Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1256/2022-

U I M E R E PU B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. P. iz D. R., OIB: ..., zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu H. K. i D. K. iz K., protiv tuženika H. T. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu Vukić & Partneri iz Rijeke, Nikole Tesle 9/V-VI, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu pod posl.br. P-59/2019 od 13. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu pod posl.br. P-59/2019 od 13. srpnja 2022.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom radi naknade troškova žalbenog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev pa je tuženik obvezan tužitelju na ime naknade za položenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu isplatiti iznos od 16.070,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od 20. rujna 2016. pa do isplate i parničnim troškom od 15.583,90 kn sa zateznom kamatom.

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije a podredno ukine i vrati na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu u kojoj predlaže presudu potvrditi budući je utemeljena na zakonu i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi isplate naknade na ime položene elektroničke komunikacijske infrastrukture i to za razdoblje 2011., 2012., 2013. i 2014.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio slijedeće:

- tužitelj je vlasnik nekretnina upisanih u k.o. B. na kojima je tuženik počevši od 1988. položio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu u dužini od 402,32 m,

- prednja činjenica nije sporna, kao što nije sporno da tužitelju nije plaćena naknada po osnovi korištenja nekretnina u njegovu vlasništvu za postavljenu komunikacijsku infrastrukturu,

- po prvi puta tuženik plaća naknadu po toj osnovi tijekom 2016., dok odbija platiti naknadu za prethodno razdoblje uz obrazloženje da njegova obveza ne postoji odnosno da je uspostavljena izdavanjem Potvrde Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (HAKOM) od 20. rujna 2016.,

- iz podataka u spisu razvidno je kako se tužitelj obraća tuženiku radi jednokratne isplate za prethodno razdoblje do početka 2014. te radi isplate budućih godišnjih naknada počevši od 2014. nadalje na što mu tuženik odgovara protuprijedlogom od 13. veljače 2014. u kojem priznaje obvezu radi isplate dospjelih naknada i obvezu radi isplate buduće godišnje naknade,

- nije sporno da se stranke nisu uspjele dogovoriti oko visine dospjelih i budućih naknada pa u tom pravcu tužitelj upućuje tuženiku 10. veljače 2015. svoj protuprijedlog koji nije prihvaćen i potom ustaje ovom tužbom,

- iz iskaza tužitelja i isprava u spisu predmeta utvrđeno je kako je tužitelj 23. prosinca 2013. u smislu odredbe čl. 28. st. 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" br. 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14; dalje ZEK) podnio HAKOM-u zahtjev u kojem traži utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na njegovim nekretninama, kao i utvrđivanje visine naknade za pravo puta,

- HAKOM izdaje Potvrdu o pravu puta broj 8179 od 1. srpnja 2016. no u dopisu koji prileži na listu 23 spisa obavještava tužitelja kako je ista potvrda poništena zbog neispravnih podataka dostavljenih od strane tuženika zbog čega se izdaje nova Potvrda o pravu puta broj 8201 od 20. rujna 2016. u kojoj je utvrđena ukupna dužina trase komunikacijske infrastrukture od 402,35 m2 i visina godišnje naknade od 4.017,65 kn,

- iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina koji je izrađen nakon izvršenog očevida na licu mjesta, proizlazi kako bi godišnja naknada za razdoblje od 2011. do 2014. iznosila 4.023,50 kn odnosno ukupno 16.094,00 kn,

- tužitelj je zahtjev za razdoblje četiri godine postavio sukladno Potvrdi HAKOM-a.

7. Razmatrajući suprostavljena pravna mišljenja stranaka pripada li tužitelju pravo potraživati isplatu predmetne naknade sud je prvog stupnja ocijenio kako mu to pravo pripada, no ne osnovom odredbe čl. 4. st. 3. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" br. 152/11 i 151/14) budući iz te odredbe slijedi da se obveza plaćanja računa tek od dana izdavanja Potvrde o pravu na put. Stoga sud smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu dospjelih naknada prema Zakonu o elektroničkim komunikacijama i podzakonskom aktu tj. citiranom Pravilniku s obzirom da mu je Potvrda o pravu na put izdana tek 2016.

8. S druge strane smatra da je tužiteljev zahtjev zasnovan na općem propisu odnosno Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) i temelji se na odredbi čl. 1111. ZOO-a. Korist stečena bez osnove ogleda se u visini novčane naknade koju je tuženik trebao platiti tužitelju na ime korištenja njegovih nekretnina pa kako nije, po stajalištu je suda stekao imovinu koja pripada tužitelju. Zakonske zatezne kamate suđene su sukladno postavljenom zahtjevu od 20. rujna 2016. odnosno izdavanja Potvrde HAKOM-a iako je sud stajališta da bi tužitelju kamata pripadala i prije toga datuma tj. od dana tuženikova zakašnjenja u ispunjenju obveza.

9. Tijekom postupka je bilo sporno, a i ostalo je i u ovoj žalbenoj fazi, pravno pitanje ima li tužitelj pravo zahtijevati od tuženika isplatu predmetnih naknada za razdoblje koje je prethodilo izdavanju Potvrde HAKOM-a od 20. rujna 2016. i primjenom kojeg mjerodavnog propisa.

10. Tužitelj smatra da mu pravo na isplatu pripada i po općim pravilima stjecanja bez osnove i po odredbi čl. 28. st. 4. ZEK-a budući se tuženik koristi nekretninom u njegovu vlasništvu od 1988. i nije plaćao naknadu do 2016.

11. Tuženik je pak početkom vođenja ovog postupka priznao svoju obvezu na isplatu izjavljujući da osnova potraživanja nije sporna već isključivo visina (ročište od 22. rujna 2016.). U daljnjoj fazi postupka tuženik je osporio osnovu zahtjeva uz tvrdnju da se ne koristi tužiteljevom nekretninom bez osnove, naprotiv tuženik je osnovom zakona, točnije odredbe čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK-a stekao pravo puta kao specifično subjektivno, sui generis pravo koje se razlikuje od prava služnosti budući odredba čl. 185. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) to isključuje. Kao stjecatelj prava puta na temelju zakona tuženik ima valjanu pravnu osnovu korištenja nekretnine tužitelja pa odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove nisu primjenjive. Pri tom se poziva na sudsku praksu odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-2/17 i posl.br. P-16/18 te presudu VTS-a pod brojem Pž-420/18 i Pž-4725/18. Tvrdi kako nije dužan isplatiti naknadu niti prema odredbama ZEK-a neovisno od toga što je stekao pravo puta na temelju zakona jer obveza plaćanja naknade nastaje odnosno uspostavlja se tek trenutkom podnošenja zahtjeva radi izdavanja Potvrde o pravu puta i odlučivanjem o utvrđivanju naknade za isto. Ukratko smatra kako Potvrda o pravu puta ima deklaratorni učinak u statusnom smislu odnosno u pogledu stjecanja prava, ali konstitutivan učinak u odnosu na obvezu plaćanja naknade. Kako obveza plaćanja naknade dospijeva tek osnovom Potvrde HAKOM-a a koja je donesena u rujnu 2016. tuženikova obveza na plaćanje naknade za prethodno razdoblje ne postoji.

12. Navedene tvrdnje ponavljaju se u izjavljenoj žalbi uz dodatak kako pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama čime da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

13. Presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni kao i sa stanjem spisa pa ju je kao takvu moguće ispitati. Na taj način nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kao ni jedna druga na koju ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

14. Jednako tako činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno za donošenje ocjene o pravnoj osnovi tražbine koja u konkretnoj osnovi dolazi u primjenu.

15. Za razmatranje o osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavne su odredbe ZEK-a, ZV-a, ZOO-a, kao i podzakonskog propisa odnosno Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta/11.

16. Odredbom čl. 2. st. 1. t. 4. ZEK-a propisano je kako djelatnost elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga podrazumijeva postavljanje, upravljanje i davanje na korištenje elektroničkih komunikacijskih mreža i elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme te pružanje elektroničkih i komunikacijskih usluga.

17. U istom čl. 2. st. 1. t. 8. ZEK-a propisano je kako elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema podrazumijeva pripadajuću infrastrukturu i opremu povezanu s elektroničkom komunikacijskom mrežom ili uslugom koja omogućuje ili podržava pružanje usluga putem te mreže, što osobito obuhvaća kabelsku kanalizaciju, antenske stupove, zgrade i druge pripadajuće građevine i opremu te sustave uvjetovanog pristupa i elektroničke programske vodiče.

18. Odredbom čl. 2. st. 1. t. 7. ZEK-a propisano je da pravo puta predstavlja pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura.

19. Nacionalno regulatorno tijelo – HAKOM je samostalna, neovisna i neprofitabilna pravna osoba s javnim ovlastima (čl. 7. ZEK) čija je nadležnost propisana čl. 12. istog Zakona. U st. 1. čl. 12., između ostalih nadležnosti, pod točkom 6. propisano je utvrđivanje obveza infrastrukturnim operatorima i rješavanje sporova u vezi s ostvarivanjem prava puta i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme.

20. Prema odredbi čl. 3. ZEK-a elektronička komunikacijska infrastruktura te obavljanje djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, gradnja, održavanje, razvoj i korištenje elektroničkih komunikacijskih mreža i infrastrukture te upravljanje i uporaba radiofrekvencijskog spektra i adresnog i brojevnog prostora kao prirodno ograničenih općih dobara od interesa su za Republiku Hrvatsku.

21. Kako se radi o djelatnosti i infrastrukturi koja je od interesa za Republiku Hrvatsku odredbom su čl. 27. ZEK-a predviđene obveze Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne samouprave na nekretninama u njihovu vlasništvu odnosno na općem dobru osigurati operatorima gradnju, održavanje, razvoj i korištenje komunikacijske infrastrukture, a što su dužni i vlasnici nekretnina (st. 4.). Za slučaj izostanka odobrenja vlasnika nekretnine isto zamjenjuje suglasnost HAKOM-a.

22. Međutim, kako se ovdje ne radi o situaciji novogradnje već o postojećoj komunikacijskoj infrastrukturi prema čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK-a smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona ako se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom bez sudskog spora s vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena infrastruktura u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

23. Iz citiranih odredbi slijedi kako gradnja, razvoj i održavanje elektroničke komunikacijske infrastrukture predstavljaju dobra i djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku zbog čega su svi subjekti i nositelji stvarnih prava dužni trpjeti ograničenja prava vlasništva za korist sveopće zajednice, pa je utoliko i u tu svrhu, a imajući u vidu specifičnost pravnog odnosa stranaka, postupak radi ostvarivanja prava puta na tuđoj nekretnini pojednostavljen u odnosu na postupak koji se provodi sukladno propisima o izvlaštenju. Jednako tako, odredbama ZEK-a zatečeno je stanje regulirano na način da se operatoru temeljem zakona priznaje pravo puta na nekretninama na kojima je izgrađena infrastruktura ako u razdoblju od najmanje tri godine nije bilo sudskog spora s vlasnikom. Utoliko je žalitelj u pravu kada tvrdi da je osnovom odredbe čl. 28. st. 1. ZEK-a odnosno ex lege stekao pravo puta na tužiteljevoj nekretnini i da to pravo prema odredbi čl. 185. ZV-a ne predstavlja služnost već sui generis pravo ustanovljeno posebnim propisom (ZEK). Stoga kako tuženik kao zakoniti nositelj prava puta koristi tužiteljevu nekretninu to čini s pravnom osnovom, a ne bez iste kako je to ocijenio sud prvog stupnja zbog čega ne bi mogle doći u primjenu odredbe ZOO-a koje uređuju institut stjecanja bez osnove.

24. Sada se postavlja pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu za korištenje nekretnina temeljem odredbi ZEK-a i podzakonskog propisa odnosno Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta.

25. Sud prvog stupnja jednako kao i tuženik smatra da nema budući obveza plaćanja naknade za pravo puta dospijeva tek izdavanjem potvrde HAKOM-a što je u konkretnom slučaju bilo 2016., pa da citirani propisi ne mogu biti osnova za obvezivanje tuženika.

26. Sa tim se stajalištem ovo žalbeno vijeće ne slaže.

27. Odredbom čl. 26. ZEK-a propisana su ograničenja za vlasnika nekretnine na kojoj je ustanovljeno pravo puta pa tako u zoni elektroničke komunikacijske infrastrukture ne smije izvoditi radove niti graditi nove građevine koje bi mogle oštetiti ili ometati rad te infrastrukture ili opreme.

28. Odredba čl. 28. ZEK-a koja regulira stjecanje prava puta na temelju zakona te očito s intencijom da se ograničenja vlasnika nekretnina propisana u čl. 26. ZEK-a nadoknade vlasniku nekretnine u pravičnoj visini u st. 4. čl. 28. ZEK-a, propisuje kako je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, dok je ovaj zauzvrat obvezan omogućiti ostvarivanje prava puta.

29. Iz odredbi Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta za slučaj da se stranke nisu pravnim poslom sporazumjele o pravu puta i visini naknade slijedi, točnije čl. 3. je propisano kako zahtjev za izdavanje Potvrde o pravu puta pripada infrastrukturnom operatoru, dok nije predviđeno isto pravo i za vlasnika nekretnine, već je to tek učinjeno izmjenama i dopunama Pravilnika iz 2014. ("Narodne novine" br. 151/2014). No protivno tome ZEK je u citiranom čl. 28. st. 6. još od 2011. propisivao pravo upravitelja općeg dobra odnosno vlasnika nekretnine da od Agencije traži utvrđivanje infrastrukturnog operatora i pravo na utvrđivanje visine naknade za pravo puta.

30. I konačno odredba na koju se poziva tuženik i sudska praksa koju ulaže u spis predmeta i citira je u žalbi zasniva se na odredbi čl. 29. st. 1. ZEK-a i njome je propisano da se za pravo puta plaća naknada na temelju izdane Potvrde o pravu puta a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se Pravilnikom kojeg donosi Vijeće regulatorne agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija. Citiranim Pravilnikom propisan je postupak izdavanja Potvrde, izračun i visina naknade, način plaćanja naknade te oblik i sadržaj obrasca Potvrde o pravu puta (čl. 1.).

31. Na temelju citiranih odredbi ZEK-a ovaj sud daje za pravo tuženiku kada tvrdi da je pravo puta stekao ex lege, ali se ne slaže sa stajalištem da bi Potvrda HAKOM-a imala konstitutivan učinak i da bi se tek izdavanjem iste odnosno u rokovima propisanim podzakonskim aktom uspostavila obveza operatora radi plaćanja naknade za korištenje tuđe nekretnine.

32. Naprotiv i imajući u vidu da se u korist infrastrukturnog operatora zakonom uspostavilo pravo puta te imajući u vidu odredbu čl. 28. st. 4. ZEK-a koja propisuje obvezu plaćanja naknade, te odredbu čl. 12 st. 1. t. 6. ZEK-a kojom je propisano da Agencija utvrđuje obveze infrastrukturnih operatora i konačno sadržaj odredbe čl. 28. st. 6. ZEK-a koja predviđa pravo vlasnika nekretnine na podnošenje zahtjeva radi utvrđivanja obveze infrastrukturnog operatora, za zaključiti je da ZEK korištenjem termina "utvrđuje se" obvezu operatora uspostavlja kao zakonsku pa time Potvrda agencije ne predstavlja odluku s konstitutivnim učinkom. ZEK propisuje obvezu operatora na plaćanje naknade, te nadležnost regulatornog tijela na utvrđivanje naknade iz čega po stajalištu ovog suda proizlazi kako se radi o obvezi tuženika koja je ustanovljena samim zakonom na jednak način kao što je ustanovljeno i pravo puta.

33. Tužitelj kao vlasnik nekretnine na kojoj je zakonom ustanovljeno pravo puta dužan je suzdržati se od radnji i zahvata koje bi mogle utjecati na ispravnost komunikacijske insfrastrukture, te je u svrhu općeg interesa kao vlasnik nekretnine dužan pristati na pravičnu naknadu kao razmjer između njegovih prava i prava operatora, kao i javnog interesa. Dakle, radi se o naknadi koja je svojom visinom niža od one koja se određuje u postupku potpunog ili nepotpunog izvlaštenja i predstavlja tržišnu vrijednost nekretnine koja je vlasniku oduzeta ili mu je pak ograničeno stvarno pravo. Upravo je iz tih razloga po mišljenju ovog suda zakonodavac obvezu na plaćanje naknade predvidio kao zakonsku i koja nastaje samom činjenicom osnivanja prava puta te dospijeva jednom godišnje kako je to predviđeno čl. 29. st. 2. ZEK-a. Angažman regulatorne Agencije treba promatrati u smislu rješavanja sporova i utvrđivanja visine naknade propisane podzakonskim propisom, pri čemu Potvrda o pravu puta ne predstavlja odluku upravnog tijela odnosno tijela s javnim ovlastima i time nije upravnim aktom pa i iz tih razloga ne može imati konstitutivne učinke. Stajalište je ovog suda kako čl. 29. st. 1. ZEK-a ne daje činjenici izdavanja Potvrde o pravu puta značaj dospijeća obveze, već da se intencija te odredbe a imajući u vidu cjelokupni sadržaj zakonskog propisa ima promatrati kao provedbena u smislu utvrđivanja visine naknade u slučaju spora između suprostavljenih stranaka.

34. Drugim riječima pravo puta osniva se na temelju zakona, ovlaštenik prava puta ima zakonsku obvezu plaćanja naknade za korištenje prava puta (slično bi bilo kao sa zajedničkom pričuvom) pa kako prema citiranim propisima Agencija utvrđuje naknadu u godini u kojoj je izdala Potvrdu, to ne može odreći pravo vlasniku nekretnine da na temelju odredbe čl. 28. st. 4. zatraži isplatu utuživih naknada za prethodno razdoblje.

35. Naravno da bi stranke sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebale ispunjavati svoje obveze i da unatoč tome pravo vjerovnika zahtijevati ispunjenje obveze može utrnuti zbog njegove pasivnosti, međutim u trenutku kada vjerovnik dužniku postavi zahtjev radi ispunjenja, dužnik se ne može osnovano osloboditi obveze.

36. Tužitelj je takav zahtjev postavio na dva načina, prvo i neposredno samom tuženiku tijekom 2013,. o čemu svjedoče isprave u spisu i iz čijeg sadržaja proizlazi da je tuženik priznao svoju obvezu odnosno dug i za prethodno razdoblje. U drugom navratu to je učinio sukladno ZEK-u postavljajući zahtjev regulatornoj agenciji tijekom 2013. radi izdavanja Potvrde o pravu puta.

37. Time ima pravo osnovom odredbe čl. 28. st. 4. ZEK-a na isplatu naknade po osnovi korištenja njegovih nekretnina u utuženom razdoblju koja prema odredbi čl. 29. st.2. ZEK-a dospijeva godišnje. Naravno ukoliko se stranke ne sporazume o drugačijem načinu isplate, a ovdje nisu. Drugačija odluka, po stajalištu bi ovog suda, odricala tužitelju pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Jer u situaciji kada je tužitelj dužan trpjeti teret i ograničenje svojeg prava vlasništva, nije istovremeno dužan i unatoč tome što je teret uspostavljen u javnom interesu, to činiti besplatno odnosno bez isplate novčanog ekvivalenta po osnovi ograničenja njegovih prava, a kako mu je uostalom i zajamčeno odredbama ZEK-a.

38. Kako je tužbeni zahtjev postavljen u visini određenoj u Potvrdi o pravu puta iz 2016., a koja je visina niža od one utvrđene nalazom sudskog vještaka, valjalo mu je tu naknadu priznati kao što je to pravilno učinio i prvostupanjski sud. Zajedno sa zakonskom zateznom kamatom budući je obveza u smislu čl. 28. st. 4. ZEK-a i čl. 29. ZOO-a dospjela do 20. rujna 2016. od kojeg je dana tužbom zatražena i presudom dosuđena.

39. Zakonita je i odluka o troškovima postupka budući je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a niti se u žalbi iznosi konkretnih prigovora o takvoj odluci.

40. Stoga je ovaj sud u odnosu na glavnu stvar odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odlučiti o tužbenom zahtjevu na isti način. Potvrđena je i odluka o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a.

41. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak budući nije uspio u žalbenom postupku, dok tužitelj nije isticao zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Rijeci 23. svibanj 2024.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.