REPUBLIKAHRVATSKA

OPĆINSKI

SUD U SESVETAMA

Industrijska

cesta

15, Sesvete

Poslovni broj: 7 P-36/2020-82

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice V. T. iz Z, OIB ..., koju zastupaju punomoćnica J. M. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. & partneri d.o.o. iz Z., protiv tuženika N. T. iz Z., OIB ..., i I. T. iz Nj., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik R, Š., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 16. travnja 2024. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, tuženika N. T. i punomoćnika tuženika I. T., na ročištu za objavu i uručenje presude 24. svibnja 2024., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

“I. Utvrđuje se da su tužiteljica V. T. iz Z., i pok. D.T. iz Z, na jednake dijelove stekli vlasništvo štaglja, pušnice i ljetne kuhinje sagrađenih na kat.čest.br. ...,voćnjak u površini od 640 čhv, upisanih u z.k.ul.br. ...,k.o. ...,, te time i suvlasništvo na jednake dijelove navedene čestice.

II. Tuženici N. T. iz Z., i I. T. iz Nj, su dužni priznati vlasništvo tužiteljice na štaglju, pušnici i ljetnoj kuhinji sagrađenih na kat.čest.br. ..., voćnjak u površini od 640 čhv, upisanih u z.k.ul.br. ...,k.o. ...,, kao i suvlasništvokat.čest.br. ...,voćnjak u površini od ..., čhv, upisanih u z.k.ul.br. ...,k.o. ..., u 1/2 dijela, te dozvoliti uknjižbu prava vlasništva u korist tužiteljice u zemljišnim knjigama na navedenoj čestici.

III. Tuženici su dužni tužiteljici naknaditi parnične troškove, sve solidarno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.”

II Nalaže se tužiteljici V. T. iz Z., OIB ..., da tuženiku I. T. iz Nj, OIB ..., namiri parnični trošak u iznosu od 1.679,75 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 19. travnja 2016. podnijela tužbu u kojoj navodi da je ona supruga pokojnog D. T., a tuženici su njegovi sinovi i da je ostavinski postupak iza njega prekinut rješenjem od 23. ožujka 2016. zbog spora među nasljednicima o sastavu ostavinske imovine. Pojašnjava da je među nasljednicima sporno jesu li sušiona, štala i sukačnica izgrađeni na k.č.br. ...,k.o. ..., za vrijeme braka tužiteljice i pokojnog D.T. pa bi predstavljali posebno vlasništvo tužiteljice u polovici dijela, čime bi ona postala i suvlasnik te čestice u polovici dijela, kako to ona tvrdi ili su isključivo vlasništvo pokojnog D. T. pa kao takvi ulaze u ostavinsku masu u cijelosti. Prema navodima tužbe tužiteljica i pokojni D. T. su živjeli u braku 23 godine i za to vrijeme su zajedničkim sredstvima u voćnjaku iza kuće na k.č.br. ...,upisanoj u zk. ul. ..., k.o. ..., sagradili sukačnicu, sušionu i štalu koji nisu upisani ni u katastar ni u zemljišne knjige. Tužiteljica tvrdi da je stekla pravo vlasništva dogovorom i gradnjom tih objekata i da je time stekla i suvlasništvo u 1/2 dijela zemljišne čestice na kojoj su objekti sagrađeni. U tijeku postupka tužiteljica je promijenila činjenični opis predmetna tri objekta pa tužbenim zahtjevom specificiranim u podnesku od 20. veljače 2017. tužiteljica traži da se utvrdi da su ona i pokojni D. T. stekli na jednake dijelove vlasništvo štaglja, pušnice i ljetne kuhinje sagrađenih na k.č.br. ...,upisanoj u zk. ul. ..., k.o. ...,u naravi voćnjak površine 640 čhv i da su time stekli i suvlasništvo te čestice na jednake dijelove i da su tuženici dužni priznati tužiteljici to vlasništvo i dozvoliti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice, a potražuje i naknadu parničnih troškova solidarno od oba tuženika.

2. Tuženik I. T. je u svojem odgovoru na tužbu priznao da su za vrijeme trajanja bračne odnosno izvanbračne zajednice tužiteljice i njegovog pokojnog oca u voćnjaku iza kuće sagrađene dvije ili tri prostorije, no ističe da tužiteljica tom gradnjom nije stekla niti je mogla steći pravo suvlasništva, a pogotovo ne suvlasništvo nad cijelom k.č.br. ...,k.o. ...,u 1/2 dijela jer je to zemljište puno vrednije od izgrađenih objekata i jer predstavlja posebnu imovinu pokojnog D. T. koju je on stekao nasljedstvom. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu. Na pripremnom ročištu dodaje da u ostavini nije bilo sporno da predmetno zemljište predstavlja posebnu imovinu D. T. i da su za vrijeme trajanja braka tužiteljice i D. T. ti gospodarski objekti porušeni i umjesto njih izgrađeni su novi te ističe da je jedino sporna njihova vrijednost i da s obzirom na vrijednost zemljišta i objekata izgrađenih u braku tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva na nekretnini, već eventualno može postaviti obveznopravni zahtjev.

3. Tuženik N. T. se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i navodi da tužiteljica nema pravo na zemljište jer je ono djedovina njegovog oca, a ističe i da se ne zna na kojem su zemljištu srušene i ponovno izgrađene sukačnica, štala i sušiona. Na pripremnom ročištu je pojasnio da su raniji objekti bili na čestici uz samu među, a nakon što su srušeni, novoizgrađeni objekt je veće površine i zauzima i susjednu česticu zemljišta.

4. Tužiteljica je osporila navode oba odgovora na tužbu.

5. Općinski građanski sud u Z., Stalna služba u S. je u ovom predmetu 17. srpnja 2018. donio presudu poslovni broj P-2690/2016-24 kojom je odbio tužbeni zahtjev, a povodom žalbe tužiteljice Županijski sud u Z- je 4.lipnja 2019. rješenjem poslovni broj Gž Ob-274/19-2 od 4. lipnja 2019. ukinuo presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Sud u ovom predmetu odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva kako ga je tužiteljica specificirala u podnesku od 20. veljače 2017. o kojem je odlučivano i u ukinutoj presudi.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: zemljišnoknjižni izvadak (list 4), rješenje o prekidu ostavinskog postupka (list 13), izvod iz katastarskog plana (list 14), rješenje katastra (listovi 15-17). Proveden je dokaz saslušanjem stranaka u okviru kojeg su saslušani tužiteljica i tuženik N. T., dok I. T. nije saslušan jer živi u Nj. i jer je odustao od svog saslušanja, a saslušanje je provedeno na ročištima 6. veljače 2017. i 16. travnja 2024. Proveden je očevid na predmetnoj nekretnini uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka za geodeziju V. Z. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje (listovi 73-82) i dopunu nalaza i mišljenja (str. 140). Proveden je i očevid uz sudjelovanje građevinskog vještaka D, Š.

7. Sud nije uzimao u obzir dokumentaciju (listovi 22-63) koju je tužiteljica dostavila u spis uz podnesaka od 20. veljače 2017. jer se radi o dokazima koji su predloženi tek u fazi glavne rasprave, a nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 299 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) da bi se ti dokazi mogli prihvatiti. Naime, radi se o dokumentaciji koja je nastala prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, neke isprave potječu još iz 1996. pa nije bilo zapreke da budu predane već uz tužbu ili najkasnije do zaključenja prethodnog postupka. Iz istog razloga nije saslušana ni svjedokinja E. K. koja je predložena tek u podnesku od 20. veljače 2017.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Među strankama nije sporno da su tijekom trajanja bračne i izvanbračne zajednice tužiteljice i pokojnog D. T. njih dvoje zajednički sagradili objekte koji su u tužbi opisani kao sukačnica, sušiona i štala, a kasnije kao štagalj, pušnica i ljetna kuhinja. Nije sporno ni da su na toj nekretnini postojali drugi objekti koji su srušeni prije izgradnje ovih objekata kako to proizlazi iz iskaza saslušanih stranaka. Nije sporno ni da je predmetno zemljište bila imovina pokojnog D. T. jer tužiteljica u svojem iskazu navodi da je zemljište pripadalo njemu, a N. T. je iskazao da je D. T. ovo zemljište dobio od svog oca.

10. Sporno je je li tužiteljica stekla suvlasništvo predmetnih objekata i je li time stekla suvlasništvo nekretnine koju čini k.č.br. ...,k.o. ...,, sve u 1/2 dijela.

11. Geodetski vještak V. Z. je u svojem nalazu i mišljenju utvrdio da drvena štala ima površinu od 119 m[2] , a zidana pušnica ima površinu od 4 m i obje se nalaze na k.č.br. ...,k.o. ...,. Za zidanu ljetnu kuhinju utvrđeno je da ima ukupnu površinu od 36 m[2] i da se dio od 21 m nalazi na k.č.br. ...,k.o. ..., dok se preostali dio površine 15 m[2] nalazi na k.č.br. ...,k.o. ...,Sud je nalaz i mišljenje ovog vještaka prihvatio u cijelosti jer je izrađen

objektivno i u skladu s pravilima struke, a ni stranke nisu imale nikakve prigovore na provedeno vještačenje.

12. Na temelju provedenog geodetskog vještačenja sud je utvrdio da se drvena štala i zidana pušnica nalaze na k.č.br. ...,k.o. ...,dok se zidana ljetna kuhinja dijelom nalazi na k.č.br. ...,, a dijelom na k.č.br ...,k.o ...,. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. ...,k.o. ..., (list 4)utvrđeno je da su u njega upisane k.č.br. 2405/1 u naravi kuća br. 52 Lučko površine 94 m[2] , pomoćna zgrada površine 15 m , pomoćna zgrada površine 19 m i dvorište površine 518 m , ukupne površine 646 m te k.č.br. ...,u naravi voćnjak površine 640 čhv, a kao vlasnik tih nekretnina upisan je D. T.. Prema tome, pokojni D. T. je vlasnik obje nekretnine na kojima se nalaze sporni objekti i te nekretnine predstavljaju njegovu vlastitu imovinu.

13. U odnosu na vrijeme izgradnje predmetnih objekata tužiteljica je na ročištu 16. travnja 2024. iskazala da je štala izgrađena 1996. dok su nova ljetna kuhinja i objekt za sušenje mesa izgrađeni od 2004. do 2006., a tuženik N. T. je u svojem iskazu naveo da su štala, nova ljetna kuhinja i objekt za sušenje mesa napravljeni dok su tužiteljica i njegov otac bili u braku, ali ne zna točno koje je godine to bilo. Sud je stoga u odnosu na vrijeme kad su izgrađeni pojedini objekti prihvatio iskaz tužiteljice jer je iskazivala životno, dok tuženici ne znaju kad su ti objekti izgrađeni, osim što potvrđuju da je to bilo za vrijeme braka tužiteljice i njihovog pokojnog oca.

14. Tužiteljica je u iskazu danom na ročištu 16. travnja 2024. navela da smatra da ima pravo na vlasništvo ova tri objekta jer je u njih ulagala svoj novac dok tuženici nisu ništa uložili. Navela je i da je pokojni D. T. njoj htio ostaviti 300 čhv zemlje, sukačnicu i štalu, ali da o tome nije napisao oporuku jer nije stigao. Dodala je i da njen tadašnji odvjetnik M. R. zna da je pokojni D. njoj htio dati tu zemlju koja u gruntovnici nije glasila na njega, nego na oca njihove susjede J. G. Tuženik N. T. je tada iskazao da on i njegov brat nisu živjeli s ocem i tužiteljicom i da on ne zna je li postojao dogovor da tužiteljica stekne vlasništvo na predmetna tri objekta. Dodao je i da je njegov otac spominjao da nešto mora dati tužiteljici da ne ostane na ulici, ali da nikad

nije

konkretno

rekao

što

bi

joj

to točno dao.

15. Tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je ona suvlasništvo predmetnih objekata i time suvlasništvo nekretnine stekla građenjem na tuđem zemljištu što se ne može primijeniti u ovom sporu. Naime, prema čl. 152 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugimstvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 – dalje: ZV) zgrada koju netko bez znanja i volje vlasnika zemljišta izgradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku tog zemljišta dok prema čl. 153 ZV-a ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju, zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj izgrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta. U konkretnom slučaju štala, ljetna kuhinja i pušnica nisu izgrađeni bez znanja i volje D. T. kao vlasnika nekretnine jer iz iskaza tužiteljice i tuženika N. T. te odgovora na tužbu I. T. proizlazi da su te objekte izgradili i tužiteljica i pokojni D. T., a tužiteljica je znala da se radi o zemljištu čiji je vlasnik njen suprug

pa ona nije pošteni graditelj u smislu da ona ne bi znala da ne bi imala pravo na to zemljište. Iz istih razloga tužiteljica u odnosu na štalu izgrađenu 1996. nije mogla steći pravo prema pravilima o stjecanju vlasništva građenjem na tuđem zemljištu iz čl. 24 do 26 Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, 91/96) koji je tada bio na snazi.

16. S obzirom na to da je utvrđeno da su ljetna kuhinja i pušnica izgrađeni od 2004. do 2006., u odnosu na ta dva objekta nije moguće ocjenjivati eventualni doprinos tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine prema odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94, 162/98 – dalje: ZOBO) jer je taj zakon prestao važiti 1. srpnja 1999. Eventualni doprinos tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine mogao bi se ocjenjivati jedino u odnosu na štalu koja je izgrađena 1996. U odnosu na preostala dva utužena objekta, ona su izgrađena u vrijeme važenja Obiteljskog zakona (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 75/14, 5/15, 103/15) koji u čl. 250 propisuje da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obveznog prava, ako tim zakonom nije drukčije određeno i taj zakon ne predviđa ocjenjivanje doprinosa pojedinog bračnog druga u stjecanju bračne stečevine.

17. U odnosu na drvenu štalu površine 119 m[2] koja je izgrađena na nekretnini tužitelja koja u naravi predstavlja voćnjak površine 640 čhv (što je 1.213,44 m[2] ) koju su nesporno zajednički izgradili tužiteljica i pokojni D. T. tužiteljica bi na temelju ulaganja u imovinu pokojnog D. T. imala pravo obveznopravnim zahtjevom potraživati naknadu ulaganja koja je izvršila. Tužiteljica međutim u ovom sporu postavlja stvarnopravni zahtjev da se utvrdi da je ona postala suvlasnik, između ostalog i ove štale, no da bi uspjela s tim stvarnopravnim zahtjevom tužiteljica mora dokazati da je zajednička volja i namjera nje i D. T. bila da ona tim ulaganjima stekne suvlasništvo što ona nije učinila. Naime, tužiteljica samo navodi da smatra da ima pravo na vlasništvo ta tri objekta jer je u njih ulagala i ne dokazuje da je namjera pokojnog D. T. bila da ona tim ulaganjem postane suvlasnik njegove nekretnine. Ona u svojem iskazu spominje da je pokojni D. T. njoj htio dati sukačnicu, štalu i zemlju, koja nije predmetna nekretnina, jer je navela da ta zemlja glasi na oca J. G., i navodi da nije stigao o tome napisati oporuku. Takvo raspolaganje o kojem iskazuje tužiteljica predstavljalo bi darovanje ili oporučno raspolaganje, što bi bilo u skladu i s iskazom tuženika N. T. koji je iskazao da je njegov pokojni otac D. T. govorio da nešto mora dati tužiteljici da ne ostane na cesti, a darovanje ili oporučno raspolaganje nije isto što i dogovor D. T. kao vlasnika predmetne nekretnine i tužiteljica da ona ulaganjima u njegovu nekretninu stječe i pravo suvlasništva na tim objektima i eventualno i na samoj nekretnini. Prema tome, sud je utvrdio da tužiteljica nije dokazala da je kod izgradnje štale, kao ni kod izgradnje ostala dva objekta, postojala zajednička volja i namjera nje i njenog pokojnog supruga da tužiteljica ulaganjem u nekretninu D. T. stekne suvlasništvo te štale. Stoga u odnosu na štalu nije bilo potrebno ni utvrđivati doprinos tužiteljice u smislu čl. 287 ZBPO-a.

18. U odnosu na novo izgrađenu ljetnu kuhinju i objekt za sušenje mesa koji su zamijenili ranije srušene objekte treba navesti da se prema čl. 156 st. 1 ZV-a dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine pa kako je već utvrđeno da tužiteljica nije dokazala da bi između nje i pokojnog D. T. postojao dogovor da bi ona ovim ulaganjima stekla pravo suvlasništva, nije osnovan njen zahtjev da se utvrdi da je stekla suvlasništvo i na ova dva objekta. I u odnosu na ove objekte tužiteljica je mogla postaviti obveznopravni zahtjev na temelju svojih ulaganja u predmetnu nekretninu, ali to ne potražuje u ovom sporu.

19. Budući da tužiteljica nije dokazala da je stekla suvlasništvo na utuženim objektima koji su izgrađeni na nekretnini pokojnog D. T., tada pogotovo nije osnovan njen zahtjev da se utvrdi da bi svojim ulaganjima u izgradnji tih objekata stekla i suvlasništvo na samoj nekretnini na kojoj se ti objekti nalaze pa sud nije proveo građevinsko vještačenje radi procjene vrijednosti zemljišta i izgrađenih objekata jer to više nije bilo potrebno.

20. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a trošak tuženika Igora Tonžetića odmjeren je prema troškovniku predanom na ročištu 16. travnja 2024. Taj se trošak sastoji od nagrade za sastav odgovora na tužbu zatraženih 149,31 eura prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 3. ožujka 2017. 149,31 eura prema Tbr. 8/1 OT, za zastupanje na četiri ročišta 11. listopada 2016., 6. veljače 2017., 14. lipnja 2018. i 16. travnja 2024. te na dva očevida 25. rujna 2017. i 13. srpnja 2020. po 149,31 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 9. ožujka 202. i 7. lipnja 2022. po 74,66 eura za svako prema Tbr. 9/2 OT, odnosno ukupno 1.343,80 eura čemu treba pribrojiti 25 % u iznosu od 335,95 eura. Ukupni parnični trošak ovog tuženika iznosi 1.679,75 eura pa je tužiteljici naloženo da mi namiri trošak u tom iznosu.

22. Tuženiku I. T. nije priznata nagrada za zastupanje na ročištu 14. ožujka 2023. jer tog dana nije održano ročište u ovom predmetu.

U Sesvetama 24. svibnja 2024.

Sudac

Martina Ivanković v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnica J. M.

2. N. T.

3. odvjetnik R. Š.