Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-403/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te mr. sc. Marijana Bitange i Sande Janković, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog PV zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj K-5/2015-128 od 3. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika Rade Baranovića,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog PV u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97., ukida se prvostupanjska presuda u tom dijelu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II Prihvaća se žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. alineje 2. i 4. KZ/97. te se preinačuje prvostupanjska presuda a.) u odluci o kazni na način da se optuženi RV za to kazneno djelo za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 292. stavka 2. KZ/97. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine b.) u odluci o imovinskopravnom zahtjevu u odnosu na kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. alineje 2. i 4. KZ/97. na način da se na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP/08.) oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđuje imovinskopravni zahtjev te se nalaže optuženom PV isplatiti oštećenoj Republici Hrvatskoj iznos od 1.257.573,58 kuna (jedan milijun dvjestopedesetsedam tisuća petstosedamdesettri kune i pedesetosam lipa) / 166.908,70 € (stošezdesetšest tisuća devetstoosam eura i sedamdeset centi) u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

III U ostalom dijelu žalba optuženog PV odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 3. rujna 2021., broj K- 5/2015-128, optuženi RV proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisanog pod točkom 1) izreke te presude i zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. alinejom 2. i 4. KZ/97., činjenično i pravno opisanog pod točkom 2) izreke te presude, a sve u vezi članka 60. KZ/97., pa je optuženom PV, za kazneno djelo iz točke 1), na temelju članka 337. stavak 4. KZ/97., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i za kazneno djelo iz točke 2), na temelju članka 292. stavka 2. KZ/97., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je optuženik, na temelju članka 60. stavka 2. točka c) KZ/97., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, dok mu je, na temelju članka 67. stavka 2. i 5. KZ/97. izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci na koju je osuđen neće izvršiti, ako u vremenu provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 98. KZ/97. od optuženog PV oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 30.000,00 kuna, te je utvrđeno da iznos od 30.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom iz članka 337. stavka 4. KZ/97. pa je postao vlasništvo Republike Hrvatske i naloženo je optuženiku da iznos oduzete imovinske koristi od 30.000,00 kuna uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. Republika Hrvatska je glede imovinskopravnog zahtjeva upućena u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi RV je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka, te isti padaju na teret Državnog proračuna.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) i odluke o kazni, uvjetnoj osudi, oduzimanju imovinske koristi i imovinskopravnom zahtjevu (članak 471. ZKP/08.)", te predlaže "da sud drugog stupnja prihvati žalbu te ukine pobijanu presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku".

2.2. Optuženi RV žali se po branitelju, odvjetniku Radi Baranoviću, zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11 ZKP/08, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede Kaznenog zakona na štetu optuženika – u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337 st. 1 i 4 KZ/97 opisano pod toč. 1) izreke pobijane presude", s prijedlogom da se "…presuda… ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje…".

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi RV po branitelju, odvjetniku Radi Baranoviću te navodi da "ustraje na ukidanju prvostupanjske presude u cijelosti…".

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prethodno dostave u rad sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Na zahtjev optuženika, o datumu održavanja sjednice obaviješteni su stranke i branitelj, a sjednica vijeća je održana u nazočnosti branitelja optuženika, a u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08., u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i optuženika.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika je djelomično osnovana.

U odnosu na rješenje

7. Neosnovano državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud glede kaznenog djela opisanog točkom 1) pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da je izreka presude u tom dijelu proturječna razlozima presude, uslijed čega se ne može ispitati. Isto u svojoj žalbi tvrdi i optuženik navodeći da su razlozi koje je naveo prvostupanjski sud glede prouzročene štete, odnosno, protupravno pribavljene koristi, proturječni.

7.1. Naime, dopušteno se upuštajući u korekciju činjeničnog opisa djela iz optužnice prvostupanjski je sud u točki 1) izreke presude naveo da je optuženik "…s navedenih računa u više navrata podigao točno neutvrđeni novčani iznos ali svakako veći od 30.000.00 kuna…", da bi u točki 1. u obrazloženju svoje odluke ustvrdio da je optuženik u inkriminiranom vremenu podigao "…novčani iznos…sa žiro računa u iznosu od 1.683.621.71 kuna…". Naime, iako je navedenim tvrdnjama sud pokazao nedosljednost u izričaju, ista sama po sebi ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. radi koje prvostupanjsku presudu ne bi bilo moguće ispitati. Utoliko nije niti počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju u svojim žalbama upiru stranke.

8. Međutim, s izloženim iznosima u svezi, u pravu su državni odvjetnik i optuženik kada u žalbama navode da je opisanim načinom izmjene činjeničnog opisa terećenog kaznenog djela prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje (članak 470. stavak 1. i 2. ZKP/08.). Naime, u postupku je za sada nesporno utvrđeno da je optuženik sa žiro računa trgovačkog društva u trima bankama podigao ukupni iznos od 1.683.621.71 kuna, a da potrošnja tih sredstava po optuženiku nije dokumentirana, jer "…za sve utroške gotovine mora posjedovati blagajničke isplatnice kojima bi se nedvojbeno moglo utvrditi tko je vršio utroške gotovinskih sredstava i u koje svrhe", kako to slijedi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Penića. Ova okolnost je od osobite vrijednosti kada se dovede u kontekst obrane optuženika, u kojoj isti tvrdi da je 95-100% tako pribavljenih sredstava utrošio za poslovanje društva, a ne, kako mu se inkriminira optužnicom, za vlastitu potrošnju nevezanu za to poslovanje. Pritom svjedok P iskazuje da je za kupnju materijala za trgovačko društvo utrošeno stotinjak tisuća kuna, plaćenih Diners karticom, nakon čega bi optuženik dug toj kartičarskoj kući platio podignutom gotovinom, što je sve bilo evidentirano u knjigovodstvu društva. Ovaj iskaz osnažili su svojim svjedočenjima i ispitani ŽV te KV, pri čemu potonji nisu precizirali koji bi to iznos podignute gotovine optuženik koristio za poslovanje društva "Vjeko komerc" d.o.o. Stoga je za sada preuranjeno, dakle, i pogrešno činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da bi optuženik inkriminiranim činjenjem sebi pribavio nepripadnu imovinsku korist "…u iznosu većem od 30.000.00 kuna", jer sadržaji do sada izvedenih dokaza govore u prilog zaključka da bi se radilo o značajno većem iznosu, dokazivanju kojeg iznosa prvostupanjski sud nije poklonio dužnu pažnju. Stoga osnovano državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je sud mogao "…temeljem ispitanih svjedoka zaključiti o najmanjem iznosu koji optuženik nije utrošio u poslovanje, kao što je to učinio izmjenom činjeničnog opisa toč. 1), ali je to trebao učiniti u znatno većem iznosu".

8.1. Slijedom izloženog u ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke glede činjeničnih utvrđenja na koje se ukazuje u točki 8. ove odluke. Pritom će izvesti i ocijeniti dokaze već izvedene, a po potrebi i nove dokaze, te ih ocijeniti kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti i uzajamnosti, imajući u vidu činjeničnu povezanost optužnicom inkriminiranih djela. Ako u slučaju osuđujuće presude neće naći da je optuženik protupravno prisvojio cjelokupni inkriminirani iznos, osobitu će pozornost posvetiti utvrđivanju visine tako prisvojenog iznosa. S tim u svezi, sud će cijeniti okolnosti pod kojima je optuženik postao isključivi udjeličar oštećenog trgovačkog društva, kada je (po trenutnom stanju spisa) inzistirao isključivo na ispravi da društvo u trenutku preuzimanja nema dugova, bez da je pritom preuzeo zakonom propisanu obveznu dokumentaciju društva, osobito onu koja se po zakonu čuva trajno. Također je nužno detaljnije ispitati svjedoke, zaposlenike oštećenog društva prije svih, koji su svjedočili da je optuženik podignutom gotovinom plaćao račune društva, kako bi se čim preciznije utvrdio iznos tako plaćenih računa. Ovo uključuje i račune društva koje je optuženi podmirivao, po navodima svoje obrane i svjedočenjima, Diners karticom, o kojem plaćanju je svakako morao ostati pisani trag, makar u tom kartičarskom društvu. Zaključno, osobito minuciozno treba analizirati i cijeniti svjedočki iskaz TV, novog vlasnika društva "Vjeko komerc" d.o.o., koji protivno navodima optuženikove obrane poriče kako bilo kakvo poznanstvo s optuženikom, tako i sam "vlasnički" status u društvu, te upućuje na kontakte s neispitanim presumptivnim svjedokom GV i "potpisivanje nekih papira" kod javnog bilježnika Alana Juroša. Sve dokaze koje će izvesti na raspravi, sud će ocijeniti i u korelaciji sa sadržajem zapisnika o nadzoru kojeg su u društvu "Vjeko komerc" d.o.o. provele porezne vlasti, koji zapisnik je bio i inicijalna aktivnost predmetnog kaznenog progona. Zaključno, no, ne i manje bitno, navedene okolnosti mora imati u vidu i sam žalitelj, državni odvjetnik, sve u smislu tereta dokazivanja, kako je dužnost dokazivanja propisana člankom 3. stavkom 3. ZKP/08. - teret dokazivanja u postupku utvrđivanja krivnje optuženika je na tužitelju, osim ako zakonom nije drugačije propisano. Tek na tako potpuno i točno utvrđenom činjeničnom stanju u slučaju osuđujuće presude prvostupanjski će sud zakonski i pravno pravilno opisati i označiti terećeno kazneno djelo, imajući u vidu i načelo primjene blažeg zakona u smislu odredbe članka 3. stavka 2. KZ/97., te donijeti zakonitu odluku glede imovinske koristi pribavljene tim kaznenim djelom.

