REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-125/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. I. (OIB: …iz O., zastupan po punomoćniku B. P., odvjetniku iz K., protiv tuženika C. osiguranje d.d. Z. (OIB … radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 19. svibnja 2016., broj Pn-21/2016-11, u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2024.,

p r e s u d i o

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 19. svibnja 2016. broj Pn-21/2016-11, u pobijanom stavku III. izreke i u odluci o naknadi parničnog troška u stavku IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku C. osiguranje d.d. Z. da tužitelju F. I. iz O. plati iznos od 23.500,00 kn na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, sa zakonskom zateznom kamatom koja od 22. srpnja 2010. pa do 31.srpnja 2015. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku osiguranje d.d. Z. da tužitelju F. I. iz O. plati iznos od 1.350,00 kn na ime imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena računajući od 19. svibnja 2016. do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik osiguranje d.d. Z. dužan je na ime izgubljene neto zarade plaćati tužitelju mjesečno iznos od 1.882,34 kn počev od 22. rujna 2012. pa nadalje dok se prilike ne izmijene i to tako da dospjele obroke plati odjednom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih, a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%-tna poena, računajući ovu kamatu po dospijeće svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljene zarade počev od 16. listopada 2012. do konačne isplate, a buduću dospijevajuću mjesečnu rentu tuženik je dužan platiti do najkasnije 15-tog u mjesecu, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 9.879,82 kn, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u iznosu od 24.000,00 kn na ime neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, iznos od 1.350,00 kn na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege te iznos od 1.882,34 kn na ime mjesečnog iznosa izgubljene neto zarade, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom."

1.1. Posebnim rješenjem od 16. lipnja 2016. suda prvog stupnja odbijen je prigovor tuženika na rješenje o pristojbi poslovni broj: Pn-21/2016-14., od 1. lipnja 2016. kao neosnovan.

1.2. Povodom podnesenih žalbi stranaka drugostupanjski sud je svojom odlukom broj Gž-1250/2016-2 od 7. ožujka 2019. odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u njenom odbijajućem dijelu, dok je žalba tuženika prihvaćena i preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom stavku III. izreke presude tako da je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na naknadu štete zbog izgubljene zarade, i o troškovima parničnog postupka u stavka IV. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

1.3. Protiv drugostupanjske odluke reviziju je podnio tužitelj, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlučujući o istoj presudom i rješenjem od 6. prosinca 2023. poslovni broj Rev-3216/2019, odbio reviziju i potvrdio dio drugostupanjske presude kojom je potvrđen odbijajući dio prvostupanjske presude, a dio drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda u stavcima III. i IV. izreke je ukinuta i vraćena na ponovno odlučivanje sudu drugog stupnja. Dakle u nastavnom dijelu postupka je preostalo ponovno odlučivanje o žalbi tuženika izjavljenoj protiv prvostupanjske presude.

2. Dakle, pravodobno izjavljenom žalbom presudu suda prvog stupnja u dijelu odluke o naknadi štete zbog izgubljene zarade i zbog odluke o troškovima parničnog postupka (stavci III. i IV. izreke) pobija tuženik samo zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijani dio presude preinači i ili da se u tom dijelu presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode kojima se tvrdi da je neosnovan njegov tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete zbog izgubljene zarade, pri čemu se navodi da su zaključci i odluka prvostupanjskog suda o istome pravilni.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i pazeći po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) na bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

6. U pogledu pobijanog dijela prvostupanjske presude između stranaka činjenično stanje nije sporno, a od bitnih činjenica je utvrđeno da je od dana štetnog događaja, odnosno tužiteljevog povređivanja na radu 19. studenog 2009. do odlaska u invalidsku mirovinu tužitelj nalazi na bolovanju, da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. listopada 2012. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a zbog posljedica ozljede na radu, zatim da tužitelju nije utvrđena opća nesposobnost za rad, te da je na inicijativu tužitelja tuženik kao poslodavac utvrdio prestanak ugovora o radu tužitelja po sili zakona, što bi bio slučaj opće nesposobnosti za rad i da je neto plaća tužitelja iznosila 5.652,40 kn mjesečno, dok mu invalidska mirovina iznosi 1.887,71. kn.

7. Postojanje i opseg odgovornosti tuženika za ukupnu štetu koju je pretrpio tužitelj je u dosadašnjem tijeku postupka pravomoćno utvrđeno, tako da je o podnesenoj žalbi drugostupanjski sud odlučivao samo ocjenjujući pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za izgubljenu zaradu.

7.1. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo donoseći pobijanu odluku, iako u obrazloženju ne ističe koje odredbe o radnopravnim odnosima se poziva, a koji se odnose na odgovornost za nastanak štetnog događaja i nastalu štetu tužitelju, kao i pitanja ocjene doprinosa tužitelja nastaloj šteti. Pravilnost primjene istih proizlazi iz sudske prakse koju izražava i Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-3216/2019-2 od 6. prosinca 2023. tako da je bitno za naglasiti da je odredbom članka 15. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 75/09 - dalje u tekstu: ZZR), koji se primjenjuje u ovom slučaju, propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. U konkretnom slučaju, tuženik, kao osiguratelj, odgovara u okviru odgovornosti poslodavca, a što među strankama i nije sporno.

