Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-188/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužitelja K. R. iz K., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku J. T., odvjetniku u K., protiv tuženika H.-C. d.o.o Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u Z., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-70/2023-92 od 1. ožujka 2024., 27. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-70/2023-92 od 1. ožujka 2024. ukoliko se isto odnosi na odbačaj tužbe tužitelja kao nepravovremene u odnosu na zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena tuženikova odluka od 12. veljače 2013. kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu i da radni odnos tužitelja nije prestao. II Prihvaća se žalba tužitelja te se djelomično ukida citirano rješenje suda prvog stupnja u odnosu na odbačaj tužbe tužitelja kao nepravovremene u odnosu na zahtjev tužitelja za vraćanje na radno mjesto izdavača goriva maziva i pijeska i za isplatu razlike naknade plaće i predmet u tom dijelu vraća istom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbačena je tužba tužitelja zaprimljena 9. travnja 2013. kao nepravovremena.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se rješenje preinači i utvrdi da je tužba pravovremena ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

3. Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i rješenje suda prvog stupnja potvrdi.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2013., da radni odnos tužitelja nije prestao, vraćanje tužitelja na radno mjesto izdavača goriva, maziva i pijeska i za isplatu razlike naknade plaće.

6. Prema stanju u spisu ranija presuda prvostupanjskog suda (Stalne službe u Kninu) broj Pr-98/2017 od 18. prosinca 2019. postala je pravomoćna u točki I. izreke kojom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.

7. U ovom žalbenom postupku je sporno je li tužba tužitelja pravovremeno podnesena u okviru odredbe čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje ZR/09), kao i u okviru odredbe čl. 88. Kolektivnog ugovora tuženika od 4. kolovoza 2011., odnosno odredbe čl. 157. tuženikovog Pravilnika o radu od 3. listopada 2011.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tužitelj predmetnu tužbu podnio preporučenom pošiljkom preko pošte 8. travnja 2013.,

-da je osporenu Odluku tužitelj primio 13. veljače 2013.; da je pravovremeno tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik primio 5. ožujka 2013.; da tuženik o zahtjevu za zaštitu prava nije odlučio.

9. Sud je odlučujući o tuženikovom prigovoru prekluzije u okviru odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09 zaključio da je rok iz odredbe čl. 129. st. 2. ZR/09 počeo teći od 26. veljače 2013., odnosno od idućeg dana kada je tuženik primio zahtjev za zaštitu prava te istekao 12. ožujka 2013. pa da je tužitelj tužbu trebao podnijeti do 27. ožujka 2013. slijedom čega je zaključio o osnovanosti tuženikovog prigovora prekluzije u smislu odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR-a.

10. U odnosu na navedene razloge prvostupanjskog suda treba reći da je sud jedino pravilno utvrdio da je tužitelj osporenu odluku primio 13. veljače 2013., da je pravovremeno 25. veljače 2013. preporučenom pošiljkom preko pošte tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik primio 5. ožujka 2013. Nije sporno da tuženik o zahtjevu za zaštitu prava nije odlučio, pa je stoga tužitelj bio u obvezi podnijeti tužbu sudu u smislu odredbe čl. 129. st. 2. ZR-a najkasnije do 5. travnja 2013. (petak, radni dan).

11. Prema tome, žalbeni navodi tužitelja o neosnovanosti prigovora prekluzije u okviru odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09 nisu osnovani.

12. Prvostupanjski sud je dalje utvrdio da je odredbom čl. 88. st. 1. tuženikovog Kolektivnog ugovora iz 2011. (dalje KU) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Stavak 2. propisuje ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može pokrenuti postupak mirenja u daljnjem roku od 15 dana. Stavak 3. propisuje da se postupak mirenja pokreće na način da se o sporu obavijesti jedan od miritelja s liste miritelja koji u svakoj ustrojbenoj jedinici sporazumno utvrde poslodavac i radničko vijeće, odnosno sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća. Stavak 4. propisuje da miritelja s liste određuje sam radnik, a dužnost miritelja jest da na temelju svih raspoloživih činjenica utječe na stranke spora da spor riješe mirnim putem. Stavak 5. propisuje da rok za mirenje traje osam dana, a ako istekom roka nije postignuto mirno rješenje spora radnik može u roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj sukladno citiranoj odredbi KU pokrenuo postupak mirenja, te da je 21. ožujka 2013. održan po zahtjevu tužitelja sastanak u postupku mirenja u ovom individualnom radnom sporu i da mirenje nije uspjelo.

14. Cijeneći navedenu činjenicu kao i odredbu čl. 88. st. 5. KU prvostupanjski sud je ocijenio da je rok od 15 dana iz te odredbe KU počeo teći 22. ožujka 2013., da je istekao 5. travnja 2013. (petak, radni dan) te da je tužitelj i primjenom ove odredbe KU tužbu podnio nepravovremeno pa je stoga odlučio kao u izreci rješenja.

15. Tužitelj u žalbi, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u odnosu na primjenu odredbe čl. 88. KU ukazuje da je postupak mirenja također reguliran i odredbom čl. 157. tuženikovog Pravilnika o radu iz 2011., da je tužitelj pravovremeno pokrenuo postupak mirenja u smislu odredbe čl. 157. st. 2. Pravilnika, da prema odredbi čl. 157. st. 5. Pravilnika rok za mirenje traje osam dana, a ako i istekom roka nije postignuto mirno rješenje spora radnik može u roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Tužitelj smatra da je u okviru odredbe čl. 157. st. 5. Pravilnika tužbu pravovremeno podnio.

16. Opisani žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani. Iz sadržaja citiranih odredbi čl. 88. KU i čl. 157. Pravilnika proizlazi da su na jednak način u Kolektivnom ugovoru i Pravilniku regulirani rokovi radi zaštite povrijeđenog prava u postupku mirenja te da je identičnim odredbama Kolektivnog ugovora i Pravilnika propisano da rok za mirenje traje osam dana, a ako istekom roka nije postignuto mirno rješenje spora radnik može u roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

17. U konkretnom slučaju nije sporno da je postupak mirenja okončan na sastanku održanom 21. ožujka 2013., pa je tužitelj trebao u daljnjem roku od 15 dana koji je isticao 5. travnja 2013. podnijeti tužbu (petak, radni dan).

18. Kako nije sporno da je tužitelj tužbu podnio preporučenom pošiljkom preko pošte 8. travnja 2013., proizlazi da je tužba podnesena nepravovremeno kako u okviru odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09, tako i u okviru odredbi čl. 88. KU i čl. 157. Pravilnika.

19. Zbog tih razloga žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao djelomično neosnovanu i to samo u odnosu na prvostupanjsko rješenje ukoliko se isto odnosi na odbačaj tužbe za utvrđenje da je tuženikova odluka o otkazu nedopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kako je to i odlučeno u točki I izreke ovog rješenja primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

20. Tužbu tužitelja sa zahtjevom za vraćanje na rad i za isplatu razlike naknade plaće sud nije mogao odbaciti kao nepravovremenu, jer se ne radi o zahtjevima radi kojih se ostvarenje mora tražiti u roku propisanom čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09, pa je o tom dijelu zahtjeva tužitelja trebalo meritorno odlučiti presudom.

21. Time je u odnosu na navedene zahtjeva tužitelja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09 zbog čega je pobijano rješenje u odnosu na ove zahtjeve, djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja trebalo ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak radi donošenja nove, zakonite odluke pa je stoga odlučeno kao u točki II izreke ovoga rješenja primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci 27. svibnja 2024.

Sudac

Duško Abramović, v.r.