Poslovni broj: P-684/2023-13

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice Ž. D. iz Vinkovaca, zastupane po punomoćniku I. K., odvjetniku iz V., protiv tuženika OTP b. d.d. S., OIB ., zastupani po punomoćniku B. T., odvjetniku

iz O., radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika odvjetnika I. K., i punomoćnika tuženika odvjetnika B. T., 23. travnja 2024. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 23. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 5. Ugovora o kreditu br. 90707/05 od 11. listopada 2005. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (slovima triposto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora..

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 11. Ugovora o kreditu br. 90707/05 od 11. listopada 2005. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je određeno kako je za prijevremenu otplatu kredita, korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora.

III Nalaže se tuženiku.da isplati tužiteljici. iznos od 886,09 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi

od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008.godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 558,13 eura od 19.10.2005. do isplate,

- na iznos od 327,96 eura od 14.09.2010. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 997,23 eura, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 23. 5. 2024. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je sa S. G. – S. b. d.d., pravnim prednikom tuženika, dana

11. 10. 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 90707/05 temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 30.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca i to u 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 457,98 CHF, te da je kreditu u cijelosti isplatila 2010. godine. Nadalje navodi da je Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, te da ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tužitelj navodi da se prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje u tužbi navodi da je tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00% od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu Ugovora, da iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita). Nadalje tužitelj navodi da je tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbu prema kojoj je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te je ista unaprijed bila formulirana od strane trgovca. Naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita sukladno aktu kreditora tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj navodi da kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik je, prema mišljenju tužitelja, jednostrano i netransparentno odredio naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetne. Tužitelj tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i temeljem ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 18. 10. 2005. naplatio od nje iznos od 909,00 CHF, a temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik je dana 13. 9. 2010. naplatio od iznos od 432,96 CHF stoga tužiteljica smatra da ima pravo na povrat navedenih iznosa. Slijedom navedenog, tužitelj, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1, u vezi odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja svake pojedine naknade.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nadalje navodi da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja pozivajući se na odredbu čl. 376 Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Nadalje, u odgovoru navodi, a u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5, stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, tuženik ističe, u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, tuženik smatra, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu, dopis OTP banke od 6.10. 2023., obračun prijevremene otplate kredita, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice .

4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP –a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati kredita, kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa od 886,09 eura.

5.Nesporno je:

- da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 11.10. 2005. Ugovor o kreditu broj 9070/05 na iznos od 30.300,00 CHF

- da je ugovorena odredba za slučaj prijevremenog povrata kredita , da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata, kao i da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita.

- je visina tužbenog zahtjeva.

6.Sporno je:

- da li su ugovorne odredbe radi naplate naknade za obradu kredita kao i za naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na povrat isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita u ukupnom iznosu od 886,09 eura

-

da li je nastupila zastara potraživanja.

8.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim.

U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 - u daljnjem tekstu: ZOO). u kojem slučaju zasta počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredaba, dakle od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa i u slučaju kada je je kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenu kamatne stope.

Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela.

9.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

9.1.Tužiteljica u danom iskazu navodi da je zaključila ugovor o kreditu s tada S. b. 11. 10. 2005., da joj je kredit bio ponuđen preko komore medicinskih sredstva kao najpovoljniji kredit, tako da je pristala na zaključenje tog ugovora, da je ugovor zaključila u banci, da je došla u banku bankaru i rekla da je medicinska sestra i da sam se došla raspitati o ugovoru, da je dobila ponudu, odnosno da joj je osobni bankar dao obrazac tog ugovora, da su ga zajedno pročitali, da joj je osobni bankar rekao da mora platiti naknadu za obradu kredita i da će to bili naplaćeno iz sredstava kredita, rekavši joj da se radi obradi kredita, ali ne i za koje usluge i koji trošak ulazi u tu naknadu. Nadalje je izjavila da je pročitala odredbu o prijevremenoj otplati kredita ali da nije znala koji troškovi ulaze u takvu naknadu, kao niti da joj osobni bankar nije rekao koliko će iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita. Također je izjavila da je u vrijeme podizanja kredita bila zaposlenik u Općoj Županijskog bolnici u V. i da još uvijek radi u bolnici, da je kredit podigla za dovršenje kuće, kao i da joj osobni bankar rekao da je to taj ugovor i da nije niti pokušavala promijeniti odredbe koje se odnose na naknade, te da kako je već rekla sam dobila obrazac tog ugovora i potpisala ga. Nadalje je izjavila da se ne može točno sjetit koje vremensko razdoblje joj je bilo potrebno o odluci o uzimanju ovoga kredita, da se prije potpisivanja nije konzultirala s stručnjakom financijske struke u vezi kredita, da je mislila da je razumjela odredbe ugovora, da se je informirala i kod drugih banaka u vezi kredita, ali da ovaj bio najpovoljniji i kreiran samo za medicinske sestre. Nadalje u iskazu navodi da je kredit otplatila prijevremeno i to zato jer je porasla rata kredita, da je prijevremenu otplatu izvršila na način da je uzela kredit u E. b. i zatvorila predmetni kredit, te da pretpostavlja da je naknada koja je ugovorena otplaćen tim prebijanjem, da se ne sjeća da li sam dobila obračun o prijevremenoj naknadni i naknadu za koju to mora platiti.

10. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 30.

9. 2008.

Prema odredbi čl. 96 st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.1. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

10.2. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. 3. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. toga članak propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti već samo naknadu stvarno pretrpljene štete. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredbe o tome da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i iz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom čl. 11. Ugovora o kreditu, ništetne.

Naime, ne radi se o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno- posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koju je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovoga trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranoj odredbi čl. 1024 . ZOO-a, jer se radi o kongentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

10.4. Stoga proizlazi da je navedena odredba nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 10.2. st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedene odredbe ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika tj. banke hoće li povećati kamatnu stopu ili ne. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

10.5. 11.Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba kojom je određena naknada u iznosu od 3,00% kredita, a koja se naplaćuje jednokratno i unaprijed, sadržan u dijelu pod odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu, ništetna.

Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredbom čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga koja u trenutku sklapanja ugovorno iznosi u iznosu od 3,00% odnosno 558,13 eura, te se jednokratno naplaćena 18.10.2005. prilikom zaključenja Ugovora

Sud je ocijenio da je ugovorna odredba iz čl. 6. Ugovora nepoštena , a time sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna budući se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu unaprijed formulirao tuženik, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, jer je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca koja je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te time uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, a to tim više što je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u jednokratnom iznosu, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj . Tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu uredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu kreditnih zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pored navedenog u predmetnom ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada za obavljanje bankarskih usluga, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje u kojem končanom iznosu

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz točke 5. i 11. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim točkama zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

11.1.To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

12.Obzirom da se tuženik nije protivio visini tužbenog zahtjeva tj. nije osporio da je tužitelju od tuženika naplaćena naknada u zatraženom iznos i to za jednokratnu naknadi za obradu kredita u iznosu 558,13 CHF, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznos od 327,96 CHF, a što nesporno proistječe iz dopisa tuženika na str. 9 spisa, i iz odgovora na tužbu, to na osnovu utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud nije provodio dokaze.

13. Tužbeni zahtjev tužitelja sud ocijenio u cijelosti osnovanim.

14.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

15.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznos od 886,09 eura zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate, pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe sadržane u u točkama 5. i 11. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji je koncipirana suprotna načelu savjesnosti poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštenu ugovornu obveze, te je ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

16. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 886,09 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za zahtjev za dostavu dokumentacije, za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) i podneska od 8. 2. 2024., za zastupanje na ročištima od 12. 3. 2024. i 23. 4. 20024. po 75 bodova, 375 bodova, što čini novčani iznos od 750,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 937,50 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura, i presudu u iznosu od 39,82 eura.

16.1.Sud nije priznao tužitelju trošak za sastav neobrazloženog podneska od 26. 1. 2024. kao niti trošak pristupa objavljivanju presude, jer smatra da taj trošak nije opravdan i neophodna obzirom da neposredno nakon objavljivanja presude, ista se objavljuje na e-oglasnoj ploči suda, a ovjereni prijepis presude stranke mogu preuzeti u sudskoj pisarnici, na koji način je strankama sadržaj presude istovremeno dostupan i nisu obvezni pristupiti na ročište za objavljivanje presude.

16.2.Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 997,23 eura.

U Vinkovcima, 23. svibnja 2024.

Sudac: Marija

Pavlović, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1.– punomoćnik tužitelja

2.– punomoćnik tuženika