REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-388/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], a s boravištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Mikić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kapor, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kapor i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4990/2017-5 od 14. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5420/2011 od 12. svibnja 2017., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4990/2017-5 od 14. veljače 2018. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 250.000,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznos od 100.000,00 EUR-a od 23. rujna 2006., a na iznos od 150.000,00 EUR-a od 28. prosinca 2006. do plaćanja i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008 godine nadalje po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za osam postotnih poena, sve plativo u kunskoj protuvrijednosti navedenih iznosa prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 9.566.320,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. srpnja 2009. nadalje po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, do plaćanja.

Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 818.722,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. kolovoza 2016. nadalje po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, do plaćanja.''.

II/ Nalaže se tužitelju u roku od 8 dana nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.007.180,00 kn.

III/ Odbija se djelomično tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 114.845,00 kuna kao neosnovan.

IV/ Odbija se u cijelosti tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.“.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti presude sudova nižeg stupnja u smislu revizijskih razloga, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete s osnove kratkoročnih kredita u iznosu od 250.000,00 EUR, naknadu štete s osnove izgubljene vrijednosti objekta da je isti sagrađen u iznosu od 9.566.320,00 kn i s osnove izgubljene dobiti u iznosu od 818.722,00 kn utemeljen na činjeničnim navodima tužbe:

- da je tužitelj aplicirao za sredstva Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka iz programa „Poticaj za uspjeh“ te mu je od strane pravnog prednika tuženika savjetovano da kod njega podigne kredit iz kojeg bi se financirala pribava i izrada dokumentacije potrebne za realizaciju kredita iz navedenog programa, s time da se taj kredit trebao zatvoriti iz sredstava ostvarenih kroz navedeni program;

- da je kod pravnog prednika tuženika podigao dva kredita u ukupnom iznosu od 250.000,00 Eur s rokom povrata 31. kolovoza 2007., jer se tada očekivalo da će biti realiziran kredit iz navedenog programa te je iz tih kredita pribavio i izradio svu potrebnu dokumentaciju i platio troškove koji su bili nužni za izvršenje radnji zahtijevanih od strane tuženika i Ministarstva, a radi realizacije kredita iz programa;

- da je tužitelj 1. ožujka 2007. potpisao tuženiku izjavu o prihvaćanju uvjeta kreditiranja iz navedenog programa te je tuženik svu potrebnu dokumentaciju dostavio Ministarstvu;

- da je kreditni odbor tuženika 13. ožujka 2007. donio Odluku kojom je odobren kredit tužitelju u iznosu od 2.500.000,00 Eur, a Odluka je bila uvjetna dok ju ne odobri Ministarstvo te je 30. ožujka 2007. Ministarstvo odobrilo kreditiranje, nakon čega tuženik s tužiteljem nije sklopio ugovor o kreditu, iako ga je Ministarstvo pozivalo da to učini dopisom od 6. lipnja 2007. i 18. listopada 2007.;

- da do 2. ožujka 2009. nije bio obaviješten od tuženika niti o zaprekama za sklapanje ugovora niti je pozvan na zaključenje ugovora te je tuženik svojom krivnjom bez opravdanog razloga onemogućio tužitelju realizaciju kredita zbog čega trpi štetu.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj bio sudionik poticajnih mjera prema Zakonu o poticanju razvoja malog gospodarstva („Narodne novine“, broj 29/02) u okviru Programa „Poticaj za uspjeh“;

- da je na temelju Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 5201000275 od 22. rujna 2006. tužitelju odobren kredit u iznosu od 100.000,00 Eur za obrtna sredstva s rokom povrata do 31. kolovoza 2007., jednokratnom doznakom sredstava na žiro račun banke;

- da je na temelju Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 5201000322 od 27. prosinca 2006. tužitelju odobren kredit u iznosu od 150.000,00 Eur za pripremu dokumentacije radi pribavljanja građevinske dozvole za gradnju hotela u [adresa], s rokom povrata do 31. kolovoza 2007., jednokratnom doznakom sredstava na žiro račun banke;

- da je tužitelj 1. ožujka 2007. predao zahtjev za kredit u iznosu od 2.500.000,00 Eur unutar programa „Poticaj za uspjeh“;

- da je odlukom Kreditnog odbora prednika tuženika 13. ožujka 2007. tužitelju odobren iznos kredita od 2.500.000,00 Eur, s rokom otplate na 20 godina s počekom od dvije godine, založnim pravom na nekretnini uz mjenice i bianco zadužnice kao instrumente osiguranja i solidarno jamstvo CB osobno, uz subvencioniranu kamatnu stopu Ministarstva i to za izgradnju hotela (4 zvjezdice) s pratećim sadržajima u [adresa] na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Na istoj Odluci nadopisano je da je Odluka uvjetna te da je prije realizacije potrebno dobiti odluke Ministarstva i HBOR-a;

- da je na sjednici Povjerenstva za konačno odobrenje kredita od 30. ožujka 2007. zahtjev tužitelja obrađen i prihvaćen;

- da je nakon toga došlo do preuzimanja banke od strane tuženika te da je banka po svojoj proceduri zahtijevala odobrenje nadzornog odbora koji je tražio od tužitelja da se utvrdi stručnost osoba koje će voditi hotel te konačno nije dano odobrenje za izdavanje takvog kredita;

- da je Uprava za razvoj turizma od 6. lipnja 2007. i 18. listopada 2007. pozvala tuženika da se dostavi Ugovor s korisnikom kredita i otplatni plan odnosno da ih se obavijesti o realizaciji predmetnog kredita ili da ih se obavijesti o odustajanju od kredita.

8.1. Na temelju navedenih utvrđenja i iskaza svjedoka sud prvog stupnja, pozivom na odredbu čl. 251. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), iznio je mišljenje da je tuženik imao namjeru sklopiti ugovor o kreditu s tuženikom, no da je odustao od te namjere iz razloga što tužitelj nije dokazao stručnost osoba koje će voditi hotel te je procijenio da tužitelj nije u takvom financijskom stanju da će moći vraćati kredit.

8.2. U odnosu na materijalnu štetu od 250.000,00 EUR zbog podizanja kratkoročnih kredita sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužitelj u pripremne radove na izgradnji hotela potrošio 79.710,00 kn, a kako u trenutku podizanja kratkoročnih kredita 2006., a prije podnošenja zahtjeva za kredit unutar programa „Poticaj za uspjeh“, tužitelj nije mogao znati da će mu biti odobren kredit iz programa da podizanje tih kredita predstavlja njegov poslovni rizik.

8.3. U odnosu na naknadu izgubljene dobiti u vidu vrijednosti završenog hotela sud je utvrdio kako bi vrijednost završenog hotela bila doista 5.161.500,00 kn, a izgubljena dobit u vidu zarade koju bi ostvario hotel bila bi 818.722,00 kn. Prvostupanjski sud zaključuje da do neizgradnje hotela nije došlo isključivo krivnjom tuženika, kako to tužitelj navodi, jer to što je tuženik na kraju odustao od sklapanja ugovora o kreditu iz programa „Poticaj za uspjeh“ nije razlog neizgradnje hotela, budući da se tužitelj mogao obratiti drugim bankama na tržištu te ishoditi kod neke druge banke kredit i krenuti s gradnjom hotela. Sud zaključuje da u tom slučaju tužitelj ne bi sklopio ugovor o kreditu s uvjetima koji su bili vezani za kredite sklopljene unutar programa „Poticaj za uspjeh“ (subvencionirana kamata, poček od 2 godine), no da bi tužitelj imao pravo tražiti naknadu štete od tuženika za razliku kreditnih uvjeta te utvrđuje da tijekom postupka tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta uslijed radnje tuženika, kao i da je ta radnja bila protupravna i njihovu uzročno posljedičnu vezu, pa je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

9. Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja, pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a navodi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i da je sve odlučne činjenice vrlo jasno i detaljno obrazložio te da u cijelosti prihvaća razloge iz prvostupanjske presude. Pri tomu drugostupanjski sud u obrazloženju presude samo reproducira navode suda prvog stupnja navodeći da smatra da je prvostupanjski sud valjano ocijenio nakon provedenog postupka (saslušanja svjedoka, stranaka i isprava u spisu, financijskog i građevinskog vještačenja) da je tuženik imao namjeru da s tužiteljem sklopi predmetni ugovor o kreditu u sklopu programa „Poticaj za uspjeh“ te su stranke bile u pregovorima (ranije prednik tuženika) tijekom kojih je tuženik odustao od te namjere iz razloga što je procijenio da tužitelj nije u takvom financijskom stanju da će moći vraćati kredit, odnosno nije dokazao stručnost osoba koje će voditi hotel.

10. Tuženik u reviziji ističe da nije jasno odakle nižestupanjski sudovi izvode takav zaključak, jer je Povjerenstvo dalo suglasnost za sklapanje ugovora, dok nije vještačeno financijsko stanje tužitelja niti je uvjet dobivanja investicijskih sredstava iz programa „Poticaj za uspjeh“ bila stručnost osobe za vođenje hotela, niti je kreditni odbor tuženika stavio izvan snage svoju odluku od 13. ožujka 2007. kojom je odobrio kredit tužitelju, a drugostupanjski sud ne iznosi ocjenu tih žalbenih navoda.

11. Iz sadržaja žalbe tužitelja podnesene protiv prvostupanjske presude razvidno je da se ista pobija iz svih žalbenih razloga, uz ostalo i zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i nedostatnih razloga o odlučnim činjenicama vezano za odbijanje tužbenog zahtjeva, te je ukazano da je sud prvog stupnja iz nejasnih i neobrazloženih razloga naveo da tuženik nije kriv što do realizacije investicije tj. izgradnje hotela nije došlo, a da je tužitelj dostavio u spis stanje računa iz kojeg je razvidno da na dan 31. listopada 2008. tužitelj nije imao nepodmirenih obveza prema tuženiku, dokaz o bonitetu iz kojeg je razvidno da je tužitelj bio solventan te geotehnički elaborat temeljenja poslovne građevine, a o kojim dokazima sud prvog stupnja nije rekao ni jedne jedine riječi.

12. Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja propustio je očitovati se na ove žalbene razloge tužitelja, koji se doista ukazuju žalbenim navodima od odlučnog značaja i koje je drugostupanjski sud propustio ocijeniti, a trebao je u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a s obzirom da do sjednice Povjerenstva za konačno odobrenje kredita 30. ožujka 2007. na kojoj je zahtjev tužitelja obrađen i Povjerenstvo u sastavu predstavnika prednik tuženika, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka i Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva je dalo suglasnost za sklapanje ugovora o kreditu, nije bilo upitno financijskog stanje tužitelja i da će moći vraćati kredit kao ni stručnost osoba koje će voditi hotel.

13. O pitanju sklapanja ugovora o kreditu i Uprava za razvoj turizma pozvala je tuženika da ih se obavijesti o realizaciji predmetnog kredita ili da ih se obavijesti o odustajanju od kredita, međutim koji su razlozi ne postupanja po odluci Povjerenstva, suda prvog stupnja iznosi svoje mišljenje da je tuženik (odnosno pravni prednik tuženika) „tijekom pregovora ima namjeru sklopiti ugovor o kreditu s tuženiku, no odustao iz razloga što tužitelj nije dokazao stručnost osoba koje će voditi hotel te je procijenio da tužitelj nije u takvom financijskog stanju da će moći vraćati kredit.“ bez da je ocijenio navedene žalbene navode tužitelj.

14. U takvim okolnostima u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. istog Zakona, a što je moglo biti od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude, na koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka u reviziji ukazuje tužitelj.

15. Slijedom navedenog trebalo je, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a, ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

16. Odluka o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, ostavljena je za konačnu odluku.

Zagreb, 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa