Poslovni broj: Usž-1143/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Lidije Rostaš, članica vijeća te više sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja R. D. iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 33 UsI-4376/2023-6 od 16. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 33 UsI-4376/2023-6 od 16. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-20/14-01/3455, ubroj: 513-04/18-2 od 28. veljače 2018. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tužitelj u bitnom iznosi kronologiju događaja te navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da pobijana presuda nije zakonita. Posebno napominje da je predlagao provođenje daljnjeg dokaznog postupka, odnosno da se provede vještačenje po vještaku građevinske struke, kao i očevid na licu mjesta, a dodaje da je kod tih dokaznih prijedloga ostao i u nastavku postupka. U prilog takvoj tvrdnji tužitelj dalje u žalbi dodaje da je podnesak dostavljen sudu preporučenom pošiljkom 10. rujna 2019., u kojem od suda traži produljenje roka za uplatu predujma radi provođenja dokaza, vještačenja po vještaku građevinske struke, a zbog navedenih razloga koje smatra opravdanima. Dakle, tužitelj ističe da je iz sadržaja navedenog podneska jasno da ostaje kod prijedloga za provođenje daljnjeg dokaznog postupka, a da za protivan zaključak suda nema uporišta u podacima spisa predmeta. Dodaje i da nema osnove, a niti su jasni razlozi zbog kojih sud inzistira i u ponovnom postupku da se prihvati nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka, tj. procjenitelja kojeg je imenovao tuženik, jer smatra da mu se takvim postupanjem suda uskraćuje da ostvari svoja na zakonu utemeljena prava i interese. Navedeno prije svega jer sud donosi pogrešan zaključak u vezi dokaznih prijedloga, a daje osvrt i na pitanje nastupa zastare na naplatu utvrđenih obveza, odnosno ističe da je nastupila zastara prava potraživanja tuženika. Tužitelj u žalbi daje osvrt na primjenu mjerodavnih zakonskih odredbi koje reguliraju pitanje zastare, a dodaje i da je obrazloženje pobijane presude manjkavo u vezi bitnih činjenica odlučnih za donošenje pravilne odluke, a zbog čega upire na bitnu povredu pravila sudskog postupka.

Dalje u žalbi tužitelj iznosi razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, relativna i apsolutna, a da sud pogrešno tumači i primjenjuje mjerodavne zakonske odredbe koje reguliraju to pitanje, a potom pogrešne zaključke primjenjuje na konkretan slučaj. Protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, tužitelj smatra da protekom propisanog šestogodišnjeg roka dolazi do nastupa zastare, bez obzira na prekide postupka, a sljedno tome da je apsolutna zastara u predmetnom slučaju nastupila 2019. Također u žalbi tužitelj daje osvrt i na tijek relativne zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. Smatra da su službene radnje poreznog tijela koje su usmjerene na utvrđivanje poreza, a kojima se prekida tijek zastare, odlučne samo u odnosu na tijek relativne zastare, a da je u konkretnom slučaju dana 30. rujna 2017. nastupila i relativna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze poreza na promet nekretnina, zbog razloga koje iscrpno navodi u žalbi.

Zaključno, tužitelj smatra da je sud tužbeni zahtjev trebao usvojiti, jer su tužbeni navodi osnovani, a shodno tome poništiti tuženikovo rješenje, a što je propustio učiniti, jer prethodno provedeni postupak nije pravilno proveden, tj. nisu brižljivo i savjesno ocjenjeni svi dokazi pojedinačno, kao niti u njihovoj ukupnosti. Dalje u žalbi tužitelj pobija i odluku o trošku, jer smatra da ne sadrži razloge o bitnim činjenicama, a zbog čega je nezakonita.

Predlaže da ovaj Sud usvoji tužbeni zahtjev i donese odluku o predmetnoj upravnoj stvari sukladno žalbenim navodima, a i dosudi pripadajući trošak ukupnog spora. Dakle, tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da poništi tuženikovo rješenje i naloži tuženiku da naknadi troškove upravnog spora, a u žalbi traži i naknadu troška žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu. Podredno, tužitelj u žalbi traži da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, ali drugom raspravnom sucu.

3. Tuženik, iako uredno pozvan da se očituje o žalbenim navodima, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio, u skladu s odredbom članka 73. stavka 1. ZUS-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija nisu osnovani.

6. Prije svega valja reći da, prema ocjeni ovoga Suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, jer je prvostupanjski upravni sud, protivno tužiteljevoj tvrdnji, pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a, a u obrazloženju presude je dao valjano, dostatno i relevantno obrazloženje u vezi prijedloga i prigovora stranaka, a na taj način je postupio u skladu s pravilima propisanim u odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je u ponovnom postupku sud u cijelosti postupio sukladno uputama danim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz-57/2021-6 od 12. travnja 2023.

Naime, navedenim rješenjem od 12. travnja 2023. Vrhovni sud je ukinuo presudu ovog Suda polovni broj: Usž-2409/20-2 od 25. veljače 2021., kojom je odbijena žalba tuženika izjavljena protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1147/18-16 od 29. studenoga 2019., potvrđujući time navedenu prvostupanjsku presudu. Navedenom presudom prvostupanjskog suda se poništava ranije rješenje tuženika od 28. veljače 2018. i prvostupanjsko rješenje od 27. svibnja 2014., utvrđujući da je od 30. rujna 2014., kada je relativna zastara ponovno počela teći, nakon prekida (posljednja radnja je bila sudjelovanje tužitelja dana 30. rujna 2014. u postupku procjene tržišne vrijednosti predmetne nekretnine, a u povodu žalbe je ovlašteni procjenitelj prvostupanjskog tijela sastavio očitovanje kojim ostaje kod procjene tržišne vrijednosti nekretnine utvrđene zapisnikom od 6. svibnja 2013.). Dalje se utvrđuje da je do donošenja tuženikovog rješenja dana 28. veljače 2018. (dostavljenog tužitelju po opunomoćeniku dana 23. ožujka 2018.) prošlo više od tri godine, a u tom razdoblju porezno tijelo nije poduzelo niti jednu radnju kojom bi relativna zastara bila prekinuta.

8. Sukladno stajalištima izraženim u upravnosudskoj praksi, u kojem pravcu upozorava Vrhovni sud u navedenom rješenju, pitanje zastare je razmotreno s osnove mjerodavnih odredbi Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. – dalje: OPZ/16), a ne s osnove ranije važećeg Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. – dalje: OPZ/08) po kojem je pokrenut postupak utvrđenja porezne obveze.

9. Dakle, u žalbenom stadiju postupka valjalo je, prije svega, ocijeniti je li u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, u kojem pravcu tužitelj izričito prigovara, tj. i u ponovnom postupku, tijekom žalbenog stadija tog postupka, s osnove primjene odredbi OPZ/16 je valjalo ocijeniti je li došlo do nastupa zastare.

10. U ranije provedenom postupku je prvostupanjski sud zauzeo pogrešno stajalište da u predmetnoj upravnoj stvari nema mjesta primjeni mjerodavnih odredbi OPZ/16 i sa tim u vezi propisanih zastarnih rokova, već je primijenivši odredbe ranije važećeg OPZ/08, zaključio da je tijekom žalbenog postupka nastupila relativna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze tužitelja (od donošenja prvostupanjskog do donošenja tuženikovog rješenja).

11. U ponovnom postupku je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da u konkretnom slučaju zastara prava na utvrđenje porezne obveze, poreza na promet nekretnina na dan stupanja na snagu OPZ/16 nije nastupila ni relativna, a ni apsolutna.

12. Prema odredbama članka 108. stavaka 1. i 2. OPZ/16, pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškove ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći posebnim poreznim zakonima.

13. Sukladno navedenom, a uvažavajući prijelaznu i završnu odredbu članka 197. stavka 2. OPZ/16, kao i sve podatke spisa predmeta odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u predmetnoj stvari, ovaj Sud prihvaća zaključke i stajališta koja je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju pobijane presude, a sljedno tome ocijenivši da u predmetnom slučaju do stupanja na snagu OPZ/16, tj. do 1. siječnja 2017. nije došlo do nastupa relativne, a ni apsolutne zastare, jer je porezna obveza počela teći 1. siječnja 2014. (ugovor o darovanju je sklopljen 25. ožujka 2013.). Pri tome se sud poziva i na članak 14. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", 69/97., 26/00., 127/00., 153/02. i 22/11.), a prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđena porezna obveza je doneseno 27. svibnja 2014. Sukladno odredbi članka 108. stavka 1. OPZ/16, šestogodišnji zastarni rok istekao bi 1. siječnja 2020., a tuženikovo rješenje je doneseno 28. veljače 2018., odnosno prije nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata.

14. U osvrtu na tužbene navode, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom članka 108. stavka 6. OPZ/16 ocijenio da je u konkretnoj upravnoj stvari zastarni rok prestao teći 20. travnja 2018. (danom podnošenja tužbe) sve do 25. veljače 2021. (do pravomoćnosti presude ovog Suda poslovni broj: Usž-2409/20 od 25.2.2021.), a ponovno je prestala teći 27. srpnja 2021. (zbog podnošenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude). Sukladno tome, a uvažavajući okolnost da tijekom razdoblja vođenja sudskog postupka, zastara ne teče, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije protekao propisani šestogodišnji rok zastare.

15. U osvrtu na žalbene navode ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude.

16. Naime, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio razloge navedene u osporenom rješenju, odnosno ocijenio da je porezno tijelo u predmetnom slučaju osporeno rješenje donijelo uz pravilnu primjenu mjerodavnih odredbi, a za iznesene zaključke u vezi utvrđene osnovice poreza na promet nekretnina u naznačenom iznosu, a i s te osnove utvrđene porezne obveze (po stopi od 5%) u iznosu od 2.948,40 kn je prvostupanjsko tijelo dalo valjano i dostatno obrazloženje sukladno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21.). Također valja reći da se tuženik pozivom na odredbu članka 120. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku, pravilno poziva na zaključke i razloge navedene u obrazloženju prvostupanjskog rješenja.

17. Vezano uz pravilnost procijenjene vrijednosti predmetne nekretnine, ovaj Sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda, jer je dao valjane, dostatne i relevantne razloge zbog kojih smatra da je vrijednost nekretnine procijenjena upravo u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina (članak 9. stavci 1., 5. i 6.). Također prvostupanjski sud ističe da je tužitelj predmetnu nekretninu, u istoj godini kada ju je stekao, prodao za značajno veći iznos od procijenjene vrijednosti, konkretno za iznos od 95.479,62 kn.

18. Ovaj Sud dodaje da porezno tijelo sukladno članku 9. stavku 5. Zakona o porezu na promet nekretnina, nije vezano iskazanom vrijednosti nekretnine u ugovoru o darovanju, koji je u konkretnom slučaju osnova stjecanja. Također valja reći da tužitelj vezano uz utvrđenu poreznu osnovicu (vrijednost predmetne nekretnine) nije predložio provođenje daljnjeg dokaznog postupka, odnosno provođenje dokaza koji bi eventualno osporili procijenjenu vrijednost predmetne nekretnine.

19. Naime, iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj na raspravnom ročištu održanom 9. siječnja 2024. izjavio da nema dokaznih prijedloga, već ustraje na prigovoru zastare, a sljedno tome je pravilan i zaključak suda da tužitelj nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost tuženikovog rješenja. Dakle, a s obzirom da tužitelj u ponovnom postupku nije imao dokazne prijedloge, a što je jasno istaknuo na raspravi održanoj 9. siječnja 2024., prvostupanjski sud je ocijenio da je pravilno utvrđena porezna osnovica, zbog čega nije došlo do povrede procesnih prava tužitelja na koja ukazuje u žalbi.

20. Vezano uz žalbene navode, dodaje se i da je u ranijem postupku sud utvrdio da tužitelj nije uplatio predujam za provođenje vještačenja sukladno zatraženom u rješenju suda poslovni broj: UsI-1147/18-10 od 22. srpnja 2019. Prijedlog tužitelja za dodatni rok za uplatu traženog predujma za provođenje građevinskog vještačenja je sud odbio, kao i prijedlog tužitelja da ga se sasluša na okolnost stvarnog stanja nekretnine, rješenjem od 22. studenoga 2019.

21. S obzirom na navedeno, a kako tužitelj u nastavku postupka nije ustrajao na navedenim dokaznim prijedlozima, odnosno na prijedlogu za provođenje daljnjeg dokaznog postupka, ovaj Sud u opisanom postupanju prvostupanjskog suda nije našao propuste koji bi doveli do povrede pravila sudskog postupka, tj. nije učinio propuste koji bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a, utjecali na donošenje pravilne i zakonite presude.

22. Kako tužitelj u žalbi u bitnom ustraje na istim razlozima koje je naveo i u tužbi, kao i tijekom upravnog spora, a u odnosu na koje je sud dao dostatno, valjano i argumentirano obrazloženje, tj. posebno je naveo razloge zbog kojih nije proveo daljnji dokazni postupak, kao i razloge zbog kojih je prihvatio utvrđenja i stajališta tuženika vezano uz procjenu porezne osnovice, odnosno visinu utvrđene porezne obveze u konkretnom slučaju, ovaj Sud, prihvaćajući istaknute razloge u pobijanoj presudi u cijelosti te nalazi da je time otklonjena svaka sumnja o arbitrarnosti prvostupanjske odluke.

23. Također valja reći i da odluka o trošku upravnog spora sadrži pravilne razloge zbog kojih je sud odbio zahtjev tužitelja, jer je ocijenivši da je tužitelj upravni spor izgubio, odluku donio pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a i zahtjev tužitelja pravilno odbio kao neosnovan.

24. Budući da je ovaj Sud, utvrdivši da žalbeni navodi nisu osnovani, a niti odlučni za donošenje drukčije odluke u predmetnoj stvari, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio.

25. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, to je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu 23. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.