Poslovni broj: Usž-193/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Lidije Rostaš, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Sanje Štefan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M. B. iz S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnji ured Z., radi isplate novčane naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsI-2871/22-5 od 28. kolovoza 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 18 UsI-2871/22-5 od 28. kolovoza 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika. Navedenim rješenjem tuženika od 13. prosinca 2022. odbijena je žalba izjavljena na rješenje o nastavku isplate preostale novčane naknade Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe u S. od 26. listopada 2022. Navedenim prvostupanjskim rješenjem određeno je da se tužitelju nastavlja isplata novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti u trajanju od 884 dana, počevši od 1. listopada 2022. do zaključno 2. ožujka 2025. ukoliko prije isteka roka ne nastupi neki od zakonom utvrđenih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu (točka 1. izreke). Određeno je da novčana naknada za preostalo vrijeme korištenja iznosa od 1.790,29 kn (237,61 eura mjesečno) (točka 2. izreke) te je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja (točka 3. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu te osporava određenu visinu naknade za nezaposlenost. Smatra da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo zaključiti da nezaposlena osoba ima pravo na naknadu čija visina za cijelo vrijeme ostvarivanja prava ne ide ispod vrijednosti polovice minimalne plaće u trenutku isplate naknade, dakle, u trenutku kada ona korisniku služi za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Samo se takvim tumačenjem može ostvariti cilj pravila iz članka 53. stavka 2. Zakona o tržištu rada i svrha naknade za nezaposlene kao oblika socijalne sigurnosti u smislu članka 34. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. U protivnom bi došlo do apsurdne situacije u kojoj dva korisnika istovremeno primaju naknadu za nezaposlene, ali u različitim iznosima, samo zbog toga što im je ona utvrđena u različitom trenutku, premda i jedna i druga osoba od nje žive u istom vremenu i s istim troškovima. Predlaže da se pobijana presuda poništi i prihvati tužbeni zahtjev.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu iznosi kronologiju postupka te ističe da je tužitelju utvrđen nastavak isplate novčane naknade u trajanju od 884 dana, počevši od 1. listopada 2022. do zaključno 2. ožujka 2025., ukoliko prije isteka roka ne nastupi neki od zakonom utvrđenih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu. Navodi da je člankom 52. stavkom 3. Zakona o tržištu rada ("Narodne novine", 118/18., 32/20. i 18/22. – dalje u tekstu: Zakon) propisano da se utvrđena novčana naknada ostvaruje u utvrđenoj visini za cijelo razdoblje trajanja prava te se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Uredba o minimalnoj plaći koja je bila važeća u vrijeme isplate naknade povodom zahtjeva za nastavak isplate novčane naknade od 4. listopada 2022. godine, jer je tužitelj pravo na novčanu naknadu ostvario rješenjem od 24. studenog 2021. godine, a nastavak isplate rješenjem od 26. listopada 2022. godine u utvrđenoj visini za onoliko vremena koliko mu je preostalo za primanje sukladno članku 59. stavak 2. Zakona. Isto tako, u konkretnom slučaju nije se mogao primijeniti članak 59. stavak 3. Zakona jer tužitelju, u razdoblju ponovnog zaposlenja, koje je trajalo od 19. travnja 2022. do 30. rujna 2022., a u kojem je u mjesecu srpnju 2022. ostvario naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, zbog odredbe članka 51. stavak 4. Zakona nije bilo moguće utvrditi visinu novčane naknade prema osnovici sukladno članku 51. stavak 1. Zakona, a što je preduvjet za primjenu članka 59. stavak 3. Zakona, budući da bi se s obzirom na navedeno u konkretnom slučaju trebala primijeniti odredba članka 51. stavak 7. Zakona. Posebno ističe da Zakon ne sadrži odredbu o valorizaciji novčane naknade, već se člankom 53. stavak 2. Zakona propisuje najniži iznos novčane naknade, a člankom 53. stavak 1. propisan je najviši iznos novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti.

S obzirom na navedeno, predlaže da se žalba odbije.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema ocjeni ovoga Suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski sud, suprotno tvrdnji tužitelja, pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS). U obrazloženju svoje presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavak 4. ZUS-a.

6. U postupku je utvrđeno da se tužitelj dana 16. studenog 2021., po prestanku radnog odnosa kod poslodavca L. d.o.o., (radni odnos prestao 11. studenog 2021.), prijavio u evidenciju nezaposlenih osoba Zavoda te je istog dana podnio zahtjev za novčanu naknadu. Rješenjem prvostupanjskog tijela od 24. studenog 2021. priznato mu je pravo na novčanu naknadu u trajanju od 1207 dana (od 12. studenog 2021. do zaključno 2. ožujka 2025.) i to prvih 90 dana korištenja u iznosu od 3.580,59 kn mjesečno, a za preostalo vrijeme korištenja u iznosu od 1.790,29 kn mjesečno, ukoliko prije isteka roka ne nastupi neki od zakonom utvrđenih razloga za obustavu isplate ili prestanak prava na novčanu naknadu. Tužitelj je na navedeno rješenje izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika od 18. ožujka 2022. Nadalje, iz spisa proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog tijela od 10. svibnja 2022. tužitelju s danom 18. travnja 2022. prestalo pravo na novčanu naknadu radi zaposlenja kod poslodavca C. d. s danom 19. travnja 2022. U razdoblju od 12. studenog 2021. do 18. travnja 2022. tužitelj je iskoristio novčanu naknadu u trajanju od 158 dana. Nadalje, iz spisa proizlazi da je radni odnos kod poslodavca C. d. tužitelju prestao dana 30. rujna 2022. zbog isteka rada na određeno vrijeme. Spisu također prileži potvrda poslodavca C. d. iz koje je razvidno da je tužitelj za vrijeme zaposlenja kod tog poslodavca koristio bolovanje na teret poslodavca u periodu od 6. srpnja 2022. do 12. srpnja 2022. te da stoga nema tri mjeseca u kontinuitetu. Dana 4. listopada 2022. tužitelj je podnio zahtjev za nastavak isplate preostale novčane naknade. Prvostupanjskim rješenjem tužitelju je određen nastavak isplate novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti u iznosu od 1.790,29 kn (237,62 eura) za preostalo vrijeme korištenja iznosa.

7. Osporenim rješenjem je žalba odbijena primjenom odredbe članka 52. stavak 1. i 3. te članka 59. stavak 2. Zakona. Odredbom članka 52. stavak 1. Zakona propisano je da novčana naknada za prvih 90 dana korištenja iznosi 60%, a za preostalo vrijeme korištenja 30% od osnovice utvrđene prema odredbama članka 51. Zakona. Stavkom 3. istog članka je propisano da se utvrđena novčana naknada ostvaruje u utvrđenoj visini za cijelo vrijeme trajanja prava.

8. Odredbom članka 53. stavak 2. Zakona propisano je da najniži iznos novčane naknade ne može biti niži od 50% iznosa minimalne plaće umanjene za doprinose za obvezno osiguranje utvrđene posebnim propisima, osim kada se visina novčane naknade određuje prema postotku vremena provedenog na radu. Odredbom članka 59. Zakona propisano je da nezaposlena osoba može ponovno steći pravo na novčanu naknadu ako nakon prestanka prava na novčanu naknadu ispuni uvjete utvrđene u članku 46. ovog Zakona. Nezaposlenoj osobi kojoj je pravo na novčanu naknadu prestalo ponovnim zapošljavanjem, odnosno obavljanjem samostalne djelatnosti, prije isteka vremena u kojem je imala pravo na novčanu naknadu, ako je ponovno ostala nezaposlena, osim zbog razloga utvrđenih u člancima 48. i 50. Zakona, nastavlja se isplaćivanje novčane naknade za onoliko vremena koliko je preostalo za primanje i utvrđenoj visini (stavak 2.). Iznimno od stavka 2. ovog članka, nezaposlenoj osobi iz članka 54. stavak 2. Zakona koja se ponovno zaposli duže od 3 mjeseca nastavlja se isplaćivati novčana naknada za onoliko vremena koliko je preostalo za primanje te naknade i u visini utvrđenoj prema novoj osnovici sukladno članku 51. stavcima 1. i 2. ovog Zakona ako je to za nju povoljnije. Nezaposlenoj osobi kod ponovnog stjecanja prava na novčanu naknadu u vrijeme provedeno na radu prema članku 54. stavak 3. i 4. Zakona uračunava se samo vrijeme provedeno na radu poslije prestanka posljednjeg utvrđenog prava na ovu naknadu (stavak 4.).

9. Prema ocjeni ovoga Suda, imajući u vidu citirane propise, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno tvrdnjama tužitelja, u konkretnom slučaju utvrdio da tužitelju pripada naknada u iznosu od 1.790,29 kn, odnosno 237,61 eura.

10. Iz svega navedenog proizlazi da žalbenim navodima tužitelja nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud pa zbog toga i ovaj Sud prihvaća tako utvrđeno činjenično stanje. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i odbio tužbeni zahtjev uz razložno obrazloženje s kojim je ovaj Sud u cijelosti suglasan.

11. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu, 23. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Lidija Rostaš v.r.