REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-464/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, Strojarska 11, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja HŽ Cargo d.o.o., Zagreb, Heinzelova 51, OIB: 08720210702, kao pravni sljednici HŽ Vuča vlakova d.o.o., Zagreb, koje zastupa punomoćnik Vanja Milovac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić i partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Luka Rijeka d.d., Rijeka, Riva bb, OIB: 92590920313, kojeg zastupa punomoćnica Dubravka Prpić, odvjetnica u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji oba tužitelja i tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5576/2013-4 od 17. svibnja 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4710/2011 od 20. lipnja 2012., na sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija prvo i drugotužitelja se odbija.

r i j e š i o  j e :

I. Revizija i dopuna revizije tuženika se odbacuju.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec iz Zagreba poslovni broj Ovrv-1071/08 od 3. lipnja 2008. kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju (tada HŽ-Vuča vlakova d.o.o.) iznos od 214.742,56 Eur/1.617.977,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznos od 96.394,96 Eur/726.287,80 kn od 12. kolovoza 2006. do isplate i na iznos od 118.347,60 Eur/891.690,00 kn od 1. studenog 2006. do isplate te za troškove ovršnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 3. lipnja 2008. do isplate i odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan. Toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 47.556,24 Eur/358.312,50 kn.

1.2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4710/11 od 20. lipnja 2012. u točki I. njezine izreke i u točki II. njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 115.112,50 kn.

II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4710/11 od 20. lipnja 2012. u točki II. njezine izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj u roku od osam dana naknadi troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 243.200,00 kn (dvjestočetrdeset- tritisućedvjesto kuna).“

2.1. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojemu nisu uspjeli u žalbenom postupku, reviziju su podnijeli prvo i drugo tužitelji (dalje: tužitelji), pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. u vezi čl. 497.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), navodeći da reviziju podnose zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se prihvati revizija i preinače nižestupanjske presude, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio i tuženik, a uz to i dopunu revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se nižestupanjske presude ukinu i tužba odbaci.

3. U odgovoru na reviziju tužitelja, tuženik osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

4. Revizija tužitelja nije osnovana, dok su revizija i dopuna revizije tuženika nedopuštene.

5. U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom tužitelja i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno navodima revizije tužitelja, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Okolnost da pravni prednik tužitelja ne bi, po Planu podjele društva HŽ, bio nositelj prava i obveza po osnovi vagonske dangubine imala bi za posljedicu nepostojanje aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje predmetne tužbe, a ne ostvarenje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao što se to revizijskim navodima tvrdi. Napominje se da eventualna pogrešna primjena materijalnog prava glede aktivne legitimacije tužitelja u rješenju spora sama po sebi ne znači i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati unatoč pogrešnom pravnom pristupu.

7. Predmet spora je nenaplaćena vagonska dangubnina u razdoblju od travnja do lipnja 2006. godine po utuženom računu broj 54500-2409 od 4. kolovoza 2006. u iznosu od 96.394,96 Eur/726.287,80 kn s dospijećem 11. kolovoza 2006. i od srpnja do rujna 2006. godine po utuženom računu broj 54500-2413 od 24. listopada 2006. u iznosu od 118.347,60 Eur/891.690,00 kn s dospijećem 31. listopada 2006., a sve po osnovi Ugovora o prometu roba iz međunarodnog tranzita i uvozno-izvoznih pošiljaka preko Luke Rijeka te operativnim i transportno-komercijalnim odnosima broj K-86/551 koji su 1986. sklopili SOUR ŽTP Zagreb, RO Luka Rijeka i Međunarodne špedicije koje pružaju špediterske usluge u Luci Rijeka (dalje: Ugovor br. K-86/551).

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tuženik je pravni slijednik RO Luka Rijeka,

- da su predmetna potraživanja nastala u razdoblju od travnja do rujna 2006., kada je poslove za tužitelja obavljala Uprava HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o.,

- da je utužene račune izdala HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., HŽ-Cargo, Glavna regionalna jedinica Rijeka, a priložene Obračune vagonske dangubine za tranzitne pošiljke – Hrvatske željeznice, HŽ-Cargo-Rijeka,

- da, nakon što je Zakonom o podjeli trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., Zagreb („Narodne novine“ broj 153/05) društvo HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., Zagreb, inače pravni sljednik SOUR ŽTP Zagreb, podijeljeno na četiri nova trgovačka društva: HŽ-infrastruktura d.o.o., Zagreb, HŽ-Prijevoz putnika d.o.o., HŽ- Cargo d.o.o. i HŽ-Vuča vlakova d.o.o. (raniji tužitelj), 12. travnja 2006. donesen je Plan pojele trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., prema kojemu su potraživanja od kupaca u podjeli prenesena na ranijeg tužitelja, u iznosu od 35.828.312,52 Eur/269.948.420,69 kn,

- da je raniji tužitelj osnovan Izjavom o osnivanju od 30. kolovoza 2006., upisan u sudski registar 16. siječnja 2007., a brisan iz sudskog registra 5. studenoga 2012. zato što je prestao postojati 1. listopada 2012. razdvajanjem tog društva s preuzimanjem na društva prvotužitelja i drugotužitelja,

- raniji tužitelj je prijedlog za ovrhu u ovom konkretnom predmetu podnio 19. svibnja 2008.

9. Na temelju iznesenih utvrđenja, a primjenjujući odredbe Ugovora br. K-86/551, i to čl. 6., kojim su ugovoreni rokovi za utovar i istovar vagona (pri čemu je toč. 4. tog članka ugovoreno da odgovornost za nastalo produženo zadržavanje za pošiljke u indirektnoj manipulaciji snosi Luka Rijeka, čl. 7. toč. 2. Ugovora ugovoreno je da Luka Rijeka u ime i za račun vlasnika robe – primaoca i pošiljaoca, uz prethodno potpisano pisano ovlaštenje, između ostalog, vrši utovar i istovar robe iz vagona, čl.

11. Ugovora kojim su ugovorene visine naknade za prekomjerno zadržavanje vagona na utovaru i istovaru), kao i primjenjujući toč. 6.3. Plana podjele kojom je određeno da će prava i obveze u pravnom prometu za nova društva u njihovo ime i za njihov račun do dana upisa u sudski registar, a od dana donošenja Odluke o podjeli poduzimati Uprava HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., Zagreb, sudovi su ocijenili zahtjev oba tužitelja za isplatu utuženog iznosa vagonske dangubine neosnovanim. To obrazlažu time da raniji tužitelj (HŽ Vuča vlakova d.o.o.), kao jedan od pravnih slijednika SOUR ŽTP ZAGREB, nije dokazao svoju legitimaciju u odnosu na predmetna potraživanja iz utuženih računa, koja se odnose na „prijelazno“ razdoblje - od travnja do rujna 2006., kada raniji tužitelj još nije bio upisan u sudskom registru, a poslove za njega trebala je obavljati Uprava HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., odnosno da su Obračuni vagonske dangubnine za tranzitne troškove, koje je tužitelj priložio u spis, izvršeni za drugotužitelja HŽ-Cargo (kao drugo trgovačkog društvo koje je osnovano na temelju Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o.), a ne za ranijeg tužitelja, a i predmetni računi izdani su za HŽ-Cargo pa raniji tužitelj nije dokazao da bi utužena tražbina bila dio ukupno pripalih potraživanja ranijeg tužitelja prema trećima, odnosno da nije dokazao da je Uprava HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., obračune vagonske dangube za tranzitne pošiljke obavila upravo za njega. Sudovi, ujedno, smatraju i da je nastupila zastara potraživanja po odredbi čl. 80. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ broj 2/74, „Narodne novine“ broj 53/91, dalje: ZUPŽP/91). Pritom drugostupanjski sud naglašava da predmetno potraživanje ne proizlazi iz pravnog posla kupoprodaje, kao i da tužitelji nisu dokazali svoje tvrdnje da pojam „kupci“ obuhvaća sve dužnike, a osim toga, da su predmet tužbenog zahtjeva potraživanja iz računa od 4. kolovoza 2006. i 24. listopada 2006. koja nisu obuhvaćena Planom podjele od 12. travnja 2006. i ne ulaze u iznos od 35.828.312,52 Eur/269.948.420,69 kn, zato što se u vrijeme donošenja Plana pojele (12. travnja 2006.) nije ni znalo da će predmetno potraživanje nastati.

10. Prema shvaćanju ovog suda u dijelu koji se tiče (ne)postojanja aktivne legitimacije tužitelja pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, međutim unatoč tome pravilno je odbijen tužbeni zahtjev.

11.1. Naime, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i iznesenih prigovora tuženika, odlučne su opće odredbe obveznog prava, kao i odredbe specijalnog propisa.

11.2. Tako je odredbom čl. 148. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, propisano je da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane, dok se prema čl. 99. st. 1. ZOO odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO, ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.3. Nadalje, odredbom čl. 80. toč. 3. u vezi čl. 81. toč. 12. ZUPŽP/91 propisano je da tražbine iz ugovora o prijevozu, od dana nastanka tražbine, zastarijevaju: 1) tražbine zbog više odnosno manje naplaćene prevoznine, naknade za sporedne usluge, doplatka na prevozniku ili drugih troškova - za šest mjeseci 2) tražbine zbog smrti, ranjavanja ili druge tjelesne ozljede ili duševne povrede putnika – za tri godine

3) ostale tražbine – za jednu godinu, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

12.1. U ovom postupku aktivna legitimacija tužitelja temelji se na pravnom slijedu iza HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. (ranije) koja je sa svojim pravnim prednikom RO ŽTP- Željeznički transport Zagreb bila pravni slijednik SOUR ŽTP – Željeznički transport Zagreb. Stoga nije pravilno pravno shvaćanje da pravni prednik tužitelja, pa tako ni tužitelji, ne bi bili aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari. To stoga što postoji pravni slijed; od SOUR ŽTP – Željeznički transport Zagreb, kao pravnog prednika RO ŽTP- Željeznički transport Zagreb, a on kao pravni prednik HŽP-Hrvatsko željezničko poduzeće p.p., kojega je potom naslijedilo društvo HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., a to se društvo Zakonom o podjeli trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. podijelilo na četiri nova trgovačka društva: HŽ-infrastruktura d.o.o., Zagreb, HŽ- Prijevoz putnika d.o.o., HŽ- Cargo d.o.o. i HŽ-Vuča vlakova d.o.o., dok su društvo HŽ-Vuča vlakova d.o.o. naslijedili prvo i drugotužitelj.

12.2. Nadalje, prema shvaćanju ovoga suda, tuženik je obveznik podmirenja utužene obveze, jer je u Ugovoru, u odredbi čl. 6., ugovorena odgovornost pravnog prednika tuženika za produženo zadržavanje, konkretno u situacijama indirektne manipulacije, što predstavlja ukrcaj odnosno iskrcaj robe na relaciji vagon-skladište, a na što se predmetno potraživanje i odnosi, pri čemu predmetni Ugovor nije suprotan odredbama ZUPŽP/91, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, obzirom da sklapanjem tog Ugovora nije povrijeđena niti jedna prisilna odredba navedenog zakona (tako i u odluci ovoga revizijskoga suda poslovni broj Revt 508/2017-2 od 21. ožujka 2023.).

12.3. Kako se u konkretnom slučaju primjenjuje ZUPŽP/91 kao lex specialis, predmetno je potraživanje, koje spada u ostale tražbine iz čl. čl. 80. toč. 3. ZUPