REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1246/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika H. h. o. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku J. Č., odvjetniku iz Zagreba, uz sudjelovanje u postupku Novog sindikata iz Z., (OIB ...), kao umješača na strani tužitelja, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja odluke o otkazu ugovora o radu nedopuštenom, obvezivanja vratiti tužitelja na posao i isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i umješača na njegovoj strani protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1475/2019-2 od 9. lipnja 2020. kojima je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr- 3913/14-208 od 31. svibnja 2019. i potvrđeno rješenje istoga suda i poslovnog broja, u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

p r e s u d i o j e :

Revizije tužitelja i umješača na njegovoj strani u odnosu na osporenu presudu odbijaju se kao neosnovane.

r i j e š i o j e :

Revizije tužitelja i umješača na njegovoj strani u odnosu na osporeno rješenje odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke, tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi:

- na utvrđenje „da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. travnja 2000. nedopuštena, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao“,

- na obvezivanje tuženika „da tužitelja vrati na rad, na poslove aktiviste“,

- na obvezivanje tuženika „isplatiti tužitelju ukupan bruto iznos od 1.730.367,07 kn“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa (pa tako na prvi iznos „od 9.005,50 kn tekućom od 15.06.2000. do isplate“,

dok je tužitelju naloženo „naknaditi tuženiku daljnji parnični trošak u iznosu od 45.996,87 kn“.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno „rješenje sadržano u istoj prvostupanjskoj presudi kojim nije dopuštena preinaka tužbe proširenjem na nove tuženike.“

2. Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja odvojene revizije podnijeli su:

- tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda ukine i predmet vrati na postupanje nižem sudu,

- umješač na strani tužitelja, uz navod da „podupire sve navode koje je u svojoj reviziji iznio tužitelj“ i da „se pridružuje prijedlogu tužitelja“.

3. Tuženik nije odgovorio na podnesene revizije.

4. Revizije tužitelja i umješača na njegovoj strani (dalje: tužitelja/to obzirom da su obje revizije temeljene na u suštini istim revizijskim razlozima) u odnosu na osporenu presudu nisu osnovane.

Revizije tužitelja i umješača na njegovoj strani (dalje: tužitelja) u odnosu na osporeno rješenje nisu dopuštene.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 9. lipnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti podnesenih revizija (prema sadržaju spora) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

Obzirom da je tužitelj ovaj spor pokrenuo kao spor o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa - podnesene revizije su dopuštene kao izravne (dakle: i bez prethodnog i posebnog dopuštenja revizijskog suda).

a) o reviziji tužitelja u odnosu na osporenu presudu

6. Suprotno tvrdnji revidenta da „sud barata proizvoljnim utvrđenjima“ i da se osporena presuda ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tuženikove žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

Neka od tih povreda nije ostvarena niti time što se drugostupanjski sud nije u osporenoj odluci (kako to umješač tvrdi) „osvrnuo“ na ranije donesene odluke u ovome predmetu: predmetom razmatranja i preispitivanja u postupku pred drugostupanjskom sudom mogla je biti samo osporena prvostupanjska presuda a ne i neka od tih ranijih.

7. Navodi kojima tužitelj osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o sadržaju svoga odnosa sa tuženikom, o utvrđenim razlozima što mu je ugovor o radu otkazan, o svojem postupanju koje je po tuženiku ocijenjeno povredom obveza iz radnog odnosa, o ocijeni dokaza - ističući svoju ocjenu (u suštini sam sudeći o snazi pojedinih dokaza, kako ih on /a ne i sud/ „vidi“, sugerirajući prihvatiti da postoje razlike kako dokaze treba tretirati: s jedne strane „svjedočke iskaze potpuno marginalnih osoba u ovome sporu, s kojima gotovo da nije imao kontakta“, „egzistencijalno ovisnih zaposlenika, od kojih su svi, ali baš svi, zaposleni po prijateljskim i rodbinskim vezama mimo procedure“ i sa druge strane iskaze „ozbiljnih ljudi i odgovornih osoba kod poslodavca“), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali ni u okvirima povrede pravila o teretu dokazivanja.

To valja sagledati imajući na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza, kao i onih koje je predložio a nisu provedeni, trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u suštini: da su sudovi trebali prihvatiti isključivo njegova shvaćanja o postupku za koji je terećen, uopće o postojanju ovog pa i njegovoj težini - te razlozima što mu je ugovor o radu otkazan, o dokaznoj snazi pojedinih dokaza, o stupnju raspravljenosti predmeta spora), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

8. Tužitelj pogrešno smatra i da je drugostupanjski sud trebao provesti i druge dokaze (saslušati i drugog svjedoka, kako on procijenjuje: osobu „iznimno upućenu u temu spora“), a da je i time što ih nije proveo počinio postupovnu povredu.

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP- a) uskratio stranki mogućnost raspravljanja.

