REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1389/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Trajektna luka Split d.d. Split, Gat Sv. Duje 1, OIB 09153277779, kojeg zastupa punomoćnik Joško Biliškov, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Lučke uprave Split, Split, Gat Sv. Duje 1, OIB 06992092556, koju zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, i tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2577/2016-4 od 27. kolovoza 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-784/2011 od 25. veljače 2016., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija se odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženice Lučke uprave Split za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 59.793.257,14 kn / 7.935.929,01 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog iznosa do isplate (točka I. izreke) te tužitelju naloženo da tuženici Lučkoj upravi Split naknadi parnični trošak u iznosu od 248.250,00 kn / 32.948,44 EUR-a, a tuženici Republici Hrvatskoj u iznosu od 201.000,00 kn / 32.948,44 EUR-a (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud rješenjem broj Revd-714/2021-6 od 13. srpnja 2021. tužitelju dopustio je podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2577/2016-4 od 27. kolovoza 2020. u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženicu Lučku upravu Split i to zbog pitanja:

1. Odgovara li tužena Lučka uprava Split za štetu ako je šteta prouzročena neispunjenjem obveza iz ugovora o prvenstvenoj koncesiji i posljedično tome je li sud pravno vezan pravomoćnom presudom VTS RH kojom je utvrđeno da tužena nije ispunila svoje obveze iz tog ugovora i kojom je naloženo Lučkoj upravi ispunjenje obveza iz ugovora?

2. Jesu li odluke Lučke uprave Split o dopuni cjenika (tarifa) iz 2003. i 2005. akt poslovanja tužene za čije donošenje te zakonitost i pravilnost odgovara Lučka uprava ili se radi o prenesenim poslovima državne uprave za čiju zakonitost i pravilnost odgovara RH?

3. Jesu li osporene odluke Lučke uprave Split o dopuni cjenika (tarifa) iz 2003. i 2005. bile dovoljno precizne, jasne i određene kako bi tužitelj, svi korisnici njegovih usluga (J. i dr.) i sud na jednostavan i lak način mogli utvrditi koje su tarife (naknade) tim odlukama određene, za koje lučke djelatnosti i na koji način (temeljem kojih kriterija) se obračunava naknada za koju djelatnost?

4. Je li odlukama Lučke uprave Split o dopuni cjenika (tarifa) iz 2003. i 2005. određena naknada za svaku pojedinu djelatnost/uslugu iz čl. 65. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 158/03, 100/04, 141/06), ili je Lučka uprava Split propuštanjem određivanja i propisivanja tužitelju posebne tarife za prijevoz i posebne tarife za odvezu domaćem prometu, posebne tarife za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila u/sa brodova, posebne tarife za parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila postupilo protivno čl. 8. Odluke o dodjeli prvenstvene koncesije te čl. 2., čl. 16., i čl. 26. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji, u vezi s čl. 65. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te je li njezin rad u donošenju, određivanju i primjeni tarifa bio nezakonit i /ili nepravilan?

3.1. Ujedno prijedlog za dopuštenje revizije protiv iste presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu protiv tuženice Republike Hrvatske odbačen je kao nedopušten (toč. II. izreke).

4. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu protiv tuženice Lučke Uprave Split reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to pred drugog suca pojedinca.

5. U odgovoru na reviziju tuženica Lučka uprava Split osporava osnovanost revizije i predlaže istu odbiti.

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete za koju tužitelj u tužbi tvrdi da mu je u razdoblju od 1. listopada 2007. do 15. rujna 2010. nastala kao posljedica neovlaštenog i nezakonitog donošenja odluka Lučke uprave Split o dopuni Cjenika (Tarife) o naknadama za obavljanje djelatnosti priveza, odveza, ukrcaja i iskrcaja vozila u/sa brodova od 3. veljače 2005. i od 28. travnja 2003., Odluke broj 828 o dopuni Cjenika (Tarife) naknada za usluge davanja električne energije brodovima i brodicama od 4. travnja 2005., Odluke broj 3602 kojom je Lučka uprava Split odredila tarifu za usluge vodoopskrbe brodova od 19. lipnja 2004. i nepravilnim radom Lučke uprave Split, koja je tužitelju zabranila naplaćivati usluge po njegovom Cjeniku, za koju naknadu štete, uz Lučku upravu Split, solidarno odgovara i Republika Hrvatska. Dakle, odgovornost obje tuženice temelji na tvrdnji o nepravilnom i nezakonitom radu javnopravnog tijela nastalim donošenjem navedenih odluka.

8.1. Tijekom postupka, proturječno osnovnoj tvrdnji o nepostojanju ovlaštenja tuženice Lučke uprave za ograničenje Tarife, ne obrazlažući posebno visinu štete, tužitelj dodaje i drugu činjeničnu osnovu tužbe, te zahtjev za naknadu štete temelji i na tvrdnji o povredi ugovorne obveze tuženice Lučke uprave Split koja je propustila, sukladno odredbama ugovora o koncesiji donijeti odluku o dopuni Cjenika (Tarife) na način da za sve djelatnosti propiše posebnu tarifu.

9. Osnovna je tvrdnja tužitelja u kojoj ustraje i u reviziji da je ovlaštenje Lučke uprave Split za donošenje Tarife naknada po kojima će tužitelj kao prvenstveni koncesionar pružati usluge korisnicima luke postojalo samo do donošenja Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 141/06 i 38/09 - dalje: ZPDML), koji je stupio na snagu 15. listopada 2003., nakon čega na temelju članka 63. stavka 3. ZPDML-a tužitelj ima pravo sam donositi i objavljivati Tarifu i naplaćivati je od korisnika svojih usluga, a lučka uprava je najviši iznos naknade ovlaštena utvrditi samo pod uvjetom iz članka 63. stavka 4. ZPDML-a, a koje pretpostavke konkretno da nisu ostvarene. Smatra i da je tuženica Lučka uprava Split protuzakonito, donoseći Tarifu, spojila pojedine djelatnosti.

10. Nije sporno da je tuženica Lučka uprava Split svojim odlukama od 3. veljače 2005., 28. travnja 2003., 4. travnja 2005. te 19. lipnja 2004. odredila gornji iznos naknada koje su korisnici usluga dužni plaćati tužitelju kao korisniku koncesije. Sporno je je li takvo ovlaštenje tuženice Lučke uprave Split, koje je bilo propisano odredbama Zakon o morskim lukama ("Narodne novine", broj 108/95 i 6/96), propisano i odredbama ZPDML-a.

11. Odredbom čl. 63. ZPDML-a propisano je:

1. Lučke naknade plaćaju korisnici luke za dobivene usluge u lukama otvorenim za javni promet.

2. Lučka uprava utvrđuje najviši iznos naknade iz stavka 4. ovoga članka.

3. Ovlaštenici koncesije koji obavljaju djelatnost u lukama otvorenim za javni promet dužni su javno objaviti lučke naknade za svaku pojedinu vrstu djelatnosti ili usluge.

4. Lučka uprava radi osiguranja konkurencije unutar luke može, ako ocijeni objektivne okolnosti koje ukazuju na nekonkurentnost luke, sniziti visinu tarife u cijelosti ili selektivno, vodeći računa i o mogućnosti ovlaštenika koncesije da prilagodi poslovanje smanjenoj tarifi.

12. Suprotno tvrdnji revidenta pravilno su zaključili nižestupanjski sudovi da iz sadržaja i smisla navedenih zakonskih odredbi proizlazi da ovlaštenici koncesije koji obavljaju djelatnost u lukama otvorenim za javni promet nisu potpuno autonomni u određivanju visine naknade za usluge koje pružaju korisnicima, već da cijene svojih usluga mogu odrediti unutar granica koje je postupajući sukladno odredbi čl. 63. st. 2. ZPDML-a ograničila lučka uprava (tako i ovaj sud u Revt-70/11-6 od 13. ožujka 2019. i dr.). Konačno i ugovorom o koncesiji određeno je ovlaštenje tuženice Lučke uprave Split da odredi gornju granicu naknada.

13. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je Odlukom o dodjeli prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadogradnje na lučkom području luke Split od 21. lipnja 2004. (list 142-152 spisa) Lučka uprava Split kao davatelj koncesije dala Trajektnoj luci Split, kao ovlašteniku, prvenstvenu koncesiju za obavljanje lučkih djelatnosti navedenih u članku 3. te odluke;

- da su stranke 6. rujna 2004. sklopile Ugovor o prvenstvenoj koncesiji (list 123 -138 spisa) kojim su regulirale međusobna prava i obveze povodom prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje objekata lučke podgradnje i nadgradnje u luci Split te da je odluka o prvenstvenoj koncesiji od 21. lipnja 2004. sastavni dio predmetnog ugovora;

- da su odredbom članka 3. Odluke o prvenstvenoj koncesiji i članka 3. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji stranke utvrdile da se prvenstvena koncesija daje za obavljanje djelatnosti

1. priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata (bazen Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski),

2. ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila uključujući parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila (bazen Gradska luka),

3. ostalih gospodarskih djelatnosti i to: davanja vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanja električne energije brodovima i brodicama (Gat Sv. Nikole i Obale Lazareta u bazenu Gradske luke) i za lučke iskope (bazeni Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski);

- da je Lučka uprava Split 3. veljače 2005. donijela Cjenik (Tarifu) naknada za obavljanje djelatnosti priveza, odveza, ukrcaja i iskrcaja vozila u/sa brodova, 28. travnja 2003. Odluku o dopuni Cjenika (Tarife) naknada za obavljanje djelatnosti priveza, odveza, ukrcaja i iskrcaja vozila u/sa brodova, 4. travnja 2005. Odluku broj 828 kojim je dopunila Cjenik/Tarife naknada kojom je odredila Tarifu za usluge davanja električne energije brodovima i brodicama te 19. lipnja 2004. Odluku broj 3602 kojom je odredila Tarifu za usluge vodoopskrbe brodova.

14. Nižestupanjski sudovi ocijenili su osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije tuženice Lučke uprave Split, kao pravne osobe koja ima javne ovlasti u povjerenim joj poslovima, uz obrazloženje da je ta tuženica, donoseći po tužitelju osporene odluke, postupala u izvršenju povjerenih joj poslova državne uprave; da prema odredbi članka 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 48/99,15/00, 59/01 i 190/03 - pročišćeni tekst) za štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne samouprave) odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska, dakle, da u takvoj situaciji odgovara isključivo Republika Hrvatska.

15. U odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim polazeći od utvrđenja da nije bilo nezakonitog ni nepravilnog rada tuženice Lučke uprave Split.

16. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena u revizijskom stadiju postupka sporno je postoji li odgovornost tuženice Lučke uprave Split zbog neispunjenja ugovorne obveze (prvo pitanje); jesu li odluke Lučke uprave Split o dopuni cjenika "akti poslovanja za čije donošenje te zakonitost i pravilnost odgovara ta Uprava ili se radi o prenesenim poslovima državne uprave za čiju zakonitost i pravilnost odgovara Republika Hrvatska"; jesu li sporne odluke tuženice Lučke uprave Split jasne i određene te je li donošenjem navedenih odluka tuženica Lučka uprava Split postupila suprotno ugovoru o koncesiji, konkretno, postoji li nepravilan i nezakonit rad Lučke uprave Split kao javnopravnog tijela (drugo, treće i četvrto pitanje).

17. U odnosu na prvo pitanje:

17.1. Prvim naznačenim pitanjem tužitelj problematizira odgovornost tuženice Lučke uprave Split zbog povrede ugovorne obveze i vezanost suda sadržajem pravomoćne presude donesene između ugovornih stranaka, kojom je tuženici naloženo ispunjenje obveze iz ugovora.

17.2. Načelno, prema odredbama obveznog prava ugovorna strana odgovorna je za štetu koja nastane neispunjenjem ugovorne obveze (čl. 304. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125711 i 78/15 - dalje: ZOO)).

17.3. Odredom čl. 12. st. 1. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisom nije drugačije određeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (st. 2.). Argumentum a contrario to znači da je sud u parničnom postupku vezan pravomoćnom presudom kojom je odlučeno o postojanju nekog prava ili pravnog odnosa o kojem ovisi odluka o konkretnom sporu.

17.4. Navedeno ujedno predstavlja odgovor na prvo naznačeno pitanje (naznačena pitanja).

18. Međutim, tužitelj koji, proturječno, s jedne strane osporava ovlaštenje tuženice da izvan razloga predviđenih odredbom čl. 63. st. 4. ZPDML-a intervenira u visinu tarife, a s druge strane, polazeći od ugovornog ovlaštenja i obveze te tuženice, u parničnom postupku zahtijeva da se toj tuženici naloži donošenje tarife, nije dokazao da mu je zbog propusta tuženice da donese tarifu na način kako joj je to konačno naloženo, pretrpio štetu.

19. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženica Lučka uprava Split u veljači 2015., postupajući po presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6898/10- 9 od 20. studenoga 2014., donijela Cjenik (Tarife) naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke na način da je posebno propisala tarifu za usluge priveza i odveza i ukrcaja i iskrcaja putnika. Tužitelj u podnesku od 8. veljače 2016., sam navodi da je tim Cjenikom cijena za privez i odvez brodova smanjena, a utvrđena posebna cijena za ukrcaj i iskrcaj putnika, čime da je ukupna cijena za sve usluge manja u odnosu na raniju cijenu, a kojom cijenom je bilo obuhvaćeno više lučkih djelatnosti. Dakle, uz činjenice da tužitelj nije autonoman u određivanju cijene usluga, da je ukupna cijena naknada određenih po tuženici Lučkoj upravi Split u ispunjenju obveze iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6898/10-9 od 20. studenoga 2014. bila manja od onih cijena koje je odlukama od 3. veljače 2005., 28. travnja 2003., 4. travnja 2005. te 19. lipnja 2004. odredila ta Uprava, tužitelj nije dokazao da mu je zbog povrede ugovorne obveze - propusta tuženice Lučke uprave Split da donese Cjenik (Tarifu) na način kako joj je to konačno naloženo navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, nastala šteta.

20. Kroz preostala tri pitanja tužitelj problematizira shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženica Lučka uprava Split donoseći cjenike (tarifu) imala javne ovlasti u zakonom joj povjerenim poslovima državne uprave pri čemu da nije bilo njezinog nezakonitog i nepravilnog rada. Dakle, problematizira zaključak nižestupanjskih sudova o nepostojanju odgovornosti te tuženice temeljene na odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 190/03 - pročišćeni tekst).

20.1. Tuženica Lučka uprava Split osnovana je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 24. travnja 1997. ("Narodne novine", broj 45/97, 155/98, 72/11 i 114/14) radi upravljanja, izgradnje i korištenja luke otvorene za javni promet. Sukladno odredbama čl. 30. st. 1. i 33. ZML-a, odnosno čl. 48. i 50. ZPDML-a, ona predstavlja javnopravno tijelo koje obavlja djelatnosti propisane zakonom i ima javne ovlasti u zakonom joj povjerenim poslovima državne uprave, pa tako između ostaloga u provedbi Zakona (čl. 54. toč. 5. ZPDML-a) donosi lučke tarife.

21. Stoga odgovor na drugo pitanje glasi:

Odluke Lučke uprave Split o dopuni cjenika (tarifa) iz 2003. i 2005. donesene su u obavljanju javne ovlasti u povjerenim joj poslovima državne uprave.

21.1. Posljedično tome, pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da bi za štetu koju je, prema tvrdnji tužitelja, tuženica Lučka uprava Split počinila neovlaštenim ograničavanjem tarife tužitelja, donošenjem odluka od 3. veljače 2005., 28. travnja 2003., 4. travnja 2005. te 19. lipnja 2004. (sukladno odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 190/03-pročišćeni tekst)), odgovarala Republika Hrvatska, a ne tužena Uprava (tako i ovaj sud u Revx-725/2018-2, Revx- 935/2015-2 i dr.).

22. U odnosu na treće pitanje:

22.1. Potonjim pitanjem tužitelj problematizira jasnoću i određenost odluka tuženice Lučke uprave Split o dopuni cjenika (tarifa) iz 2003. i 2005. Smatra, da iako je pobijana odluka u pogledu tih pitanja u skladu s odlukama ovog suda broj Revt-70/2011, Revt- 411/2015 i Revt-93/2016, da bi "zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava i Europske komisije" - trebalo preispitati sudsku praksu.

23. Analizirajući sadržaj spornih odluka Lučke uprave Split o dopuni cjenika (tarifa) nižestupanjski sudovi zaključili su da su odredbe dovoljno precizne, jasne i određene. Takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu je sa shvaćanjem ovog suda izraženim u odlukama koje i sam revident navodi (Revt-70/2011, Revt-411/2015 i Revt- 93/2016), a ovaj sud ne nalazi da bi trebalo preispitati sudsku praksu. Naime, Službenom opomenom Europske komisije od 26. studenoga 2014. upućenoj Vladi RH u vezi Tarife Lučke uprave Split nije ukazano na nejasnoće i nepreciznost Tarife, već na nedopušten različit pristup u određivanju naknade ovisno o tome je li riječ o plovilu u domaćem ili međunarodnom prometu. Stoga u odnosu na treće dopušteno pitanje nije došlo promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava i Europske komisije te nije potrebno preispitivati praksu ovog suda.

24. Četvrtim pitanjem zbog kojeg je dopuštena revizija, tražeći odgovor na pitanje je li u konkretnoj situaciji postojao nepravilan i nezakonit rad Lučke uprave Split, tužitelj problematizira postojanje pretpostavki iz čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave.

24.1. S obzirom na izraženo shvaćanje nižestupanjskih presuda da prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju jave ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje isključivo Republika Hrvatska, u situaciji kad je revizija dopuštena samo u odnosu na Lučku upravu Split, a ne i na Republiku Hrvatsku, odgovor na naznačeno pitanje ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost presude.

25. Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjima ukazuje tužitelj.

26. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

27. Odbijen je zahtjev tuženice Trajektne luke Split za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 28. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil

Broj zapisa: 9-30868-93dcd

Kontrolni broj: 0ad03-38580-4172a

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Ivan Vučemil, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.