REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-506/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Ružice Omazić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Šime Savić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 191C, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 95.134,75 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-809/17-68 od 8. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-809/17-68 od 8. prosinca 2023. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 95.134,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 24.103,92 EUR od 5. travnja 2017. do isplate, na iznos od 53.152,95 EUR od 5. travnja 2017. do isplate i na iznos od 17.877,88 EUR od 5. travnja 2017. do isplate, te u točkama II., III. i V. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-809/17-68 od 8. prosinca 2023. u točki IV. izreke.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-809/17-68 od 8. prosinca 2023. u dijelu točke I. izreke u odnosu na isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na iznos od 24.103,92 EUR od 18. studenog 2014. do 4. travnja 2017., na iznos od 53.152,95 EUR od 18. studenog 2014. do 4. travnja 2017. i na iznos od 17.877,88 EUR od 4. prosinca 2014. do 4. travnja 2017., i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka i to: tuženikov zahtjev za trošak žalbe u iznosu od 2.940,23 EUR i tužiteljev zahtjev za odgovor na žalbu u iznosu od 1.792,50 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-809/17-68 od 8. prosinca 2023. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 95.134,75 EUR / 716.792,76 kn sa zakonskim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od dospijeća do isplate (točka I.); utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 716.792,76 kn / 95.134,75 EUR istaknuta prigovorom radi prebijanja (točka II.), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.369,35 EUR / 85.662,37 kn (točka III.); odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 14.274,28 EUR / 107.549,56 kn (točka IV.) i odbijen je u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka V.)

2. Protiv navedene presude u točkama I., II., III. i V. izreke žalbu je izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga, navodeći u bitnome da je presuda nerazumljiva i proturječna. Naime, prvostupanjski sud je zaključio da bi trebalo utvrditi suodgovornost za nastanak prometne nezgode na strani vučnog vozila i vozača osobnog vozila Željka Čikora u omjeru od 50%, ali unatoč tome obvezao je tuženika da tužitelju isplati cjelokupni iznos kojeg je tužitelj platio oštećenim osobama (članovima obitelji) povodom ozljeda koje je u nezgodi zadobio Željko Čikor. Tuženik smatra netočnim zaključak prvostupanjskog suda o vezanosti s obrazloženjem pravomoćne presude Općinskog građanskog suda poslovni broj Pn-6974/10, zato što sud vezan samo izrekom pravomoćne presude. S obzirom na to da je Željko Čikor doprinio nastanku prometne nezgode u omjeru od 50%, onda tužitelj nema pravo na regresnu isplatu naknade štete u smislu čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima/1991. Tuženik također ističe i da je motorno vozilo kojim je upravljao Željko Čikor, a za kojeg prvostupanjski sud navodi da je doprinio nastanku prometne nezgode u omjeru 50%, bilo osigurano kod tužitelja, pa je tužitelj u tome slučaju istodobno i vjerovnik i dužnik, odnosno da je došlo do sjedinjenja obveze u smislu čl. 335. Zakona o obveznim odnosima. Neovisno o tome, tuženik smatra da prvostupanjski sud nije mogao dosuditi tužitelju iznos preko 50% od tražene isplate, jer su stranke obvezane solidarno naknaditi štetu oštećenim osobama pa tužitelj u regresnoj parnici može zahtijevati samo 50% isplaćenog iznosa trećima. U žalbi tuženik analizira nalaz i mišljenje Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu vezano uz nastanak prometne nezgode i odgovornost sudionika te nezgode, smatrajući da je tužitelj odgovoran u omjeru od 90%.

2.1. Daljnjim žalbenim navodima tuženik se protivi i odluci o njegovoj protutražbini istaknutoj prigovorom radi prebijanja, smatrajući da nije sporna tuženikova obveza niti visina te obveze u odnosu na Željka Čikora kao oštećenika, na ime naknade štete iz te prometne nezgode; pritom drži neodlučnim što plaćanje nije izvršeno dobrovoljno nego na osnovi presude. Tuženik također smatra da tužitelj nema pravo potraživati plaćene parnične troškove i zatezne kamate plaćene na iznos parničnih troškova u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6974/2010. U odnosu na početak tijeka zateznih kamata tuženik ističe da tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu predmetnog iznosa prije nego što je pokrenuo ovu parnicu. Tuženik osporava i odluku o troškovima, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju odmjerio vrijednost boda u visini od 15,00 kn, umjesto 10,00 kn, odnosno da je primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je stupila na snagu tek 1. studenog 2022. Predlaže presudu preinačiti u njegovu korist ili ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe u iznosu od 2.904,23 EUR.

2.2. U odgovoru na tuženikovu žalbu, tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda, smatrajući da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku.

3. Protiv odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke presude žalbu je izjavio tužitelj navodeći u bitnome da mu je prvostupanjski sud trebao priznati i trošak za sastav sedam podnesaka (13. rujna 2017., 31. kolovoza 2020., 7. prosinca 2021., 19. rujna 2022., 29. rujna 2022., 17. listopada 2022. i 5. lipnja 2023.), jer se radilo o obrazloženim podnescima. Predlaže usvojiti njegovu žalbu i dosuditi mu zatražene parnične troškove u cijelosti.

3.1. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije dostavljen.

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu tijeka zateznih kamata.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

6. Iz spisa proizlazi da se 12. kolovoza 1999. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo motorno vozilo registarske oznake BJ 735-M kojim je upravljao Željko Čikor i vučno vozilo registarske oznake BJ 562-O osigurano kod tuženika te priključno vozilo (cisterna) registarske oznake BJ 861-BM osigurano kod tužitelja. U predmetnoj prometnoj nezgodi teško je ozlijeđen Željko Čikor. Njegova supruga Ivanka Čikor i kćer Kristijana Papić su pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenule parnicu radi naknade štete (poslovni broj Pn-2940/00, kasnije Pn-6974/10) protiv ovdje tužitelja i tuženika kao solidarnih dužnika. U tom je postupku pravomoćnom i ovršnom presudom od 14. veljače 2013. (koja je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-1743/13 od 24. lipnja 2014.) tuženicima (parnične stranke iz ovog postupka) naloženo solidarno naknaditi oštećenicima (supruzi i kćerki Željka Čikora) štetu. Na temelju te presude Ivanka Čikor je u postupku izravne naplate pred FINA-om naplatila s računa tužitelja (Croatia osiguranje d.d.) iznos od 400.480,92 kn, a Kristijana Papić iznos od 181.610,96 kn te naknadno i iznos od 134.700,88 kn. Protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1743/13-2 od 24. lipnja 2014. oba tuženika su podnijela reviziju koja je odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-x 1236/14-3 od 26. svibnja 2020.

7. Predmet ovoga spora je regresno potraživanje tužitelja kao osiguratelja priključnog vozila, protiv tuženika kao osiguratelja vučnog vozila. Tužitelj temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da vučno i priključno vozilo kada su spojeni predstavljaju cjelinu, odnosno jedno vozilo te da u takvim situacijama štetu snosi osiguratelj vučnog vozila, a ne priključnog zato što se priključno vozilo ne kreće samostalno nego je ono u funkcionalnoj ovisnosti s vučnim vozilom. Tužitelj se pritom pozivao na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i na Uvjete za osiguranje od automobilske odgovornosti iz kojih proizlazi da vučno vozilo mora snositi svu štetu. S druge strane tuženik ističe prigovor isključive odgovornosti Željka Čikora za nastanak te prometne nezgode, odnosno prigovor doprinosa Željka Čikora nastanku nezgode, što mu tužitelj spori smatrajući da tuženik u ovoj parnici ne može isticati taj prigovor, jer je predmet ovoga postupka odnos između dva solidarna dužnika, a ne omjer odgovornosti Željka Čikora; o tome je pravomoćno odlučeno (poslovni broj Pn-6974/2010).

8. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6974/2010 od 14. veljače 2013. utvrđeno je da nema doprinosa Željka Čikora nastanku štetne posljedice. Protiv navedene presude su i ovdje tužitelj i ovdje tuženik (u tome postupku tuženici) izjavili žalbu te je u povodu te žalbe Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžn-1743/13-2 od 24. lipnja 2014. presudu potvrdio, osim u dijelu odluke o troškovima postupka. U odnosu na pitanje odgovornosti Županijski sud u Zagrebu u predmetnoj odluci u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pravilno prosudio pitanje odgovornosti i ocijenio da su za štetu isključivo odgovorni tuženici (vozač cisterne) i da nema doprinosa vozača osobnog automobila Željka Čikora. Odlučujući o reviziji ovdje tužitelja i tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da „budući da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je Željko Čikor vozio unutar svoje vozne trake i dozvoljenom brzinom kretanja, dok je vozač teretnog vozila vozio pod utjecajem alkohola, brzinom većom od dopuštene, sjekao je zavoj te nije kočio, pravilno zaključuju sudovi da nema doprinosa Željka Čikora nastanku štetnog događaja u smislu odredbe čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu“.