U odnosu na to tužitelju je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženika, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što je predložio i zahtjevao ili našao potrebitim provesti (i što je time nezadovoljan) - jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

Za istaći je kod toga i da okolnost broja nekih dokaza ne predstavlja nužno i mjerilo njihove kvalitete kao dokazne vrijednosti: o postojanju neke činjenice ne sudi se samo po brojnosti svjedoka koji o njoj svjedoče.

Ne valja kod toga zanemariti odredbu čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“ - a iz smisla koje je odredbe zaključiti da se dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza, ma o kojem god se radilo, ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno, bez da se pojedinom dokazu može dati već i samo načelan značaj „jačeg“ ili privilegiranog i prvenstvenog - i bez njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti.

9. Revident je reviziju podnio (kroz tvrdnju da je žalbu tuženika potpisala neovlaštena osoba) i pozivom na (kako drži) u postupku ostvarenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Ta povreda u ovome postupku nije ostvarena.

Naime, iako revident u reviziji kroz revizijske razloge ističe (u suštini) da tuženik nema ili ne može imati procesnu sposobnost za vođenje ovoga postupka i da je stoga upitna i njegova punomoć ili ovlast dana za zastupanje - pa da je propušteno utvrditi i počinjenu bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, iz sadržaja revizije je za zaključiti da se kroz prigovor o toj povredi revident u suštini poziva na situaciju koju uređuje odredba čl. 354. st. 3. ZPP-a prema kojoj: „Zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku - žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču".

U svezi s prethodno navedenim za odgovoriti je da tužitelj ne može povoljniju pravnu poziciju u ovome postupku ostvariti pozivom na opisanu situaciju (glede nedostataka u zastupanju tuženika i procesne nesposobnosti tuženika za vođenje ovoga postupka) - čak i da je i istinita, a sve budući da bi se na okolnosti iz te situacije s uspjehom (u smislu citirane odredbe čl. 354. st. 3. ZPP-a, svrha koje se iscrpljuje u zaštiti neuredno zastupane ili procesno nesposobne stranke, a ne u tome da se njezinom protivniku koji izgubi parnicu omogući da pozivom na tu odredbu oteža procesni položaj stranke koja je uspjela u parnici) mogla pozivati samo stranka koju se ti nedostaci tiču - a to ovdje sigurno nije i tužitelj. Uostalom ovdje valja uočiti:

- da je tuženik u konačnom i odobrio i odobrava sve radnje onog koji ga je zastupao (suprotno nije dokazano i ne proizlazi niti iz jednog postupka poduzetog po tuženiku tijekom cijelog ovog, dugotrajnog postupka), tako da se i slijedom toga (prema analogiji iz odredbe čl. 311. st. 1. ZOO-a) ne mogu dovoditi u pitanje učinci radnji koje je ovaj poduzeo „u ime tuženika“,

- da uspjeh u ovome postupku tužitelj ne može ostvariti niti tvrdnjom da tuženik u vrijeme otkazivanja njegova ugovora o radu nije imao pravnu osobnost i ovlast otkazati mu ugovor, kada (prvo) ni ne ističe tko mu je (onda) taj ugovor mogao otkazati - ako ne onaj kod kojeg je do tog otkazivanja bio u radnom odnosu i kod kojeg je do tada ostvarivao sva prava radnika, a (drugo) ističe i da je kod tuženika imao i status sindikalnog povjerenika (koji se status ne može steći kod „nekog“ koji nema pravnu osobnost).

10. Revident pogrešno drži i da je drugostupanjski sud počinio i postupovnu povredu jer (da) nije postupak proveo sukladno odredbi čl. 4. ZPP-a, prema kojoj: „Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.“ - čime (da) je povrijedio niz načela parničnog sudovanja.

Čak i da u toj odredbi ne postoji izričaj „u pravilu“, koji dopušta i „nešto drugo“, drugostupanjski sud je postupak proveo prema pravilnoj primjeni ZPP-a, i to:

- odredbe čl. 362. st. 2., prema kojoj: „Kad vijeće drugostupanjskog suda nađe da je to radi donošenja odluke o žalbi potrebno, može pozvati stranke ili njihove zastupnike na sjednicu vijeća.“, tumačeći je u svezi sa odredbama čl. 373.b st.1. i 2., prema kojima: „Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi, u pravilu, bez rasprave. Kad drugostupanjski sud nađe da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se ponove već izvedeni dokazi ili da se izvedu dokazi koji su pravodobno predloženi, a nisu izvedeni, zakazat će raspravu pred drugostupanjskim sudom.“,

a koja odredba javnu sjednicu ili raspravu dopušta samo kada vijeće drugostupanjskog suda to nađe potrebnim, pa time što vijeće drugostupanjskog suda to ovdje nije našlo potrebnim - nije učinilo nešto (kako to revidenti pogrešno drže) što nije smijelo,

- odredaba čl. 373.a, prema kojima: „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili

2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.

U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona.“,

a koje odredbe (protivno shvaćanju revidenata) dopuštaju preinačenje prvostupanjske presude u uvjetima njima propisanim i ako činjenice relevantne za odluku o predmetu spora drugostupanjski sud može „utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze.“

11. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

12. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu od 21. travnja 2000. nedopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika „da tužitelja vrati na rad, na poslove aktiviste“ i isplati mu ukupan bruto iznos od 1.730.367,07 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

13. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je 1. listopada 1997. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za rad na radnom mjestu aktiviste,

- da „ga je Hrvatski sindikat neindustrijskih radnika i privatnih namještenika sa sjedištem u Č. 17.3.1999. imenovao za svog sindikalnog povjerenika kod poslodavca“, tuženika,

- da je 6. travnja 2000. tužitelj u sjedištu tuženika održao konferenciju za novinare pod naslovom „Sloboda hrvatskih medija kao rat HIS-a protiv SIS-a,“ na kojoj je iznio niz osobnih stavova o radu Hrvatskog helsinškog odbora (dalje: HHO- a), sve iako za to prema Statutu tuženika nije bio ovlašten - i time „svojim istupom i nekontroliranim ponašanjem izazvao uznemirenost više djelatnika poslodavca“, povodom čega je toga dana „više zaposlenika upozorilo poslodavca na štetno i nedopušteno postupanje tužitelja kojim nanosi štetu tuženiku i onemogućava normalan rad poslodavca“,

- da je Odlukom tuženika o privremenom udaljenju od 20. travnja 2000. tužitelj privremeno udaljen s rada, i to pozivom upravo na taj postupak tužitelja,

- da je 21. travnja 2000. tuženik donio i Odluku o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu sa obrazloženjem da to čini „zbog teže povrede radne obveze i radne discipline iz čl. 107. st. 1. ZR i čl. 14. Pravilnika o radu tuženika od 3.3.1997.“, stavivši mu na teret: „da je 6.4.2000. u sjedištu poslodavca održao konferenciju za novinare pod naslovom „Sloboda hrvatskih medija kao rat HIS-a protiv SIS-a,“ na kojoj je iznio niz osobnih stavova o radu Hrvatskog helsinškog odbora za koje prema Statutu nije bio ovlašten; da je svojim istupom i nekontroliranim ponašanjem izazvao uznemirenost više djelatnika poslodavca; da je toga dana više zaposlenika upozorilo poslodavca na štetno i nedopušteno postupanje tužitelja kojim nanosi štetu tuženiku i onemogućava normalan rad poslodavca; da je šefica Odjela financija Š. S. pismeno upozorila članove HHO o ponašanju tužitelja tijekom konferencije za novinare koju je održao toga dana, a 13.4.2000. pismeno je izvijestila tuženika o neopravdanom korištenju službenog automobila od strane tužitelja; da je zaposlenica M. Č. izvijestila poslodavca o tužiteljevu nastupu toga dana u emisiji Radija 101; te da je 14.4.2000. zaposlenik G. Z. pismeno izvijestio poslodavca o nedopustivom ponašanju tužitelja“. U Odluci je istaknuto i da „tužitelj već duže vrijeme čini teže povrede radne discipline kojima je tuženiku uzrokovana veća šteta i poremećen rad tuženika i bitno otežano njegovo djelovanje, zbog čega uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana radni odnos više nije moguće nastaviti“,

- da je ta tuženikova Odluka tužitelju uručena 25. travnja 2000., i tužitelj je protiv nje 8. svibnja 2000., pravodobno, podnio zahtjev za zaštitu prava - na kojeg tuženik nije odgovorio, po čemu je, opet pravodobno, u ovome predmetu zatražio sudsku zaštitu.

14. Na temelju istaknutih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a, obzirom da je revizijski sud ograničen u odlučivanju prema razlozima iz tih odredaba), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da u smislu odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine,“ broj 38/95, 54/95, 65/95 i 102/98 - dalje: ZR-a) „poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć“, time da „ako se za valjanost otkaza koji daje poslodavac po zakonu traži postojanje opravdanog razloga tada poslodavac mora dokazati postojanje takvog razloga za otkaz (čl. 112. st. 1. ZR-a)“,

- da je odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud pravilno „utvrdio da je tuženik pasivno legitimiran u ovome sporu, jer je kao poslodavac sklopio sa tužiteljem kao zaposlenikom dana 1.10.1997. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto aktiviste, kojim su ugovorena međusobna prava i obveze koje proizlaze iz radnog odnosa“,

- da „tužitelj ne uživa zaštitu u smislu odredbe čl. 182. st. 1. ZR-a, jer Hrvatski sindikat neindustrijskih radnika i privatnih namještenika sa sjedištem u Č., u vrijeme imenovanja tužitelja sindikalnim povjerenikom (17.3.1999.) nije imao registriranu podružnicu za Grad Zagreb“ a „tužitelj nije bio registriran kao sindikalni povjerenik pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske“,