U odnosu na presudu

9. Protivno žalbenim navodima optuženika u provedenom postupku, kao ni prilikom donošenja pobijane odluke iz točke 2) izreke prvostupanjske presude nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja bi se, po navodima žalbe, sadržavala u tome što "…se u opisu kaznenog djela u izreci uopće na navode brojevi računa, njihovi pojedinačni iznosi niti usluge na koje odnose", slijedom čega se "…presuda u odnosu na ovo kazneno djelo ne da ispitati".

9.1. Naime, iako je točno da činjenični opis djela iz točke 2) pobijane odluke ne sadržava brojeve inkriminiranih računa, njihove pojedinačne iznose i usluge glede kojih su računi izdani, nesporno je da su ti i takvi računi sa svim navedenim karakteristikama (brojevi, iznosi, usluge) izvedeni kao dokaz na raspravi, gdje su bili predmetom raspravljanja, pa i u osporenom aspektu autentičnosti potpisa na tim računima kroz dokaz vještačenjem rukopisa na pojedinim ispravama, uključujući i navedene račune. Nadalje, drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena koja bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

10. Neosnovano optuženik u žalbi navodi da bi po prvostupanjskom sudu bilo pogrešno utvrđeno činjenično stanje, prvenstveno dovodeći u pitanje autentičnost potpisa 13 inkriminiranih R1 računa. Naime, kako je to ispravno utvrđeno i valjano obrazloženo u pobijanoj odluci (točka 10. u obrazloženju prvostupanjske presude) vještačenje potpisa na preslikama tih računa (kao i na ugovoru o poslovnoj suradnji i njegovom dodatku, aneksu) ukazivali su da je optuženik "vrlo vjerojatno, gotovo sigurno" potpisnik tih računa, da bi u dopunskom vještačenju, nakon što su u tzv. vezanom poreznom nadzoru pribavljeni izvornici tih isprava, vještak naveo da potpisi na navedenim ispravama "gotovo sigurno" potječu od optuženika. S navedenim u svezi ovaj žalbeni sud nalazi da je ispravan, okolnosan i logičan daljnji zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik inkriminiranu djelatnost realizirao u suradnji sa svjedokom FV (TD "...) i pritom neistinito naveo datume izdavanja inkriminiranih računa, pri čemu je takva njegova djelatnost bila usmjerena na eliminaciju tragova njegove kriminalne djelatnosti. Posredna potvrda takvog zaključka slijedi iz utvrđenja proizišlog iz provedenog vještačenja po kojem su svi računi potpisani "gotovo jednovremeno (grafički i dinamički kontinuirano)". Posljedično navedenom, osnovano je prvostupanjski sud odbio kao neosnovane prigovor obrane optuženika po kojem bi potpisi njegovog imena na inkriminiranim računima bili posljedica manipulacije i zlouporabe trećih osoba skeniranjem i krivotvorenjem tih isprava, te prigovor da vrijeme izdavanja računa kolidira s vremenom u kojem je optuženik bio isključivi udjeličar i odgovorna osoba u ... Pritom je sud dao valjano i detaljno obrazloženje zašto otklanja vjerodostojnost svjedočenju FV, na čijem iskazu kao osnovi za utvrđenje odlučnih činjenica inzistira optuženikova žalba, neutemeljeno tvrdeći da su činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda "čista konstrukcija suda".

11. Iako izrijekom ne navodi žalbenu osnovu u odnosu na kazneno djelo iz točke 2) izreke prvostupanjske presude, nego u žalbi navodi da je "…pogrešna odluka suda o…upućivanju Republike Hrvatske u parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva", jer su "…ispunjeni svi uvjeti za odgovornost optuženika za plaćanje imovinskopravnog zahtjeva Republici Hrvatskoj…", državni odvjetnik sadržajno ukazuje na žalbenu osnovu iz članka 471. stavak 3. ZKP/08.

11.1. Naime, u pravu je državni odvjetnik tvrdeći da nema uporišta u zakonu odluka kojom se oštećenu Republiku Hrvatsku s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu, jer je u točki 2) izreke pobijane presude prvostupanjski sud utvrdio sve relevantne zakonske pretpostavke glede udovoljenja imovinskopravnom zahtjevu oštećene Republike Hrvatske (štetnik, oštećenik, šteta i uzročno – posljedična veza štetnikove radnje s prouzročenom štetom).

11.2. Stoga je pogrešan pravni stav iz odluke prvostupanjskog suda po kojem "… T.D. ... [obrt] koje je steklo imovinsku korist opisanu pod točkom 2/ više ne postoji, jer je 3. ožujka 2015. brisano iz sudskog registra i nema pravnog slijednika", pa se oštećena Republika Hrvatska sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu. Naime, imovinskopravni zahtjev oštećena Republika Hrvatska nije niti stavila protiv navedenog trgovačkog društva, niti je isto optuženo za počinjenje kaznenog djela, što je procesna pretpostavka odlučivanja i obrazlaganja odluke u odnosu na trgovačko društvo "[trgovačko društvo], jer se imovinskopravni zahtjev može dosuditi samo na teret onog optuženika kojeg sud proglasi krivim za djelo kojim je prouzročena šteta (članak 158. stavak 2. ZKP/08.).

11.3. Dakle, pravno stajalište prvostupanjskog suda je pogrešno, jer se zasniva isključivo na neosporenoj činjenici prestanka postojanja navedenog trgovačkog društva, kojem je optuženik kao odgovorna osoba, počinjenim kaznenim djelom iz točke 2) prvostupanjske presude pribavio nepripadnu imovinsku korist, pandan koje koristi je šteta na strani Republike Hrvatske. Tim slijedom, a polazeći od činjeničnih utvrđenja glede kaznenog djela opisanog u točki 2) pobijane odluke, pravilnom primjenom zakona, uključujući i odredbe Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 11/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 148/08., 137/09.) i odgovarajućih odredbi Zakona o obveznim odnosima o pretpostavkama odgovornosti za štetu iz članka 1045. stavka 1. tog Zakona ("Narodne novine" broj 35/05.), trebalo je prihvatiti kao osnovanu žalbu državnog odvjetnika i usvojiti imovinskopravni zahtjev Republike Hrvatske i odlučiti kao u točki II izreke ove presude, jer je optuženik počinjenjem terećenog kaznenog djela očito grubo povrijedio dužnost urednog i savjesnog gospodarstvenika. A upravo ta i takva povreda dužnosti postupanja predstavlja zakonsku osnovu za obvezivanje takvog počinitelja, u konkretnom slučaju optuženika, na plaćanje imovinskopravnog zahtjeva Republici Hrvatskoj kao oštećenici. Nadalje, drugostupanjski sud, u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., nije našao po službenoj dužnosti povredu Kaznenog zakona na štetu optuženika.

12. U pravu je državni odvjetnik kada u žalbu navodi da je izrečena uvjetna osuda optuženiku neadekvatna ("preblaga") sankcija. Naime, prvostupanjski sud se prilikom utvrđenja kazne zatvora u trajanju od jedne godine i izricanja uvjetne osude u roku provjeravanja u trajanju od tri godine, kao olakotnima rukovodio "poodmaklom životnom dobi, vrlo lošim zdravstveni stanjem, te da je od počinjenja ovog kaznenog djela proteklo više od dvanaest godina i da od počinjenja kaznenog djela nije bio osuđivan", pri čemu nije našao otegotnih okolnosti. U osobnim podacima optuženika u izreci prvostupanjske presude navedeno je da se protiv istog ne vodi drugi kazneni postupak.

12.1. U odnosu na žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni i po ocjeni ovog suda neosnovano je prvostupanjski sud optuženiku uzeo olakotnim "njegovu poodmaklu životnu dob", jer je optuženik tempore criminis bio star 53 godine, što predstavlja zrelu, no, ne i poodmaklu životnu dob koja bi bila relevantna s aspekta ocjene njegovih intelektualnih i voljnih kapaciteta. Isto tako, osnovano se državni odvjetnik žali da prvostupanjski sud nije otegotnim našao visinu štete koju je prouzročio, odnosno, protupravne imovinske koristi koju je pribavio djelom iz točke 2) izreke prvostupanjske presude (višestruko veći iznos u odnosu na propisanu granicu razlikovanja osnovnog od kvalificiranog djela), kao jačinu povrede zaštićenog dobra (članak 56. KZ/97.). Stoga, utemeljeno državni odvjetnik žalbom traži strože sankcioniranje terećenog djela, pa ovaj žalbeni sud nalazi da će se isključivo bezuvjetnom zatvorskom kaznom sukladno svim utvrđenim olakotnim i otegotnoj okolnosti ostvariti svrha kažnjavanja, kako je ista određena u članku 50. KZ/97. – društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, specijalna i generalna prevencija, te resocijalizacija optuženika.

13. Slijedom izloženog, na temelju članka 482., članka 483. stavka 1. i članka 486. stavka 1. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Juriša