9. Pravilno prvostupanjski sud navodi u pobijanoj odluci da su u ovoj regresnoj parnici stranke vezane za činjenična i pravna utvrđenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu iz prethodne parnice poslovni broj Pn-6974/10, u kojoj su oni sudjelovali kao materijalni suparničari na tuženoj strani. U ovoj regresnoj parnici može se utvrđivati isključivo ono što nije bilo predmet utvrđivanja u prethodnoj parnici Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6974/10, a to su udjeli predmetnih parničnih stranaka, kao solidarnih dužnika u naknadi štete. Točno je da izreka presude stječe svojstvo pravomoćnosti, no rješenje spora pretpostavlja formiranje zaključka suda o bitnim činjenicama. Tuženik koji je bio stranka u postupku pred sudom u kojem je donesena pravomoćna presuda na osnovi koje je tužitelj podnio regresnu tužbu (poslovni broj Pn-6974/2010), ne može dovoditi u pitanje pravilnost utvrđenja suda o tim činjenicama i u tim je granicama prvostupanjski sud vezan i za činjenična utvrđenja iz te presude.

9.1. Napominje se da za razrješenje ove parnice nije odlučno tuženikovo pozivanje na odluke donesene u postupku kojeg je Željko Čikor pokrenuo protiv ovdje tužitelja i tuženika (kao tuženika) radi naknade štete. Naime, ova regresna tužba ne odnosi se na naknadu štete koju je ostvario Željko Čikor, nego na naknadu štete koje su ostvarile njemu bliske osobe u drugom sudskom postupku (poslovni broj Pn-6974/10). Zato su u ovoj pravnoj stvari bitna utvrđenja upravo iz te parnice koja se vodila između članova obitelji Željka Čikora i osiguratelja (parničnih stranaka iz ove parnice), a ne iz parnice koju je vodio Željko Čikor protiv osiguratelja (ovdje tužitelja i tuženika. Dakle, pravomoćna presuda poslovni broj Pn-6974/10 predstavlja mjerodavnu osnovu za prosuđivanje spora između stranaka u ovoj parnici, i to u mjeri u kojoj su riješena pitanja od važnosti upravo za taj spor. U toj je parnici zauzeto shvaćanje da nema doprinosa Željka Čikora nastanku štetnog događaja i u ovoj parnici je trebalo raspraviti je li tužitelj kao solidarni dužnik isplatio više nego što iznosi njegov udio u šteti, a udio svakog pojedinog dužnika se određuje s obzirom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja (čl. 208. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/1991.). Zato ovaj sud utvrđuje neodlučnima tuženikove žalbene navode koji se odnose na postupak kojeg je vodio Željko Čikor protiv ovdje tužitelja i tuženika kao solidarnih dužnika, budući da ova regresna parnica nije proizašla iz sudskog postupka radi naknade štete kojeg je pokrenuo Željko Čikor.

10. Osnovano tuženik ističe da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno pozvao na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu iz 2005. godine („Narodne novine” broj 151/05), budući da je taj Zakon stupio na snagu tek 1. siječnja 2006., dok se prometna nesreća u kojoj je nastala šteta koju su ovdje parnične stranke kao solidarni dužnici bili dužni naknaditi vjerovniku Željku Čikoru dogodila 12. kolovoza 1999. S obzirom na to da je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu stupio na snagu znatno kasnije nakon nastanka štetnog događaja (prometne nezgode), a tim Zakonom nije propisana retroaktivna primjena niti jedne njegove odredbe pa tako niti odredbe čl. 22. tog Zakona na koju se u obrazloženju presude pozvao prvostupanjski sud, to je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo pozvavši se u presudi i na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Međutim, navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

10.1. Udio svakog pojedinog dužnika određuje se s obzirom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja (čl. 208. ZOO /91). Priključno vozilo (u konkretnom slučaju cisterna) nema vozača ni motor, pa o kretanju priključnog vozila odlučuje vozač vučnog vozila; cisterna nije imala samostalnost kretanja ni djelovanja, nego je ono bilo ovisno o radnjama (ili propustima) vozača vučnog vozila, pa u konkretnom slučaju ne možemo zaključiti o krivnji priključnog vozila i o težini posljedica koje su proistekle iz djelovanja priključnog vozila; njegovo djelovanje nije bilo samostalno, nego je ovisilo o radnji vozača vučnog vozila. Kako nema krivnje priključnog vozila, nema ni odgovornosti za štetu tužitelja kao osiguratelja tog priključnog vozila.

10.2. Osim navedenog, potrebno je istaknuti da je prema odredbi čl. 1. st. 3. i 5. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti Hrvatskog ureda za osiguranje od 24. listopada 1997., osiguranjem od odgovornosti zbog uporabe motornog vozila za vuču priključnog vozila obuhvaćena i odgovornost za štetu koju prouzroči priključno vozilo dok je spojeno s vozilom koje ga vuče, i nakon što se odvoji od tog vozila, te djeluje u funkcionalnoj ovisnosti s njim. Dakle, iz navedene odredbe također proizlazi da za štetu koju je uzrokovao vozač upravljajući vučnim vozilom na koje je priključeno priključno vozilo, odgovara osiguratelj od automobilske odgovornosti vučnog vozila. U postupku nije utvrđeno da bi na priključnom vozilu postojali nekakvi nedostatci, odnosno da je do prometne nezgode došlo zbog nedostataka na priključnom vozilu, nego upravo zbog kretanja skupa vozila (vučnog i priključnog) kojim je upravljao Dragan Pavlinovac kao vozač vučnog vozila, a putanja kretanja priključnog vozila je ovisila upravo o vozaču vučnog vozila.

11. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji odgovornost tužitelja kao osiguratelja priključnog vozila, te da je tuženik dužan naknaditi tužitelju cjelokupan iznos kojeg je tužitelj platio po osnovi naknade štete Ivanki Čikor i Kristijani Papić. To uključuje i tražbinu s osnove troškova parničnog postupka s kamatama. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 643/2022 navodi „u smislu odredbe 939. st. 1. ZOO/91 osiguratelj koji je nadoknadio štetu oštećenoj osobi i na kojega je prešlo pravo osiguranika (subrogacija) ima pravo od štetnika, odnosno njegovog osiguratelja naplatiti (uz isplaćeni iznos štete) i iznos troškova postupka koji je vođen radi utvrđivanja odgovornosti štetnika, uključujući i zatezne kamate na te troškove“.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da u trenutku donošenja odluke ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 95.134,75 EUR koja je istaknuta radi prebijanja u ovoj parnici. Naime, tuženik navodi da je predmetna tražbina nastala „povodom parničnog postupka u kojem su tužitelj i tuženik obvezani platiti naknadu štete iz ove iste prometne nezgode Željku Čikoru“, a koju štetu u iznosu od 1.356.335,31 kn je namirio ovdje tuženik, kao solidarni dužnik, u ovršnom postupku koji se vodio na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovrpl-1788/08. Međutim, u tome parničnom postupku kojeg je vodio Željko Čikor protiv ovdje tužitelja i tuženika kao solidarnih dužnika, presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-882/07 od 25. rujna 2007., ukinuta je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-x 438/11 od 5. veljače 2014., a potom je Županijski sud u Zagrebu, rješenjem poslovni broj Gžn-1464/14 od 15. srpnja 2014., ukinuo presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2940/00 od 19. rujna 2006., u dijelu koji se odnosi na Željka Čikora. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je time otpala pravna osnova na temelju koje je tuženik izvršio plaćanje Željku Čikoru, jer više ne postoji ovršna isprava na temelju koje je izvršena navedena isplata, pa tuženik taj iznos ne može prebijati s ovdje tužiteljevom tražbinom. Zbog toga što je otpala osnova na temelju koje je tuženik (kao jedan od solidarnih dužnika) isplatio dug utvrđen tom presudom, tuženik taj iznos može potraživati isključivo od Željka Čikora po pravilima o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), a ne od tužitelja.

13. O tijeku zateznih kamata je, po ocjeni ovog suda, trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 208. st. 1. u vezi s čl. 423. st. 1. ZOO/91., a ne čl. 186. ZOO-a kao što je to učinio prvostupanjski sud, budući da se radi o regresnom potraživanju jednog solidarnog dužnika prema drugom solidarnom dužniku. Prema odredbi čl. 208. st. 1. ZOO/91, tužitelj je stekao regresno pravo prema tuženiku danom kada je on oštećenima isplatio naknadu štete, ali je obveza tuženika za naknadu tog iznosa tužitelju dospjela tek kada ga je tužitelj pozvao na to podnošenjem odštetnog zahtjeva. Odredbom čl. 324. st. 2. ZOO/91 propisano je da ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. Točno je da je tužitelj odštetni zahtjev podnio 29. rujna 2014. (list 33.-35. spisa), međutim u tome trenutku on još nije bio stekao regresno pravo prema tuženiku, jer sam tužitelj u tužbi navodi da su predmetni iznosi zaplijenjeni s njegovog računa tek 17. studenog 2014., odnosno 3. prosinca 2014. Zato tužitelj 29. rujna 2014. nije ni mogao podnijeti odštetni zahtjev, jer još nije postojala obveza tuženika za naknadu toga iznosa. S obzirom na to da u spisu ne postoji podatak o tome je li tužitelj nakon navedenih isplata pozvao tuženika ponovno da ispuni obvezu, tužitelju su dosuđene zatezne kamate od podnošenja tužbe (čl. 373.a st. 1. ZPP-a).

14. U odnosu na tuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju odmjerio vrijednost boda u visini od 15,00 kn, umjesto 10,00 kn jer je primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupila na snagu tek 1. studenog 2022. ističe se da je prvostupanjski sud pravilno vrijednost boda odmjerio u visini od 15,00 kn. Naime, prema Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odluka o troškovima postupka donesena je u presudi od 8. prosinca 2023. kada je u primjeni bila Izmjena Tarife („Narodne novine“ broj 126/22), kojom je izmijenjen Tbr. 50. na način da je vrijednost boda određena s iznosom od 15,00 kn (1,99 EUR).

15. Tužitelj je žalbu podnio protiv odluke o troškovima postupka u točki IV. izreke pobijane presude, jer smatra da mu je prvostupanjski sud trebao priznati i trošak za sastav obrazloženih podnesaka od 13. rujna 2017., 31. kolovoza 2020., 7. prosinca 2021., 19. rujna 2022., 29. rujna 2022., 17. listopada 2022. i 5. lipnja 2023. Prvostupanjski sud te troškove tužitelju nije priznao budući da u tim podnescima tužitelj ponavlja navode koje je već iznio u podnescima za koje mu je priznat trošak te požuruje postupanje suda, a ti podnesci nisu ni na koji način mogli utjecati na vođenje parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: Tarifa) za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku - nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Dakle, odvjetniku ne pripada nagrada za sve obrazložene podneske koje je dostavio u tijeku postupka po Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife. Odvjetniku ostali podnesci mogu biti odmjereni po Tbr. 8. t. 3. Tarife, ali i ti podnesci će biti odmjereni stranci samo ako su bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Uvidom u spis ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio da navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, jer tužitelj u njima samo ponavlja navode koje je već iznosio u tijeku parnice. Podneskom od 13. rujna 2017. tužitelj se dodatno očituje na navode tuženika s ročišta od 12. rujna 2017., što je mogao i na samom ročištu, a ne iznosi ništa što već ranije nije iznio u podnesku od 24. svibnja 2017., kojeg mu je prvostupanjski sud odmjerio po Tbr. 8. t. 1. Tarife, a isto je i s podnescima od 31. kolovoza 2020. u kojem tužitelj samo ponavlja dosadašnje navode, kao i podnescima od 7. prosinca 2021., 19. rujna 2022., 29. rujna 2022, 17. listopada 2022. i 5. lipnja 2023. Dakle, ako u podnescima tužitelj opetovano ponavlja iste navode koje je već iznio u tijeku postupka, onda ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice i ne može sud odrediti da ih snosi suprotna stranka.

16. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe protiv pobijane presude valjalo je odbiti i potvrditi odluku sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP-a, osim u dijelu odluke o tijeku zateznih kamata koja je preinačena na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP-a.

17. Stranke nemaju pravo na naknadu troškova žalbenog postupka. Tužitelj čija je žalba u cijelosti neosnovana, nema pravo ni na trošak odgovora na tuženikovu žalbu, jer to nije trošak nužan za vođenje ove parnice. Trošak žalbenog postupka ne pripada ni tuženiku, uzimajući u obzir njegov uspjeh s pravnim lijekom tek u dijelu odluke o sporednom zahtjevu (čl. 155. i čl. 166. ZPP-a).

Zagreb, 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća

Nevenka Marković

Broj zapisa: 9-30868-2d635

Kontrolni broj: 01843-1ce32-6979e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Nevenka Marković, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.