- da je „sud prvog stupnja ocijenio na temelju provedenih dokaza da je tužitelj imao odobrenje tadašnjeg predsjednika tuženika V. V. za održavanje sporne konferencije za novinare 6.4.2000., pod naslovom „Sloboda hrvatskih medija kao rat HIS-a protiv SIS-a“, a (da) „tuženik nije dokazao da je tužitelj na toj konferenciji iznio svoje osobne stavove o radu tuženika. Vezano za tužiteljev nastup 13.4.2000. u emisiji Radija 101 ocijenjeno je da tuženik nije dokazao da bi tužitelj nastupao u svoje ime i da tim nastupom tuženiku nije nanesena šteta“, a za „navodne povrede koje se odnose na korištenja službenog vozila i izjavu zaposlenika G. Z.“ utvrđeno je da su počinjene 1999. i da je tužitelj za njih terećen izvan rokova iz odredbe čl. 107. st. 2. ZR-a,

- da je prvostupanjski sud temeljem takvog utvrđenja („da tuženik nije dokazao“) prihvatio tužbeni zahtjev „za utvrđenje da je Odluka o izvanrednom otkazu nezakonita i da radni odnos tužitelja nije prestao, te je naložio tuženiku vraćanje tužitelja na rad na poslove aktiviste i isplatu iznosa naknade plaće za razdoblje od 1.5.2000. do 30.11.2017. u ukupnom iznosu od 1.730.367,07 kn sa zateznim kamatama“ - iako za to nisu postojali opravdani razlozi,

- da nisu osnovani „žalbeni navodi tuženika da nije pasivno legitimiran u ovom sporu, jer da mu je tek rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za opće poslove klasa: UP/I-230-02/02-01/54, ur. broj 251-02-02/2-03-7 od 14. travnja 2003. odobren rad i da je tada stekao pravnu osobnost, pa da nije mogao biti tužen u vrijeme podnošenja tužbe 7.6.2000.“: da, naime, rješenjem Ministarstva gospodarstva, klasa 331-04/94-07/151, ur. broj 526-08/94-0002 od 24. svibnja 1994. (...) na temelju zahtjeva organizacije “International Helsinki Federation for Human Right (IHF) iz B., Austrija, izvršen je upis Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava u Registar predstavništava humanitarnih organizacija u Hrvatskoj s podacima: „Croatian Helsinki Committee for Human Rights“ (Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava), Predstavništvo u Republici Hrvatskoj, Z., .“, a kako je tužitelj 1. listopada 1997. „sklopio Ugovor o radu sa Hrvatskim helsinškim odborom za ljudska prava, kao humanitarnom organizacijom u Republici Hrvatskoj, koja se u Registar udruga Republike Hrvatske upisala rješenjem Gradskog ureda za opću upravu, klasa: UP/I-230-02/02-01/54, ur. br. 251-02-02/2-03-7 od 14. travnja 2003. (...), a čiji pravni slijednik je sadašnji tuženik Hrvatski helsinški odbor, tuženik je pasivno legitimiran u ovom radnom sporu,

- da „nisu osnovani ni daljnji navodi žalitelja da je tužbeni zahtjev nejasan i da iz njega nije razvidno koji Ugovor o radu se otkazuje, jer se tužbenim zahtjevom jasno traži utvrđenje nedopuštenim Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu 21. travnja 2000.“,

- da je, međutim, odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud „na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu izveo pogrešan zaključak da je pobijana odluka o otkazu nedopuštena i da tuženik nije imao opravdan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju“,

- da je „spornom Odlukom o izvanrednom otkazu tužitelju između ostaloga stavljeno na teret da je u sjedištu tuženika samoinicijativno sazvao konferenciju za novinare 6.4.2000. i na njoj iznosio svoje osobne stavove o radu HHO-a, za koje prema čl. 21. Statuta nije bio ovlašten, te da je svojim istupanjem izazvao uznemirenost više zaposlenika zbog svoga nekontroliranog ponašanja, premda je već ranije (5.4.2000.) bio pismeno upozoren na štetno i nedopušteno ponašanje koje šteti poslodavcu i onemogućuje normalno djelovanje poslodavca“,

- da „premda je sud poklonio vjeru iskazu tužitelja i svjedokinje T. Š. da je konferencija za novinare 6.4.2000. sazvana uz prethodno odobrenje tadašnjeg predsjednika tuženika V. V. i da je o njoj bio prethodno obaviješten i tadašnji vršitelj dužnosti izvršnog direktora B. M., te da je on i pozvao novinare na spornu konferenciju, ovi iskazi u direktnoj su suprotnosti sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka u postupku“,

- da „naime, svjedok B. M. nije potvrdio navode tužitelja da je on (a ne tužitelj) pozvao novinare na spornu konferenciju pod nazivom „Sloboda hrvatskih medija kao rat HIS-a protiv SIS-a“, već je suprotno tome iskazao da ne zna je li tužitelj za sazivanje konferencije dobio potrebno odobrenje predsjednika tuženika. Svjedok T. G., koji je sredinom travnja 2000. postao izvršni direktor tuženika od tadašnjeg je v.d. izvršnog direktora B. M. bio obaviješten da je tužitelj 6.4.2000. sazvao spornu konferenciju za novinare za koju nije imao odobrenje od strane izvršnog odbora tuženika i predsjednika i da je iznosio svoje osobne stavove i vrlo kritične opaske na rad tadašnjeg predsjednika HHO-a I. Z. Č., s čijim načinom vođenja HHO-a se nije slagao. Primio je pismo zaposlenika u kojemu izražavaju veliko nezadovoljstvo zbog drskog i samovoljnog ponašanja tužitelja kao aktiviste koji svojim istupima u javnosti nanosi štetu tuženiku, te su mu, kako tvrdi sami zaposlenici dolazili i žalili se na nedopustivo ponašanje tužitelja, uznemiravanje, ulaske u sobu, vršenje pritiska na njih i stvaranje vrlo loše atmosfere zbog koje više ne mogu dolaziti na posao. Nadalje je i svjedokinja M. Č. rekla da je tužitelj samoinicijativno sazvao konferenciju za novinare i vodio novinare i snimatelje po radnim prostorijama, koji su nedopušteno snimali kancelarije i zaposlenike. Sastavila je 11.4.2000. zabilješku o javnom nastupu tužitelja u emisiji Radija 101 prema nalogu v.d. direktora B. M., jer je tužitelj u toj emisiji iznosio svoje stavove o tuženiku i nekim članovima tuženika, unatoč zabrani javnog istupanja koju mu je izrekao v.d. izvršni direktor. Konačno, i svjedok O. R. je iskazao da je sporna konferencija za novinare pod nazivom „Sloboda medija u ratu između HIS-a i SIS- a“ izazvala negodovanje odbora tuženika zbog tužiteljeva dovođenja televizije i novinara u radnu prostoriju zaposlenice Š. S. i pokazivanja telefonske centrale za koju je rekao da je uređaj kojim se prisluškuju i bilježe njegovi razgovori“,

- da je po tome „prvostupanjski sud na temelju isprava i izvedenih dokaza izveo nepravilan zaključak da je tužitelj za sazivanje konferencije za novinare 6.4.2000. pod nazivom „Sloboda hrvatskih medija kao rat HIS-a i SIS-a“ imao odobrenje predsjednika tuženika V. V. i da mu je upravo on dao nalog da dovede novinare i pokaže im telefonsku centralu - odnosno uređaj kojim su se navodno mimo njegova znanja bilježili telefonski razgovori zaposlenika, te da je o konferenciji prethodno bio obaviješten i izvršni direktor B. M., jer navedeno ne proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu“,

- da „svoje tvrdnje da na spornoj konferenciji za novinare 6.4.2000. nije iznosio svoje osobne stavove o radu tuženika i da je imao izričito odobrenje predsjednika V. za njezino sazivanje, koji mu je naložio da novinarima i televiziji pokaže uređaj koji je mimo njegova znanja bilježio telefonske razgovore zaposlenika, tužitelj u postupku nije dokazao“,

- da je „pogrešno stajalište suda prvog stupnja da ulazak tužitelja s novinarima i televizijskom ekipom u ured zaposlenice Š. S. i pokazivanje navodnog uređaja kojim se prisluškuju zaposlenici tuženika nije predstavljao takvu povredu radne obveze koja bi opravdavala donošenje izvanrednog otkaza“: da „naime, tuženik je poznata humanitarna organizacija koja se u okviru svoje djelatnosti bavi promicanjem i zaštitom ljudskih prava i sloboda, te promicanjem ideja otvorenog i civilnog društva, zbog čega tužiteljevo sazivanje konferencije za novinare u prostorijama tuženika i odvođenje novinara i snimatelja u radnu prostoriju zaposlenice Š. S., te pokazivanje navodnog uređaja kojim se prate i prisluškuju telefonski razgovori tužitelja i ostalih zaposlenika, predstavlja tešku povredu radnih obveza tužitelja. Naime, tužitelj je morao biti svjestan posljedica svojih izjava, jer ne samo da je svojim optužbama i neutemeljenim izjavama o tome da njegov poslodavac prisluškuje vlastite zaposlenike izazvao veliku uznemirenost i šok kod samih zaposlenika, već je Hrvatski helsinški odbor kao udrugu koja promiče i štiti ljudska prava takvim teškim optužbama iznijetim pred medijima prikazao u vrlo negativnom kontekstu kao udrugu koja se s jedne strane u javnosti predstavlja kao zaštitnik ljudskih prava i sloboda, dok istovremeno teško krši prava i privatnost svojih zaposlenika tajnim praćenjem i snimanjem njihovih telefonskih razgovora. Time je tužitelj ozbiljno narušio ugled tuženika i izazvao tako veliko nepovjerenje poslodavca u njega kao radnika, zbog čega nastavak radnog odnosa više nije moguć, a što prema pravnom shvaćanju ovoga suda predstavlja opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a“,

- da „imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja činjenica da tuženik prije otkazivanja ugovora o radu nije pozvao tužitelja da iznese obranu ne čini sporni otkaz ugovora o radu nedopuštenim, jer je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, zbog koje nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da mu omogući iznošenje obrane (čl. 110. st. 2. ZR-a)“,

- da je za „postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu dovoljno da je poslodavac dokazao postojanje jedne od više povreda radnih obveza koje terete radnika, a tuženik je, suprotno utvrđenju suda prvog stupnja, dokazao u postupku da je imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju i da je navedeni otkaz bio zakonit u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a,

- da je „zbog iznijetih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 373.a st. 2. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti“.

15. To shvaćanje, na kojemu je drugostupanjski sud temeljio svoju odluku, revizijski sud nalazi pravilnim, a kako je, prema izloženom, pravilno obrazloženo, dostatnim, određenim i razumnim razlozima - te razloge, kako su u ovoj odluci istaknuti, nije potrebno još i dodatno ponavljati.

16. Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, a s time u svezi niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za vraćanje tužitelja na posao i isplatu neisplaćenih mu primanja, ne postoje razlozi zbog kojih su revizije tužitelja i umješača na njegovoj strani izjavljene - pa je te revizije u odnosu na osporenu presudu valjalo odbiti kao neosnovane (na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a).

17. Revizijski sud tek primjećuje:

17.1. da odluka o valjanosti i zakonitosti (dopuštenosti) otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, pa kako (po tome) svaki slučaj otkazivanja ugovora o radu valja individualizirati - u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik (postupajući po pravilu o teretu dokazivanja) dokazao da je imao opravdane razloge za izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem.

Prijeporno postupanje tužitelja kod tuženika, ono utvrđeno, koje mu je tuženik stavio na teret, treba sagledati u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZR-a, prema kojoj: “ U radnom odnosu poslodavac i zaposlenik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom.“, a slijedom koje je odredbe, kod ocjenjivanja postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu, poslodavac morao imati na umu ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je ovaj morao obavljati.

Konkretno (to se ovdje napominje budući da se prema odredbi čl. 6. ZR-a na ugovor o radu primjenjuju i opći propisi obveznog prava: uvažavajući da je radni odnos ugovorni odnos), na ovdje prijeporan ugovor primjenjuju se i odredbe Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a) pa time i odredbe iz toga Zakona kojima je u ugovornim odnosima zabranjeno postupanje protivno načelima po kojima bi morali postupati svi sudionici u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja iz smisla odredbe čl. 12. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja“), načelu iz odredbe čl. 13. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznih odnosa suprotno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato“) i načelu iz odredbe čl. 16. (prema kojoj: „Svatko je dužan suzdržati se od postupka kojim se može drugome uzrokovati šteta“).

Gledano u tome svijetlu, ovdje valja prihvatiti da je priroda poslova koje je tužitelj obavljao i trebao obavljati kod tuženika na temelju Ugovora o radu, koju bi prirodu trebao karakterizirati pouzdan i uzoran rad - provjerljiv i transparentan, sa u svakom slučaju dostojanstvenim ponašanjem - i ponašanjem u smislu prethodno navedene odredbe čl. 5. st. 1. ZR-a (pa i kod ukazivanja na uočene nepravilnosti, na pojave ili postupke koje drži nekorektnim, lošim), zahtijevala savjesnog i korektnog radnika - koji će poštivati propisano i odobreno mu ponašanje i voditi brigu o ugledu poslodavca i njegove djelatnosti te stjecanju i zadržavanju povjerenja svih u njegovo poslovanje, pa je i tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužitelja da savjesno i korektno ispunjava svoje ugovorene radne obveze - u smislu istaknutih odredaba ZOO-a.

To pravo tuženika treba sagledati pogotovo u okviru specifičnosti i osjetljivosti njegova djelovanja kao organizacije za zaštitu i promicanje ljudskih prava, kojoj bi trebalo biti potpuno strano („u nultnoj toleranciji“) postupanje suprotno onome zbog čega je osnovana i zbog čega i postoji, postupanje kojim bi sama kršila ljudska prava - pa i u odnosu na svoje radnike.

Tužitelj se, prema prosudbi i revizijskog suda, nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja, nije se pridržavao odobrenog mu postupanja i (u najmanjem) nije štitio interese i prava poslodavca te njegov (nužno potreban mu za specifično djelovanje) ugled i autoritet (obzirom da se ono što je učinio „svojim optužbama i neutemeljenim izjavama o tome da njegov poslodavac prisluškuje vlastite zaposlenike“, sve sa pokušajem da to podastre javnosti, ne može okarakterizirati primjerenim i profesionalnim postupanjem), slijedom čega je drugostupanjski sud pravilno ocijenio (u smislu citirane odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a) da je ponašanjem od 6. travnja 2000. tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć i (time) opravdava dani mu izvanredni otkaz ugovora o radu.

Ovo sve čak i potpuno zanemarujući da li i koliko revident vrijeđa svoga poslodavca i samo potvrđuje ono što mu je ovaj svojom Odlukom stavio na teret kada i u reviziji spominje „mutne poslove organizacije koja bi, navodno, po Sudu, morala biti nemutna“, „šutnju o mutežu i zabrani javnog govora“ i dužnosti „prokazati nemoralne radnje i kršenje ljudskih prava“- a da istodobno i pored toga traži nastavak radnog odnosa sa takvom organizacijom.

Za upozoriti je kod toga da tužitelj u reviziji u odnosu na pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u biti niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza i utvrđeno činjenično stanje (glede onog što mu je stavljeno na teret) - u svezi čega se revizija s uspjehom niti ne može izjaviti.

17.2. da ZR-om (odredbom čl. 182., važećom u vrijeme donošenja prijeporne Odluke tuženika) propisanu zaštitu sindikalnog povjerenika (da mu se za vrijeme obavljanja dužnosti ugovor o radu može otkazati samo uz prethodnu suglasnost sindikata: to obzirom da u toj ulozi mora imati sigurnost da neće dobiti otkaz ili na drugi način biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika zato što je sindikalno djelovao u okvirima zakona) ne valja relativizirati: riječ je o bitnoj obvezi uvedenoj kako se sindikalni povjerenik ne bi neopravdano, zlonamjerno ili šikanozno teretio zbog svoga sindikalnog djelovanja.

Međutim, pravo na tu zaštitu radnik je i u vrijeme ovdje prijepornog otkazivanja mogao steći samo uz prethodno ostvarenje uvjeta koji su u to vrijeme za to stjecanje bili propisani ZR-om, i to:

- odredbama čl. 166., prema kojima: (stavak 1.) „Udruga, odnosno udruga više razine; mora imati statut utemeljen i donesen na načelima demokratskoga zastupanja demokratskog očitovanja volje članova.“, (stavak 2.) „Statutom udruge utvrđuje se svrha udruge; unutarnji ustroj udruge utemeljen na načelima demokratskoga zastupanja i demokratskog očitovanja volje članova, naziv; sjedište; područje djelovanja; znak; tijela udruge; način izbora i opoziva tih tijela; ovlaštenja tijela udruge; postupak učlanjivanja i prestanak članstva; način određivanja članarine; način donošenja i izmjene statuta, pravila i drugih općih akata; način stjecanja, raspolaganja i nadzora nad imovinom te prestanak rada udruge.“,

- odredbama čl. 167., prema kojima: (stavak 1.) „Udruga i udruga više razine stječe pravnu osobnost danom upisa u registar udruga.“, (stavak 2.) „Statutom udruge određuje se ima li udruga podružnice ili druge oblike unutarnjeg organiziranja, te koja ovlaštenja podružnice ili drugi oblici unutarnjeg organiziranja imaju u pravnom prometu.“, (stavak 3) „Podružnica ili drugi oblik unutarnjeg organiziranja stječe ovlaštenja u pravnom prometu iz stavka 2. ovoga članka danom upisa tih ovlaštenja u registar udruga.“,

- odredbama čl. 168., prema kojima: (stavak 1.) „Udruge i udruge više razine koje djeluju na području samo jedne županije, upisuju se u registar udruga koji se vodi u županijskom uredu nadležnom za poslove rada. „(stavak 2.) „Udruge i udruge više razine koje djeluju na području dviju ili više županija, upisuju se u registar udruga koji se vodi u ministarstvu nadležnom za rad.“, (stavak 3.) „Ako udruga ima podružnice ili druge oblike unutarnjeg organiziranja koji imaju ovlaštenja u pravnom prometu, u registru udruga vodi se popis takvih podružnica, odnosno drugih oblika unutarnjeg organiziranja i njihovih ovlaštenja u pravnom prometu.“, (stavak 4.) „U registar se upisuje: dan utemeljenja, naziv, sjedište, područje djelovanja, naziv izvršnog tijela, imena osoba ovlaštenih za zastupanje te prestanak djelovanja udruge, odnosno udruge više razine, te prestanak ovlaštenja podružnice, odnosno drugog oblika unutarnjeg organiziranja u pravnom prometu.“

Te odredbe ZR-a su jasne i primjenjuju se onako kako i glase, a iz njih je opravdano zaključiti jedino da podružnice sindikata imaju ovlast samo onog djelovanja normiranog u statutu sindikata i samo na području svoje nadležnosti određenog u istome statutu - i za koje je podružnica registrirana.

Kako je u postupku pred nižestupanjskim sudovima pravilno utvrđeno (a to, izgleda, tužitelj niti ne čini spornim) da Hrvatski sindikat neindustrijskih radnika i privatnih namještenika sa sjedištem u Č., iz kojeg je tužitelj (kako drži) u vrijeme imenovanja sindikalnim povjerenikom (17. ožujka 1999.) crpio svoju poziciju sindikalnog povjerenika, nije imao registriranu podružnicu za Grad Zagreb - a niti tužitelj tada nije bio registriran kao sindikalni povjerenik pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske, jedino je pravilnim bilo zaključiti (kako je to osporenom presudom i učinjeno), (prvo) da podružnica navedenog sindikata za Grad Zagreb nije imala ovlast za ono što je samo ona učinila, za imenovanje tužitelja sindikalnim povjerenikom kod tuženika - sa pravnim učinkom, a potom (drugo) da tuženik u otkazivanju tužiteljeva ugovora nije bio vezan obvezom potrebe ishođenja prethodne suglasnosti sindikata: to ne predstavlja strogi formalizam u suđenju, kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već samo poštivanje normi kojima je uređena pozicija podružnice sindikata i sindikalnog povjerenika.

Uostalom (a to nije u ničemu manje bitno za odluku o predmetu spora), niti sindikalni povjerenik, i pored toga što u toj ulozi mora imati sigurnost da neće dobiti otkaz ili na drugi način biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika zato što je sindikalno djelovao u okvirima zakona, ne može se štititi (čemu tužitelj pretendira) od osobito teških kršenja ugovora o radu i nezakonitih i drugih postupaka koji nemaju veze s njegovim sindikalnim djelovanjem - ili koje vrši pod izlikom da njima štiti prava iz ugovora o radu ili prava radnika: upravo bi suprotno shvaćanje vodilo onome što sudovi ne mogu dopustiti - inzistiranju na strogom formalizmu u primjeni toga prava ali i zlorabi prava na zaštitu sindikalnog povjerenika, sve gledano u svijetlu osnovne intencije toga prava, manifestirane u postizanju navedene sigurnosti.

17.3. da se otkazivanjem ugovora o radu, pogotovo izvanrednim otkazom - zbog povreda obveza, u bitnome zadire u elementarna prava radnika koji je ugovor sklopio - prvenstveno u pravo na rad i zaradu iz rada, prava zaštićena i odredbama čl. 55. i 56. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97. - 8/98. pročišćeni tekst, 113/2000. - 124/2000. pročišćeni tekst, 28/2001. - 41/2001. pročišćeni tekst, i 55/2001. - dalje: Ustava), pa da (slijedom toga), ali i jer je svaki otkaz tog ugovora praćen i nizom negativnih i unaprijed nesagledivih učinaka - koji se u slučaju bilo koje pogreške u procijeni postojanja razloga za otkaz teško mogu ispraviti, svaki poslodavac otkazivanju mora pristupiti odgovorno i ozbiljno, izbjegavajući odluke koje bi se temeljile samo na sumnjama, one koje se mogu ocijeniti nedopuštenim - i odluku o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na provjerenim (istinitim) i dokazanim razlozima.

Tako gledano tuženiku se u okolnostima konkretnog slučaja ne može na teret staviti to što osporenu Odluku o izvanrednom otkazu nije donio "ranije" i što je nije temeljio samo na sumnjama i neprovjerenim informacijama, odnosno to što je očito prihvatio da se nedvosmisleno utvrdi ono što je tužitelj učinio - i što je tek potom (opet poštujući rok iz odredbe čl. 107. st. 2. ZR-a: računato od takvog utvrđenja) donio tu Odluku.

b) o revizijama tužitelja i umješača protiv osporenog rješenja

18. U konkretnom slučaju revizije su (prema njihovom sadržaju) podnesene i protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijena preinaka tužbe.

18.1. Obzirom na navedeni dan donošenja osporenog drugostupanjskog rješenja, na ovaj spor glede dopuštenosti podnesenih revizija primjenjuje se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak o predmetu spora pravomoćno završen.

18.2. Kako je ovdje riječ o rješenju kojim postupak pravomoćno ne završava (gledano i po tome: budući da nije dopušteno preinačenje tužbe, postupak po preinačenoj tužbi nije ni započeo), protiv tog rješenja (u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a) nije dopuštena revizija - čime podnesena ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

18.3. Imajući to na umu - o podnesenim je revizijama protiv rješenja (i ne zalazeći u ispitivanje materijalnopravne valjanosti toga rješenja: jer kraj nedopuštenih revizija revizijski sud za to nema ovlasti) valjalo odlučiti kao u izreci, u rješenju (u smislu odredbe čl. 392. st. 1. i 5. u svezi sa odredbom čl. 400. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 28. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug