REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3113/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku D. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i G. iz Z., protiv 1  2

tuženika H. p. b. d.d. iz Z., (OIB: …), radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-7722/2015-3 od 12. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P- 6325/2011-37 od 22. svibnja 2015., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 726.325,09 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama, dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku prouzrokovani parnični trošak od 2.500,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2015. pa do isplate.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev prihvati, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

4. Revizija tužitelja nije osnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 12. lipnja 2018., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude i ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna.

Kako je, po tome, drugostupanjska presuda donesena u sporu u kojem vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, protiv takve je (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a) dopuštena redovna revizija - kakvu je tužitelj i podnio.

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidenta da je „obrazloženje osporene presude kontradiktorno i proturiječno, kako samo sebi tako i izreci“, da su razlozi iz njezina obrazloženja o „odlučnim činjenicama nejasni“:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tužiteljeve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

8. Navodi kojima tužitelj osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o sadržaju njegovog ugovornog, poslovnog odnosa sa tuženikom - ističući svoju ocjenu sadržaja toga odnosa i sklopljenih ugovora sa obvezom tuženika slanja „margin calla“, sve i sa tumačenjem sadržaja posljedica ako ovaj tu obvezu ne izvrši, u biti su (jer pitanje stvarnog sadržaja odnosa stranaka i prijepornih ugovora predstavlja činjenično pitanje) samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali ni u okvirima povrede pravila o teretu dokazivanja.

9. To valja sagledati imajući na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u suštini: da su sudovi trebali prihvatiti njegova shvaćanja o sadržaju ugovora sklopljenih sa tuženikom i posljedicama propusta u slanju Margin calla), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja za obvezivanje tuženika naknaditi mu štetu od 726.325,09 kn sa zateznim kamatama od 5. rujna 2008. Tužitelj drži da mu taj iznos pripada obzirom da tuženik nije postupio po preuzetoj ugovornoj obvezi - i time ga oštetio. Sporna je već i osnova takvog zahtjeva.

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, 20. listopada 2006. sklopio sa tuženikom Ugovor o kratkoročnom kunskom kreditu za kupnju vrijednosnih papira (Margin kredit) broj: ... U čl. 1. Ugovora navedeno je da je predmet tog ugovora odobravanje kratkoročnog kunskog kredita korisniku za kupnju vrijednosnih papira uvrštenih u kotacije Z. b. d.d. i V. b. d.d. te udjela u otvorenim investicijskim fondovima i dionica zatvorenih investicijskih fondova, te da će korisnik sve transakcije vrijednosnim papirima iz tog ugovora obavljati putem brokera H. - B. U čl. 2.2.1. Ugovora navedeno je da se banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje iznos od 105.000,00 kn za kupnju vrijednosnih papira ukoliko se ispune pretpostavke utvrđene tim Ugovorom. U čl. 3.3.1. Ugovora navedeno je da korisnik kredita može kupovati vrijednosne papire do maksimalnog iznosa kredita. U čl. 5. Ugovora navedeno je da će banka dnevno pratiti cijene vrijednosnih papira koje su predmet kupnje i prodaje iz sredstava kredita. Margin call je poziv koji banka upućuje korisniku da u roku od 24 sata podmiri nastalu negativnu razliku tržišne vrijednosti portfelja uzrokovanu padom cijena vrijednosnih papira i to bilo uplatom u novcu na račun nalogodavca ili pohranom dodatnih dionica bilo otplatom kredita u cijelosti. Navedeno je i da margin call nastupa kada odnos odobrenog kredita i ukupne vrijednosti portfelja koji služi kao instrument osiguranja kredita padne ispod odnosa 1:1,70 te da je po primitku margin call-a korisnik dužan u roku do 24 sata izvršiti traženu uplatu, a ako to ne učini, banka će prodati dio portfelja korisnika, sukladno svojoj prosudbi i dobivenim sredstvima će namiriti svoje potraživanje prema korisniku. Nadalje je navedeno da banka u slučaju margin call-a korisnika prvenstveno kontaktira telefonom, ali će svaki poziv korisniku obavezno uputiti i u pisanom obliku putem elektronske razmjene ili telefaksa na korisnikove adrese i brojeve, a poziv je valjan i smatra se upućenim ako korisnik iz bilo kojeg razloga nije dostupan,

- da su stranke potom sklopile i anekse tome Ugovoru o kratkoročnom kunskom kreditu (Margin kredit): prvi 16. studenoga 2006., kojim je izmijenjen čl. 2. st. 1. Ugovora o kratkoročnom kunskom kreditu na način da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje 195.000,00 kn za kupnju vrijednosnih papira, drugi 27. ožujka 2007., kojim je isti ugovor izmijenjen tako da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje 700.000,00 kn za kupnju vrijednosnih papira, te treći kojim je ugovor izmijenjen tako da se banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje 1.200.000,00 kn za kupnju vrijednosnih papira,

- da su stranke 29. studenoga 2007. sklopile i Ugovor o obavljanju brokerskih poslova. U čl. 1. Ugovora navedeno je da ugovorne strane sporazumno utvrđuju da banka ima odobrenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Z., za obavljanje svih poslova s vrijednosnim papirima iz čl. 34. Zakona o tržištu vrijednosnih papira, te tim ugovorom klijent ovlašćuje banku da u ime banke i za račun klijenta kupuje i/ili prodaje vrijednosne papire prema njegovim nalozima, te je ovlašćuje da prihvaća i izvršava njegove naloge pod uvjetima utvrđenim Ugovorom, Općim uvjetima banke za obavljanje poslova s vrijednosnim papirima, pravilima burza i uređenih javnih tržišta, depozitarnih i klirinških institucija u zemlji i inozemstvu te propisima kojima se regulira trgovanje vrijednosnih papira i obavljanje brokerskih poslova. U čl. 2. Ugovora je navedeno da se banka obvezuje da će klijentu pružati sljedeće usluge uz obavljanje brokerskih poslova: otvaranje i vođenje transakcijskog brokerskog računa, koji uključuje vrijednosne papire i novčana sredstva klijenta, prihvat i izvršenje naloga klijenta za kupnju i prodaju vrijednosnih papira i naloga za obavljanje drugih poslova s vrijednosnim papirima u svoje ime i za račun klijenta u skladu s odredbama tog Ugovora, obavljati namiru transakcija isporukom vrijednosnih papira i plaćanjem odnosno primitkom novčanih sredstava u skladu s nalogom klijenta te izvršavati druge poslove u skladu sa odredbama tog Ugovora. U čl. 6. st. 1. Ugovora navedeno je da se banka obvezuje poslove iz tog Ugovora obavljati savjesno i s pažnjom dobrog gospodarstvenika, u skladu s nalozima klijenta i vodeći računa o klijentovim interesima. U st. 2. istog članka Ugovora navedeno je da će se banka u izvršenju naloga rukovoditi i posebnim propisima koji reguliraju poslovanje s vrijednosnim papirima, pravilima institucija čije usluge koristi, kao i općih pravila i poslovnih običaja koji vrijede na tržištu ili između njegovih sudionika. Stavkom 3. istog članka Ugovora određuje se da je banka dužna bez odgode pružiti informacije o statusu naloga klijenta na njegov zahtjev te uputiti pisanu obavijest kojom potvrđuje izvršenje naloga najkasnije prvog radnog dana po izvršenju, a kada je potvrdu primila od treće strane prvog radnog dana nakon primitka potvrde treće strane. U st. 4. istog članka Ugovora je navedeno da banka ne odgovara za izvršenje poslova u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim tim Ugovorom i Općim uvjetima ugovora o nalogu, osim ako je do toga došlo zbog njene namjere ili krajnje nepažnje i to do visine stvarno nastale štete. U čl. 10. Ugovora sadržane su odredbe koje se odnose na rizike ulaganja u vrijednosne papire, te je navedeno da klijent izjavljuje da je svjestan svih rizika ulaganja u vrijednosne papire, da kod donošenja odluka o kupnji i/ili prodaji vrijednosnih papira stalno treba voditi računa o navedenim rizicima, da banka ni u kom slučaju ne odgovara za negativne efekte njegovih investicijskih odluka, te je posebno navedeno da klijent izjavljuje da je svjestan naročito slijedećih rizika u ulaganja u vrijednosne papire i poslovanja s istim:

„- općih rizika u poslovanju vrijednosnim papirima,

- rizika smanjenja vrijednosti vrijednosnih papira uslijed globalnih i/ili regionalnih recesija,

- tečajnih rizika, odnosno rizika promjene tečaja,

- rizika koji ovisi o promjeni kreditnog rejtinga određene zemlje i to kao rizik izostanka plaćanja duga određene zemlje, te politički rizik, uključujući i rizik neočekivanih regulatornih promjena koje utječu na tržište kapitala i položaj ulagača,

- rizika smanjenja vrijednosti vrijednosnih papira uslijed općeg rasta cijena (rizik inflacije),

- rizika nemogućnosti prodaje vrijednosnog papira na sekundarnom tržištu kapitala zbog smanjene potražnje ili neefikasnosti tržišta (rizik likvidnosti),

- rizika smanjenja vrijednosti vrijednosnih papira zbog pada kreditnog rejtinga izdavatelja (rizik izdavatelja),

- rizika smanjenja ili potpunog gubitka vrijednosti vrijednosnih papira zbog otvaranja stečajnog postupka nad izdavateljem vrijednosnih papira (rizik stečaja),

- rizika promjene vrijednosti vrijednosnih papira zbog špekulativnih aktivnosti velikih investitora, odnosno zbog velikih korporativnih akcija na burzi (rizik psihologije tržišta), te

- rizika kvara na informatičkim sustavima i/ili rizika prekida komunikacijskih veza između banaka, SDA, drugih depozitorija i/ili uređenih javnih tržišta, te posebnih rizika za poslovanje s vrijednosnim papirima, i to:

- u poslovanju s dionicama - rizika pada vrijednosti dionice uslijed uobičajenih periodičnih kretanja cijena na tržištu (rizik volatilnosti) i rizika neisplate dividende, te - u poslovanju s obveznicama - rizika promjene kredibiliteta izdavatelja kao vjerovnika (rizika boniteta), rizika promjena kamatnih stopa i rizika otkaza odnosno prestanka plaćanja dugova od strane izdavatelja“,

- da su stranke 20. listopada 2006. sklopile i Ugovor o skrbništvu nad vrijednosnim papirima. U čl. 1. Ugovora navedeno je da je predmet Ugovora pružanje usluga skrbništva nad vrijednosnim papirima sukladno Zakonu i to: pohrana i čuvanje vrijednosnih papira, izvješćivanje o isplati dividende, isplati kamata ili dospijeću ostalih instrumenata na naplatu, obavješćivanje o skupštinama izdavatelja dionica i o pravima vezanim za dionice i druge vrijednosne papire na skrbništvu te izvršenje naloga klijenta u vezi s ostvarivanjem tih prava, obavješćivanje o zakonskim promjenama koje posredno ili neposredno utječu na izvješćivanje klijenta o stanju vrijednosnih papira na skrbničkom računu te pružanje usluga glasovanja na godišnjim skupštinama. U njemu je navedeno i da klijent imenuje banku skrbnikom i istoj povjerava obavljanje poslova, a banka prihvaća to imenovanje i obvezuje se uz naknadu obavljati povjerene joj skrbničke poslove. U čl. 2.2.1. Ugovora navedeno je da se banka obvezuje na zahtjev klijenta otvoriti u vlastitim knjigama u ime klijenta zasebne skrbničke račune vrijednosnih papira i/ili gotovinske račune koje će voditi u ime i za račun klijenta te na kojima će za klijenta držati imovinu, kao i sve ostale dodatne podračune i račune u vlastitim knjigama ili knjigama trećih osoba potrebne za ispunjavanje obveza preuzetih ugovorom. U čl. 4. Ugovora je navedeno da će banka izvješćivati klijenta o stanju Skrbničkog računa vrijednosnih papira te o svim relevantnim podacima u vezi s provedenim transakcijama vrijednosnih papira, a pored izvješćivanja klijenta o svim podacima vezanim uz imovinu klijenta, banka će klijenta izvješćivati o isplati dividende, isplati kamata ili dospijeću ostalih instrumenata na naplatu te ga obavještavati o skupštinama izdavatelja dionica te svim pripadajućim korporativnim akcijama i pravima vezanim za dionice i druge vrijednosne papire na skrbništvu. U čl. 7.7.1. Ugovora navedeno je da će banka pri obavljanju poslova skrbništva nad imovinom klijenta temeljem odredbi ugovora djelovati s pažnjom dobrog i urednog skrbnika, u skladu sa pravilima struke i prevladavajućom poslovnom praksom te voditi računa o interesima klijenta i imovini klijenta kao svojoj vlastitoj imovini. U čl. 7.7.2. Ugovora navedeno je da banke neće ni u kojem slučaju biti odgovorna za gubitke ostvarene tečajnim razlikama i fluktuacijama tržišnih kretanja vrijednosnih papira te bilo kojim povredama ili propustima učinjenim od stane trećih osoba prilikom izvršavanja zadaća prenesenih im temeljem tog ugovora od strane banke. U čl. 7.7.4. Ugovora navedeno je da banka ne odgovara zbog svog propusta ili kašnjenja u pružanju bilo kojih zadaća iz tog Ugovora ili u ispunjenju naloga koji se odnose na bilo koji dio imovine klijenta, ako je takav propust ili kašnjenje nastalo zbog elementarne nepogode, sabotaže, radnog spora, mehaničkog kvara, kvara računala ili sustava, prekida napajanja, odluke državnog tijela ili drugih uzroka koji su izvan razumne kontrole banke.

13. Drugostupanjski sud je, imajući na umu ta utvrđenja, zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, sve na temelju ocijene ili tumačenja sadržaja ugovornih odnosa stranaka te (prema tome tumačenju) uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je prvostupanjski sud pravilno zaključio (a suprotno zaključku tužitelja) da time što je ugovoren margin call nije ugovorena i obveza banke da u ime klijenta prati vrijednost vrijednosnih papira i da klijenta o tome obavještava već „da je smisao margin call da banka zaštiti sebe od pada vrijednosti založenih vrijednosnica a ne klijenta“: „suprotno tvrdnji tužitelja, margin call je ovlaštenje banke odnosno tuženika i odredba članka 5.2 Margine kredita ne predstavlja obvezu tuženika iz koje bi proizlazila odgovornost za štetu koju tužitelj potražuje“,

- da navedeno proizlazi i iz odredbe članka 7. Ugovora o skrbništvu nad vrijednosnim papirima i odredbe članka 10. Ugovora o obavljanju brokerskih poslova, a kojima je banka „otklonila odgovornost“ za rizike tržišnih kretanja na ostvarenju kojih tužitelj temelji svoj zahtjev,

- da „činjenica da je odredbom članka 5.2 Margin kredita ugovoren margin call kao poziv koji banka upućuje korisniku da u roku od 24 sata podmiri negativnu razliku tržišne vrijednosti portfelja uzrokovanu padom cijena vrijednosnih papira, ne može biti tumačena na način kako to čini tužitelj“: „kao osnov za odgovornost zbog pada vrijednosti portfelja na tržištu, već jedino kao instrument zaštite banke, a tako je ovu odredbu pravilno protumačio i prvostupanjski sud“,

- da „obzirom na karakter i svrhu kredita za kupnju vrijednosnih papira odnosno tzv. Margin kredita, ovdje je tuženik kao banka kreditirala tužitelja financiranjem njegovih ulaganja u vrijednosne papire radi eventualnog ostvarivanja dodatnog prinosa ako raste vrijednost dionica u koje tužitelj, temeljem svojih naloga brokeru, ulaže. Obzirom da je banka kao kreditor u suprotnom slučaju pada njihove tržišne vrijednosti izložena kreditnom gubitku, ima pravo na margin call odnosno na poziv drugoj strani da vrati sredstva ili vrijednosne papire, sa svrhom uspostave ravnoteže vrijednosti portfelja i kredita, jer će u suprotnom banka naplatiti kredit prodajom založenih vrijednosnica“: da, konkretno, „ugovaranjem margin calla u članku 5.3 Margine kredita se tuženik kao banka osigurao da će kreditirati tužiteljevo trgovanje vrijednosnim papirima do određene granice vrijednosti portfelja temeljem kojeg mu je kredit odobren i vrijednosti kredita (1:1,70)“,

- da „tužiteljevo tumačenje odredbe članaka 5.2 do 5.5 Margin kredita kao osnova za naknadu štete prelazi okvire smisla i svrhe ove odredbe, jer je ista ugovorena kao instrument zaštite banke odnosno kreditora od pada vrijednosti založenih vrijednosnica. Za razliku od tužiteljevog tumačenja, odredba o margin callu svakako nije ugovorena da bi posljedično banka snosila rizik tužiteljevog poslovanja vrijednosnim papirima i takvo je tumačenje suprotno ugovorenim odredbama članka 7. Ugovora o skrbništvu nad vrijednosnim papirima i članka 10. Ugovora o obavljanju brokerskih poslova“: „tužitelj nije samo uložio određena sredstva u fond već je, kako je navedeno, sa tuženikom ugovorio Margine kredit odnosno ugovorio da banka kreditira njegovu trgovinu vrijednosnim papirima financiranjem njegovih ulaganja u vrijednosne papire radi eventualnog ostvarivanja dodatnog prinosa ako raste vrijednost dionica u koje tužitelj ulaže. Stoga je, tužiteljevo praćenje stanja tržišta vrijednosnicama upravo i svrha ovog kredita te se u tom smislu ne može na tuženika prenositi odgovornost za praćenje i za stanje tržišta vrijednosnicama“,

- da time „što odredbu o margin callu tumači suprotno tome kako je ugovorena, tužitelj neosnovano nastoji stvoriti mogućnost za primjenu odredbe članka 320. ZOO-a“ i „neutemeljeno zaključuje da je zbog proteka vremena od kada je margin call trebao biti upućen i dana kada je upućen, došlo do propusta banke odnosno tuženika zbog kojeg ona odgovara za pad vrijednosti portfelja“,

- da je uz takav pristup prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice „pravilno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu čl. 8. ZOO- a i čl. 336. ZOO-a u vezi čl. 319. ZOO-a i čl. 3. ZOO-a te čl. 6. i 7. ZOO-a kada je odbio tužbeni zahtjev“: uz zaključak „da ne postoji obveza tuženika na isplatu iznosa od 726.325,09 kn sa zateznim kamatama od 5. rujna 2008. sa naslova pretrpljene štete zbog toga što mu margin call nije bio pravovremeno upućen.

14. Shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda je pravilno.

15. Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

16. U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-7722/2015-3 od 12. lipnja 2018.

17. Revizijski sud tek primjećuje:

17.1. da je tužitelj, da bi u sporu uspio, trebao dokazati, prema pravilu o teretu dokazivanja, ne ono što navodi u reviziji, već osnovno, činjenice: da je ugovorom sklopljenim sa tuženikom ugovorio obvezu koja bi tuženika vezivala u njegovom (a ne tuženikovom ili samo tuženikovom) interesu, k tome sa posljedicom, ako tu obvezu ne izvrši, preuzimanja odgovornosti za štetu koju mu zbog neizvršenja te obveze uzrokuje.

Dakle, u suštini, trebao je dokazati postojanje onog sadržaja ugovora kako ga on tumači - i na kojem u reviziji ustraje, što u biti pripada činjeničnom utvrđenju (obzirom da tumačenje sadržaja ugovora ili volje stranaka glede toga sadržaja pripada činjeničnom pitanju) - ali i, što je pogotovo odlučno, onog sadržaja koji bi, njegovim neizvršenjem ili nepoštivanjem, konstituirao prijepornu odgovornost (obvezu) tuženika.

To je trebao dokazati na jedini moguć (pravno relevantan) način: pred prvostupanjskim sudom.

Međutim, budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom predloženih i provedenih dokaza - jedinih dostupnih, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da on nije dokazao istaknute činjenice - niti za njihovo utvrđenje ponudio u prvostupanjskom postupku (kada je to jedino i mogao i trebao) ijedan dokaz, pravilno su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim i odbili, uz pravilan zaključak da tužitelj svoj zahtjev ne može ostvariti pozivom na Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a), i to: na odredbu čl. 9., prema kojoj: „sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje“, odredbu čl. 336. st. 1., kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze, pa konačno i na odredbe čl. 342. prema kojima: (st. 1.) „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“, (st. 2.) "Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio."

17.2. U konačnom, ali u ničemu manje bitno, a obzirom da to što je prema revizijskim razlozima jedino sporno - prema prethodnoj točki 17.1., tako postavljeno - pripada (kako je već navedeno) isključivo području činjeničnog utvrđenja, koje u revizijskom stupnju ne može biti predmetom preispitivanja (imajući na umu da je revizijski sud ograničen u postupanju: ovlašten je postupati samo u okviru odredaba čl. 385. ZPP- a) - navedeno utvrđenje, činjenično, u tumačenju sadržaja ili volje stranaka ugovora (pa i glede onog što tužitelj nije dokazao) revizijski sud mora prihvatiti takvim i ne može ga niti razmatrati kroz prigovor tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Uostalom, na logičnost istaknutog tumačenja sadržaja ili volje stranaka ugovora, u okolnostima ovoga slučaja, ukazuje i odredba Margin ugovora prema kojoj je po primitku margin call-a korisnik dužan u roku do 24 sata izvršiti traženu uplatu, a ako to ne učini, banka će prodati dio portfelja korisnika, sukladno svojoj prosudbi - i dobivenim sredstvima će namiriti (ovdje relevantno) svoje potraživanje prema korisniku (a ne neko drugo).

Margin calls, po tome, kako je u konkretnom slučaju ugovoreno, predstavlja vid zaštite brokera (banke) od mogućeg gubitka iznosa od neotplaćenih kredita, a samo povodom te zaštite brokera, k tome samo podredno i posredno (izvedeno), do određenih granica može zaštiti i ulagača od gubitaka - prisiljavajući ga na prodaju svoje pozicije koju si ne može priuštiti, ali ne vodi i odgovornosti brokera kako to revident sugerira prihvatiti.

Okolnost na koju se revident poziva u reviziji, da je tuženik u međuvremenu promijenio uvjete za odobravanje Margin kredita, ne ukazuje, kako to revident drži, na priznanje tuženika svoje, ovdje prijeporne odgovornosti - već suprotno: da sadržaj uvjeta iz ugovora Margin kredita sa Margin call-om valja individualizirati. On ne predstavlja pravni standard, ustaljen ili siguran, nepromijenjiv, već zavisi od okolnosti slučaja, od volje stranaka važeće ili postignute kod svakog ugovora pojedinačno - a navedene izmjene, same za sebe, kako ih revident predstavlja, upravo to i potvrđuju - i mogu se (zbog toga, uza sve razlike između izmjena i odredaba koje su ovima prethodile) prihvatiti i samo kao pojašnjenje i potvrdu shvaćanja na kojima je temeljena i osporena presuda.

Zagreb, 28. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.