Poslovni broj: Usž-482/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš članica vijeća te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P.-T. d.o.o., O., zastupanog po opunomoćeniku S. V., odvjetniku u O., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., adi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 7 UsI-62/2023-9 od 3. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 7 UsI-62/2023-9 od 3. studenog 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/22-01/41, urbroj: 513-04-22-2 od 10. studenog 2022. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O., klasa: UP/I-471-02/21-01/215, urbroj: 513-07-14- 0202/004-21-1 od 8. prosinca 2021. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev.

2. Rješenjem tuženika od 10. studenog 2022. odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 8. prosinca 2021., kojim je tužitelju u točki I. izreke utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. (na poreznu osnovicu u iznosu od 105.421,73 kn, po poreznoj stopi od 25%, utvrđeno je porezna obveza u iznosu od 26.355,45 kn). U prvostupanjskom rješenju se dalje utvrđuju uvjeti i način uplate utvrđene porezne obveze, nalaže se tužitelju da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na utvrđenu obvezu, kao i da će se rješenje izvršiti u roku od osam dana od njegove konačnosti, a i određuje da će se, ako tužitelj ne izvrši uplate utvrđenih iznosa u određenom roku, naplata provesti ovrhom (točke II., III., IV. i V.).

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tužitelj pobliže navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, a ukazuje na niz procesnih povreda te pogrešnu primjenu mjerodavnih odredbi propisa, a što je smatra dovelo do donošenja nezakonite odluke. Dalje u žalbi tužitelj navodi da nije vlasnik vozila oznake 8703 N1, već vozila oznake 8704, a da je odbitak pretporeza knjižio s obzirom da se radi o vozilima koja koristi kao sredstvo rada. S time u vezi ističe da je predmet spora bilo pitanje prava na odbitak pretporeza u 100% iznosu za vozila carinske nomenklature 8704, a koja nisu predmet oporezivanja sukladno propisu koji regulira poseban porez na motorna vozila, a smatra pogrešnim zaključak tuženika da nije imao pravo obračunati pretporez u 100% iznosu za teretna vozila koja koristi za obavljanje registrirane djelatnosti.

Tužitelj u žalbi dodaje da se u predmetnom slučaju radi o vozilima carinske nomenklature 8704 koje nisu predmet oporezivanja sukladno posebnom porezu na motorna vozila, a slijedno tome da je pogrešan i zaključak javnopravnih tijela da nije imao pravo obračunati pretporez u 100% iznosu za teretna vozila kojima obavlja registriranu djelatnost, a prigovore u tom pravcu da prvostupanjski sud posebno ne razmatra, zbog čega se odluka o neosnovanosti tužbenih razloga ne može ispitati. Tužitelj u tim razlozima nalazi bitnu povredu pravila sudskog postupka. Dodaje i druge razloge koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, koje u žalbi iscrpno obrazlaže. Tužitelj u žalbi dodaje da je uslijed pogrešnih zaključaka došlo do pogrešne primjene mjerodavnih odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost, uključujući i članak 61., a smatra nužnim s time u vezi pravilno primijeniti odredbu članka 5. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila, a s te zakonske osnove "motorna vozila" na vozila različite nomenklature, ovisno o vrsti vozila (N1 kategoriju 8703, 8704 ili 8705), jer je ta okolnost odlučna za obračun posebnog poreza. S time u vezi tužitelj ukazuje na primjenu odredbe članka 61. stavaka 2. i 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i pravu na odbitak pretporeza, unutar kategorije 8703 – osobnih vozila s time da u odnosu na sva ostala vozila, uključujući i vozila iz kategorije 8704, koja predstavljaju sredstvo rada, sve troškove nabavke i održavanja snosi vlasnik vozila i ima pravo koristiti pretporez od 100%, isto kao i u slučaju kupnje informatičkog uređaja za potrebe poslovanja ureda, sredstava za čišćenje i slično. Tužitelj smatra da niti javnopravna tijela, a niti prvostupanjski sud ne rade distinkciju između vozila kao sredstva rada i osobnih vozila, a u odnosu na koja sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost postoji ograničenje prava na korištenje pretporeza, a da osobna vozila iz kategorije 8703 N1 su vozila koja mogu biti isključivo namijenjena za prijevoz osoba, i u tom slučaju nose samostalnu oznaku 8703, ali i (tvornički) modificirana za prijevoz tereta, u kojem slučaju nose oznaku 8703 N1. Tužitelj u prilog takvom primjeru navodi kombi istog proizvođača koji ukoliko ima 6 putničkih mjesta ima oznaku 8703 i oporeziv je posebnim porezom, a ukoliko nema navedena putnička mjesta, već tovarni prostor i udovoljava ostalim tehničkim karakteristikama (npr. međuosovinski razmak, dopuštena tonaža i u tom slučaju ne postoji osnova za obračun posebnog poreza na motorna vozila). S time u vezi tužitelj ističe koji su razlozi navedene distinkcije, zaključivši da je u konkretnom slučaju vozilo namijenjeno za prijevoz tereta (8704) i iz te kategorije ne može prijeći u kategoriju 8703, zbog čega nije oporezivo posebnim porezom, a koje je pitanje od značaja kod razmatranja dopuštene visine stope odbitka pretporeza.

Konačno, tužitelj u žalbi tumači primjenu relevantnih odredbi mjerodavnog poreznog propisa, konkretno primjenu članka 61. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, koji propisuje pravo na odbitak pretporeza u visini od 50%, a stavak 3. tog članka Zakona propisuje iznimku od pravila i priznaje pravo na 100% odbitak poreza na dodanu vrijednost kod osobnih vozila, dok sukladno odredbama članka 58. i 60. tog Zakona vlasnik ima pravo na odbitak pretporeza u visini od 100%, ako je riječ o vozilu kao sredstvu rada, a koje je upravo vozilo tužitelja oznake 8704 – vozilo za prijevoz tereta.

Zaključno, tužitelj smatra da je posljedica pogrešne primjene materijalnog prava da niti jedan kamion (oznaka 8701), željeznička kompozicija ili bilo koje drugo teretno vozilo ne bi imalo pravo na 100% odbitak pretporeza, već bi sukladno iznesenim stajalištima prvostupanjskog suda bilo izjednačeno sa osobnim vozilom direktora trgovačkog društva, a što ukazuje na pogrešno tumačenje mjerodavnih odredbi, a dodaje i da osobno ne može utjecati na oznaku (klasifikaciju) vozila. Stoga smatra da nisu jasni navodi iz obrazloženja pobijane presude da je sukladno pravilima o teretu dokazivanja bio dužan dostaviti dokaz da je predmetno vozilo označeno kao 8703 N1, a što ukazuje na propuste u obrazloženju prvostupanjske presude. Tužitelj dodaje da je u prilog zaključaka vezano uz primjenu propisanog izuzetka i odlučivanja o navedenom pravnom pitanju tijekom postupka dostavio mišljenje RRIF-a, Porezne uprave i nalaz i mišljenje vještaka, koji potvrđuju pravo na odbitak pretporeza u 100% iznosu u konkretnom slučaju. Dodaje i da navedena mišljenja prvostupanjski sud nije ocijenio relevantnim, jer tužitelj nije dostavio dokaz da su predmetna vozila razvrstana u 8703 N1.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavana rješenja uz dosudu troška prema specifikaciji navedenoj u žalbi, uvažavajući pri tome da tuženik o zahtjevu za naknadu troškova žalbe u upravnom postupku nije odlučio.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, kao i postupka koji joj je prethodio, a ocjenjujući u granicama žalbenih razloga, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelju prvostupanjskim rješenjem utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., s osnove porezne osnovice utvrđene u iznosu od 105.421,73 kn (po stopi od 25%), te je utvrđena porezna obveza u iznosu 26.355,45 kn (točka I. izreke). U točki II. izreke tog rješenja se nalaže tužitelju da utvrđeni iznos porezne obveze uplati na navedeni račun Državnog proračuna Republike Hrvatske. U točki III. izreke se nalaže tužitelju da nakon izvršenih uplata provedena odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na utvrđenu obvezu. Prema točki IV. izreke tog rješenja tužitelj je dužan rješenje izvršiti u roku od osam dana od njegove konačnosti. U točki V. izreke se određuje da će se, ako tužitelj ne izvrši uplate na koje je obvezan u određenom roku, naplata izvršiti ovrhom.

8. Spisu predmeta prileži zapisnik o provedenom nadzoru kod tužitelja iz kojeg proizlazi da su tužitelju isporučena vozila C. J. N. …, godina proizvodnje 2019., broj šasije: … i R. M. broj šasije: …, koja je tužitelj knjižio na kontu 03203 – osnovna sredstva. Navedena vozila su tužitelju isporučena na temelju ulaznih računa izdanih od I. L. d.o.o. O., a u odnosu na navedena vozila je tužitelj iskazao pretporez u ukupnom iznosu od 26.030,28 kn (100%), kao i pretporez za usluge popravaka i redovno servisiranje navedenih vozila u ukupnom iznosu od 15.480,61 kn. Također je na temelju provedenog nadzora utvrđeno da je vozilo C. J. N. … 14. lipnja 2021. prodano kupcu P. L. d.o.o. B., Bosna i Hercegovina, na temelju izlaznog računa 2/1/2021, bez PDV-a, a odjavljeno je 1. lipnja 2021., što proizlazi iz prometne vozile br. ... utvrđeno je da je i vozilo R. M. prodano 14. lipnja 2021. kupcu H. P. d.o.o. O. na temelju izlaznog računa broj: 2/1/2021 te je odjavljeno 1. lipnja 2021. (prometna dozvola br.: …). Iz zapisnika o provedenom nadzoru proizlazi i da tužitelj nije dostavio dokaz da se u odnosu na predmetna vozila ne može primijeniti ograničenje propisano u članku 61. stavku 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 148/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19. – dalje: ZPDV).

9. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da tužitelj u odnosu na predmetna vozila nije primijenio iznimku od pravila propisanu u članku 61. stavku 3. ZPDV-a, odnosno odbio je pretporez u 100% iznosu, a poreznom tijelu nije dostavio dokaz da se radi o motornim vozilima kategorije N1 koja su razvrstana u tarifnu oznaku 8703 Carinske tarife, odnosno da nisu predmet oporezivanja prema posebnom propisu o porezu na motorna vozila. Stoga je prvostupanjski sud potvrdio pravilnim stajališta tuženika s osnove kojih je zaključio da tužitelj nije dokazao da se na njega u konkretnom slučaju ne primjenjuje ograničenje propisano u članku 61. stavku 2. ZPDV-a, u smislu odredbe članka 69. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ). Pri tome se prvostupanjski sud poziva i na članak 88. stavak 2. OPZ-a, koji propisuje da u poreznom postupku teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez snosi porezni obveznik. 10. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet propisan u članku 61. stavku 2. ZPDV-a, s obzirom da tužitelj nije dokazao da su navedena vozila koja je nabavio u 2020. razvrstana u tarifnu oznaku 8703 Carinske tarife i nisu predmet oporezivanja prema posebnom propisu o posebnom porezu na motorna vozila. Stoga nije bilo ni osnove da tužitelj u odnosu na navedena vozila iskaže pretporez u iznosu od 26.030,28 kn (100%), a zbog čega mu je utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. u pobliže naznačenom iznosu.

11. U osvrtu na žalbene navode valja reći da je prema ocjeni ovog Suda neosnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, jer je prvostupanjski upravni sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a, a u obrazloženju presude je dao jasne, dostatne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, odnosno postupio je u skladu s pravilima propisanim u odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a. Također valja reći da prvostupanjski sud tijekom upravnog spora nije počinio bilo kakve propuste koji bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a utjecali na donošenje pravilne i zakonite odluke.

12. Prema ocjeni ovog Suda obrazloženje pobijane presude sadrži valjane i relevantne razloge, jer su navedeni pravilnim razlozi zbog kojih je sud tuženikovo rješenje ocijenio zakonitim, a odluku je donio na temelju pravilno utvrđenih činjenica i uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude pravilno zaključio i da dokumentacija koju je tužitelj priložio uz tužbu (mišljenje RRIF-a, Porezne uprave i stalnog sudskog vještaka) nije od značaja za donošenje drukčije odluke u predmetnoj stvari, jer ne dokazuje da su predmetna vozila za koja je tužitelj obračunao odbitak pretporeza motorna vozila kategorije N1 razvrstana u tarifnu oznaku 8703 Carinske tarife. Stoga je, prvostupanjski sud, ocijenivši da tužbeni razlozi nisu osnovani, a niti relevantni za ocjenu zakonitosti tuženikovog rješenja, tužbeni zahtjev odbio pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a, uz razložne i argumentirane razloge s kojima je ovaj Sud suglasan.

13. Ovaj Sud je utvrdio da tužitelj žalbenim razlozima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, tim više jer u bitnom ponavlja iste razloge koje je isticao i u tužbi te tijekom upravnog spora, a o kojima je prvostupanjski sud dao valjano i iscrpno obrazloženje.

14. Slijedom navedenog, a utvrdivši da žalbeni navodi nisu osnovani, a niti odlučni za ocjenu zakonitosti pobijane presude, ovaj Sud je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

15. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, jer je njegova žalba odbijena, valjalo je i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbiti kao neosnovanu na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu 23. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.