Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj:Ppž-3617/2022

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Davorka Kučana i Drage Klasnića, članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice specijalistice, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene D. J., zbog prekršaja iz članka 53. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20.) rješavajući o žalbi okrivljenice, protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj: 45 Pp-4261/2021 od 2. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okr. D. J., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, tako da se činjenično opisano postupanje u izreci te presude označava djelom prekršaja iz članka 53. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.) i na temelju citiranog propisa okr. D. J. izriče se novčana kazna u iznosu od 1.320,00 EUR (tisućutristodvadeset eura), koju kaznu je dužna platiti u roku trideset dana od dana primitka ove presude, pa ako u tom roku plati dvije trećine izrečene kazne, smatrat će se da je kazna u cjelini plaćena.

II. Odbija se žalba okr. D. J. kao neosnovana te se, u pobijanom a nepreinačenom dijelu, prvostupanjska presuda potvrđuje.

III. Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okrivljenica je dužna naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 EUR (trideset eura) u roku trideset dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom okr. D. J. proglašena je krivom da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz članka 53. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna.

1.1. Uz novčanu kaznu, okrivljenici je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od 3 (tri) mjeseca.

1.2. Istom presudom okrivljenica je obvezana na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 kuna.

2. Protiv te prvostupanjske presude okrivljenica je pravodobno podnijela žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajno pravnoj sankciji i troškovima postupka.

2.1. Žaliteljica predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njezina žalba prihvati.

3. Žalba je neosnovana.

4. Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN br. 107/07., 39/13, 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrdilo da nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenice i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.

5. Neosnovano žaliteljica ističe pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, budući da je prvostupanjski sud nakon pravilno provedenog dokaznog postupka i svih potrebnih dokaza, valjanom ocjenom obrane okrivljenice i cjelokupnog dokaznog materijala predmeta, utvrdio sve odlučne činjenice te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenice za djelo prekršaja iz članka 53. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, prihvatljiv i ovom sudu.

5.1. Žaliteljica u postupku pred sudom nije dovodila u pitanje prekoračenje propisane brzine kretanja u naseljenom mjestu inkriminirane prilike kako joj je stavljeno na teret, pri tome navodeći da se ne smatra krivom jer je prevozila svoje dijete koje ima sindrom kratkog crijeva i koje da je povraćalo u auto, uslijed čega da je tražila prvo ugibalište. Međutim, iz rezultata provedenog postupka pred sudom, ne proizlazi da bi postupala u takvim okolnostima koje bi u predmetnom slučaju isključile njezinu odgovornost za djelo, kako to sugerira navodima žalbe, u kojem smislu u postupku pred sudom nije doprinijela dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je zatražila liječniku pomoć, niti je predlagala izvođenje drugih dokaza na okolnosti da bi kritične zgode postupala u krajnjoj nuždi zbog zdravstvenog stanja djeteta, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Treba istaknuti da je krajnja nužda kao razlog isključenja protupravnosti predviđena u članku 19. stavku 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema kojem nema prekršaja kad je počinitelj ostvario njegova propisana obilježja radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću ne skrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo. Da bi postojalo pravo na takvu krajnju nuždu, moraju biti ispunjene pretpostavke koje se odnose na opasnost i na otklanjanje opasnosti, međutim koju žaliteljica u svojoj obrani pred sudom nije niti isticala u takvom smislu. Sukladno odredbe članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka. Međutim, takve okolnosti žaliteljica i sada u žalbi ističe bez konkretizacije (i dokaza) da bi došlo do izvanredne situacije u smislu citirane zakonske odredbe, pa nema elemenata da bi se moglo zaključivati o eventualnom postojanju opasnosti. Bez uspjeha žaliteljica ističe da nisu provedeni drugi dokazi i da joj nije predočena brzina kretanja, budući da su svi dokazi na kojima se temelji pobijana presuda izvedeni na raspravi 24. veljače 2022. u njezinoj nazočnosti, pa tako i fotografija s potpunim podacima o prekoračenju propisane brzine kretanja u naseljenom mjestu, na koje dokaze nije imala primjedbe niti je predlagala provođenje drugih dokaza, a takav zapisnik je, pravilno upozorena, bez primjedbi i potpisala.

5.2. Slijedom navedenog, budući da žaliteljica ne ističe nove činjenice koje nisu postojale u vrijeme prvostupanjskog postupka ili činjenice za koje nije znala, niti argumentirano dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja stanja stvari, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

6. Međutim, nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 114/22.) koji zbog konverzije novčane valute propisuje nešto nižu novčanu kaznu za predmetni prekršaj. Sukladno načelu primjene blažeg propisa iz članka 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja. Stoga je ovaj sud izmijenio pravnu kvalifikaciju i primijenio izmijenjenu odredbu Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.) kao blažeg propisa, jer dovodi do povoljnije kazne za počinitelja.

6.1. Razmatrajući odluku o kazni ovaj sud smatra da je za predmetno djelo izrečena novčana kazna u granicama zakona, primjereno težini prekršaja i opasnosti djela te već pravilno cijenjenim svim poznatim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, i nije prestrogo odmjerena. Naime, prvostupanjski sud je kaznu već izrekao u najnižoj mjeri posebnim zakonom propisane blaže vrste kazne za predmetno djelo, koja je u vrijeme počinjenja djela bila propisana u rasponu od 10.000,00 do 20.000,00 kuna, pa je takvu mjeru kazne je po službenoj dužnosti, primjenom novog zakona izrekao i ovaj sud, smatrajući je u svemu pogodnom za postizanje svrhe kažnjavanja i djelovanje na ponašanje počiniteljice i svih ostalih da ubuduće ne čine prekršaje. Prvostupanjski sud nije utvrdio nikakve naročito olakotne okolnosti, niti ih žaliteljica sada ističe i dokumentira uz žalbu, pa nema uvjeta za preinačenje novčane kazne ispod posebnim zakonom minimalno propisane kazne.

6.2. Treba istaknuti da će se, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene kazne, u za to određenom roku.

6.3. Prijedlog žaliteljice da se kazna zamjeni radom za opće dobro je preuranjen, jer se, sukladno odredbe članka 34. Prekršajnog zakona, o istome odlučuje u postupku izvršenja prekršajne sankcije. Međutim, osuđenica ne može sama tražiti niti zahtijevati da joj se novčana kazna zamijeni radom za opće dobro.

7. Odluka o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od 3 mjeseca utemeljena je na odredbi članka 58. Prekršajnog zakona. Suprotno tvrdnji žaliteljice, i ovaj sud je mišljenja da je, s obzirom na značaj počinjenog prekršaja, stupanj ugrožavanja drugih sudionika u prometu i njihove imovine (s obzirom na vrijeme i mjesto upravljanja) opravdano za zaključiti da postoji opasnost od ponovnog činjenja takvog prekršaja. Stoga je i ovaj sud mišljenja da je potrebno otkloniti uvjete koji omogućavaju i poticajno djeluju na ponavljanje prekršaja, s time da je zaštitna mjera određena u kraće propisanom vremenu trajanja, razmjerna naravi potrebe za ograničenjem prava u konkretnom slučaju u smislu odredbe članka 51.a Prekršajnog zakona, dok okolnosti na koje žaliteljica paušalno ističe u žalbi nisu od utjecaja na osnovanost i trajanje zaštitne mjere.

8. Neosnovano žaliteljica paušalno dovodi u pitanje prvostupanjsku presudu zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka, budući da je odluka utemeljena na odredbi čl. 139. st. 3. u svezi čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona, kojom je obvezana na naknadu paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka odmjerenog bliže minimalno propisanog iznosa, sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.). Žaliteljica u postupku pred sudom i sada uz žalbu nije doprinijela dokaze da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njezino uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je dužna uzdržavati.

9. Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima određenim prethodno citiranim Rješenjem, s obzirom na složenost i trajanje drugostupanjskog postupka.

10. Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe članka 207. i članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 23. svibnja 2024.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nada Horvatović, v. r.

Renata Popović, v. r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 4 otpravka: za spis, okrivljenicu i tužitelja.