REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1081/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. C. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1887/2020-2 od 1. rujna 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4040/12-78 od 18. ožujka 2020., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1887/2020-2 od 1. rujna 2020. u točki II. njezine izreke, kao neosnovana.

II. Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1887/2020-2 od 1. rujna 2020. u točki I. njezine izreke za iznos (glavnice) od 45.000,00 kn / 5.972,53 € sa zateznim kamatama, kao neosnovana.

III. Prihvaća se revizija tužitelja, preinačava presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1887/2020-2 od 1. rujna 2020. u točki I. njezine izreke za iznos (glavnice) od 13.000,00 kn / 1.725,40 € sa zateznim kamatama i u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 4040/2012-78 od 18. ožujka 2020. u točki II. njezine izreke (za iznos troška od 11.000,00 kn / 1.459,96 €), preinačava se i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4040/12-78 od 18. ožujka 2020. u tim dijelovima, te sudi:

1. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.725,40 € sa zateznim kamatama tekućima od 18. ožujka 2020. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koja iznosi 2,5% godišnje, a od 1. siječnja 2024. do isplate stopa zatezne kamate određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 729,98 € u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude presuđeno je:

''I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4040/12-78 od 18. ožujka 2020. u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 58.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2020. pa do isplate te u dijelu pod stavkom II. izreke.

II. Uvažava se djelomično žalba tužitelja, preinačuje se navedena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.000,00 kn te se sudi:

Nalaže se tuženici platiti tužitelju iznos od 2.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2020. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena u roku od 15 dana.''.

2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4055/2020-2 od 2. ožujka 2021. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 1887/2020-2 od 1. rujna 2020. u točki I. izreke kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 58.000,00 kuna sa zateznim kamatama, radi pravnih pitanja:

"I. Da li se u sudskim postupcima radi naknade štete zbog nehumanih uvjeta tijekom izdržavanja kazne zatvora kao materijalno pravo primjenjuje čl. 9. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine br. 128/99., 55/00., 59/00. – ispravak, 129/00., 59/01., 67/01. – ispravak, 11/02. – ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19.) ili čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), ili se primjenjuju oba zakona?

II. Kojim kriterijima (kvalifikatornim okolnostima) se rukovodi sud prilikom utvrđivanja visine naknade štete, odnosno utvrđuje li se prema danima provedenim u ponižavajućim i nehumanim uvjetima u zatvoru ili u ukupnom iznosu s obzirom na ukupno trajanje vremena provedenog u ponižavajućim i nehumanim uvjetima u zatvoru?

III. Da li boravak u uvjetima u kojima se uskraćuje pravo na redovnu higijenu, uz uskratu minimalne površine prostora po zatvoreniku (npr. kad 54 osobe koriste 4 tuša, uz nedostatnost higijenskih potrepština, neodvojenost sanitarnog čvora od ostatka sobe), prava na neadekvatnu zdravstvenu zaštitu, na rad i slobodne aktivnosti, u svojoj ukupnosti dodatno utječu na visinu naknade neimovinske štete?".

3. Navedenim rješenjem ovoga suda tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1887/2020-2 od 1. rujna 2020., u točki II. izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke, te prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu 2.000,00 kuna sa zateznim kamatama, radi pravnog pitanja koje glasi:

"Opravdava li sama činjenica što je tužitelj, kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršenju kazne zatvora, dosuđenje pravične novčane naknade s osnova povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, unatoč činjenici da su mu pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene Zakonom o izvršenju kazne zatvora, Pravilnikom o standardima smještaja i prehrane zatvorenika i Ustavom Republike Hrvatske koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života inherentnu (svojstvenu) lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv, u točki 2. ovoga obrazloženja, citiranog dijela odluke tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koja je dopuštena.

5. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

6. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv, u točki 3. ovoga obrazloženja, citiranog dijela odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je dopuštena.

7. Tužitelj je u odgovoru na reviziju predložio odbiti je kao neosnovanu.

8. Revizija tužitelja je djelomično osnovana, a revizija tuženice nije osnovana.

9. Pozivom na odredbu iz čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava na tjelesni i duševni integritet te povredu prava dostojanstva zbog ponižavajućih i nehumanih uvjeta prilikom izdržavanja kazne Zatvora u Z. i Kaznionice u L. u razdoblju od 1. travnja 2008. do 26. listopada 2014.

11. Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 29.10.2010.-03.02.2011. bio smješten u sobi br. 12, površ. 9,46 m[2] i volumena 27,43 m[3] , unutar koje se nalazio i sanitarni čvor, zatim u razdoblju od 04.02.2011.- 15.06.2011. u sobi br. 10, površ. 9,58 m[2] i volumena 27,78 m , unutar koje se nalazio i sanitarni čvor, a u kojim sobama su bila smještena 4 zatvorenika, u razdoblju od 16.06.2011.-11.01.2012. u sobi br. 1, površ. 9,57 m[2] i volumena 32,06 m , unutar koje se nalazio i sanitarni čvor, zatim u razdoblju od 12.01.2012.-18.01.2013. u sobi br. 9, površ. 9,61 m[2] i volumena 32,19 m , unutar koje se nalazio i sanitarni čvor, a u kojim sobama su bila smještena 4 zatvorenika. Nadalje, da je i u određenim razdobljima tijekom 2013. i 2014. bio smješten u prostorijama koje površinom odstupaju od one propisane kao minimalni prostor od 3 m[2] . I konačno, da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne zatvora imao na raspolaganju vlastito mjesto za spavanje; da je svaka soba imala prozor sa mogućnošću otvaranja radi provjetravanja, čime je soba imala i dotok danjeg svjetla; da je svaka soba imala sanitarni čvor opremljen pitkom vodom, a koji je odvojen zidom i vratima od ostatka sobe, čime mu je omogućeno svakodnevno obavljanje osobne higijene uz mogućnost tjednog, a u Kaznionici L. i svakodnevno korištenje i tuševa u zajedničkim kupaonskim prostorijama zatvora; da su vršene izmjene posteljinskog rublja svakih 15 dana; da je primao obroke tri puta dnevno uz mogućnost nabavke i dodatnih prehrambenih proizvoda u kantini zatvora; da mu je omogućena posjeta članova obitelji 2-4 puta mjesečno koje posjete su u Kaznionici L. bile omogućene uz fizičke kontakte, zatim omogućeni su mu tjedni telefonski razgovori; da mu je u Kaznionici L. omogućena dnevna šetnja po parku, bavljenje sportskim aktivnostima (nogomet, košarka, boćanje, teretana); omogućeno mu je slobodno kretanje po odjelima 2D i 4D; da je tužitelj bio radno aktivan za što je primao novčanu naknadu; da mu je omogućena stručna izobrazba; pružena mu je zdravstvena skrb kao i zdravstveno osiguranje; omogućeno mu je korištenje knjižnice i čitaonice te informatičke radionice.

12. Drugostupanjski sud ocijenio je da je:

- s obzirom na dugotrajnost boravka u cjelini i prostorijama u kojima je boravio i činjenicu da tužitelju nije u cijelosti osigurano pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu, kako je to određeno odredbom čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99, 25/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09 i 18/11 - dalje: ZIKZ), tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti u svojoj ukupnosti,

- u predmetnom slučaju došlo do ponižavajućeg i nečovječnog postupanja prema tužitelju koje je bilo od utjecaja na ukupnu kvalitetu života tužitelja u zatvoru te makar nije bilo namjere tuženice za takvim postupanjem točno je da je takvo ponašanje bilo suprotno odredbama čl. 3. Konvencije, zatim odredbom čl. 23. i čl. 25. Ustava Republike Hrvatske, a što je sve, a osobito obzirom na trajanje takvih uvjeta kojima je bio podvrgnut tužitelj, uzrokovalo duševne boli zbog povrede prava osobnosti,

- međutim, valja imati na umu da izvršavanje zatvorske kazne znači ograničenje slobode, a time i drugih prava (na boravak na otvorenom, obiteljski život, slobodu komuniciranja s obitelji) radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, stoga je izvjestan određeni element trpljenja ili poniženja koje je povezano s danim oblikom legitimnog lišenja slobode,

- kako u ovom slučaju proizlazi da su uvjeti boravka u zatvoru u određenoj mjeri povrijedili pravo osobnosti tužitelja na njegov život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, to po mišljenju drugostupanjskog suda, sukladno s čl. 19. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) tužitelju pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 2.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

13. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka, pa tako i u odluci U-III- 2388/15 od 26. veljače 2018., imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., a u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. ("Narodne novine" broj 54/16). Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: "Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).".

14. Nadalje, i Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju. Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima), ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

15. Prema sudskoj praksi ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) u kojem je tužitelj boravio u zatvoru 27 dana imajući na raspolaganju 2,62 m[2] , ESLJP je ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Tako je ESLJP u navedenoj presudi utvrdio da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m[2] postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompeniziraju manjak osobnog prostora.

16. Naime, boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m[2] životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Europske konvencije o ljudskim pravima, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, čije postojanje mora dokazati tužena i to:

- smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m[2] su kratka, povremena i minorna,

- takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

- podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru, te po ocjeni ovog suda,

- koji je odnos dužine boravka u uvjetima smanjenog potrebnog minimalnog osobnog prostora u odnosu na ukupnu dužinu trajanja boravka u zatvoru.

17. S obzirom na to da boravak tužitelja, u prostorijama koje površinom odstupaju od one propisane kao minimalni prostor od 3 m[2] , nije bio kratak i minoran, nije zadovoljen prvi kumulativni uvjet utvrđen u presudi Muršić protiv Hrvatske. Stoga je tužitelj u tom razdoblju bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan (tako i u U-III-1507/2016 od 9. lipnja 2022.).

18. Izdržavanje kazne zatvora neosporno je tegobno i uznemirujuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju, s obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom dana provodio u sobi, te imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se aktivnostima u sigurnom okruženju izvan smještajnog prostora svaki dan, što uključuje rad, mogućnost bavljenja sportom, boravak na svježem zraku i korištenje knjižnice, značajno je ublažen negativni učinak manjka prostora u sobi, ali ne u cijelosti.

19. Dakle, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni olakšavajući čimbenici koji nadomještaju manjak osobnog prostora jer smanjenje osobnog prostora nije bilo ni kratko ni povremeno ni manjeg opsega, iako je tužitelju bila omogućena tjelesna aktivnost i pristup mnogobrojnim drugim sadržajima. Zbog svega navedenog, tužitelju su povrijeđena njegova prava utvrđena odredbama Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20. Stoga, u očitovanju na postavljeno pitanje tuženice, ali i druga dva pitanja tužitelja, a koja sva pitanja zapravo problematiziraju kriterije za pravo na pravičnu novčanu naknadu za ovu vrstu štete i utvrđivanje visine te naknade za ovu vrstu štete, treba, prije svega, naglasiti kako je u većem broju odluka (primjerice Rev- 692/14 i Rev-344/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To načelno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, dok pravo na naknadu štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora. U konkretnom slučaju, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva da boravak tužitelja, u pojedinim razdobljima izdržavanja kazne zatvora, u sobama koje površinom znatno odstupaju od one propisane kao minimalni prostor, nije bio kratak i povremen i da sloboda kretanja i prikladne aktivnosti izvan sobe nisu u potpunosti ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe što upućuje na povredu njegova dostojanstva i predstavlja osnovu za dosuđenje primjerenog oblika popravljanja neimovinske štete (tako i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008. i presudi ovoga suda broj Rev-436/2023-2 od 28. rujna 2023.). Stoga u odnosu na pitanje - opravdaju li takve činjenice (dugotrajni smještaj tužitelja u prostorijama koje površinom odstupaju od one propisane kao minimalni prostor od 3 m[2] ) same za sebe dosudu neimovinske štete - već je potvrdno odgovoreno sukladno navedenoj praksi ovoga suda te shvaćanjima ESLJP (tako i u presudi ovoga suda broj Rev-6/2021-2 od 5. siječnja 2022.), s tim da visina naknade ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.

21. U odnosu na prvo pitanje tužitelja ovaj sud je zauzeo shvaćanje u presudi i rješenju broj Rev-2527/2019-3 od 13. travnja 2022., a u kojoj odluci je navedeno da ''s obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza).''.

22. No, ovaj sud drži da je tužitelju, primjenom čl. 1100. ZOO, a s obzirom na utvrđene činjenice pred nižestupanjskim sudovima, i to posebice na dugotrajnost smještaja tužitelja u prostorijama koje površinom odstupaju od one propisane kao minimalni prostor od 3 m[2] (više od 30 mjeseci), trebalo dosuditi naknadu u iznosu protuvrijednosti 15.000,00 kn, dakle, u iznosu od 1.990,84 €, pa je, primjenom čl. 393. st. 1. i čl. 395. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

23. Odluka o troškovima postupka koji su nastali pred nižestupanjskim sudovima utemeljena je na odredbama čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 163. ZPP, jer je tuženica u ovoj parnici uspjela sa 75%, a tužitelj s 25%. Stoga tuženici pripada pravo na 50% tih troškova, što čini iznos od 729,98 €.

24. Odluka o troškovima revizijskog postupka utemeljena je na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP jer je tužitelj, nakon revizijskog postupka, uspio s manje od 50%, jer tuženica nije uspjela s revizijom i jer trošak sastava odgovora na reviziju tužitelja nije bio potreban za vođenje ove parnice.

25. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 - dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju Eur-a.

Zagreb, 28. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.