REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-575/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika Lovac trgovina d.o.o. Zagreb, Varšavska 4, OIB 58432804239, kojeg zastupa punomoćnik Ljubomir Vuković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jelić, Vuković & Hadžinski u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4634/2022 od 13. prosinca 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2658/15 od 19. travnja 2018., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tuženika.
II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju 518.752,39 kn (I presude), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu 318.253,00 kn (II izreke), utvrđeno je nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 837.005,39 kn te je njegov prigovor radi prebijanja odbijen kao neosnovan (III izreke), konačno, odlučeno je o troškovima postupka (IV izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki III izreke glede odluke o prigovoru prijeboja, dok je preinačena glede odluke o troškovima postupka.
3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik, zbog pitanja koje mu je dopušteno rješenjem ovog suda broj Revd-1653/23 od 11. srpnja 2023. koje glasi:
„Je li zaključenje pravnih poslova u pisanom obliku između trgovačkih društava u kojima je ista fizička osoba jedini član i osnivač u svim društvima (koji drži poslovne udjele u trgovačkim društvima kao ugovornim stranama i time predstavlja skupštinu društva) i ujedno ta ista fizička osoba jedini zakonski zastupnik svih društava (kao direktor jedini ovlašten na zastupanje tih trgovačkih društava kao ugovornih strana u pravnom prometu) potrebno ili ne posebno pisano ili kakvo drugo ovlaštenje ili suglasnost tih trgovačkih društava za zaključenje takvih međusobnih pravnih poslova ili poslova s tom fizičkom osobom, čak i ako su ti pravni poslovi zaključeni u pisanom obliku, odnosno da li se s obzirom na navedeno u takvoj situaciji primjenjuje ograničenje iz članka 41. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99 i 52/00)?“.
4. Tužiteljica je odgovorila na reviziju.
5. Revizije nije osnovana.
6. S obzirom na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena, a vodeći računa o granicama ispitivanja pobijane presude iz čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) kojom se pobijana presuda ispituje samo u dijelu u kojem se pobija i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena, mora se smatrati da revizija pobija i polemizira sa pravnim shvaćanjem suda drugog stupnja koje se sažima u točki 17. obrazloženja gdje stoji:
„17. Nadalje je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da su društvo Lovac d.o.o. i Lovac trgovina d.o.o. oboje zastupani po istom zakonskom zastupniku Mariu Pleiću sklopili Ugovor o zajedničkom pothvatu dana 16. prosinca 2002. Kako su oba društva imala istog zakonskog zastupnika, a tuženik nije dokazao da je imao posebna ovlaštenja onda je predmetni ugovor ništetan Na temelju tih utvrđenja ovaj sud ocjenjuje, pozivom na čl. 49. u vezi s čl. 41. st. 1. i 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00 i 118/03; dalje: ZTD), da je navedeni ugovor ništetan jer je suprotni navedenim propisima, kao prisilnim propisima (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO 91). Ovaj stav je potvrđen i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.“.
7. Odredbom čl. 41. ZTD propisano je:
„(1) Ovlast za zastupanje trgovačkoga društva po zakonu imaju osobe koje su za pojedini oblik toga društva određene odredbama ovoga Zakona.
(2) Osobe koje zastupaju trgovačko društvo u smislu odredbe stavka 1. ovoga članka, te ograničenja njihovih ovlasti ako djeluju prema trećim osobama, upisuju se u sudski registar.
(3) Na zastupnike društva iz stavka 1. ovoga članka odnosi se ograničenje iz članka 49. ovoga Zakona.“.
8. Odredbom čl. 49. ZTD-a propisano je:
„Prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkoga društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.“.
9. Dakle polazeći od pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, gdje se u biti problematizira dopustivost zaključenja pravnih poslova u pisanom obliku između trgovačkih društava u kojima je ista fizička osoba jedini član i osnivač u svim društvima (koji drži poslovne udjele u trgovačkim društvima kao ugovornim stranama i time predstavlja skupštinu društva) i ujedno ta ista fizička osoba jedini zakonski zastupnik svih društava (kao direktor jedini ovlašten na zastupanje tih trgovačkih društava kao ugovornih strana u pravnom prometu) potrebno ili ne posebno pisano ili kakvo drugo ovlaštenje ili suglasnost tih trgovačkih društava za zaključenje takvih međusobnih pravnih poslova ili poslova s tom fizičkom osobom, čak i ako su ti pravni poslovi zaključeni u pisanom obliku, odnosno da li se s obzirom na navedeno u takvoj situaciji primjenjuje ograničenje iz čl. 41. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima pravno shvaćanje odstupa od pravnog shvaćanja ovog suda izraženog u odlukama broj Rev 3115/2016-2 od 8. srpnja 2020. i Rev 3455/2019-2 od 23. rujna 2020. gdje je zauzeto pravno shvaćanje kako slijedi:
„I prema ocjeni revizijskog suda u situaciji kada je drugotuženik bio jedini direktor i član trgovačkog društva, ustupitelja, dakle kada je jedna te ista osoba u trenutku sklapanja ugovora bila jedina osoba ovlaštena za zastupanje i ujedno i jedini član društva, ustupitelja, to bi značilo da ta osoba mora sama sebi dati takvo ovlaštenje, a budući da se radi o istoj osobi sigurno je da ta osoba ne bi sama sebi odbila dati ovlaštenje, slijedom čega u konkretnom slučaj, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi nije bilo potrebno da takva osoba za sklapanje ugovora ima posebno ovlaštenje društva (tako i ovaj sud u odluci Rev-3115/16-2 od 8. srpnja 2020.).“.
10. Dakle, reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje ovog suda, odgovora se i na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena.
11. No, u ovoj pravnoj stvari sud drugog stupnja glede spornih ugovora iz kojih izvire prigovor prijeboja tuženika izražava i dodatne razloge zbog kojih smatra da su sporni ugovori ništetni i navodi:
„19. No, pravni temelj tuženika za potraživanjem tražbine na ime povrata ulaganja u predmetni poslovni prostor se temelji na Ugovoru o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. godine kojeg je opet Mario Pleić zaključio kao direktor obiju ugovornih strana, a nije dokazano da je za to imao posebne ovlasti, naročito društva Lovac d.o.o. nad kojim je nakon par mjeseci otvoren stečajni postupak. Stoga ovaj sud zaključuje da je predmetni ugovor ništetan jer je sklopljen protivno prisilnim propisima i to čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO 91).“.
20. Nadalje, da je i zakonski zastupnik imao potrebna odobrenja, ne može se zanemariti činjenica kako je nad društvom Lovac d.o.o. 28.ožujka 2003. otvoren stečajni postupak te da je očigledno pobuda za sklapanje tog ugovora bila u tome da se onemogući stečajnim vjerovnicima namirenje u većoj mjeri njihovih tražbina. Tu pobudu ovaj sud zaključuje i iz činjenice da je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka posjed predmetnog poslovnog prostora prenesen na Lovac trgovinu d.o.o. koji je imao istog direktora. S obzirom na to da je u čl. 53. ZOO 91 propisano da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravovaljanost, ali, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari utvrđeno i da je predmetni Ugovor o prijenosu i prodaji prava od dana 16. prosinca 2002. zaključen pod bitnim utjecajem nedopuštenih pobuda, a to su morale znati obje strane (jer je ista osoba sklopila ugovor), onda je taj ugovor bez pravnog učinka.
21. Ovaj sud utvrđuje da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je predmetni Ugovor o prijenosu i prodaji prava od 16. prosinca 2002. ništetan temeljem čl. 103. ZOO 91 jer je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva. Naime tuženik je prvo sklopio sa društvom Lovac d.o.o. 1. veljače 2002. Ugovor o zajedničkom poduhvatu temeljem kojeg tuženik ulazi u poslovni prostor kojeg društvo Lovac d.o.o. u tom trenutku drži bez valjane pravne osnove, a s obzirom da oba društva imaju istu osobu za člana uprave ta je činjenica tuženiku morala biti poznata. Nakon toga, 16. prosinca 2002. tuženik i društvo Lovac d.o.o. sklapaju i ugovor kojim prodaju odnosno preuzimaju i tražbinu na ime povrata ulaganja u nekretninu, a u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli ne znati za stanje imovine društva Lovac d.o.o. zbog kojeg je 28.ožujka 2003. otvoren stečajni postupak te da društvo Lovac d.o.o. ima vjerovnike čije tražbine nisu podmirene, a mogle su biti podmirene da je predmetno pravo na ime povrata ulaganja u nekretninu ušlo kao dio imovine u stečajnu masu. Slijedom navedenog, ovakvo ponašanje je i protivno moralu društva te je i zbog navedenog predmetni ugovor ništav.“.
12. Ova pravna shvaćanja suda drugog stupnja revizijom nisu niti mogu biti dovedena u pitanje s obzirom na odredbu čl. 391. st. 3. ZPP-a.
13. Dakle, kako je utvrđeno da su citirani ugovori ništeni i da do prijenosa tražbine nije moglo doći, to je revizija tuženika neosnovana i valjalo ju je odbiti primjenom čl. 391. st. 6. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.
14. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbe čl. 155. u vezi s čl. 166. ZPP-a.
Zagreb, 22. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
Broj zapisa: 9-30868-2275b
Kontrolni broj: 0bee5-39ffc-0ce39
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Dražen Jakovina, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
