REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2092/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski novinari i publicisti, Zagreb, Petrinjska 85, OIB: 38279989730, zastupanog po punomoćniku Ivanu Gelenčiru, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vesni Alaburić, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2313/2020-3 od 7. veljače 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-204/2019-51 od 24. siječnja 2020., na sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e :
Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je podnio ovom sudu prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2313/2020-3 od 7. veljače 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Pn-204/2019-51 od 24. siječnja 2020., postavljajući pravno pitanje koje drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koje glasi:
"Mogu li se izjave koje su objektivno štetile ugledu i časti osobe kojoj su upućene, koje nisu dane u dobroj vjeri i koje su okarakterizirane kao pretjerane (točka 15., 20., 21. obrazloženja drugostupanjske presude) podvesti pod načelo razmjernosti izjava druge strane bez da se pojasne kriteriji razmjernosti i značaj njihovih povreda za obje strane odnosno da se samo paušalno odbije zahtjev za naknadom štete, pri tome ne ulazeći podrobnije u razmatranje odnosa iznesenih izjava s naknadom štete odnosno ne ulazeći podrobnije u razmatranje odnosa sukoba dvaju prava koji prate izjave iznesene u javnom medijskom prostoru, a to je pravo na govor i pravo na povredu časti i ugleda razmatrajući pri tome težinu povrede, okolnosti slučaja i utjecaj izjava na povredu časti i ugleda onome kome su upućene?"
1.2. Tužitelj u odnosu na postavljeno pravno pitanje nije naveo razloge iz kojih bi proizlazilo da je postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razloge za razvoj prava kroz sudsku praksu iz razloga što je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda odnosno o kojem praksa revizijskog suda nije jedinstvena na što se u prijedlogu poziva, već problematizira primjenu procesnih odnosno materijalnopravnih odredbi u konkretnom slučaju.
1.3. Tužitelj sadržajem prijedloga ukazuje i da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i to pravo na pravično suđenje.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4.1. Prema odredbi čl. 385 a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili
- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
4.2. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).
5. Međutim, uz to što su postavljeno pitanja usko vezano za tužiteljevu ocjenu činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, on u prijedlogu za dopuštenje revizije nije određeno naveo razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, nije navedeno niti je tužitelj dostavio sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tom pitanju ovaj sud imao različitu praksu odnosno da shvaćanje iz pobijane presude odstupa od shvaćanja revizijskog suda, već se tužitelj, izražavajući svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sadržajno poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, ponavljajući time žalbene razloge, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.
6. Stoga, pitanje iz prijedloga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako je formulirano i izostanak razloga važnosti tog pitanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema uvjeta ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.
7. Nadalje, odredbom čl. 385 a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
8. Predlagatelj u bitnom navodi da su odluke nižestupanjskih sudova proizvoljne, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
9. Ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti nižestupanjskih odluka ne nalazi da bi se o povredi kojih procesnopravnih odnosno materijalnopravnih odredbi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim. Nižestupanjske odluke donesene su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona nižestupanjski sudovi obrazložili su na valjan i prihvatljiv način. Imajući na umu sve izneseno, nižestupanjske odluke nisu očigledno nezakonite, arbitrarne niti očito nerazumne te stoga tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.
10. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 22. svibnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
