REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3090/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. P. iz B., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku iz R., protiv 1. tuženice K. P. iz B., (OIB: …) i 2. tuženice S. P. iz K., (OIB: …), obje zastupane po punomoćnici N. K. C., odvjetnici iz S., radi utvrđenja ništavnim ugovora o darovanju, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja (dalje: presude) Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž Ob-169/2022-2 od 7. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P Ob-94/2019 od 18. siječnja 2022., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten. II. Tuženicama ne dosuđuje se naknada troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavnim Ugovora o darovanju sklopljenog 14. studenoga 2003. između pok. J. P. kao darovatelja i K. P. kao daroprimateljice pod brojem Ov- 9635/03 Javnog bilježnika D. M. iz Z. i Ugovora o darovanju sklopljenog 12. kolovoza 2016. između K. P. kao darovateljice i S. P. kao daroprimateljice pod brojem OV- 7636/16 Javnog bilježnika V. M. - kao i zahtjev da se temeljem presude naloži zemljišnoknjižnom odjelu suda uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje „tako da se briše pravo vlasništva sa imena K. P. nastalo na temelju Ugovora o darovanju od 14. studenoga 2003. i pravo vlasništva s imena S. P. nastalo temeljem Ugovora o darovanju od 12. kolovoza 2016. uz istovremeni upis prava vlasništva na ime pok. J. P. u ½ dijela na kč. br. 1427 B. površine 244 m2 upisane u zk. ul. 4914 k.o. V."
2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:
I/ „Jesu li u konkretnom slučaju odlukama nižestupanjskih, a posebno drugostupanjskog suda, zaključcima i pravnim shvaćanjima istih, povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz članka 219., 221.a Zakona o parničnom postupku?“
II/ „Da li je izvršena realna, prava, predaja posjeda nekretnine koja je predmetom Ugovora o darovanju koji nije sklopljen u zakonom predviđenoj formi javnobilježničkog akta, ili sudskog zapisnika, ukoliko se stanje posjeda na predmetu darovanja prije i poslije sklopljenog ugovora o darovanju ni na koji način nije promijenilo odnosno ukoliko daroprimatelj ne može samostalno raspolagati darovanom nekretninom?“
III/ „Mora li obrazloženje sudske odluke biti jasno, razumljivo i potpuno i da li obrazloženje odluke može biti proturiječno izreci odluke ili sebi i materijalnim dokazima u spisu predmeta, kao i da li stranka u parničnom postupku ima pravo da njezini navodi budu pažljivo ispitani?“
3. Tuženice su odgovorile na prijedlog tužitelja i predložile da se ovaj odbaci.
4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 7. travnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".
6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. Te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.
Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.
8. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio tri pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost toga prijedloga za prihvatiti:
8.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti tvrdnje kojima predlagatelj napada obrazloženje ili polemizira sa obrazloženjem osporene presude - izražavajući nezadovoljstvo njezinim sadržajem, odnosno kojima u suštini samo preocijenjuje provedene dokaze (pogotovo glede posjeda prijeporne nekretnine, odnosno ovdje prijepornog pitanja - je li izvršena stvarna, realna ili prava predaja ove u posjed ili samo „fiktivna“) i ističe samo svoju ocijenu ovih - te samo svoje kvalifikacije, zaključke i činjenice iz te svoje ocjene (dakle: iako nisu utvrđene po nižestupanjskim sudovima) postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti,
8.2. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke (dakle: shvaćanje nekog drugog suda iz odluke koja bi bila konkretizirana, sve kako bi se njezina usporedba sa ovdje osporenom odlukom mogla provjeriti), ili da se o njima uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),
8.3. da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa da (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),
8.4. da se postavljena pitanja odnose samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih (izloženo u točki 8.1.) predlagatelj (a ne i sudovi) “vidi”, a odluke na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu, one koje sugerira prihvatiti kao temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda (i to bez određenog obrazloženja u čemu bi one bile u toj suprotnosti) - u toj suprotnosti nisu: one se niti po činjenicama na kojima su temeljene niti po pravnim shvaćanjima o onome što je relevantno ne mogu uspoređivati sa osporenom presudom.
To napose ne u svezi navoda tužitelja da „u kontekstu uvoda, izreke, obrazloženja drugostupanjske presude (...) primjećuje da je prvostupanjska presuda donesena dana l8. siječnja 2018., dok je drugostupanjska donesena već 7. travnja 2022., te da su kako prvostupanjska tako i drugostupanjska odluke pisane, potpisane od žena sudaca, a ne sudaca žena koje su takvim svojim odlukama manifestirale kvazi solidarnost naspram samih tuženica sve to na štetu tužitelja što je između ostalog bilo od utjecaja na donošenje pobijanih odluka kao nezakonitih i nepravilnih“.
9. Navedeno pod točkama 8. treba sagledati uvažavajući da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).
10. Revizijski sud kod toga samo primjećuje, a sve obzirom da su pitanja tužitelja suštinski usmjerena i na preocjenu dokaza i sa tom ocjenom vezano obrazloženje osporene presude - u specifičnim činjeničnim okolnostima ovoga slučaja:
10.1. da odgovor na u prijedlogu postavljena pitanja, kada su i koliko su (pogotovo prema razlozima iz prijedloga) usmjerena na obrazloženje sudske odluke, ionako proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.“, (stavak 2.) „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.“, te odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj (važeće za prvostupanjsku odluku): „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ i (važeće za drugostupanjsku odluku) odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“,
10.2. da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupajući po tim ovlastima - uz to što jedna stranka (ovdje tužitelj) ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je trebalo istinitim i pravno relevantnim prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog (ovdje, po predlagatelju: da drugostupanjski sud „pogrešno čita, tumači stanje predmetnog spisa, pogrešno i nepotpuno valorizira notorne činjenice sa statusom zakonskih pretpostavki te svoju odluku zapravo selektivno, jako oskudno, obrazlaže isključivo in favorem tuženica“), ne čine povredu niti jednog prava stranke,
10.3. da se ovdje, a sa prethodnim u svezi, iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja (uz ogradu: da revizijski sud povodom prijedloga za dopuštenje revizije ne može preispitivati činjenično stanje utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, po njima izvršenu ocjenu dokaza, pa niti da li su u okolnostima konkretnog slučaja pravilno ocijenjeni svi dokazi), ne može u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno smislu prethodno (u točkama 10.1. i 10.2.) navedenog shvaćanja (obzirom i da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na utvrđenjima na kojima se temelji i prvostupanjska presuda),
10.4. da odgovor o kojem je riječ u točki 10.1., kada se odnosi na pitanje (prvenstveno 3./) - da li bi obrazloženje sudske odluke trebalo biti sačinjeno u smislu navedenih odredaba ZPP-a da bi bilo prihvatljivo, može biti samo pozitivan. Suprotno postupanje sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.) o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom sudova koje u sebi uključuje i pravo stranke na obrazloženu i provjerljivu sudsku odluku (zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Međutim, taj odgovor u okolnostima ovoga slučaja ne može - zbog razloga navedenih u točki 10.3., gledano prema svim razlozima zbog kojih je zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim i odbijen, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i tužitelja dovesti u povoljniju poziciju.
11. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
11.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
11.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
12. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
13. Tuženicama nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 28. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
