REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-515/2017-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska narodna banka, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 3, OIB:95970281739, protiv tuženika Stečajna masa iza Hrvatska gospodarska banka d.d. u stečaju, Zagreb, Tina Ujevića 13, OIB:08453172585, kojeg zastupa stečajni upravitelj Branka Malbašić, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4084/15-2 od 24. svibnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-572/14 od 13. listopada 2014., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i preinačava presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4084/15-2 od 24. svibnja 2017. u dijelu pod točkom I. izreke i sudi:

Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-572/14 od 13. listopada 2014. i sudi:

I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja Hrvatska narodna banka, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 3, prema tuženiku Stečajna masa iza Hrvatska gospodarska banka d.d. u stečaju, Zagreb, Tina Ujevića 13 u iznosu od 3.053.570,93 kuna s osnova kamata (naknade) za neizdvajanje obvezne rezerve u stranoj valuti – s osnova kamata (naknada) za neodržavanu obveznu rezervu u stranoj valuti kao tražbina prvog isplatnog reda tražbina viših isplatnih redova, te u iznosu od 1.321.190,76 kuna kao tražbina prvog isplatnog reda tražbina viših isplatnih redova, a koji iznos se sastoji od:

1. zateznih kamata za neplaćenu naknadu (kamatu) na neizdvajanje obvezne rezerve u iznosu od 651.367,06 kuna i to po razdobljima obračunatim kako slijedi:

- 3.767,01 kuna u razdoblju obračuna od 6. travnja 1999. do 5. svibnja 1999.,

- 8.261,59 kuna u razdoblju obračuna od 6. svibnja 1999. do 2. lipnja 1999.,

- 8.334,63 kuna u razdoblju obračuna od 3. lipnja 1999. do 18. lipnja 1999.,

- 6.290,77 kuna u razdoblju obračuna od 19. lipnja 1999. do 30. lipnja 1999.,

- 21.916,48 kuna u razdoblju obračuna od 1. srpnja 1999. do 28. srpnja 1999.,

- 29.335,44 kuna u razdoblju obračuna od 29. srpnja 1999. do 25. kolovoza 1999.,

- 37.064,46 kuna u razdoblju obračuna od 26. kolovoza 1999. do 22. rujna 1999.,

- 44.933,53 kuna u razdoblju obračuna od 23. rujna 1999. do 20. listopada 1999.,

- 52.818,09 kuna u razdoblju obračuna od 21. listopada 1999. do 17. studenog 1999.,

- 60.892,81 kuna u razdoblju obračuna od 18. studenog 1999. do 15. prosinca 1999.,

- 39.422,86 kuna u razdoblju obračuna od 16. prosinca 1999. do 31. prosinca 1999.,

- 64.497,60 kuna u razdoblju obračuna od 1. siječnja 2000. do 26. siječnja 2000.,

- 40.719,71 kuna u razdoblju obračuna od 27. siječnja 2000. do 9. veljače 2000.,

- 86.034,58 kuna u razdoblju obračuna od 10. veljače 2000. do 8. ožujka 2000.,

- 95.101,09 kuna u razdoblju obračuna od 9. ožujka 2000. do 5. travnja 2000.,

- 51.976,38 kuna u razdoblju obračuna od 6. travnja 2000. do 19. travnja 2000.

2. zateznih kamata za neplaćenu naknadu (kamatu) na neodržavanje obvezen rezerve u iznosu od 669.823,73 kuna i to po razdobljima obračunatim kako slijedi:

- 8.492,11 kuna u razdoblju obračuna od 11. ožujka 1999. do 7. travnja 1999.,

- 13.335,77 kuna u razdoblju obračuna od 8. travnja 1999. do 5. svibnja 1999.,

- 18.782,36 kuna u razdoblju obračuna od 6. svibnja 1999. do 2. lipnja 1999.,

- 14.284,21 kuna u razdoblju obračuna od 3. lipnja 1999. do 18. lipnja 1999.,

- 10.781,37 kuna u razdoblju obračuna od 19. lipnja 1999. do 30. lipnja 1999.,

- 30.892,43 kuna u razdoblju obračuna od 1. srpnja 1999. do 28. srpnja 1999.,

- 36.716,37 kuna u razdoblju obračuna od 29. srpnja 1999. do 25. kolovoza 1999.,

- 42.625,50 kuna u razdoblju obračuna od 26. kolovoza 1999. do 20. listopada 1999.,

- 48.384,13 kuna u razdoblju obračuna od 23. rujna 1999. do 20. listopada 1999.,

- 54.106,72 kuna u razdoblju obračuna od 21. listopada 1999. do 17. studenog 1999.,

- 59.836,83 kuna u razdoblju obračuna od 18. studenog 1999. do 15. prosinca 1999.,

- 37.425,40 kuna u razdoblju obračuna od 16. prosinca 1999. do 31. prosinca 1999.,

- 61.229,66 kuna u razdoblju obračuna od 1. siječnja 2000. do 26. siječnja 2000.,

- 37.008,45 kuna u razdoblju obračuna od 27. siječnja 2000. do 9. veljače 2000.,

- 154.739,61 kuna u razdoblju obračuna od 10. veljače 2000. do 5. travnja 2000.,

- 41.182,81 kuna u razdoblju obračuna od 6. travnja 2000. do 19. travnja 2000.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova postupka u iznosu od 480.720,20 kuna.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.331,34 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 3.053.570,93 kuna s osnova kamata (naknade) za neizdvajanje obvezne rezerve u stranoj valuti - s osnova kamata (naknada) za neodržavanu obveznu rezervu u stranoj valuti kao tražbina prvog isplatnog reda tražbina viših isplatnih redova, te u iznosu od 1.321.190,76 kuna kao tražbina prvog isplatnog reda tražbina viših isplatnih redova, a koji iznos se sastoji od zateznih kamata za neplaćenu naknadu (kamatu) na neizdvajanje obvezne rezerve u iznosu od 651.367,06 kuna i zateznih kamata za neplaćenu naknadu (kamatu) na neodržavanje obvezne rezerve u iznosu od 669.823,73 kuna (toč. I.), te je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 480.720,20 kuna (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki I. i dijelu točke II. izreke kojom je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 464.604,00 kuna (toč. I.), dok je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu točke II. izreke na način da je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 16.116,20 kuna (toč. II.).

3. Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu u kojem je potvrđena odluka suda prvog stupnja, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je utvrđenje postojanja tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 3.053.570,93 kuna s osnove kamata (naknade) na neizdvajanje obvezne rezerve u stranoj valuti i s osnova kamata (naknade) na neodržavanje obvezene rezerve u stranoj valuti, kao tražbine prvog isplatnog reda tražbine viših isplatnih redova za vrijeme do 18. lipnja 1999. odnosno prije upravljanja privremenog upravitelja te postojanje tužiteljeve tražbine u iznosu od 1.321.190,76 kuna s osnove zateznih kamata na naknade za neizdvojenu i neodržavanu obveznu rezervu u stranoj valuti, kao tražbinu prvog isplatnog reda tražbina viših isplatnih radova.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je nad tuženikom otvoren stečaj rješenjem Trgovačkog suda u zagrebu poslovni broj St-128/2000 od 19. travnja 2000.,

- da je u navedenom postupku tužitelj prijavio tražbinu u visini od 15.429.391,17 kuna,

- da je tužitelj rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj St-128/08 od 4. prosinca 2001. upućen u parnicu radi utvrđivanja osnovanosti osporene tražbine u iznosu od 15.429.391,17 kuna,

- da tužitelj u prijavi navodi kako je tražbina nastala s osnove obračuna kamata na neodržavanje obvezne rezerve u stranoj valuti i obračuna kamata za neizdvajanje obvezne rezerve u stranoj valuti koju je tuženik bio dužan izdvajati i održavati u skladu s odredbama odluke o obveznoj rezervi banaka u štedionica u stranoj valuti,

- da je odlukom Savjeta Hrvatske narodne banke od 16. lipnja 1999. na temelju odredaba Zakona o bankama („Narodne novine“, broj 161/98 - dalje: ZB) imenovana privremena upraviteljica u Hrvatskoj gospodarskoj banci d.d. Zagreb na razdoblje od šest mjeseci, te je ista odlukom savjeta Hrvatske narodne banke od 1. prosinca 1999. razriješena s dužnosti, te je imenovana nova privremena upraviteljica na daljnje razdoblje od šest mjeseci,

- da je tuženik bio pod privremenom upravom imenovanom od strane tužitelja od 18. lipnja 1999. do otvaranja stečajnog postupka 19. travnja 2000.,

- da se prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka potraživanje tužitelja sastoji od kamata (naknade) za vrijeme prije upravljanja privremenog upravitelja u visini od 3.053.570,93 kuna, zakonskih zateznih kamata na tu naknadu do 18. lipnja 1999. u iznosu od 75.257,68 kuna, kamate (naknade) za vrijeme upravljanja privremenog upravitelja 11.044.541,88 kuna i zakonske zatezne kamate na tu naknadu do otvaranja stečajnog postupka u iznosu od 1.245.933,08 kuna,

- da iz Očevidnika o danima insolventnosti tuženika za razdoblje od 1. prosinca 1998. do 20. veljače 2002. proizlazi da je tuženik bio u blokadi od 8. ožujka 1999. do kraja 1999.

9. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su ocijenili da u razdoblju od 10. ožujka 1999. do 2. lipnja 1999. ne bi bila svrhovita primjena odredaba o obveznim rezervama u odnosu na tuženika, iako takav slučaj nije izričito propisan Odlukom Hrvatske narodne banke o obveznoj rezervi banaka i štedionica u stranoj valuti („Narodne novine“, broj 88/98 i 7/99 - dalje: Odluka) obzirom je tuženik u navedenom razdoblju bio insolventan, te kao takav i nije imao utjecaja na stanje na monetarnom tržištu te nije mogao ostvarivati svoju funkciju izdvajanja naknade odnosno kamate na neizdvajanje obvezne rezerve u stranoj valuti i na neodržavanu obveznu rezervu u stranoj valuti.

Nižestupanjski sudovi nadalje zaključuju da tužitelj nema pravo niti na potraživanje po osnovi zateznih kamata za neplaćenu naknadu (kamatu) za neizdvajanje rezerve i zateznih kamata za neplaćenu naknadu (kamatu) za neodržavanje obvezne rezerve, kao akcesornom potraživanju, u odnosu na iskazane glavnice tih naknada.

10. Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

11. Sukladno odredbi čl. 12. st. 4 Zakona o Narodnoj banci Hrvatske („Narodne novine“, broj 35/95 i 161/98 - dalje: ZNBH) banke koje nepravilno obračunavaju obveznu rezervu ili koje u propisanom roku ne izdvajaju obveznu rezervu dužne su na iznos manje obračunate i izdvojene obvezen rezerve platiti tužitelju naknadu u odnosu na naknadu za korištenje sredstava obvezne rezerve. Visinu stope po kojoj se obračunava i plaća navedena naknada propisuje tužitelj (st. 5.).

12. Sukladno odredbi čl.10. st. 1. toč. 1. ZNBH radi utvrđivanja količine novca u optjecaju tužitelj utvrđuje visinu obvezne rezerve banka kod tužitelja.

13. Tužitelj utvrđuje visinu obvezne rezerve banaka propisivanjem određenog postotka (stope) od depozita i svih drugih sredstava (čl.11. st. 1. ZNBH) s time da iznimno može utvrditi i visinu obvezne rezerve, propisivanjem određenog postotka (stope) od porasta kredita i drugih plasmana banaka, ovisno o vrsti i ročnosti kredita, odnosno plasmana (čl. 11. st. 2. ZNBH).

14. Nadalje sukladno točki IX. Odluke tužitelja ukoliko banka ili štedionica ne održava i/ili ne izdvaja obveznu rezervu u smislu ove Odluke ne nedostajuća sredstva plaća se kamata po stopi koju određuje Hrvatska narodna banka.

15. Sukladno navedenim odredbama ZNBH i Odluke tužitelja u navedenom postupanju po osnovu obveznih rezervi nisu izuzete banke koje su postale insolventne.

16. Naime, odredbe ZNBH postupanje banaka, po osnovu obveznih rezervi, nalažu kao obvezno postupanje slijedom čega je i tuženik, u predmetnom razdoblju u kojem je insolventan, obvezan poslovati u skladu sa zakonom propisanim uvjetima poslovanja i u skladu s propisima koje je na temelju zakona donio tužitelj.

17. Shvaćanje nižestupanjskih sudova po kojem primjena zakonskih odredaba ne bi bila svrhovita ne može se prihvatiti obzirom je utvrđivanje obvezne rezerve između ostalog instrument monetarne stabilnosti kojim se osigurava likvidnost bankarskog sustava.

18. Naime, sukladno odredbama čl. 1. i 2. ZNBH tužitelj je, kao centralna banka Republike Hrvatske, odgovoran za stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema inozemstvu te svojim djelovanjem podržava ciljeve ekonomske politike Republike Hrvatske, pri čemu ta podrška ne smije ugroziti stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja u zemlji i inozemstvu, a u obavljanju svojih poslova je samostalan i odgovoran Saboru Republike Hrvatske.

19. Tužitelj samostalno utvrđuje zadatke monetarne i devizne politike, i mjere, u okviru svojih prava i dužnosti, za ostvarivanje utvrđenih zadataka monetarne i devizne politike (čl. 3. ZNBH).

20. Kako tuženik u utuženom razdoblju nije održavao obveznu rezervu tužitelj istu osnovano potražuje na temelju čl. 12. st. 4. ZNBH, kao i zateznu kamatu za neizdvojenu i neodržavanu obveznu rezervu u stranoj valuti na temelju Odluke tužitelja pri čemu je visina iste utvrđena financijskim vještačenjem, a na koji izračun tuženik nije imao primjedbi.

21. Potraživanje tužitelja na ime zatezne kamate za neizdvojenu i neodržavanu obveznu rezervu u stranoj valuti osnovano je kako za razdoblje do 18. lipnja 1999., tako i za razdoblje od 18. lipnja 1999. pa do otvaranja stečaja, obzirom je tuženik dužan platiti naknadu (kamatu) za neizdvajanje obvezne rezerve u stranoj valuti i s osnove naknade (kamata) na neodržavanu obveznu rezervu u stranoj valuti - kao tražbinu prvog isplatnog reda tražbina viših isplatnih redova i za vrijeme upravljanja privremenog upravitelja (tako i u Revt-320/12 od 5. srpnja 2017.).

22. Slijedom navedenoga, a obzirom da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, ovaj je sud ocijenio da je revizija tužitelja osnovana pa ju je valjalo prihvatiti i preinačiti nižestupanjsku odluku u pobijanom dijelu, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

23. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu to mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP pripada trošak pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 eura, pristojbe na žalbu u iznosu od 1.327,23 eura, pristojbe na reviziju u iznosu od 1.327,23 eura i pristojbe na rješenje u iznosu od 13,27 eura ili ukupno 3.331,34 eura.

Zagreb, 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug