Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-455/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. bolnice P., P., OIB …, zastupane po punomoćnici T. T., odvjetnici u P., protiv tuženika B. D. iz Š., O., OIB …, zastupanog po punomoćniku S. S., odvjetniku u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj Pr-77/2021-54 od 7. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 22. svibnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-77/2021-54 od 7. ožujka 2024. u točkama I, II i IV izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženi isplati iznos od 79.166,67 kn sa zatraženim zateznim kamatama (točka I izreke) i trošak parničnog postupka (točka II izreke) te je tužiteljici naloženo da tuženom plati trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 eura (točka II izreke) dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen (točka III izreke) kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka (točka IV izreke)..
2. Prvostupanjsku presudu sadržajno u točkama I, II i IV izreke pobija tužiteljica zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice sve uz naknadu parničnih troškova. Traži trošak žalbenog postupka.
3. Žalba tužiteljice nije osnovana.
4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kao poslodavca na isplatu iznosa od 79.166,67 kn na ime povrata troškova specijalizacije tuženika, a sve temeljem ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenog između stranaka 21. prosinca 2011.
5. Među strankama nije sporno:
- da su tužiteljica kao poslodavac i tuženik kao radnik dana 21. prosinca 2011. sklopili ugovor o međusobnim pravima i obvezama (u daljnjem tekstu ugovor) kojim su regulirali međusobna prava i obveze u vezi s predmetnom specijalizacijom tuženika,
- da se ugovorom tužiteljica obvezala omogućiti tuženiku redovito obavljanje specijalističkog staža te snositi sve troškove obavljanja istog te mu osigurati prava po općim aktima bolnice a tuženik da će uspješno obavljati specijalistički staž, položiti specijalistički ispit u roku koji odredi ministar zdravstva i socijalne skrbi te ostati raditi kod tužiteljice nakon položenog ispita najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, odnosno 4 godine,
- da su ugovorom stranke ugovorile da je tuženik, u slučaju da raskine ugovor o radu svojom voljom prije isteka vremena u kojem se tuženik obvezao raditi kod tužiteljice nakon položenog specijalističkog ispita, dužan tužiteljici naknaditi štetu u iznosu od 50% ukupnih troškova specijalizacije (čl. 5. st. 1.),
- da je tužiteljica podmirila troškove predmetne specijalizacije,
- da je tuženik položio specijalistički ispit,
- da je tuženik 14. prosinca 2017. izvanredno otkazao ugovor o radu temeljem kojeg mu je kod tužiteljice prestao radni odnos a u kojem je kao razlog otkazivanja naveo učestali prekovremeni rad uz objašnjenje da je u studenom 2017. potpisao opoziv suglasnosti za rad dulji od 48 sati tjedno sukladno Europskoj direktivi o radnom vremenu a da se prije i nakon potpisivanja tog opoziva tužiteljica kao poslodavac nije poštivala radno vrijeme te da je redovito radio više od 48 sati bez pristanka, a uglavnom mnogo više od 50 sati tjedno,
- da tužiteljica navedeni otkaz nije osporavala u sudskom postupku,
- da tuženik nije po završenoj specijalizaciji i položenom specijalističkom ispitu ostalo raditi kod tužiteljice onoliko vremena koliko je proveo na predmetnoj specijalizaciji.
6. Pošavši od naprijed navedenih nespornih činjenica te od utvrđenja da je tuženikova odluka o otkazu uslijedila kao posljedica višegodišnjih povreda obveza iz radnog odnosa od strane tužiteljice te odredaba Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, u daljnjem tekstu ZR) kojima se normira prekovremeni rad, da se u konkretnom slučaju ne radi o prekovremenom radu zbog više sile, da je ugovor bio sastavljen unaprijed, na tipskom uobičajenom obrascu kojeg je tužiteljica sklapala sa svim drugim liječnicima specijalizantima te da tuženik nije mogao mijenjati sadržaj pojedinih ugovornih odredbi iz razloga što je ugovor bio unaprijed pripremljen kako bi bio u skladu s odredbama tada važećih pravilnika nadležnog ministarstva, da je odredba članka 5. ugovora koja predviđa obvezu radnika liječnika da bolnici vrati razmjeran dio troškova specijalizacije ako raskine ugovor o radu svojom voljom nedorečena i nejasna, da se termin "svojom voljom" u smislu odredbe čl. 320. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, u daljnjem tekstu ZOO) treba tumačiti kao "bez razloga" a da u konkretnom slučaju tuženik nije bez razloga otkazao ugovor već ga je otkazao zbog konkretnih i vrlo ozbiljnih razloga koji se imaju pripisati postupanju tužiteljice, da odgovornost za prestanak radnog odnosa leži na tužiteljici jer je izvanredni otkaz uslijedio kao posljedica njenog postupanja, odnosno kršenja prava i obveza iz radnog odnosa zbog čega je za tuženika postalo nemoguće ispunjenje obveze iz ugovora (čl. 374. ZOO), da se u ovom slučaju i ne radi o naknadi štete već o posljedicama raskida dvostrano obveznog ugovora kojim se jedna ugovorna strana obvezala platiti troškove specijalizacije drugoj strani, a druga strana obvezala se ostati u radnom odnosu točno određeno vrijeme sud prvog stupnja utvrdio je da tuženik nije u obvezi isplatiti tužiteljici razmjerni iznos na ime troškova specijalizacije, jer je neispunjenje njegove ugovorne obveze ostanka na radu četiri godine postalo nemoguće zbog okolnosti za koje odgovara tužiteljica pa se obveza tuženika gasi te posljedično navedenom odbio tužbeni zahtjev.
7. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi.
8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužiteljica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.
8.1. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude reproducirao iskaz tuženika te je istom povjerovao navodeći da je njegov iskaz logičan i uvjerljiv, dok navode tužiteljice, iznesenim tijekom postupka, pak sud nije prihvatio a imajući u vidu da su iskazu tuženika suglasni i ostali provedeni dokazi (iskazi saslušanih svjedoka dr. D. F.-V., dr. F. Z. i dr. L. J.). Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tužiteljice u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj činjenica da je tuženik prvo potpisao suglasnost za prekovremeni rad od koje je naknadno odustao te činjenica da su i drugi liječnici radili prekovremeno u većem obujmu dovodi do zaključka da tuženik nije imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu odnosno da do prestanka njegovog radnog odnosa nije došlo zbog nedopuštenog postupanja tužiteljice kao poslodavca. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da tužiteljica izvanredni otkaz ugovora o radu koji joj je tuženik uručio i temeljem kojeg je tuženom prestao radni odnos kod tužiteljice nije osporavala na sudu pa posljedično navedenom niti u sudskom postupku dokazala da tuženik ne bi imao opravdani razlog za izvanredno otkazivanje svog ugovora o radu a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik kontinuirano i učestalo radio prekovremeno na više radilišta u isto vrijeme.
8.2. Suprotno žalbenim navodima i za svoje utvrđenje da je prava volja stranaka pri sklapanju ugovora kada su ugovorile da ako tuženik raskine ugovor o radu „svojom voljom“ prije isteka ugovorenog vremena mora tužiteljici vratiti 50% troškova specijalizacije bila ukoliko raskine ugovor o radu bez valjanog razloga odnosno da se ista odredba s obzirom da je nedorečena i nejasna treba tumačiti kao "bez razloga" sud prvog stupnja dao je valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.
9. Imajući u vidu utvrđenje prvostupanjskog suda, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da je tuženik tužiteljici izvanredno otkazao ugovor o radu jer je za to imao opravdani razlog (dakle ne bez razloga) i zaključak suda da u okolnostima konkretnog slučaja sukladno odredbi čl. 374. ZOO nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 5. st. 1. ugovora za vračanje tužiteljici razmjernog dijela troškova specijalizacije (umanjenih za odrađeni dio ugovorenog vremena) ukazuje se pravilnim.
10. Dakle, prema izloženom, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.
11. S obzirom na naprijed navedeno valjalo je, u smislu čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužiteljice te pobijanu odluku potvrditi.
12. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1 ZPP) tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP-a) troškova tuženika koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22).
U Zagrebu 22. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Vlasta Feuš, v.r.
