REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr-863/2017-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Makarović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Zagrebački električni tramvaj, Zagreb, Ozaljska 105, OIB 85584865987, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-807/2016-2 od 31. svibnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2595/12-61 od 11. studenoga 2016., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-807/2016-2 od 31. svibnja 2017. u točki I. izreke i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom:
- utvrđeno da je nedopuštena tuženikova Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2012. kao i tuženikova Odluka od 10. srpnja 2012. kojom nije udovoljeno tužiteljevu zahtjevu za ostvarivanje prava te da tužiteljev radni odnos kod tuženika nije prestao (t. I. izreke),
- naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove radnog mjesta referent prodaje u Uredu karata (t. II. izreke),
- naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 28.750,00 kn sa zateznom kamatom (t. III. izreke).
2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:
„1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se p o t v r đ u j e presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2595/12 od 11. studenog 2016. u točki I. i II. te u odluci o parničnom trošku u točki III. izreke za dosuđeni iznos od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č a v a se citirana presuda u odluci o parničnom trošku u točki III. izreke za preostali dosuđeni trošak postupka od 26.250,00 kn (preko 2.500,00 kn do 28.750,00 kn), sa zateznom kamatom na način da se ovaj dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.
3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.“
3. Protiv drugostupanjske je presude tuženik podnio reviziju prema članku 382. stavku 1. točki 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) kojom je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovom revizijskom sudu da preinači nižestupanjske presude tako da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da ih ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio ovome sudu da ju odbije kao neosnovanu i tuženika obveže da mu naknadi trošak sastava toga podneska.
5. Revizija je osnovana.
6. Pobijanu je presudu ovaj sud ispitao u dijelu u kojem je tuženik pobija, dakle u dijelu u kojem nije uspio u sporu, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s člankom 392.a stavkom 1. ZPP, uzevši u obzir da je člankom 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ju podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.
7. Osnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnoga prava.
8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da se utvrde nedopuštenima tuženikova Odluka od 31. svibnja 2012. kojom je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenoga ponašanja i tuženikova Odluka od 10. srpnja 2012. kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava i vraćanje na rad.
9. Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev prihvatio utvrdivši:
- da je tužitelj kod tuženika zaposlen na poslovima referenta prodaje karata u Uredu karata;
- da je tuženik u postupku provedene kontrole izdanih karata u ožujku 2012. utvrdio nepravilnosti u tužiteljevu radu odnosno da je tužitelj prekršio opće radne obveze iz članka 122. stavka 1. točaka 1., 3. i 11. Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba (dalje: TKU),
- da je tuženik 31. svibnja 2012. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog kršenja obveza iz radnoga odnosa, s otkaznim rokom od dva mjeseca te tužitelja obvezao jednokratno naknaditi nastalu mu štetu od 175.276,16 kn,
- da je u obrazloženju te Odluke kao razlog otkaza navedeno da je kontrolom utvrđena zlouporaba povjerenja i prekoračenje ovlaštenja u postupanju tužitelja tijekom razdoblja od 23. studenog 2009. do 6. travnja 2012., jer je tužitelj omogućio korisnicima tuženikovih usluga prijevoza, za njih 67, kupnju umirovljeničkih, odnosno studentskih karata, na koje te osobe nisu imale pravo i tako mu prouzročio štetu od 175.276,16 kn, što je poslodavac okarakterizirao kao povredu radne obveze te je, nakon što je tužitelju omogućio iznošenje obrane, pokrenuo postupak otkazivanja,
- da se tuženik u postupku otkazivanja savjetovao sa Sindikatom Zagrebačkog holdinga - ZET Zagreb, koji je apelirao na podrobniju ocjenu nepravilnosti u tužiteljevu radu, ali da se je propustio savjetovati sa sindikalnim povjerenikom iz Ureda i kontrole karata,
- da tuženik nikada nije upozorio tužitelja na bilo kakve povrede radne obveze uz upozorenje na mogućnost otkazivanja ugovora o radu za slučaj ponavljanja povrede,
- da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava te u daljnjem propisanom roku tužbu sudu radi sudske zaštite prava.
Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev obrazloživši:
- da je tužitelj doista počinio povrede radne obveze koje mu se stavljaju na teret,
- da tuženik nije poštivao propisani postupak otkazivanja jer prije redovitog otkazivanja ugovora nije opomenuo tužitelja i upozorio ga na posljedice daljnjeg kršenja obveza što je bio dužan prije redovitog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, a na temelju članka 131. stavka 1. Kolektivnog ugovora za radnike ZET-a (dalje: KU) i članka 130. stavka 1. TKU, kao i da se, iako je obavijestio o namjeravanoj odluci o otkazu Sindikat, nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, u smislu odredbe članka 149. stavka 2. ZR.
10.1. Drugostupanjski sud smatra da nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskoga suda da tuženik nije proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, ali da su tuženikove predmetne odluke nedopuštene zbog nepoštivanja propisanoga postupka prije otkazivanja ugovora o radu.
10.2. Konkretno, drugostupanjski sud obrazlaže:
- da prema članku 107. stavku 1. alineji 3. ZR poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu redovitim otkazom ako radnik krši obveze iz radnoga odnosa, dakle zbog skrivljenogaa ponašanja radnika, a prije redovitoga otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika da je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnoga odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (članak 111. ZR).
- da je postupak otkazivanja ugovora o radu redovitim otkazom zbog skrivljenog ponašanja propisan i odredbama članka 131. KU i članka 130. st. 1. TKU, koje su istovjetne, a prema kojima je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan, beziznimno, radnika upozoriti na obveze iz radnoga odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, dakle da ne postoji mogućnost propisana člankom 107. stavkom 1. alinejom 3. ZR da takvo upozorenje izostane ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini,
- da je člankom 7. stavkom 3. ZR propisano da se, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno,
- da je u konkretnom slučaju za radnika povoljnije pravo uređeno KU-om i TKU-om.
10.3. Stoga drugostupanjski sud zaključuje da, kako iz odredaba KU-a i TKU-a proizlazi da redovitom otkazu zbog skrivljenoga ponašanja radnika mora prethoditi upozorenje, dakle da nije predviđena mogućnost redovitog otkazivanja bez prethodnog upozorenja, te su odredbe članka 131. stavka 1. KU i članka 130. stavka 1. TKU povoljnije za tužitelja i one se primjenjuju kao povoljnije pravo te je stoga predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena i tuženik je dužan primjenom članka 116. ZR tužitelja vratiti na rad.
11.1. Osnovano tuženik, obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava, ukazuje na to da je primjenom članka 111. stavka 1. ZR valjalo zaključiti da upozorenje poslodavca radniku na obvezu iz radnoga odnosa i ukazivanje na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, uvijek može izostati ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, neovisno što je drukčije propisano kolektivnim ugovorom koji se na stranke odnosi.
11.2. Odredba članka 7. ZR nije primjenjiva na situacije u kojima su postupovne odredbe toga Zakona regulirane na drugačiji način Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu ili Kolektivnim ugovorom. To zato što se „pravo iz radnoga odnosa“ koje ima u vidu članak 7. ZR odnosi, na „pravo“ koje je priznato zakonom, kojemu se može pružiti sudska zaštita kroz samostalni sudski postupak (a ne kao postupovni prigovor) i koje je podložno dispoziciji stranaka, odnosno slobodi ugovaranja o kojoj govori članak 7. ZR. To nije slučaj u odnosu na postupovne odredbe koje su po svojoj prirodi kogentne naravi. U tom smislu niti pisano upozorenje kojim bi poslodavac utvrdio povredu uz upozorenje na mogućnost otkaza u slučaju ponovljenog kršenja obveza iz radnoga odnosa, radnik ne bi mogao s uspjehom neposredno pobijati pred sudom. Zato pravo radnika da dobije pisano upozorenje prije otkazivanja na temelju kolektivnog ugovora ne predstavlja „pravo iz radnoga odnosa“ koje ima u vidu članak 7. ZR. (Tako ovaj sud i u odlukama Revr 651/2012-2 od 25. travnja 2012., Revr 1856/2012-2 od 26. kolovoza 2014. i Rev 343/2023-2 od 4. srpnja 2023.).
12.1. Zbog pogrešne primjene materijalnoga prava drugostupanjski sud nije razmatrao sve ostale okolnosti koje utječu na odluku o tužbenom zahtjevu. Pritom je važno napomenuti da je drugi razlog zbog kojega prvostupanjski sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, drugostupanjski sud ocijenio nevaljanim uz tek šturo obrazloženje da mu zaključak prvostupanjskoga suda o izostanku savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom nije prihvatljiv.
12.2. Zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude pa je na temelju članka 395. stavka 2. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud odlučiti o tuženikovoj žalbi uzevši u obzir prethodno navedeno.
13. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju članka 166. stavka 3. ZPP (t. II. izreke).
Zagreb, 22. svibnja 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
