Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj: Gž-331/2024-3
Split, Gundulićeva 29a
U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija, kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općine L., L., OIB: ... zastupane po punomoćniku Š. V., odvjetniku iz P., protiv tuženice K. M., L., OIB: ..., zastupane po punomoćniku N. B., odvjetniku iz P., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj 8 P-372/19-43 od 27. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda Puli-Pola poslovni broj 8 P-372/19-43 od 27. listopada 2023.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„.I. Nalaže se tuženici da tužitelju preda u posjed stan unutar škole u V., na adresi ..., sagrađena na k.č.br. 298/ZGR., u naravi škola, površine 156 m[2] , upisana u zk.ul. 1510, k.o. V., a koji se sastoji od hodnika, kupaonice, kuhinje i tri sobe, ukupne površine 80 m[2] , slobodan od osoba i stvari, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženici da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.634,25 eur / 19.847,76 kn[1] , sa zateznom kamatom koja teče od 27. listopada 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.“
2. Žali se tuženica pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to svih zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači shodno žalbenim navodima odnosno ukine. Zatražila je i trošak žalbenog postupka.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženice iz stana vlasništvo tužiteljice i predaja istoga tužiteljici u posjed.
6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev cijeneći kako je prigovor prava na dom i prava zadržanja neosnovan.
7. Pritom se sud prvog stupnja pozvao na odredbu članka 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV) koja propisuje kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, te odredbu članka 162. ZV-a koja određuje kako vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.
8. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).
9. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te je na iste ispravno primijenio materijalno pravo.
10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:
- da je kao vlasnik k.č. br. 298/zgr. Škola, površine 156 m[2] , zk. ul. 1510 k.o. V. upisana tužiteljica od 3. rujna 2004. na temelju Suglasnosti za provedbu kroz zemljišne knjige od 6. svibnja 2004. i Uvjerenja Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstva i imovinsko pravne poslove od 21. travnja 2004., a brisano je društveno vlasništvo- korisnik Općina P.,
- da se predmetni stan nalazi na katu predmetne zgrade, tj. škole na k.č. 298/zgr,
- da je tužiteljica dopisom od 24. siječnja 2019., kojega je tuženica zaprimila 29. siječnja 2019. zatražila od tuženice predaju u posjed prostorija unutar škole u V., te joj je ostavljen razumni rok za iseljenje,
- da je tuženica primljena u radni odnos u OŠ Š. na radno mjesto učitelja razredne nastave Rješenjem od 20. ožujka 1992.,
- da je 20. studenog 1992. donijeta Odluka Školskog odbora Osnovne škole Š. kojom se tuženici daje rješenje za useljenje u namjenski učiteljski stan u Područnoj školi V.,
- da je između Osnovne škole Š. i tuženice dana 18. siječnja 2006. zaključen Ugovor o privremenom korištenju stana za službene potrebe u zgradi Područnog odjela V.,
- da Osnovna škola Š., čiji je zaposlenik tuženica, nije bila ovlaštena raspolagati i davati na korištenje stan u vlasništvu tužiteljice, niti je u postupku utvrđeno da je takav Ugovor postojao između Osnovne škole Š. i prednika tužiteljice Općine P.,
- da kako je ovaj ugovor sklopljen bez suglasnosti vlasnika nekretnine, tuženica u odnosu na tužiteljicu nema valjanu pravnu osnovu temeljem koje je u posjedu predmetnog stana,
- da je predmetni prostor tužiteljici neophodan radi proširenja škole i otvaranja novog odjeljenja vrtića, obzirom na nedovoljne kapaciteta škole i vrtića u odnosu na broj djece,
- da tuženica nije upisana kao vlasnica nekretnina na području nadležnosti zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Puli-Pola,
- da je suprug tuženice P. M. vlasnik stana u zgradi sagrađenoj na k.č.br. 1843/9 k.o. P., ..., površine 67,19 m[2] u kojega se imaju mogućnost useliti jer u istome nitko ne živi i nekretnine označene kao kč.br. 79/4 maslinik površine 4800 m[2] upisane u zk.ul. 416 k.o. M.,
- da tuženica ima zaposlenu kćer i sina koji je student,
- da tuženica za eventualna ulaganja u stan nema račune ni druge dokaze.
11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja koje svoj osnov ima u sadržaju dokaza provedenih u postupku, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica kao vlasnica aktivno legitimirana na podnošenje tužbe, a da je tuženica pasivno legitimirana jer se nalazi u posjedu predmetnog stana.
12. Prijeporno je obzirom na istaknuti prigovor prava na dom, je li sud prvog stupnja proveo test razmjernosti.
13. Odredbom članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) određeno je u stavku 1. da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Nadalje, odredbom članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) propisano je pravo na nepovredivost doma kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda.
14. Zaštita prava na dom nije apsolutna i ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, obzirom da na strani suprotstavljenoj prigovoru - tužiteljici, postoji njen interes iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članak 48. Ustava), pri čemu je na onome koji je istakao prigovor prava na dom - tuženici, teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njenog doma i da je došlo do miješanja u njeno pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužiteljici (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela VSRH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske od dana 16. i 17. rujna 2015.).
15. Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti posjednika „doma“ od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela, ali kada se radi o zaštiti prava vlasništva fizičke osobe koje je zaštićeno i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, radi se o dva privatna interesa koja oba uživaju konvencijsku i ustavnu zaštitu (u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. navodi se da je pravo vlasništva prevagnulo nad pravom podnositeljice na poštovanje njezina doma, jer je potonje pravo u potpunosti sprječavalo vlasnika da se služi spornim prostorijama).
16. Iseljenje nedvojbeno predstavlja miješanje u pravo tuženice na mirno uživanje doma (kod okolnosti da dugo godina boravi u predmetnom stanu), ali isto teži legitimnom cilju (jer bi se provelo radi predaje stana vlasnici, a tuženica nije ni nositeljica stanarskog ni nekog drugog prava na predmetnom stanu i uvedena je u posjed bez suglasnosti vlasnika nekretnine), te je i nužno kako bi vlasnica mogla u punom opsegu ostvarivati sadržaj prava vlasništva i jer tuženica ima drugi odgovarajući smještaj, pa je doista interes vlasnice - tužiteljice u konkretnom slučaju prevagnuo nad interesom posjednice – tuženice. Inače, kći tuženice ima 27 godina i zaposlena je, dok sin ima 24 godine i studira, a tuženica ni ne tvrdi niti dokazuje da su vezani baš s adresom predmetnog stana.
17. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima proveo test razmjernosti i razumnosti mjere iseljenja tuženice i u sukobu između dvaju prava dao prednost pravu vlasništva tužiteljice.
18. Imajući u vidu kako je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da tuženica stan koristi bez pravne osnove, slijedom čega je vlasnik stana ovlašten zahtijevati njeno iseljenje te kako u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava nije utvrđena arbitrarnost ili samovoljnost, i ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženice o povredi prava na dom iz članka 34. stavka 1. Ustava, odnosno članka 8. Konvencije.
19. Iako tuženica u žalbi posebno ne osporava obrazloženje prvostupanjske odluke u dijelu kojim se odbija prigovor retencije, za navesti je da je pobijana odluka u tom dijelu pravilna, jer tuženica nije dokazala niti da je vršila kakva ulaganja niti njihovu visinu.
20. Retencija predstavlja zadržanje tuđe pokretne ili nepokretne stvari i to prije svega kao sredstvo prinude na dužnika da ispuni svoju obvezu prema vjerovniku, a ako dužnik ne popusti, ne ispuni svoju obvezu, djeluje druga funkcija kao sredstvo namirenja potraživanja iz dužnikove zadržane stvari jer je prva funkcija ostala bez efekta, budući da dužnik i dalje usprkos zadržavanja njegove stvari neće ispuniti svoju obvezu.
21. Pravo zadržanja ili retencije jedan je od prigovora koji zaustavlja reivindikacijski zahtjev vlasnika stvari, i na taj prigovor ima pravo samo pošteni posjednik radi osiguranja svoje tražbine prema tužitelju na ime nužnih i korisnih troškova koje je imao za tužiteljevu stvar (članak 164. stavak 2. ZV).
22. S jedne strane se uređuje da se na pravo retencije može pozvati samo pošteni posjednik, dok je nepošteni posjednik od tog prava isključen (članak 165. stavak 4. ZV), a s druge strane je pretpostavka da tražbina proizlazi iz učinjenih nužnih i korisnih troškova koje je imao posjednik stvari. Ako su ti troškovi manji od koristi koje je od stvari imao pošteni posjednik, ne pripada mu pravo zadržanja. Pitanje ulaganja u stan nema nikakvog utjecaja na pravo korištenja stana te po tom osnovu tuženici mogu imati eventualni obvezno pravni zahtjev prema vlasniku stana, ali ne i pravo retencije (stajalište iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1481/1994-2 od 18. listopada 1994.).
23. Slijedom navedenog, budući da tuženica nije precizirala koje je to nužne i korisne troškove imala, niti je predložila dokaze na temelju kojih bi se utvrdilo u kojem su vremenskom razdoblju ti troškovi nastali, pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženičin prigovor retencije stvari. Pritom valja reći da ona tijekom postupka nije istaknula protutužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 189. ZPP-a kojim bi potraživala uloženo u nekretninu, već je istaknula upravo prigovor retencije u smislu odredbe članka 163. ZV-a, o kojemu je sud i odlučio.
24. Stoga, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja ispravno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te je njegova odluka obrazložena i zasnovana na zakonu.
25. Odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te je trošak pravilno obračunat.
26. Osnovom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tuženice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
27. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspjela sa svojom žalbom.
U Splitu 23. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ivan Tironi, v. r.
