navodi da je mogao s tužiteljicom ugovoriti probni rad, ali ga nije mogao niti smio provesti na način na koji ga je proveo, a kako su to utvrdili nižestupanjski sudovi navodima citiranima u točkama 7. i 8. ovoga obrazloženja.

17. I konačno, proturječni su revizijski navodi tuženika u dijelu kada najprije navodi da je tužiteljicu educirao za rad na radnom mjestu administratora, a zatim postavlja pitanje ''je li poslodavac dužan radnika educirati za rad na radnom mjestu za koje je ugovoren probni rad?'' i zaključuje da probni rad ne služi tome da bi se nekoga educiralo jer da bi osposobljavanje za rad više odgovaralo pojmu pripravnika iz čl. 55. ZR.

18. Zbog toga je, primjenom čl. 393. st. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena ili da bi ti razlozi utjecali na donošenje drukčije odluke.

Zagreb, 28. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.