UsI-1021/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Zrinki Pivac, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice Lj. M. (OIB:…..) iz

D., A. M. , zastupanog po opunomoćenici Lj. V.,

odvjetnici u Splitu, M. š., protiv tuženika "H. š. " d. o. o.,

Z., U k. B., zastupanog po zastupniku po zakonu, predsjedniku

uprave N. D., radi obračuna naknade za korištenje šumskog zemljišta, 27.

svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u ovom upravnom sporu kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 19. travnja 2024. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost odluke o njegovom zahtjevu za izmjenu pojedinačne odluke zbog ukidanja općeg akta i zahtjeva za povrat naknade za korištenje šumskog zemljišta KLASA: DIR/22-01/2161, URBROJ: 00-07-01/01-24-06 od 27. veljače 2024. Tvrdi da joj je osporenom odlukom KLASA: DIR/22-01/4362, URBROJ: 00-07-01/01-24-06 od 13. ožujka 2024. odbijen zahtjev za izmjenom pojedinačne odluke tuženika zbog ukidanja općeg akta i kojeg je ona podnijela na temelju članka 87. ZUS-a. Tvrdi da pojedinačna odluka koju traži da se izmjeni predstavlja obračun naknade za korištenje šumskog zemljišta bez pravne osnove za 2021. KLASA: DIR/19-01/3612, URBROJ: 15-00-

06/01-22-12 od 7. srpnja 2022. Stoga je zatražio poništiti osporenu odluku ali i navedeni obračun naknade.

2. Tužba nije dopuštena.

3. U skladu s međunarodnom pravnom stečevinom i regulacijom članka 6. stavka 1. Konvencije (Europske) za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13 i 14, koja je u primjeni od 6. studenog 1997. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija), pravo na pravično suđenje, koje u sebi obuhvaća i pravo na pristup sudu, najvažnije je procesno ljudsko pravo, koje je u hrvatskom pravnom sustavu sadržano na ustavnoj i zakonskoj razini.

4. Tako, Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14., u daljnjem tekstu: Ustav), u članku 29. stavku 1., a Zakon o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24., u daljnjem tekstu: ZS), u članku 4. stavku 1., određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Dakle, navedene odredbe osiguravaju svakome da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima i/ili obvezama.

5. Ustavotvorac, u članku 19. stavku 2. Ustava, jamči sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

6. Navedena jamstava prava na pravično suđenje primjenjuje se i na sudski postupak koji se vodi pred upravnim sudom, a koji je, na ustavnoj razini, reguliran navedenom odredbom članka 19. stavka 2. Ustava, a na zakonskoj razini, odredbama Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14 i 94/16). Izloženo pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1001/07 od 7. srpnja 2010. („Narodne novine“, broj: 90/10).

7. U nekolicini odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, izraženo je pravno shvaćanje prema kojem pravo na pristup sudu, kao važan aspekt prava na sud koje je jedno od imanentnih pravu na pravično suđenje, nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava), budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da s time bude narušena sama bit "prava na sud". Takva se ograničenja također neće smatrati suglasnima članku 29. stavku 1. Ustava ako nisu propisana radi ostvarenja legitimnog cilja ili ne postoji razuman odnos razmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se namjeravao postići (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010., objavljenu u "Narodnim novinama" broj 126/10.). Drugačije izneseno, takva ograničenja ne smiju ugroziti ili ograničiti pravo na pristup sudu na način koji ne bi bio u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, osim kada takva ograničenja služe da bi se ostvario legitiman cilj te kada postoji proporcionalan odnos između cilja koji se želi ostvariti i nametnutih ograničenja. Ustavni sud je istaknuo i da je obveza sudova, i u situaciji vlastite nenadležnosti, pa i u situaciji zakonske podnormiranosti, pitanje sudske nadležnosti ili dopuštenosti pojedinog pravnog sredstva, metodom teleološkog tumačenja osigurati ostvarivanje prava na sud za svaku stranku, barem usmjeravanjem na drugi raspoloživi put učinkovite pravne zaštite utvrđenjem koji bi to pravni put bio, a ako ga nema onda utvrđenjem zašto sudska zaštita nije potrebna. Tako i u odluci poslovni broj U-III-2042/2013 od 19. svibnja 2020. (dostupno na: www.usud.hr).

8. Može se zaključiti da je obveza suda u upravnom sporu u situaciji kada posebnim zakonom, kojima se specijalno uređuje određena pravna materija, nije uređena ikakva daljnja upravno sudska zaštita, prilikom odlučivanja o tužbi podnesenoj protiv odluka državnih tijela i pravnih osoba s javnim ovlastima (javnopravnih tijela), kao prvi korak kod ispitivanja tužbe, procijeniti je li riječ o pojedinačnoj odluci u smislu članka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS) koju je donijelo javnopravno tijelo kako je ono definirano člankom 2. stavkom 2. ZUS-a.

9. Prema odredi članka 2. stavka 1. ZUS-a cilj toga zakona je osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnom odlukom ili postupanjem javnopravnog tijela, dok prema stavku 2. toga članka javnopravnim tijelom u smislu toga zakona smatra se tijelo državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravna osoba koja ima javnu ovlast i pravna osoba koja obavlja javnu službu (pružatelj javnih usluga).

10. Člankom 3. stavkom 1. točkom 1. do 4. ZUS-a je propisano da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke javnopravnog tijela (upravnog akta), ocjena zakonitosti postupanja i propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisi te ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora, s time da je točkom 1. toga stavka upravni akt određen kao pojedinačna odluka kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari. U tom smislu, elementi pojma pojedinačne odluke pretpostavljaju određenog nosioca, autoritativnost, pravno djelovanje, konkretnost i da se takva odluka donosi u nekoj upravnoj stvari.

11. Shodno članku 2. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP), upravnom stvari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka (u daljnjem tekstu: stranke) neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.

12. Iščitavajući citirane norme ZUS-a i ZUP-a valja zaključiti da kumulativne pretpostavke da bi se pojedini predmet smatrao upravnom stvari koja bi bila podvrgnuta upravno-sudskoj kontroli podrazumijevaju: a) odlučivanje od javnopravnog tijela, b) odlučivanje u upravnom postupku, c) odlučivanje o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičkih ili pravnih osoba ili drugih stranaka i, krajnje, d) neposredna primjena zakona, drugih propisa ili općih akata, kojima je uređeno pojedino upravno područje.

13. Može se i zaključiti da su razlozi za donošenjem ZUS-a očituju u većoj pravnoj sigurnosti i kvalitetnijoj zaštiti prava stranaka od odluka i postupanja javnopravnih tijela, pri čemu su, kao polazna osnova za njegovu izradu, uzeti u obzir europski standardi funkcioniranja pravne države, osobito članak 6. Konvencije. To je razvidno i iz obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o upravnim sporovima. Naime, primarni cilj ZUS-a je osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela (članak 2. stavak 1. ZUS-a). Tom cilju je podređena cjelokupna regulacija, od legitimacije za pokretanje upravnog spora, položaja tužitelja i zainteresiranih osoba, tijek postupka, poglavito osiguranje usmene rasprave, ovlasti suda da sam utvrđuje činjenično stanje, da odlučuje o meritumu, odnosno pravu, obvezi ili pravnom interesu tužitelja (tzv. spor pune jurisdikcije) i konačno osiguranje izvršenja sudske odluke. U drugom je planu osiguranje objektivnog prava. Ono se, u pravilu, štiti kroz odlučivanje o subjektivnim pravima tužitelja, budući da se štiteći ta prava koja su povrijeđena odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela, štiti i objektivni pravni poredak. Samo malobrojnim normama ZUS-a (primjerice ocjena zakonitosti općih akata) primarni je cilj zaštita objektivnog prava, a ne subjektivnog prava, iako se i u tim situacijama kroz zaštitu objektivnog prava štite subjektivna prava fizičkih i pravnih osoba. Stoga se može zaključiti i da je zakonodavac, uređujući novo pravno uređenje upravnog spora, naglasak stavio na zaštiti prava fizičkih i pravnih osoba, uglavnom tužitelja od odluka i/ili postupanja javnopravnih tijela, najčešće tuženika u upravnom sporu.

14. Polazeći od iznesenih pravnih stajališta i ocjena Ustavnog suda Republike Hrvatske te izloženih općenitih pravnih shvaćanja vezano za definiranje upravne stvari i cilja uspostavljanja novoga pravnog uređenja upravno-sudske zaštite te primijenivši ta načelna pravna shvaćanja na konkretan predmet, ocjenjujući pretpostavke za vođenje upravnog spora, valja istaknuti sljedeće.

15. Nije sporno da je tužiteljica 21. veljače 2024. podnijela tuženiku zahtjev za izmjenu pojedinačne odluke zbog ukidanja općeg akta na temelju članka 87. ZUS-a; da mu je tuženik na taj zahtjev odgovorio dopisom od 13. ožujka 2024. (kojeg tužiteljica tretira osporenom odlukom) te da je zahtjevom zatražila izmjenu obračuna naknade za korištenje šumskog zemljišta bez pravne osnove za 2021.

16. Pokazalo se spornim je li osporena odluka tuženika kojom bi bilo odlučeno o tužiteljevu zahtjevu, odnosno je li obračun naknade za korištenje šumskog zemljišta može biti predmet ocjene u upravnom sporu. Je li, u biti, riječ o pojedinačnoj odluci javnopravnog tijela čiju se zakonitost razmatra unutar upravno-sudske kontrole i je li posljedično tomu riječ o šutnji uprave.

17. Zakonom o šumama ("Narodne novine", broj: 68/18., 115/18., 98/19., 32/20., 145/20., 101/23., 145/23. i 36/24., u daljnjem tekstu: ZoŠ), člankom 7., propisano je da je nadležno tijelo za provedbu toga zakona tijelo državne uprave nadležno za obavljanje upravnih i drugih poslova u području šumarstva (ministarstvo).

17.1. Prema članku 14. stavku 2. točki a) ZoŠ-a u smislu toga zakona šumoposjednici su i javni šumoposjednik, odnosno pravna osoba koja je tim zakonom ovlaštena za gospodarenje šumom i/ili šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, dok prema članku 16. stavku 1. ZoŠ-a šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske gospodari javni šumoposjednik.

18. Teleološki tumačeći i iščitavajući citirane norme ZUS-a, ZUP-a i ZoŠ-a pojedinačno i u njihovim združenim učincima te osobito uzimajući u obzir da je tuženik s pozicije javnog šumskog posjednika ovlašten donositi akte upravljanja u izvršavanju ovlasti upravljanja i ako se uzme u obzir da tužitelj, u biti, osporava zakonitost obračuna naknade za korištenje šumskog zemljišta, sud smatra da u konkretnom predmetu nije riječ o pojedinačnoj odluci javnopravnog tijela kojom se odlučuje o ikakvim pravima, obvezama i pravnim interesima tužitelja na području upravnog prava. Nije riječ o odluci koja bi bila predmet ocjene u upravnom sporu i o situaciji u kojoj bi tužitelju bila osigurana upravno-sudska zaštita. Riječ je o biti o neupravnim aktima koji predstavljaju osnovu za (prisilnu) naplatu naknada za korištenje šumskog zemljišta.

18.1. Izraženo pravno shvaćanje je zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Usž-69/2023-2 od 13. travnja 2023.

19. U izloženom nije riječ o pojedinačnim odlukama kojima se dira, odnosno odlučuje o ikakvom pravu, obvezi ili pravnom interesu tužiteljice neposredno primjenjujući propise kojima je uređeno neko upravno područje u smislu odredbi članka 3. ZUS-a i članka 2. stavka 1. ZUP-a i koja bi bila predmet ocjene u upravnom sporu.

20. Ako tužiteljica smatra da nije u obvezi platiti naknadu za korištenje šumskog zemljišta ili da nisu ispunjeni uvjeti za (prisilnu) naplatu te naknade, osigurana joj je (učinkovita) pravna zaštita prema pravilima kojima je uređen građanski postupak pred redovnim sudovima.

21. Stoga, a budući da ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora, valjalo je, na temelju odredbi članka 30. stavka 1. točke 4. i 7. ZUS-a, odbaciti tužbu kao nedopuštenu, odnosno riješiti kao u izreci.

U Splitu 27. svibnja 2024.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istog, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 67. stavak 1. u vezi s člankom 30. stavkom 2. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužiteljice Lj. i V. odvjetnici u Splitu, M.

Š.,

- u spis.