7.2. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. Zakona o radu ( NN broj 149/09, dalje: ZR). Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

7.3. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe članka 15. stavak 2. ZZR i tek podredno pod pretpostavkama iz odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ( NN broj 35/05 i 48/08, dalje: ZOO). Ovim je propisima iznimno, u točno određenim slučajevima, dopušteno oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti. Tako iz sadržaja odredbe članka 15. stavak 2. ZZR proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati. Međutim, u konkretnom slučaju primjenjiva je podredno odredba članka 1067. ZOO, a to stoga što je odredbom članka 1063. ZOO propisano da se smatra da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. U slučaju te odgovornosti, prema odredbi članka 1067. stavak 3. ZOO vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

8. Stoga u konkretnom slučaju za štetu od opasne stvari odnosno opasne djelatnosti odgovara tuženik, kao osiguratelj poslodavca, ali ga se može djelomično osloboditi odgovornosti prema navedenim propisima ZOO, jer je tužitelj pridonio nastanku štete, budući da je, iako osposobljen za rad na siguran način, protivno pravilima obavljanja posla kod poslodavca, započeo zabijanje klina prije nego je drugi radnik završio posao sječe stabla (završni rez) i isključio motornu pilu zbog čega se tužitelj našao izvan sigurne zone od 2 m i došlo je do njegovog povređivanja.

9. Nadalje u pogledu pobijanog dijela presude za istaći je da je odredbom članka 1095. stavak 2. ZOO propisano da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu. Kada preostala radna sposobnost tužitelju više ne omogućuje obavljanje poslova na kojima je radio do ozljeđivanja, a nije u mogućnosti osposobiti se za druge poslove u skladu sa svojom preostalom radnom sposobnošću, pripada mu naknada štete s osnova izgubljene zarade, ali i rente s te osnove što je također ustaljena praksa sudova pa tako i VS RH u odluci Rev-1325/11 od 1. srpnja 2014.

10. Za utvrđivanje iznosa novčane rente, koja pripada oštećeniku koji gubi zaradu zbog trajnog narušenja zdravlja, nije pravno odlučno u kojem je postotku prema medicinskim kriterijima tužitelju (oštećeniku) preostala radna sposobnost, već je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi u čemu se konkretno sastoji tjelesna ograničenja koja su posljedica ozljeda i u čemu i kako onemogućuju tužitelja da radom ostvaruje zaradu koju je ostvarivao na poslovima ili aktivnostima koje je radi stjecanja zarade ostvarivao prije nastupanja oštećenja zdravlja. Ta faktična ograničenja u svakom pojedinom slučaju u smislu navedene odredbe treba staviti u korelaciju s poslovima koje je oštećenik obavljao, te radi pravilne primjene članka 1095. ZOO treba utvrditi jesu li konkretne trajne posljedice oštećenja zdravlja u cijelosti ili djelomično stvarno onemogućile oštećenika - tužitelja da u budućnosti ostvaruje zaradu. Navedeno je u ovom postupku u tom smislu i utvrđeno, pa dakle, kad je tužitelj zbog posljedice štetnog događaja postao nesposoban za svoje dotadašnje zanimanje i izgubio prihode koje je ostvarivao, odgovorna osoba - tuženik dužna mu je naknaditi cjelokupnu štetu s naslova izgubljene zarade, neovisno o stupnju utvrđenog smanjenja radne sposobnosti oštećenika.

11. U postupku je nesporno utvrđeno da postoji uzročna veza između gubitka profesionalne radne sposobnosti i pretrpljene ozljede tužitelja na radu. Odredbom članka 78. stavak 1. ZR propisano je pravo radnika na zaposlenje na drugim poslovima, odnosno u situaciji ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je on sposoban, koji poslovi, što je više moguće, moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Stavkom 2. istog članka određeno je da je radi osiguranja takvih poslova poslodavac dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći da radniku iz stavka 1. ovoga članka osigura odgovarajuće poslove.

12. Zbog svega iznesenog neosnovani su žalbeni navodi tuženika o značaju načina prestanka radnog odnosa tužitelja kod poslodavca kod postojeće profesionalne nesposobnosti za rad tužitelja, a ne njegove opće nesposobnosti za rad, pri čemu ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj ne može snositi posljedice pogrešnog postupanja poslodavca, a to iz razloga što je postupanje prema odredbama članka 78. ZR obveza poslodavca u slučaju kada kod radnika, između ostaloga, postoji profesionalna nesposobnost za rad. Nadalje, nije utvrđena od značaja za osnovanost pobijanog dijela presude ni činjenica sporazumnog raskida radnog odnosa, jer isto nema utjecaja na činjenicu da zbog profesionalne nesposobnosti za rad tužitelj više ne ostvaruje prihod koji bi svojim radom po redovnom tijeku stvari ostvarivao.

13. Sud drugog stupnja je s obzirom na sve naprijed izneseno odlučio odbiti podnesenu žalbu i potvrditi pobijani dio prvostupanjske presude, uključujući i odluku o naknadi parničnih troškova koja je pravilno donesena na osnovu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, s obzirom na omjer uspjeha stranaka u sporu, a ista odluka nije bila specificirano po pojedinim stavcima žalbom osporavana.

14. Stranke u drugostupanjskom postupku nisu postavile zahtjeve za naknadu troškova tog postupka, dok je revizijski sud na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a, nakon djelomičnog ukidanja drugostupanjske presude, naložio da će se o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka odlučiti prilikom donošenja konačne odluke. Drugostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu tih troškova u iznosu od 1.250,00 kn na ime sastava revizije i 312,50 kn PDV-a, na temelju odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP-a, jer je tužitelj uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svojih revizijskih zahtjeva zbog kojih nisu nastali neki posebni troškovi.

15. Na temelju svega naprijed navedenog sud drugog stupnja je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude.

U Požegi, 27. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević