REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-867/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. F. iz Z., (OIB...), koju zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici iz Z., protiv tuženika O. B. d.d. iz Z., (OIB...), kojeg zastupa punomoćnik V. A., odvjetnik iz S., radi utvrđenja ništetnosti sporazuma te nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na posao, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja O. B. d.d. iz Z., (OIB...), kojeg zastupa punomoćnik V. A., odvjetnik iz S., protiv protutuženice L. F. iz Z., (OIB...), koju zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja (dalje: tuženika) protiv presude i rješenja o parničnom trošku Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-503/2019-2 od 21. svibnja 2020. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda sa rješenjem o parničnom trošku Općinskog suda u Zadru posl. br. Pr-91/2019 od 17. listopada 2019., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na drugostupanjsku presudu u odluci kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u odluci kojom je utvrđeno da je „ništetan Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017. godine, a kojim Sporazumom je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika“, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju drugostupanjska i prvostupanjska presuda u odluci koja se odnosi na zahtjev tužiteljice vratiti je „na njezino ranije radno mjesto, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe“ i zahtjev za naknadu parničnog troška - i u tome se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom, u stavku I. njezine izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, a žalba tužiteljice odbijena je kao djelomično neosnovana i prihvaćena kao djelomično osnovana tako da je prvostupanjska odluka (presuda i rješenje):

- potvrđena u točki I. izreke presude (u odluci kojom je utvrđeno da je „ništetan Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017. godine, a kojim Sporazumom je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika“) i točki II. izreke presude (u odluci kojom je tuženiku naloženo „slijedom utvrđenja iz toč. I presude, vratiti tužiteljicu na njezino ranije radno mjesto, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe“) kao i u točki I. izreke rješenja (u odluci kojom je odbačena „tužba u kojoj je sadržan tužbeni zahtjev koji glasi „Utvrđuje se da je ništetna Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 04. travnja 2017. godine, a kojom Odlukom je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika.“),

- preinačena u točki II. izreke rješenja, tako da je naloženo tuženiku- protutužitelju isplatiti tužiteljici-protutuženici trošak vještačenja od 3.200,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim „od presuđenja 17. listopada 2019. do isplate“,

dok je u stavku II. njezine izreke (u rješenju) „tuženici-protutužiteljici naloženo isplatiti tužiteljici-protutuženoj trošak žalbe od 585,93 kn“.

2. Protiv drugostupanjske presude u odluci kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odluci iz stavka I. i II. izreke i drugostupanjskog rješenja u odluci o parničnom trošku tuženik je podnio reviziju „sukladno članku 382.a ZPP-a“ zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se zahtjevi tužiteljice u pobijanom dijelu odbiju, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

4. Revizija tuženika je djelomično osnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 21. svibnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

Obzirom da je tužiteljica ovaj spor pokrenula kao spor o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa - podnesena revizija tuženika je dopuštena kao izravna (dakle: i bez prethodnog i posebnog dopuštenja revizijskog suda).

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

7. Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjevi su tužiteljice:

- na utvrđenje da je „ništetan Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017. godine, a kojim Sporazumom je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika“,

- na obvezivanje tuženika „slijedom utvrđenja iz toč. I presude, vratiti tužiteljicu na njezino ranije radno mjesto“.

To sve obzirom da predmetom osporavanja nije i rješenje drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u odluci kojom je odbačena „tužba u kojoj je sadržan tužbeni zahtjev koji glasi „Utvrđuje se da je ništetna Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 04. travnja 2017. godine, a kojom Odlukom je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika“: ta je odluka postala pravomoćna pa time i stvara sve posljedice svoje pravomoćnosti - i ovdje ne može biti predmetom preispitivanja.

8. O reviziji tuženika u odnosu na odluku iz stavka I. izreke prvostupanjske presude o zahtjevu tužiteljice na utvrđenje da je „ništetan Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017.“, a kojem Sporazumu tužiteljica daje značaj sporazuma o prestanku njezinog radnog odnosa kod tuženika.

8.1. Drugostupanjski sud je osporenu odluku u odnosu na taj zahtjev temeljio na činjeničnom utvrđenju:

„(...) U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je na osnovi nalaza i mišljenja medicinskog vještaka da tužiteljica-protutužena boluje od duševne bolesti iz skupine psihoza, te da se radi o psihozi sa shizofrenim značajkama, kao i da se radi o teškoj i pravoj duševnoj bolesti koja je prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti označena kao shizofrenija paranoidno-halucinatornog tipa, a počela je u njenoj dobi od 23 godine i traje već 29 godina.

Prvostupanjski sud je utvrdio na osnovi istog nalaza i mišljenja medicinskog vještaka da je tužiteljica-protutužena u trenutku potpisivanja navedenog Sporazuma bila u fazi pogoršanja bolesti kao posljedice neuzimanja lijekova, s tim da je nerazumijevanje sadržaja i svrhe, te posljedica potpisivanja tog Sporazuma, dijelom bilo uzrokovano progresivnim gubitkom duševnih funkcija koji je posljedica bolesti i njenog pogoršanja, kao i neadekvatnog liječenja. Stoga ona nije mogla razumjeti svrhu i posljedice potpisivanja Sporazuma i nije mogla sagledati posljedice, iako je bila svjesna da potpisuje prekid radnog odnosa.

Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio i iskaze svjedoka, N. B., I. V. i R. M., u smislu da njihovi iskazi o tome da je tužiteljica-protutužena najavljivala svoj odlazak, te da je zahtijevala sporazumni prestanak radnog odnosa, nisu odlučni, s obzirom da nisu stručne osobe koje mogu prepoznati zdravstveno stanje osobe. (...)

(...) S tim u svezi, potrebno je istaknuti da su sposobnosti za rasuđivanje tužiteljice-protutužene u trenutku potpisivanja Sporazuma bile u takvoj mjeri smanjene, tako da stavljanje potpisa i traženje sporazumnog raskida ne može predstavljati njenu pravu volju, a time niti proizvoditi pravne učinke u smislu odredbe čl. 249. st. 3. ZOO-a...“

8.2. Polazeći od takvog činjeničnog utvrđenja, koje se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati (obzirom da je revizijski sud u smislu odredaba čl. 386. ZPP-a vezan u odlučivanju razlozima zbog kojih se revizija iz članka 382.a može podnijeti, a u takve ne spada pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), revizijski sud pravilnim nalazi i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda primijenjeno na to činjenično stanje, a prema kojemu:

„(...) U takvoj činjeničnoj situaciji, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva postavljenog na utvrđenje ništetnosti Sporazuma od 4. travnja 2017. godine i pozivom na odredbu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (...).

Stoga je tužiteljica-protutužena zbog narušene sposobnosti rasuđivanja bila poslovno nesposobna u smislu odredbe čl. 276. st. 1. ZOO-a, bez obzira što joj ta sposobnost nije oduzeta odlukom suda, jer je zbog duševne bolesti bila nesposobna shvatiti značenje svojih djela, a posljedica toga je ništetnost pravnog posla što ga je ona poduzela...“

8.3. Predmet spora je u odnosu na tu odluku pravilno raspravljen:

- u smislu odredbe čl. 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a), prema kojoj: „Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.“,

- u svezi sa odredbom čl. 276. stavak 1., prema kojoj: „Za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora.“,

- te odredbom čl. 247., prema kojoj: “Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.“,

- i odredbom čl. 249. stavak 3. istog Zakona, prema kojoj „Izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno.“

U smislu tih odredaba ZOO-a, izjava volje, da bi bila pravovaljana i stvarala učinke potrebne za sklapanje valjanog ugovora (ovdje „Sporazuma“), mora potjecati od osobe sposobne za rasuđivanje, a sve obzirom da osoba nesposobna za rasuđivanje ne može u pravnom smislu slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju.

Kako je poslovna sposobnost, o kojoj je riječ u odredbi čl. 276. st. 1. ZOO-a, svojstvo osobe da vlastitim očitovanjima volje stvara pravne učinke, osoba koja nije sposobna štititi svoje interese te slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju, odnosno koja nije svjesna svojih radnji i posljedica ili značenja ugovora i (time) nije sposobna za rasuđivanje, nema poslovnu sposobnost i ne može u smislu te odredbe sklapati pravovaljane ugovore (ovdje: Sporazum) - neovisno o tome što joj u vrijeme sklapanja ugovora nije bila oduzeta poslovna sposobnost: a budući da je ta odredba prisilne prirode - pravni posao sklopljen po osobi nesposobnoj za rasuđivanje valja tretirati, kako su to nižestupanjski sudovi i učinili, protivnim prisilnom propisu i takvim (u smislu odredbe čl. 322. stavak 1. ZOO-a) ništavnim.

Stoga, a budući da su nižestupanjske presude u prijepornim odlukama o zahtjevu tužiteljice na utvrđenje da je „ništetan Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017.“, kojem Sporazumu tužiteljica daje značaj sporazuma o prestanku njezinog radnog odnosa kod tuženika, donesene u skladu s takvim pravnim shvaćanjem i (time) uz pravilnu primjenu materijalnog prava - pa nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga (onih uopćenih iz revizije), o reviziji tuženika protiv tih odluka valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi (prema odredbi čl. 393. st. 2. ZPP-a).

Nije kod toga za zanemariti (imajući na umu izložene odredbe čl. 391. st. 2. i 3. ZPP- a), makar to više i nije odlučno - kraj prethodno navedenih činjeničnih utvrđenja i pravnog shvaćanja, da revizija tuženika, uostalom, ne sadrži niti jedan određeni razlog kojim bi se ta utvrđenja, sa na njima primjenjenim pravnim shvaćanjem, dovodila u pitanje.

9. O reviziji tuženika u odnosu na odluku iz stavka II. izreke prvostupanjske presude: o zahtjevu tužiteljice na obvezivanje tuženika „slijedom utvrđenja iz toč. I presude, vratiti tužiteljicu na njezino ranije radno mjesto.“

Odluka o tome zahtjevu ovisi od odgovora na pitanje: je li tužiteljica i dalje u radnom, ugovornom odnosu sa tuženikom, odnosno je li tuženik otkazao sa tužiteljicom sklopljeni ugovor o radu i (time) postoji li odluka tuženika o tome otkazu - takva da svojim sadržajem rađa pravne učinke.

Jednostavno i konkretno, to valja sagledati polazeći od osnovnog: ako je ta odluka o otkazu donesena i tužiteljica u odnosu na nju nije ostvarila zaštitu svoga pojedinačnog (povrijeđenog) prava, tužiteljica ne može sa uspjehom tražiti da je se vrati na posao.

Taj odgovor ne proizlazi iz rješenja drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u odluci kojom je odbačena „tužba u kojoj je sadržan tužbeni zahtjev koji glasi „Utvrđuje se da je ništetna Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 04. travnja 2017.“, i to makar je ono (jer ga tužiteljica ne pobija) pravomoćno i vezuje svojim sadržajem i makar tužiteljica (to proizlazi iz sadržaja njezinih zahtjeva) drži da je njezin radni odnos prestao temeljem te odluke o otkazu i/ili temeljem prijepornog Sporazuma: njome je samo otklonjena meritorna odluka o tome pitanju.

On ne proizlazi niti iz (inače) pravilne odluke o ništetnosti Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa od 4. travnja 2017.: taj Sporazum, kako je već navedeno, nema nikakvog učinka.

9.1. Osporena presuda je u odnosu na taj zahtjev temeljena na shvaćanju:

„(...) Neosnovano tužena-protutužiteljica u žalbi osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetan Sporazum, jer da je tužiteljici-protutuženoj radni odnos prestao već ranije na osnovi odluke o poslovno uvjetovanom otkazu koji ona nije pobijala.

Neosnovano tužiteljica-protutužena pobija rješenje kojim je odbačena njena tužba u dijelu kojim traži utvrđenje da je ništetna Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 4. travnja 2017. godine.

Prema činjeničnim navodima tužbe proizlazi da tužiteljica-protutužena pobija odluku o poslovno uvjetovanom otkazu, navodeći da joj nikada nije dostavljena, te je i predložila pribavu te odluke službenim putem.

Tužena-protutužiteljica niti ne tvrdi tijekom prvostupanjskog postupka da je tužiteljici-protutuženoj uručena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu, već da je bila s tom odlukom upoznata.

Za prosuđivanje činjenice je li tužiteljici-protutuženoj prestao radni odnos na temelju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, mjerodavna je odredba čl. 120. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje ZR), kojom je u stavku 1. propisano da otkaz mora biti u pisanom obliku, te stavak 2. da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz, kao i stavak 3. kojim je uređeno da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

Smisao navedene zakonske odredbe je zaštita radnika od samovoljnih odluka poslodavca, s obzirom da se kroz obvezu poslodavca da radniku osobno dostavi pisanu i obrazloženu odluku o otkazu ugovora o radu i u kojoj su točno i određeno navedeni razlozi za njeno donošenje, omogućava radniku poduzimanje zakonom propisanih postupaka upravo u odnosu na tu odluku o otkazu i u odnosu na razloge koji su u njoj upisani.

Tužena-protutužiteljica niti ne tvrdi da je odluku o poslovno uvjetovanom otkazu izradila i dostavila tužiteljici-protutuženoj.

Stoga je otkaz koji nema pisani oblik, odnosno koji nije obrazložen i koji nije dostavljen radniku, nezakonit.

Protiv takve odluke tužiteljica-protutužena i nije morala ulagati zahtjev za zaštitu prava, a ni tražiti utvrđenje nedopuštenosti te odluke, upravo iz razloga jer ta odluka prema njoj ne proizvodi nikakve pravne učinke. Stoga se neosnovano žalbenim navodima tužene-protutužiteljice ističe da je radnica trebala pobijat tu odluku.

Ovo posebno u kontekstu činjenice da je Sporazumom utvrđena suglasnost tužiteljice-protutužene da joj radni odnos kod tužene-protutužiteljice prestane na temelju Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, a uređena su i ostala njena prava iz radnog odnosa, odnosno otkazni rok, dolazak na posao, plaća za vrijeme trajanja otkaznog roka i otpremnina.

Ugovor o radu prema odredbi čl. 112. toč. 5. ZR-a prestaje sporazumom radnika i poslodavca, a prema točki 7. i otkazom.

Ta dva načina prestanka ugovora o radu razlikuju se po svojoj suštini i smislu i jedan drugog isključuje, s obzirom da je otkaz jednostrani izraz volje, a sporazum izraz volje obje ugovorne strane.

Pri tome je potpuno irelevantna činjenica što su stranke u Sporazumu utvrdile postojanje Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, te da će ta Odluka biti uručena tužiteljici-protutuženoj, kao i da postoji obostrani interes stranaka da radnici radni odnos prestane otkazom Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga i da je tužiteljica-protutužena suglasna da joj radni odnos prestaje zaključno sa 27. lipnja 2017. godine.

Takva izjava tužiteljice-protutužene o suglasnosti prestanka radnog odnosa na temelju odluke o otkazu, ima značenje njenog prihvaćanja ponude otkaza, tako da je do prestanka radnog odnosa došlo na temelju Sporazuma, a ne odluke o otkazu.

Stoga tužiteljica-protutužena koja je uspjela u postupku utvrđenja ništetnosti Sporazuma, nema pravnog interesa za vođenje postupka radi utvrđenja da je ništetna odluka o poslovno uvjetovanom otkazu.(...)“

9.2. Shvaćanje drugostupanjskog suda da je zahtjev tužiteljice za vraćanje na posao osnovan već i zbog toga što „je otkaz koji nema pisani oblik, odnosno koji nije obrazložen i koji nije dostavljen radniku, nezakonit“ i što protiv odluke o takvome otkazu tužiteljica nije niti „morala ulagati zahtjev za zaštitu prava, a ni tražiti utvrđenje nedopuštenosti te odluke, upravo iz razloga jer ta odluka prema njoj ne proizvodi nikakve pravne učinke“, nije pravilno.

9.3. Naime, ovdje prije svega valja primijetiti da se odluka o zahtjevu tužiteljice vratiti je „na njezino ranije radno mjesto“ u ničemu ne može temeljiti na sadržaju prijepornog Sporazuma. Taj je Sporazum utvrđen ništavnim i rađa samo posljedice koje proizlaze iz te ništavnost: on ne stvara učinke pravnog posla, a neke učinke ne može dobiti niti jedna u njoj naznačena izjava, pa dakle niti neko u njoj zabilježeno utanačenje - tako da svojim sadržajem ne može poslužiti niti kao dokaz o sadržaju odnosa tužiteljice i tuženika ili o postojanju odluke o otkazu ili o tome je li tu odluku tužiteljica primila.

9.4. Međutim, iako je na tuženiku ležao teret dokazivanja da je donio pisanu odluku o otkazu sa tužiteljicom sklopljenog ugovora o radu i da je ova njoj uredno dostavljena - u čemu mu kao dokaz ne može poslužiti Sporazum (obzirom da je ovog tužiteljica potpisala u biti i neznajući što potpisuje, bez pravno relevantne volje da ga sklopi, ne shvaćajući njegov sadržaj), sve i kada se razumnim prihvati utvrđenje nižestupanjskih sudova da tuženik to (po pravilu o teretu dokazivanja: prema kojemu je na njemu bilo da dokaže postojanje onog što je, kako on sam tvrdi, sačinio - a što je „lagano“ mogao dokazati ako je ono što ističe istinito, jednostavnim prilaganjem pisane odluke o otkazu) nije dokazao - nižestupanjski sudovi nisu imali osnove relativizirati (ignorirati) tuženikov navod da je tužiteljici priopćio da joj ugovor o radu otkazuje i da je ona za odluku o tome otkazu ipak znala.

9.5. ZR-om, u nizu njegovih izmjena, jasno je bilo (i je) propisano da odluka o otkazu ugovora o radu mora biti sačinjena u pisanom obliku i da je poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti - i sa takvim obrazloženjem dostaviti radniku.

Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja predmet spora valjalo je razmotriti polazeći i od shvaćanja, prihvaćenog u suđenju i kao shvaćanje iz već stabilne, ustaljene i dosljedne (sigurne) sudske prakse (koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo /s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom/ mijenjati), da radniku ne samo da pripada pravo na zaštitu i ako je „doma poslan“ tzv. usmenim otkazom ugovora o radu, u biti tako da mu je samo rečeno da mu se taj ugovor otkazuje, sve uz realizaciju tako („usmeno“) predočenog mu otkaza (manifestiranog time, primjerice, što nakon toga nije dolazio na posao i nije primao plaću ili mu je zaključena ili predana radna knjižica) - već i da je to pravo dužan koristiti ako pretendira zaštiti onog što drži da mu je i takvim postupkom poslodavca povrijeđeno, i to u rokovima i na način kako je to ZR-om propisano i za pisani otkaz.

Takvo shvaćanje svoju logičnost nalazi u htijenju da se i radniku onemogući ostvarivanje koristi iz svoje pasivnosti, iz „čekanja“ u ostvarivanju zaštite, uz mogućnost da to „čekanje“ traje i u „nedogled“ i omogući zlorabu prava na pisanu odluku: to sve u situaciji kada radnik ionako već zna da je povrijeđen u svome pravu.

Ono je izraženo u nizu odluka, pa tako primjerice:

a/ u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-183/2013 od 23. svibnja 2014., prema kojoj:

„...3.2. Odlučujući o reviziji podnositeljice, Vrhovni sud ju je odbio te u obrazloženju svoje presude istaknuo:

"Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da je tužiteljici uručenjem radne knjižice (u kojoj je naveden dan prestanka radnog odnosa i odjave s Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje) dat usmeni otkaz ugovora o radu, pa budući da tužiteljica nije pobijala navedenu odluku da je tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme i slijedom toga za isplatu plaća neosnovan. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revidentica ponavlja svoje navode i prigovore iz postupka pred nižestupanjskim sudovima.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju drugostupanjske presude, pa se revidentica u smislu čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na te razloge - kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje."

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

4. U ustavnoj tužbi podnositeljica navodi kako je do podnošenja ustavne tužbe, odnosno do pokretanja postupka u kojem su donesene osporene presude praksa Vrhovnog suda bila ta da otkaz ugovora o radu mora imati pisani oblik. U tom pravcu citira navode iz presude Vrhovnog suda broj: Revr-262/03-2 od 18. lipnja 2003. prema kojoj je taj sud zauzeo stajalište da otkaz ugovora o radu mora imati pisani oblik.

U tom pravcu podnositeljica dalje ističe:

"... sudovi su svojom sudskom praksom de facto 'izobičajili' primjenu kogentne norme Zakona o radu da otkaz ugovora o radu mora biti u pisanom obliku i svojevoljno zauzeli stajalište da otkaz ugovora o radu, suprotno odredbama Zakona o radu, može biti i u usmenoj formi....

(...) Takvim posve proizvoljnim i arbitrarnim postupanjem dolazi do pravne nesigurnosti u primjeni odredaba Zakona o radu, te se pojedine osobe, u ovom slučaju podnositeljica, stavljaju u nejednak položaj pred zakonom (...)"

Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporene presude Vrhovnog suda i drugostupanjskog suda te predmet vrati na ponovno odlučivanje.

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

(...) U spornoj pravnoj situaciji presuđivala su tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Razvidno je da je drugostupanjski sud osporenu presudu donio sukladno pravnom shvaćanju zauzetom u odlukama Vrhovnog suda na koje se pozvao u svojem obrazloženju. Također je razvidno da je podnositeljica bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje. Prema ocjeni Ustavnog suda u osporenim presudama navedeni su jasni i valjano obrazloženi razlozi sudova za svoja stajališta, a u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava nije utvrđena arbitrarnost ili samovoljnost. Slijedom navedenog, ocjena je Ustavnog suda da podnositeljici osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

(...) 6. U odnosu na prigovore podnositeljice u kojima se poziva na raniju praksu Vrhovnog suda prema kojoj otkaz ugovora o radu mora imati pisani oblik, pri čemu se podnositeljica pozvala na rješenje Vrhovnog suda broj: Revr-262/03-2 od 18. lipnja 2003., Ustavni sud primjećuje da je navedeno stajalište Vrhovni sud promjenio kako je to, uostalom, i navedeno u obrazloženju osporene drugostupanjske odluke i to još 2007. godine (na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 15. listopada 2007. godine koje je našlo svoju praktičnu primjenu i u odlukama toga suda broj Revr-763/2007 od 21. studenoga 2007. i Revr-902/2007 od 5. studenoga 2008.).

S obzirom da je od promijenjenog stajališta Vrhovnog suda do podnošenja revizije podnositeljice 29. ožujka 2012. proteklo više od pet (5) godina ta činjenica nije mogla ostati nepoznata podnositeljici.

Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojoj odluci broj: U-III-3785/2010 od 4. ožujka 2014. prihvatio stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), u predmetu Majski II protiv Hrvatske (presuda, 19. srpnja 2011., zahtjev br. 16924/08), da se pravno sredstvo stvoreno u praksi sudova smatra "pravom" nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja, odnosno promjene pravnog stajališta.

b/ u odlukama revizijskog suda, i to:

- posl. br. Revr 203/17-2 od 11. travnja 2018., prema kojoj:

„...Mjerodavne odredbe ZR za odluku o spornom pitanju su odredbe čl. 112. i čl. 129. ZR.

Odredbom čl. 112. ZR propisano je:

„(1) Otkaz mora imati pisani oblik.

(2) Poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz.

(3) Otkaz se mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.“

Smisao citiranih odredbi čl. 112. ZR je zaštita radnika od samovoljnih odluka poslodavca jer se obvezivanjem poslodavca da radniku osobno dostavi pisanu i obrazloženu (koja sadrži jasne i određene razloge otkazivanja) odluku o otkazu ugovora o radu omogućava radniku poduzimanje zakonom propisanih mjera za zaštitu prava u odnosu na upravo tu konkretnu odluku o otkazu ugovora o radu i u odnosu na konkretne razloge u njoj sadržane.

Odredbom čl. 129. ZR propisano je:

„(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

(2) Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.“

Nema spora o tome da iz citiranih odredbi čl. 129. ZR jasno proizlazi kako propuštanje ovih rokova (koji su prekluzivne naravi) ima za posljedicu gubitak prava zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom.

Međutim, za ovoj spor odlučno je odgovoriti na pitanje od kada se računa rok za zahtijevanje zaštite u smislu odredbe čl. 129. ZR u situaciji kada je radniku priopćeno (ili je to konkludentnim radnjama učinjeno) da mu se otkazuje ugovor o radu i kada je nakon toga poslodavac donio pisanu odluku u otkazu ugovora o radu koju je dostavio radniku.

Prema shvaćanju ovoga suda odredbu čl. 129 st. 1. ZR kojom je propisano da taj rok počinje teći „od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava“, treba tumačiti tako da se u slučaju pisanog otkaza taj rok računa od dana dostave odluke (kao pravilo), a iznimno u onim slučajevima kada radniku odluka o otkazu nije dostavljena rok za zahtijevanje zaštite povrijeđenog prava treba računati od dana saznanja za (usmeno) otkazivanje ugovora o radu (kao izuzetak od pravila).

Takvo shvaćanje proizlazi iz odluka ovoga suda u kojima je istaknuto kako je radnik zahtjev za zaštitu prava u slučaju faktičnog usmenog otkaza (onda kada mu poslodavac nije uručio odluku o otkazu ugovora o radu u pisanom obliku) dužan podnijeti u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu prava. Dakle, u slučaju kada pisanog otkaza ugovora o radu nema, ali iz konkludentnih radnji proizlazi da su radniku povrijeđena prava iz radnog odnosa, odnosno da mu je poslodavac „usmeno otkazao“ ugovor o radu, rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva počinje mu teći od dana saznanja za povredu prava (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr-703/09 od 3. prosinca 2009., Revr-450/05 od 29. studenog 2005., Revr-378/07 od 6. lipnja 2007. i drugima)...“

- posl. br. Rev 1124/2022-2 od 10. listopada 2023., prema kojoj:

„(...) 15. Sukladno odredbi čl. 133. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok sukladno st. 2. ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Sukladno st. 3. istog članka zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz st. 1. ovog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

16. Pored činjeničnog utvrđenja da je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem otkazom u usmenom obliku, za koji je tužitelj saznao 21. travnja 2017., tužitelj je, ako je već smatrao da je takvim usmenim otkazom njegova ugovora povrijeđen u svome pravu, trebao, kako bi zadržao pravo i na sudsku zaštitu, zatražiti zaštitu svog prava pred nadležnim tijelom poslodavca - i to u odnosu na tu (konkretnu) tada priopćenu mu odluku o otkazu, u roku iz odredbe čl. 133. st. 1. ZR, i tek je potom, uz pretpostavke i u roku iz odredbe čl. 133. st. 2. ZR, mogao zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

17. Tužitelj nije postupio na navedeni način u odnosu na "usmenu" odluku tuženika, te je zahtjev za zaštitu prava radi utvrđenja usmenog otkaza nedopuštenim podnio tek 29. studenoga 2017., dakle po proteku roka iz odredbe čl. 133. st. 1. ZR.

18. Obzirom je tužitelj zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti predmetnog Otkaza ugovora o radu istakao po proteku prekluzivnog roka pravilno su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu u dijelu u kojem se traži utvrđenje nedopuštenosti predmetnog otkaza ugovora o radu (tako i revizijski sud u Revr-177/17 od 19. rujna 2017., Revr- 13/13 od 2. prosinca 2014., Revr-99/12 od 23. listopada 2012.)...“

- posl. br. Revr 623/2017-2 od 12. veljače 2019., prema kojoj:

„(...) Drugostupanjski sud je izrazio shvaćanje da je radnik obvezan u zakonskom roku podnijeti zahtjev za zaštitu prava ne samo kada primi odluku kojom je povrijeđeno njegovo pravo, već i kad mu je poslodavac faktičnom radnjom (usmeni otkaz) povrijedio pravo iz radnog odnosa onemogućavanjem daljnjeg obavljanja posla iz ugovora o radu. Obzirom da tužitelj nije niti tvrdio da je podnio zahtjev za zaštitu prava, a u postupku nije sporno da je tužitelj primio radnu knjižicu, a nije dolazio na posao niti se usprotivio nezakonitom postupku poslodavca, drugostupanjski sud je zaključio da prihvaća otkaz, a to podupire i činjenica da je tužbu podnio pet mjeseci od prestanka rada. Budući da tužitelj, a kako bi otklonio štetne posljedice nezakonitog postupka poslodavca (usmenog otkaza), nije podnio zahtjev za zaštitu prava u propisanom prekluzivnom roku iz čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 dalje: ZR), drugostupanjski sud je ocijenio da je tužbu s tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je nezakonit otkaz ugovora o radu, kao i da radni odnos nije prestao 25. svibnja 2010. valjalo odbaciti sukladno čl. 129. st. 3. ZR. U vezi zahtjeva za isplatu plaće drugostupanjski sud je zaključio da za vrijeme za koje je radio od 17. do 25. svibnja 2010. tužitelj ima pravo na naknadu plaće.

Stoga je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odluka o Momentalnom otkazu utvrđena nezakonitom kao i da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao 25. svibnja 2010. i odbacio je tužbu u tom dijelu, dok je preinačio odluku o isplati plaće i naložio je tuženiku isplatiti tužitelju 962,19 kn, a odbio je zahtjev za isplatu od 8.619,75 kn.

Revizijski razlozi tužitelja svode se na obrazlaganje da predaja radne knjižice ne znači i povredu prava iz radnog odnosa, da Zakon o radu ne poznaje konkludentno ili usmeno otkazivanje ugovora o radu uručivanjem radne knjižice kao i da tuženik tužitelju nije dostavio odluku o otkazu te da je dostavu otkaza ugovora o radu tuženik trebao izvršit prema pravilima o osobnoj dostavi propisanoj odredbom čl. 142. ZPP.

Odredba čl. 112. ZR propisuje da otkaz mora imati pisani oblik, da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz kao i da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, ali da bi sud mogao ocijeniti je li poslodavac postupio suprotno odredbi čl. 112. ZR, sam radnik je takvo postupanje poslodavca trebao doživjeti kao povredu prava iz radnog odnosa i iskoristiti ovlaštenje (ali i obvezu, ukoliko želi ostvariti zaštitu povrijeđenog prava pred sudom) iz čl. 129. ZR.

Prema čl. 129. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom mu je povrijeđeno pravo, odnosno od saznanja za povredu, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, prema st. 2. tog čl. ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, dok je u st. 3. čl. 129. ZR određeno da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz st. 1., osim u slučaju zahtjeva za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

Zaštita iz čl. 129. ZR propisana je za povredu prava iz radnog odnosa. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja kada je radniku uručena radna knjižica nakon čega je on prestao dolaziti na posao, a smatrao je da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa morao je sukladno čl. 129. st. 1. ZR, upravo da bi ostvario pravo da sud ispituje (ne)dopuštenost postupanja poslodavca, prvo zahtijevati od poslodavca ostvarenje povrijeđenog prava u roku propisanom u citiranoj odredbi, a što nije učinio.

Budući da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 129. st. 1. ZR sud sukladno čl. 129. st. 3. ZR ne može preispitivati moguću povredu prava iz radnog odnosa na koju upućuje revident.

Navode revidenta da tuženik u postupku koji je prethodio reviziji nije dokazao da je radniku uopće otkazao ugovor o radu, a nesporno je da je tužitelj nakon što mu je 25. svibnja 2010. tuženik predao radnu knjižicu prestao dolazio na posao, kao i neuvjerljive navode da je tužitelj „čekao“ da mu tuženik pisano otkaže ugovor o radu (koje „čekanje“ je trajalo pet mjeseci, obzirom da je tužba podnesena pet mjeseci nakon prestanka rada), ovaj sud ocjenjuje neodlučnim...“

9.6. Nižestupanjski sudovi predmet spora u odnosu na zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad nisu razmotrili sukladno i takvome pravnom shvaćanju: ograničivši se navedenim, pogrešnim pravnim shvaćanjem da je taj zahtjev osnovan već i samo zbog toga što „je otkaz koji nema pisani oblik, odnosno koji nije obrazložen i koji nije dostavljen radniku, nezakonit“ i jer protiv odluke o takvome otkazu tužiteljica nije niti „morala ulagati zahtjev za zaštitu prava, a ni tražiti utvrđenje nedopuštenosti te odluke“, ili, bliže (prema izreci prvostupanjske presude), samo „slijedom utvrđenja iz toč. I prvostupanjske presude“, nisu raspravili i utvrdili da li je tužiteljica povrijeđena u svome pravu i neovisno od prethodno navedenog (dakle: čak i ako tuženik i nije donio pisanu odluku o otkazu pa je time nije njoj niti mogao dostaviti) - i da li u svezi sa time njezin ugovor i dalje egzistira i svojim postojanjem stvara učinak na koji se ona poziva (da je i dalje u radnom, ugovornom odnosu sa tuženikom: što bi davalo osnovu njezinom zahtjevu) - ili je, suprotno tome, u odnosu na istu povredu (u biti: na realiziran ili ostvaren tzv. „usmeni“ otkaz ugovora o radu), ako je počinjena, nastupila prekluzija njezina prava tražiti prijepornu zaštitu (vraćanjem na rad).

9.7. Stoga je u odnosu na taj dio nižestupanjskih presuda valjalo prihvatiti reviziju tuženika, ukinuti obje nižestupanjske presude u tome dijelu - te odlučiti kao u izreci ove odluke, u rješenju (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

9.8. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

9.9. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljice na vraćanje na posao, onom iz ukinutih odluka - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

9.10. U tome postupanju ima paziti i na primjenu odredbe čl. 82. ZPP-a, prema kojoj: „U tijeku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka biti stranka u postupku. i je li parnično sposobna, zastupa li parnično nesposobnu stranku njezin zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebno ovlaštenje kad je ono potrebno.“

Zagreb, 28. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.