REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1323/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa stečajnog dužnika Velden-auto d.o.o. u stečaju, Opatija, Ulica Maršala Tita 12, OIB: 19934971090, zastupanog po osporavatelju TD, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-27/2021-2 od 26. siječnja 2021., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci broj P- 420/2020-34 od 20. studenog 2020., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-27/2021-2 od 26. siječnja 2021. i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci broj P-420/2020-34 od 20. studenog 2020., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem potvrđena je prvostupanjska odluka kojom je odbačena tužba tužitelja u dijelu kojim se tražilo utvrđenje osporavanja tražbine tuženice u iznosu od 518.189,87 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda i tužitelj je obvezan naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 33.290,00 kn. 2. Rješenjem ovog suda broj Revd 2162/2021-2 od 8. lipnja 2022. dopuštena je revizija tužitelja u odnosu na pravno pitanje:

"...da li je osporavatelj tražbine u stečajnom postupku ovlašten i legitimiran podnijeti tužbu radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine drugog vjerovnika, u situaciji kada stečajni sud upravo osporavatelja uputi posebnim rješenjem u parnicu radi dokazivanja osnovanosti osporavanja navodeći da za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, i to rješenje o upućivanju u parnicu postane pravomoćno, a potom se tek u pokrenutoj parnici utvrdi da ovršna isprava za osporenu tražbinu zapravo ne postoji?",

uz obrazloženje da je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda (broj Rev 493/12 od 8. svibnja 2012.).

3. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine obje nižestupanjske odluke, uz naknadu troškova revizije.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. Nižestupanjski sudovi odbacili su tužbu tužitelja nakon što su utvrdili:

- da je tuženica u stečajnom postupku broj St-307/14 prijavila tražbinu u iznosu od 518.189,87 kn kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda, i da se radi o tražbinama za koje tuženica ne posjeduje ovršne isprave,

- da je navedenu tražbinu osporio stečajni vjerovnik TD koji je pravomoćnim rješenjem stečajnog suda broj St-307/14-77 od 11. veljače 2016. upućen pokrenuti parnicu radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, koju je u roku i pokrenuo.

7. Sudovi smatraju da je u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu da se radi o tražbinama za koje ne postoje ovršne isprave, u parnicu trebalo uputiti tuženicu a ne osporavatelja tražbine, koji u takvoj parnici nastupa u ime i za račun stečajnog dužnika, pri čemu zaključuju i da nije odlučna ni eventualna pogrešna uputa stečajnog suca.

8. Povodom revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP).

9. U odluci Rev 793/2012-2 od 8. svibnja 2012. navodi se da je u pravnom shvaćanju:

"- izraženim u više odluka Ustavnog suda RH u svezi postupanja stranke prema pogrešnoj uputi suda danoj u donesenoj odluci (odluke se odnose na postupanje prema pogrešnoj uputi suda o pravnom lijeku, a prema shvaćanju ovoga suda odnose se suštinski i na slučaj o kojemu je ovdje riječ - iako se ne radi o uputi suda o pravnom lijeku), pa tako i u Odluci broj: U-III-3071/2006 od 18. ožujka 2009. te Odluci broj: U-III-2808/2007 od 13. veljače 2008., u kojima je istaknuto: „ Ustavni sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju osporenim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu podnositeljici, osim prava na žalbu zajamčenog čl. 18. st. 1. Ustava, povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na pristup sudu, zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava.

Ustavni sud ocijenio je da je pogrešna pouka o pravu na žalbu, navedena u rješenju suda prvog stupnja, u konkretnom slučaju išla na štetu zajamčenih ustavnih prava podnositeljice, jer je postupanjem po toj uputi podnositeljici zapriječen pristup sudu, a time i njezino ustavno pravo da se nadležni sud očituje o njezinim žalbenim navodima.

Ustavni sud na kraju podsjeća da je temeljni zahtjev svakog pravnog poretka utemeljenog na načelu vladavine prava da sudovi poznaju propise koje primjenjuju u konkretnim slučajevima i da daju zakonitu i pravilnu uputu o pravnom lijeku. Stoga stranke postupanjem po pogrešnoj uputi o pravnom lijeku koju daju sudovi ne smiju trpjeti štetne posljedice.".

10. Stajalište je dakle, Ustavnog suda Republike Hrvatske a i ovog revizijskog suda, da pogrešna uputa o pravnom lijeku ne smije ići na štetu stranke, pa ni onda kada stranku zastupa odvjetnik, jer je temeljna pretpostavka da sudovi poznaju propise i da daju pravilnu i zakonitu uputu o pravnom lijeku.

11. Ustavnosudska praksa na isti način izjasnila se i u situaciji (u odluci broj U-III- 1959/2005 od 30. travnja 2008.) kada je radnica postupila po pogrešnoj uputi svog poslodavca te je protiv odluke o prestanku radnog odnosa podnijela tužbu općinskom sudu, umjesto da je u skladu s tada važećim Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa podnijela zahtjev za zaštitu prava nadležnom tijelu svog poslodavca. To stoga jer: " Uputa o pravnom sredstvu, doduše, nije esencijalni dio sudske parnične odluke, ali valja uzeti da jeste esencijalni dio odluke poslodavca kada on odlučuje o pravu svog radnika: Zakon koji je važio u to vrijeme (ZOPRO) je, uostalom, u čl. 78. izričito naveo da se odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju dostaviti radniku u pisanom obliku i s poukom o pravu na prigovor (Zakon je ovakvom formulacijom uputu o pravnom sredstvu učinio bitnim dijelom odnosne odluke pa je izostanak pravilne upute u predmetnom slučaju toliko veliki nedostatak da dovodi u pitanje i samu pravnu egzistentnost takve odluke)."

12. Vijeće revizijskog suda smatra da je pravno shvaćanje koje su iznijeli nižestupanjski sudovi neprihvatljivo jer bi time osporavatelj bio onemogućen u vođenju kontradiktornog parničnog postupka i ostao bi bez ikakve sudske zaštite, što je protivno pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava i temeljnim načelima ustavnog poretka Republike Hrvatske. Za podsjetiti je da pravo na pristup sudu podrazumijeva i pravo na pokretanje postupka, a da bi pravo na pristup sudu bilo djelotvorno, stranka mora imati realnu priliku osporiti čin koji predstavlja miješanje u njena prava.

13. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da izloženo shvaćanje nižestupanjskih sudova nije u skladu sa shvaćanjem ovoga suda, time da nižestupanjski sudovi nisu utvrdili činjenice odlučne za odluku o predmetu spora, to je valjalo ukinuti oba nižestupanjska rješenja, te odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

14. U ponovljenom suđenju potrebno je postupiti u naprijed izloženom smislu i nakon toga donijeti novu odluku.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković