REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-388/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja D. M. iz Ž., Bosna i Hercegovina kojeg zastupaju opunomoćenici u B. & M. u odvjetničkom društvu d.o.o., Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba H. M., radi invalidske mirovine, 23. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/I-141-02/21-03/03601803356, URBROJ: 341-99-06/2- 21-008671 od 24. veljače 2023. godine.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, KLASA: 141-02/07-03/OB: 00250011204, URBROJ: 341- 1306/2-17-019615 od 8. studenoga 2007. godine.

III. Tužitelju D. M. priznaje se pravo na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 2/06), na temelju djelomičnog gubitka radne sposobnosti (profesionalne nesposobnosti za rad) prouzročenog 80% ozljedom (ranjavanjem) zadobivenom sudjelovanjem u ratu u Bosni i Hercegovini i 20% bolešću izvan tog uzroka.

IV. Pravo iz točke III. ove presude tužitelju pripada od 1. siječnja 2010. godine.

V. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da u izvršenju točaka III. i IV. ove presude donese odgovarajuće rješenje u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, kojim je priznavanje prava na invalidsku mirovinu zatraženo na temelju opće nesposobnosti za rad (potpunog gubitka radne sposobnosti), 100% prouzročene sudjelovanjem u ratu u Bosni i Hercegovini, počevši od 17. srpnja 2006. godine.

VII. Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje da tužitelju D. M. nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 2.171,04 eura (dvije tisuće stotinu sedamdeset jedan euro i četiri centa), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tuženika po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora u preostalom iznosu od 7.528,41 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, KLASA: 141-02/07-03/OB: 00250011204, URBROJ: 341- 1306/2-17-019615 od 8. studenoga 2007., odbijen je zahtjev tužitelja – pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, državljanina Republike Hrvatske, za priznavanje prava na invalidsku mirovinu. Navedeno rješenje doneseno je u primjeni Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 2/06, u nastavku teksta: Ugovor). Zahtjev tužitelja podnesen je 17. srpnja 2006. godine.

2. Žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja odbijena je rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-141-02/21-03/03601803356, URBROJ: 341-99- 06/2-21-008671 od 24. veljače 2023. godine.

3. U ovoj upravnoj stvari već je doneseno više upravnosudskih i ustavnosudskih odluka. Historijat rješavanja predmeta strankama je poznat.

4. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke od 24. veljače 2023. i tvrdi, u bitnome, da se tuženik iznova posve oglušio o ranije upravnosudske i ustavnosudske odluke, da ozljeda zadobivena pri detonaciji neprijateljske granate ne može biti ništa drugo no ranjavanje, da je tuženik pretjerano formalistički primijenio pravne norme i da tužitelj ispunjava pretpostavke za priznavanje zatraženog prava. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da sam riješi stvar priznavanjem tužitelju, kod kojeg je nastala opća nesposobnost za rad (potpuni gubitak radne sposobnosti) uzrokovana 100% ratom u Bosni i Hercegovini, prava na invalidsku mirovinu na temelju opće nesposobnosti za rad od dana podnošenja zahtjeva. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 9.699,45 eura (PDV uključen).

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i ističe da kod tužitelja ne postoji invalidnost u smislu hrvatskih propisa. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

6. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovoga upravnog spora. Na prijedlog tužitelja, u ovome je sporu, na okolnost spornih stručno- medicinskih činjenica, izveden dokaz medicinskim vještačenjem. Vještačenje je povjereno stalnome sudskom vještaku prof. dr. sc. H. L., dr. med., specijalistu medicine rada i sporta u R., koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio u pisanom obliku, te ga dodatno iznio na raspravi. Provedeno je i dodatno sudsko vještačenje, po Medicini rada, Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu (u nastavku teksta: Institut). Predstavnica ustanove vještačenja prim. dr. sc. J. M., dr. med., specijalistica medicine rada i sporta, stalna sudska vještakinja medicine rada, iznijela je nalaz i mišljenje u pisanom obliku, uz dodatno izlaganje na raspravi.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Osobe obuhvaćene Ugovorom jesu pripadnici Hrvatskog vijeća obrane koji su stradali na teritoriju Bosne i Hercegovine te ostvarili status ratnoga vojnog invalida, po osnovi ranjavanja ili zatočeništva ukoliko su državljani Republike Hrvatske (čl. 1. st.

1. t. 7. Ugovora).

9. Republika Hrvatska obvezna je navedenim osobama koje su do dana stupanja Ugovora na snagu podnijele zahtjev za priznanje prava iz mirovinskog osiguranja na temelju djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti odnosno kod kojih je već ranije proveden postupak medicinskog vještačenja u vezi s ocjenom njihove radne sposobnosti prema ranijim pravnim propisima o pravima hrvatskih branitelja okončati postupak priznavanja prava na mirovinu sukladno odredbama važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i sukladno odredbama Ugovora (čl. 6. st. 1. Ugovora). Prema stavku 3. navedenoga članka Ugovora, odredbe toga članka odgovarajuće se primjenjuju i na osobe koje zahtjev iz stavka 1. toga članka podnesu u roku od 30 dana od dana stupanja Ugovora na snagu, tj. do 31. srpnja 2006. (Objava o stupanju na snagu Ugovora, „Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 6/06).

10. Sud utvrđuje da je se osporavano rješenje bazira na pogrešnoj interpretaciji pojma ranjavanja iz članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora. Ta je interpretacija, koja polazi od stručno-medicinskog razlikovanja pojmova ranjavanja i ozljeđivanja (povređivanja) ranije bila ustaljena u upravnoj i sudskoj praksi. Sud, međutim, smatra da postoji potreba za promjenu ove prakse, prije svega radi usklađivanja sa stajalištima iznesenima u ustavnosudskoj praksi (npr. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2646/2011 od 11. travnja 2013. i broj: U-III-4403/2018 od 11. rujna 2019.).

11. Da je pogrešno pojam ranjavanja iz navedenog uglavka Ugovora ograničiti samo na stručno-medicinski pojam ranjavanja, ovaj Suda smatra i zbog sljedećih razloga.

11.1. Nije moguće pronaći uvjerljivi argument zbog kojeg su tvorci Ugovora, s obiju ugovornih strana, u vidu imali pripadnike HVO-a koji su uslijed ratnih djelovanja, u medicinskom smislu ranjeni, ali ne i one pripadnike HVO-a kojima je, sudjelujući u ratu u BiH u istom svojstvu, s istim ciljem, na jednak način, uz jednake rizike, uslijed neposrednoga neprijateljskog djelovanja invalidnost nastala – u medicinskom smislu - ozljeđivanjem. Pritom je, primjerice, moguće da ista granata jednog vojnika rani, njegovog suborca ozljedi, te da kod obojice, kao posljedica istog događaja, nastupi invalidnosti. Očito je da ovdje nema supstancijalne razlike koja bi opravdala da jedan od njih bude obuhvaćen pravima iz Ugovora, a drugi (kojem kožni omotač nije popustio) ne bude.

11.2. Nadalje, načelo pacta sunt servanda, uređeno normom članka 26. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, br. 16/93 i 9/98), određuje da svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri. Opće pravilo o tumačenju ugovora sadržano je u članku 31. stavku 1. Bečke konvencije, po kojem se ugovor se mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora. U stavku 4. toga članka ugovoreno je da se poseban smisao pridaje nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka.

11.3. Zatim, primijeni li se ustaljenu sudsku tehniku ispitivanja povreda ustavnih i konvencijskih prava (u ovom slučaju prava na pravično suđenje), smatramo da se može zaključiti da dosadašnja materijalnopravna interpretacija pojma ranjavanja „zapinje“ na sva tri koraka u okviru testa opravdanosti miješanja: nije riječ o pravu predvidljivom za stranku u smislu testa zakonitosti; cilj koji se nastojao postići osporavanom mjerom nije legitiman; za takvu mjeru nema prijeke društvene potrebe, niti je prikladna za postizanje željenog cilja, pri čemu nema ni sukoba s drugim zaštićenim pravom, niti s javnim interesom (test razmjernosti).

11.4. Na koncu, u pogledu samog priznavanja prava povezanih s ratnim stradavanjem, hrvatsko (domaće) pravo ne uspostavlja razliku između ranjavanja i ozljeđivanja (čl. 12. st. 1. t. a) i dr. odredbe Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, „Narodne novine“, broj 121/17 i 98/19).

11.5. O stajalištima Suda povezanima s navedenim pitanjem stranke su upoznate i izvanraspravnim rješenjem od 17. listopada 2023. godine.

12. Tijekom spora su se stajališta stranaka o spornim pitanjima približila. Podneskom od 16. travnja 2024. tuženik je dostavio očitovanje drugostupanjskog tijela vještačenja od 12. travnja 2024. godine. Prema tom očitovanju, može se prihvatiti nalaz i mišljenje Instituta, prema kojem kod tužitelja postoji djelomični gubitak radne sposobnosti, čiji je uzrok 80% posljedica ozljede prouzročene ratnim angažmanom, a 20% bolest izvan tih okolnosti (degenerativne promjene kralježnice). Ostalo je sporno postoji li kod tužitelja viši stupanj invalidnosti (opća nesposobnost za rad, odnosno potpuni gubitak radne sposobnosti), te je li tužiteljeva invalidnost u cijelosti (100%) prouzročena ratnim angažmanom. Sporan je i dan nastupa tužiteljeve invalidnosti. Tužitelj smatra da invalidnost postoji od dana podnošenja zahtjeva. Drugostupanjsko tijelo vještačenja se nije izjasnilo o danu nastupa invalidnosti, pa je tuženik na raspravi, pozivom na dokumentaciju citiranu u odgovoru na tužbu, naveo da se kao datum nastupa invalidnosti može utvrditi 18. siječnja 2016. godine. U tijeku spora tuženik nije tvrdio da tužitelj ne ispunjava neku od drugih pretpostavki propisanih / ugovorenih za priznavanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora, a nepostojanje drugih zapreka za priznavanje toga prava tužitelj je potvrdio i na drugom ročištu za raspravu.

13. Sudski vještak prof. dr. sc. H. L. (u svome raspravnom izlaganju) i Institut (u cjelini svoga izlaganja) suglasni su da je tužiteljeva invalidnost izražena u stupnju djelomičnoga gubitka radne sposobnosti, a ne potpunoga gubitka radne sposobnosti, te da njegova invalidnost nije u cijelosti prouzročena sudjelovanjem u ratu. Sudski vještak i ustanova vještačenja za te su zaključke iznijeli uvjerljive i logične razloge, sukladne posebnim propisima koji vrijede na ovom upravnom području, koji razlozi su strankama poznati. Tužitelj te razloge nije osnovano osporio.

14. Što se tiče dana nastupa invalidnosti, Sud se priklanja raspravnoj procjeni predstavnice Instituta, prema kojoj se tužiteljevo stanje može smatrati definitivnim, u smislu propisa o mirovinskom osiguranju, približno dvije godine nakon druge tužiteljeve operacije, obavljene u prosincu 2007. godine. Tužitelj, pritom, nije dokazao da je kod njega invalidnost nastupila ranije.

15. Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te je sam riješio stvar, priznavši tužitelju pravo na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora, na temelju djelomičnog gubitka radne sposobnosti (profesionalne nesposobnosti za rad) prouzročenog 80% ozljedom (ranjavanjem) zadobivenom sudjelovanjem u ratu u Bosni i Hercegovini i 20% bolešću izvan tog uzroka, počevši od 1. siječnja 2010. (članak 58. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS). U izvršenju ove presude prvostupanjskom tijelu preostaje donijeti razrađujuće rješenje, u skladu s točkama III. i IV. izreke presude, u roku određenom točkom V. presude, uz primjenu kontraindikacija koje je utvrdio Institut. Javnopravna su tijela u izvršenju presude dužna voditi računa o obveznosti izreke presude, ali i o vezanosti pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (članak 10. stavak 1. ZUS-a i članak 6. stavak 3. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 21/22, 16/23 i 36/24, odnosno članak 81. stavak 1. i 2. ZUS-a). Budući da je donesena reformacijska, a ne kasacijska presuda, tužbeni zahtjev je u preostalom dijelu bilo potrebno odbiti.

16. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

17. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS), te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u nastavku teksta: prijašnja Tarifa), odnosno Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23, u nastavku teksta: važeća Tarifa), u okviru troškovnika tužitelja podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tuženik u većem dijelu izgubio spor. U odnosu na radnje poduzete prije stupanja na snagu važeće Tarife (25. studenoga 2023.) Sud nije primijenio odredbu Tbr. 52. stavka 3. važeće Tarife, budući da Tarifa ne može imati povratno djelovanje (npr. presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. 71 Pž-2450/2023-2 od 30. kolovoza 2023.). Usto, pri ocjeni razmjera uspjeha tužitelja u sporu, u svjetlu članka 79. stavka 4. ZUS-a, Sud utvrđuje sljedeće. Pri pokretanju spora, sporna su bila tri ključna pitanja, svako od kojih sudjeluje s trećinom udjela pri utvrđivanju razmjera uspjeha tužitelja u sporu: (1) je li tužiteljeva invalidnost prouzročena sudjelovanjem u ratu, u kojem pogledu je tužitelj uspio s 80% svojeg traženja (tj. 27% ukupnog uspjeha u sporu); (2) u kojem stupnju je izražena tužiteljeva invalidnost, gdje je tužitelj uspio s 50% svojeg traženja (tj. 17% ukupnog uspjeha u sporu); (3) od kada je, u razdoblju od podnošenja zahtjeva do utvrđenja tuženika, kod tužitelja nastupila invalidnost, u čemu je tužitelj uspio s 57% (tj. 19% ukupnog uspjeha u sporu). Sud stoga, u odnosu na opravdane troškove spora, tužitelju priznaje 63% iznosa naknade troškova koja bi mu pripadala u slučaju potpunog uspjeha u sporu. Kao radnje u odnosu na koje tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznati su sastav tužbe (497,71 eura), pristup ročištu od 8. studenoga 2023. (497,71 eura) i pristup ročištu od 15. svibnja 2024. (1.000,00 eura), dakle sveukupno 1.995,42 eura, što uvećano za PDV iznosi 2.494,28. Tome je potrebno pridodati uplaćene predujmove za sudska vještačenja, u ukupnom iznosu od 951,82 eura, pa sveukupni troškovi spora iznose 3.446,10 eura. Razmjerno uspjehu tužitelja u sporu, 63% ukupnih troškova iznosi 2.171,04 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (članak 80. stavak 1. ZUS- a). Nije priznat trošak sastava ostalih tužiteljevih podnesaka, budući da je njihov sadržaj mogao biti iznesen na raspravi, za koju radnju je tužitelju dosuđena naknada troškova, dok je zahtjev tužitelja za izuzeće sudskog vještaka prof. dr. sc. H. L. odbijen. K tomu, u odnosu na tužitelja nije nastupila pristojbena obveza, a općenito je bespredmetno u troškovnik tužitelja u upravnome sporu ugrađivati i sudske pristojbe, zbog posebnosti uređenja pristojbenog režima u ovome sudskom postupku. Stoga je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora.

U Rijeci 23. svibnja 2024.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.