Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-52/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog VG zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 129/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 4. rujna 2023. broj Kzd-9/2022., u sjednici održanoj 23. svibnja 2024. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog VG i branitelja optuženika odvjetnika Tomislava Antolina,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog VG kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi TG proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. te mu je za to kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. i kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, povreda djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11. za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, opozvana je uvjetna osuda iz presude Općinskog suda u Varaždinu broj K-444/2021. od 15. prosinca 2021. zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11., i uzeta je utvrđenom kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te je primjenom članka 53. stavka 1. i članka 51. stavka 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i jednog mjeseca. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvoru optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. lipnja 2022. pa nadalje.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1. – 6. ZKP/08., s time da je isti dužan podmiriti troškove nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika žrtve, o visini koje će sud odlučiti posebnim rješenjem, a koji iznos je dužan platiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

3.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni (članak 467. stavak 1. točka 4. u vezi članka 471. stavka 1. ZKP/08.) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. utvrdi kazna zatvora u dužem vremenskom trajanju, a potom izrekne jedinstvena kazna zatvora u dužem vremenskom periodu.

3.2. Optuženik se žali putem branitelja, odvjetnika Tomislava Antolina zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Žalbu je podnio i optuženik osobno, a s obzirom da se obje žalbe međusobno nadopunjuju bit će razmatrane kao jedinstvena žalba optuženika.

3.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. U skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti optuženika, čija prisutnost je osigurana uz pomoć audio-video uređaja i njegovog branitelja, odvjetnika Tomislava Antolina, a u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. ZKP/08. u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

7. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženik brojnim žalbenim navodima nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja. Optuženik ponavlja obranu koju je iznio u tijeku prvostupanjskog postupka, a koja se svodi na tezu da on nije napao oštećenika niti mu je nanio ozljede koje se navode u optužnici, sugerirajući da je to učinila neka druga osoba (NG). Jednako tako, optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio vjerodostojnim iskaze svjedoka OG, PG, ĐG i AG, koji su sa sigurnošću prepoznali optuženika kao osobu koja je napala oštećenika. Smatra da se iskazi ovih svjedoka o identitetu počinitelja ne mogu prihvatiti jer da su u suprotnosti s iskazima HG, ĆG, UG, EG, KG i IG koji su potvrdili da je optuženik bio među njima kada su izašli iz svojih kuća jer su čuli galamu.

7.1. Međutim, sud prvog stupnja je ovu odlučnu činjenicu, da je upravo optuženik bio taj koji je oštećenika, svog tasta, udario dok je ovaj spavao u svojoj kući i to najprije drvenom drškom, a zatim pajserom u predjelu glave i tijela od kojih udaraca je oštećenik zadobio tjelesne ozljede, pravilno utvrdio na temelju iskaza oštećenog OG i svjedoka AG, PG i ĐG koji su se tempore criminis, nalazili u kući oštećenika. Ovi svjedoci prepoznali su optuženika kao napadača, njihove iskaze prvostupanjski sud s pravom prihvaća istinitim kada ga opisuju kao napadača, bez obzira na njihovo kasnije relativiziranje i pokušaj da se odgovornost za djelo prebaci na NG, a sve pod utjecajem okoline, priča koje su se počele širiti po mjestu odnosno obiteljskom dogovoru kako to obrazlaže prvostupanjski sud.

7.2. Tako je oštećeni OG optuženika prepoznao po glasu kada se obraćao njegovom sinu V (koji je s njim spavao u krevetu), zatim po fizionomiji tijela, te po navici ispuštanja zvukova u vidu kašljucanja, a motiv za postupanje optuženika oštećenik nalazi u narušenim obiteljskim odnosima. Naime, optuženik je pretukao svoju izvanbračnu suprugu UG, koja je oštećenikova kćer, a upravo je oštećenik događaj prijavio policiji. Svjedok ŽG prepoznao je optuženikov glas koji mu je zaprijetio da šuti jer će i njega udariti, a lice mu je vidio unatoč mraku jer je bio blizu optuženika (gotovo uz njegovo lice kako je svjedok pokazao prilikom ispitivanja). Svjedokinju PG probudila je vika brata AG, krenula je prema sobi u kojoj je spavao s ocem OG, čula je da ŽG viče „VG, VG“, na vratima se pojavio optuženik, uhvatio ju je za majicu, pritisnuo na zid, unio joj se u lice kao da će je udariti predmetom koji je držao u ruci. Svjedok ĐG koji je spavao u kuhinji kuće oštećenika čuo je kada je PG vikala „VG“.

7.3. U odnosu na navod žalbe da iz iskaza svjedoka HG, ĆG, UG, EG, KG i IG proizlazi da je optuženik bio ispred kuće u ulozi promatrača u drugačijoj odjeći od one u kojoj je navodno bježao, valja naglasiti da upravo iz obrane optuženika proizlazi da je njegova kuća od kuće oštećenika udaljena niti 20 metara i s pravom prvostupanjski sud zaključuje da je optuženi iskoristio vrijeme dok je PG pomagala ocu da se digne i pokušavala zaustaviti krvarenje te zvala hitnu pomoć, imao dovoljno vremena pobjeći iz kuće oštećenika u svoju kuću, presvući se i pojaviti pred kućom oštećenika kao i ostali svjedoci u ulozi promatrača. Za dodati je da su navedeni svjedoci istovjetno iskazivali da je PG pred prisutnima optuženika naznačila kao počinitelja napada.

7.4. Kraj takvog stanja stvari, sve odlučne činjenice utvrđene su s potpunom izvjesnošću, žalbene tvrdnje optuženika da nije sudjelovao u napadu na oštećenika, već da je to učinio NG, a koje sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio, niti u najmanjoj mjeri ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja, niti je prvostupanjski sud bio u dvojbi glede postojanja činjenica koje tvore obilježja terećenih kaznenih djela, i o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, tako da nije bilo ni potrebe primijeniti pravno načelo in dubio pro reo na koje upire sadržaj žalbe. Zaključak prvostupanjskog suda o mogućnosti da su i GG i RG imali određenu ulogu u počinjenju djela nije od bitnog utjecaja na pravilno izvedene zaključke prvostupanjskog suda o optuženiku kao počinitelju.

7.5. Jednako tako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud, analizirajući dokaznu građu s jednakom pažnjom utvrđivao činjenice koje terete optuženika kao i one koje mu idu u korist, da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pravilne zaključke o počinjenju kaznenog djela ubojstva u pokušaju, iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. na štetu OG i povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2 . KZ/11. na štetu AG, i stoga se ne radi o povredi iz članka 9.

ZKP/08. koju optuženik neuspješno ističe.

7.6. Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da je sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, da je optuženik otac maloljetne djece, da je djelo ostalo u pokušaju, a neke neosnovano cijenio olakotnima, da nije osuđivan zbog kaznenih djela s elementima nasilja, da žrtvi nisu nastale teže posljedice. S druge strane, nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotnim ponašanje optuženika nakon počinjenog djela, lukavo nastojanje izbjegavanja odgovornosti, osvetoljubivost kao motiv, izostanak kajanja.

8.1. Sukladno članku 478. ZKP/08. žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni pa je prvostupanjska presuda ispitana u tom dijelu kao da je žalba podnesena.

8.2. Protivno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud optuženiku kao olakotno cijenio da je otac maloljetne djece koju uzdržava, međutim pogrešno je olakotnim cijenio da do sada nije osuđivan za kaznena djela s elementima nasilja. Tako ranija osuđivanost gotovo uvijek predstavlja otegotnu okolnost, osim ako se radi o nepovezanim kaznenim djelima kada ne mora nužno biti otegotna (konkretno krađa), ali se ne može cijeniti olakotnim kako je to učinio prvostupanjski sud, a državni odvjetnik u žalbi s pravom prigovorio. Pravilno je otegotnim cijenio lukavo nastojanje izbjegavanja odgovornosti i osvetoljubivost kao motiv. Međutim, ovdje treba naglasiti da optuženik tijekom prvostupanjskog postupka poriče da bi on bio taj koji je oštećeniku zadao ozljede. Stoga mu se izostanak kajanja ne može cijeniti otegotnim.

8.3. Cijeneći sve navedene okolnosti kao i činjenicu izostanka težih posljedica od zadobivenih ozljeda oštećenika (zadobio je teške, ali ne i za život opasne ozljede), te imajući u vidu da je kazneno djelo ubojstva ostalo u pokušaju, prema optuženiku su, suprotno navodima žalbe, za to djelo pravilno primijenjene zakonske odredbe o ublažavanju kazne, te je optuženiku za to djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, dok je za kazneno djelo povrede djetetovih prava izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

8.4. Polazeći od iznijetog, jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i jednog mjeseca (uz opoziv uvjetne osude) i po stavu ovog drugostupanjskog suda je primjerena okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika, te ujedno dostatna da izrazi odgovarajući prijekor društva, te će se njome u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno i upozoriti i drugi građani da se klone sličnih postupaka. Pri tome, sve otegotne okolnosti koje državni odvjetnik ističe u svojoj žalbi već su našle dovoljnog odraza u odmjerenoj kazni zatvora. Slijedom navedenog nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

9. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točki 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić