REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3756/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. G., OIB …, iz P., M. koju zastupa punomoćnik I. Č., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d., P. Z., OIB …, sa sjedištem u Z., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-732/2023-2 od 5. lipnja 2023. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-401/2019-97 od 15. prosinca 2022., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije:

- u odnosu na prvo postavljeno pitanje koje glasi: ''Je li sud, u slučaju kada se tijekom postupka tužbeni zahtjev mijenjao više puta na način da se smanjivao i povećavao (a čemu se tuženik protivio i istakao prigovor zastare) dužan odlučiti o (ne)dopustivosti preinake u odnosu na svaki takav tužbeni zahtjev ili je dovoljno da sud odluči o navedenom samo u odnosu na posljednje preinačeni tužbeni zahtjev?'';

- u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

II. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na drugo naznačeno pitanje koje glasi:

''Ocjenjuje li se pitanje zastare potraživanja sudskim putem u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva samostalno te je li za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka i u slučaju kada se radi o tražbini iz članka 19., članka 1046., članka 1100. i članka 1101. Zakona o obveznim odnosima odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe?''

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-732/2023-2 od 5. lipnja 2023. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-401/2019-97 od 15. prosinca 2022.

1.1. U prijedlogu su naznačena dva pravna pitanja koja glase:

''1. Je li sud, u slučaju kada se tijekom postupka tužbeni zahtjev mijenjao više puta na način da se smanjivao i povećavao (a čemu se tuženik protivio i istakao prigovor zastare) dužan odlučiti o (ne)dopustivosti preinake u odnosu na svaki takav tužbeni zahtjev ili je dovoljno da sud odluči o navedenom samo u odnosu na posljednji preinačeni tužbeni zahtjev;

2. Ocjenjuje li se pitanje zastare potraživanja sudskim putem u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva samostalno te je li za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka i u slučaju kada se radi o tražbini iz članka 19., članka 1046., članka 1100. i članka 1101. Zakona o obveznim odnosima odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe?''.

2. Predlagatelj, naime, smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). U odnosu na prvo naznačeno pitanje istaknuto je da ne postoji praksa revizijskog suda, dok u odnosu na drugo naznačeno pitanje predlagatelj kao razlog zbog kojeg smatra da bi bilo važno dopustiti reviziju ističe nepodudarnost pravnog shvaćanja na kojem je utemeljena pobijana presuda s pravnim shvaćanjem revizijskog suda navedenim u odluci broj Revd-1812/2021-2 od 29. rujna 2021. u kojoj je u istovrsnoj pravnoj stvari tuženiku dopuštena revizija u odnosu na isto pitanje zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda izraženoj u odlukama broj Rev-x 1004/2013 od 25. ožujka 2014., Rev-x 848/2014 od 24. veljače 2015., Rev-x 526/2018 od 28. svibnja 2019., Revr-1460/2013 od 24. siječnja 2009., Rev-21/2010 od 17. siječnja 2012., Rev-34/2011 od 10. srpnja 2013. i dr.

2.2. Pored toga, istaknuto je i da je tuženiku zbog neujednačene prakse povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, pa je u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP predloženo dopustiti reviziju i zbog povrede temeljnog ljudskog prava.

3. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog tuženika.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da u odnosu na prvo naznačeno pitanje nisu ostvarene temeljne pretpostavke dopustivosti zato što u odnosu na ovo pitanje predlagatelj nije jasno izložio razloge zbog kojih smatra da mu Vrhovni sud treba dopustiti reviziju. Stoga je u odnosu na prvo naznačeno pitanje prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 5. ZPP.

5. U odnosu na drugo naznačeno pitanje ''prekida li se zastara u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva već podnošenjem tužbe u tom postupku ili do prekida zastare u tom slučaju ne dolazi'', s pravom predlagatelj ukazuje na neujednačenost prakse revizijskog suda, kao i prakse drugostupanjskih sudova.

5.1. Naime, prema jednom shvaćanju, preinačena tužba u tom slučaju nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u okolnostima kada vjerovnik nije odustao od tužbe niti je njegova tužba odbačena ili zahtjev odbijen (tako Rev- 231/2004-2 od 10. ožujka 2004.).

5.2. Prema drugom pravnom shvaćanju, "povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe, pa se glede tog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev, dakle, označena procesnopravna situacija u materijalnopravnom smislu u odnosu na prekid zastare znači da prekid u odnosu na novo postavljeni tužbeni zahtjev nije nastupio" (Rev-1797/2010-2 od 19. ožujka 2013.), "...u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare se ocjenjuje samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe..." (Rev-1103/2022-2 od 2. studenoga 2022.), "...povećanjem tužbenog zahtjeva dolazi do preinake pa se glede tog povećanog dijela zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe..." (Rev-700/2023-2 od 30. listopada 2023., Rev-50/2022-2 od 24. siječnja 2023., Rev-1103/2022-2 od 2. studenoga 2022., Revx-985/2017-2 od 5. ožujka 2019., Revx-526/2018-2 od 28. svibnja 2019., Rev-1734/2019 od 21. svibnja 2019., Revr-1460/2013-2 od 24. siječnja 2017., Revr-1797/2010-2 od 19. ožujka 2013. i Revx-424/2011-2 od 29. siječnja 2014.).

6. U okviru svoje ustavne uloge koja se sastoji u osiguravanju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz članka 116. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), kao i obveza iz članka 40. stavaka 1. i 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24), a upravo zbog neujednačenosti u praksi, Vrhovni je sud na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. o spornom pravnom pitanju zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV- 123/2024-5 koje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

7. Zauzimanje jedinstvenog pravnog shvaćanja o nekom spornom pitanju u slučaju postojanja neujednačene prakse revizijskog suda u svojoj biti najčešće označava odstupanje od jednog pravnog shvaćanja i ustrajanje u drugom. Kako se to dogodilo i u konkretnom slučaju, to je u interesu javnosti, a u skladu s odredbom članka 389.b stavka 2. ZPP, razloge za tako zauzeto pravno shvaćanje potrebno iscrpnije obrazložiti.

8. Naime, Vrhovni sud RH u okviru svoje naprijed spomenute ustavne uloge, mora osigurati jedinstvenost sudske prakse kako bi se otklonile nedosljednosti i očuvalo povjerenje javnosti u pravosuđe. U izvršavanju ove uloge najviši sud mora pratiti moguće potrebe za poboljšanjem tumačenja zakona u cilju osiguranja što većeg stupnja pravne sigurnosti kroz ispunjenje zahtjeva predvidljivosti, dostupnosti i primjenjivosti propisa te postizanja ravnoteže između stabilnosti i fleksibilnosti pravila uz izbjegavanje pretjeranog formalizma. To je iznimno važno jer pravna sigurnost pruža osnovu za povjerenje u pravosuđe što je jedna od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava (tako i Ustavni sud RH, U-III-361/2014 od 21. studenoga 2017. i dr.).

9. Važeće uređenje instituta objektivne preinake tužbe u ZPP upravo i jest rezultat uvažavanja međusobno suprotstavljenih interesa stranaka, ali i javnog pravozaštitnog interesa jer je u interesu tužitelja da svoju tužbu može usklađivati s promjenama koje bi u odnosima među strankama eventualno nastajale tijekom postupka, osobito s rezultatima u prikupljanju procesnog materijala kako bi povećao svoje izglede za uspjeh. S druge je strane u interesu tuženika da mu se omogući što efikasnija obrana protiv onoga što se prema njemu traži. Njemu u pravilu ne odgovara da se preinakom tužbe postupak iznova vraća na početak, da se mora opet pripremati za obranu, da se izlaže dodatnim troškovima. U javnom je, pak, interesu da se u istom postupku, redovito uz korištenje već prikupljenog procesnog materijala, ostvari što brže, ekonomičnije, koncentriranije i obuhvatnije konačno razrješenje spornih odnosa među strankama, osobito da se izbjegnu naknadne parnice, ali što je osobito važno, i ostvarivanje što više razine pravne sigurnosti (tako i Dika, M., Građansko parnično pravo, Tužba, VI. knjiga, "Narodne novine", Zagreb, 2009., str. 445.-446.).

9.1 Odredba članka 191. stavka 1. ZPP izrijekom propisuje slučajeve koji imaju značenje objektivne preinake tužbe, a to su: promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kvantitativno povećanje tužbenog zahtjeva se događa u okolnostima kada se na temelju, u bitnom, iste činjenične osnove traži više nego što je bilo traženo tužbom, dakle ne traži se nešto drugo, već nešto više (za razliku od slučaja promjene istovjetnosti zahtjeva).

9.2. Starija pravna doktrina iz pravnih sustava koji na jednak način kao ZPP reguliraju pitanje objektivne preinake tužbe, promjenu istovjetnosti zahtjeva naziva i prava objektivna preinaka (tako i P., B., R. - V., V. Građansko procesno pravo, Beograd, 1999. str. 325), odnosno preinaka u pravom, užem smislu (T., S., D. M., Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004. str. 425.; Triva, S., Građansko procesno pravo I, Zagreb, 1972., str. 340.), dok ostale slučajeve objektivne preinake tužbe P. i dr. (povećanje postojećeg zahtjeva i isticanje drugog uz postojeći) naziva neprava objektivna preinaka tužbe. Pojam neprave preinake tužbe prisutan je i u slovenskoj sudskoj praksi koja se izrijekom poziva na slovensku pravnu doktrinu (W. L., Pravdni postopek, Zakon s komentarjem, 2. knjiga, GV Založba in Uradni list, Ljubljana 2006., str. 202.; kao i G., u istom djelu, knjiga 3. str. 68.). Prema praksi Vrhovnog suda Republike Slovenije (presuda II Cp 3173/2015 (ECLI:SI:2018:IIIPS.221.2016) od 13. siječnja 2016.), o nepravoj preinaci tužbe govori se kada predmet tužbe ostaje isti, samo se usklađuje visina tužbe (''O nepravi spremembi tožbe govorimo takrat, ko predmet tožbe ostaja isti, le višina tožbenega zahtevka se uskladi'').

9.3. Spomenuti domaći autori smatraju da u slučaju kvantitativnog povećanja tužbenog zahtjeva tužitelj u stvari obavlja sukcesivnu kumulaciju tužbenih zahtjeva, pa bi u tom slučaju trebalo primjenjivati pravila koja se na nju odnose (članak 188. ZPP), zakon ovu kumulaciju tretira kao preinaku kako bi je povrgnuo restrikcijama ovlaštenja tužitelja da tu promjenu izvrše (tako i T., D. str. 426.). Restrikcije su, pak, vezane uz, inače dopuštenu, objektivnu preinaku i potrebne su da se spriječi zloupotreba procesnih ovlaštenja. Osnovni kriterij za dopuštenje preinake je postojanje izgleda da bi se, zahvaljujući preinaci, moglo pridonijeti konačnom rješenju spornih odnosa (tako i T., D., str. 424.).

9.4. Novija domaća procesnopravna doktrina, ne pravi razliku između tzv. neprave preinake i tzv. preinake u pravom smislu. Međutim, u vezi s preinačenim zahtjevom razliku ipak pravi, i to u okolnostima kada je u pitanju provedba prethodnog pokušaja mirnog rješenja spora zato što ZPP nije izrijekom riješio pitanje treba li i u povodu preinake tužbe provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora u vezi s preinačenim zahtjevom u smislu odredbe članka 186.a ZPP. Prema tom shvaćanju, nije potrebno provesti prethodni pokušaj mirnog rješenja spora kod preinake povećanjem tužbenog zahtjeva jer se radi o takvoj preinaci koja je već posredno bila predmetom pokušanog mirenja, ali je potrebna provedba takva pokušaja kod svih preinaka promjenom istovjetnosti zahtjeva i isticanja novih zahtjeva uz postojeći (tako, D., M., Građansko procesno pravo, Tužba, VI. knjiga, Zagreb, 2009., str. 472.).

10. U opisanim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da inzistiranje novije (aktualne) domaće pravne doktrine na nepostojanju teoretskog razlikovanja između preinake povećanjem tužbenog zahtjeva (tzv. neprave preinake) i preinake promjenom istovjetnosti zahtjeva ili isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći (tzv. prave preinake) u kontekstu prekida zastare u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u sudskoj praksi nije prihvatljivo. To stoga što takvo nerazlikovanje na određeni način proširuje restrikcije vezane uz inače dopuštenu objektivnu preinaku i onda kada preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, kao i onda kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa, a isto tako i onda kada se tuženik ne mora iznova pripremati za obranu što je inače svrha spomenutih restrikcija. To nije prihvatljivo posebno kod generički određenih tužbenih zahtjeva koji, po prirodi stvari, nisu identificirani sami sobom, već pravnim odnosom s obzirom na koji su istaknuti (redovito tražbinom koja proizlazi iz toga odnosa) odnosno tražbinom koja je utemeljena na određenom činjeničnom stanju, odnosno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi.

11. S druge strane, kada je u pitanju nastup zastare generički određenog tužbenog zahtjeva, tada preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koje je utemeljeno na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je bila do tog povećanja, valja procjenjivati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara ima ne samo u smislu odredbi članka 214. - 246. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), već i u kontekstu primjene tih odredaba u duhu konvencijskih i ustavnih prava te pravne prakse Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) i domaćeg Ustavnog suda.

12. Naime, ESLJP pitanja vezana uz zastaru, a time i prekid zastare u slučaju preinake povećanjem tužbenog zahtjeva, najčešće razmatra kroz primjenu odredbe članka 6. stavka 1. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) odnosno članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) kojima se svakome jamči pravo na pravično suđenje. Ovo konvencijsko i ustavno pravo nije apsolutno i podliježe ograničenjima. Međutim, mora biti tumačeno u svjetlu vladavine prava kojoj je načelo pravne sigurnosti jedno od temeljnih aspekata i implicitno je sadržano u Ustavu i EKLJP, a zahtijeva da sve stranke imaju djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim sudovima koje im omogućuje da brane svoja prava (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, odluke broj U-III-6064/2011 od 28. studenoga 2012., U-III-5163/2011 od 11. prosinca 2014.). S druge strane, jedan od aspekata prava na pravično suđenje je i ''pravo na sud'' kojemu je svojstveno pravo na pristup sudu.

13. Naprijed navedeno je odlučnog značenja zbog činjenice što zastara u osnovi i predstavlja ograničenje prava na sud, iako ni u praksi ESLJP, kao ni u praksi Ustavnog suda, postojanje roka zastare samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom. Kada je riječ o zastari kao obliku ograničenja prava na pravično suđenje, putem instituta zastare, a time i prekida zastare u slučaju preinake tužbe u postupcima u kojima je tužbeni zahtjev generički određen (a takav je i postupak radi naknade štete kakav je predmetni), ocjenjivanje pitanja trenutka prekida zastare podrazumijeva razrješenje sukoba, s jedne strane, prava dužnika na pravnu sigurnost, a s druge strane, prava vjerovnika (u postupcima radi naknade štete oštećenika) na pristup sudu.

14. U razrješenju tog sukoba, u skladu s praksom ESLJP (primjerice, Sanofi Pasteur protiv Francuske, zahtjev broj 25137/2016, presuda od 13. veljače 2020., Eşim protiv Turske, zahtjev broj 59601/09 od 17. rujna 2013., Vrbica protiv Hrvatske, zahtjev broj 32540/05 od 1. travnja 2010. i dr.), koju slijedi i domaći Ustavni sud (primjerice, U-III- 5678/2012., U-III-1381/2019 od 13. siječnja 2021. i dr.), valja imati na umu da se svrha zastare temelji na interesima pravne sigurnosti i konačnosti kroz zaštitu mogućih tuženika od zastarjelih potraživanja koje bi možda bilo teško osporiti, kao i na sprječavanju nepravde koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi zbog proteka vremena možda postali nepouzdani i nepotpuni. S druge strane, valja imati na umu i da zahtjev za osiguranje prava na pristup sudu kao aspektu prava na pravično suđenje, prema istoj praksi, u primjeni relevantnih proceduralnih pravila, zahtijeva izbjeći pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka, ali također izbjeći i pretjeranu fleksibilnost koja može rezultirati uklanjanjem proceduralnih zahtjeva propisanih zakonom.

15. U okolnostima kada se tuženik kao dužnik protivi preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koji je već u tužbi generički određen, valja uzeti da je kod neizmijenjene činjenične osnove i taj zahtjev, iako na posredan način, već od podnošenja tužbe predmet raspravljanja jer zahtjev za naknadu štete u osnovi i ne znači da je tužitelj utužio novčanu svotu, već štetu. To tuženiku kao dužniku već od početka parnice omogućuje da se brani u postupku u odnosu na osnovanost zahtjeva upravljenog protiv njega. Na taj je način postignuta svrha zastare, ne samo prema konvencijskom i ustavnom, već i domaćem obveznom pravu jer tuženik nije ovakvom preinakom stavljen u nepovoljniji procesni položaj u kojem bi mu zbog preinake i proteka vremena od podnošenja tužbe bilo teško braniti se u parnici budući da je to u mogućnosti već od trenutka kada je parnica počela teći.

16. Kada, s druge strane, preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, već se pravo na preinačenje tužbe koristi lojalno i racionalno i kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa odnosno može dovesti do pozitivnih rezultata za sud i stranke u postupku, a okolnosti koje su uvjetovale takvu preinaku su objektivne prirode, tada bi tumačenje prema kojem podnošenje tužbe u ovakvim okolnostima ne prekida zastaru (članak 241. ZOO) značilo pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka. To stoga jer bi na taj način tužitelju kao vjerovniku bila smanjena mogućnost pristupa sudu i narušila bi se bit njegova prava na naknadu štete jer njegov zahtjev ne bi uopće bio meritorno razmatran zbog razloga koji se objektivno ne mogu pripisati tužitelju kao vjerovniku. S druge strane, i u takvim okolnostima tuženiku kao dužniku nije otežana mogućnost obrane zato što je njegov zahtjev već posredno predmet raspravljanja od početka parnice.

17. Stoga rješavajući pitanje prekida li se, u smislu odredbe članka 241. ZOO, zastara u slučaju preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove već podnošenjem tužbe u tom postupku ili u trenutku preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, revizijski sud u ovom pojedinačnom predmetu prihvaća pravno shvaćanje odjelne sjednice iz odjeljka 6. ovog obrazloženja koje glasi:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva".

17.1. To stoga što je slijedom naprijed navedenih razloga u opisanim okolnostima pretežnije pravo tužiteljice kao vjerovnika i osobe koja je pretrpjela štetu od prava na pravnu sigurnost tuženika kao dužnika, odnosno u postupcima radi naknade štete osobe odgovorne za tu štetu.

18. Budući da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova podudarno s naprijed navedenim, sada ujednačenim pravnim shvaćanjem, to nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju ovog suda dopuštenjem revizije u odnosu na drugo naznačeno pitanje, pa je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

19. Kod naprijed navedenog, revizijski sud ocjenjuje da tuženik nije učinio vjerojatnom ni povredu konvencijskog i ustavnog prava na koju ukazuje, pa je u odnosu na povredu tog prava (pravo na pravično suđenje) prijedlog valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP.

Zagreb, 28. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.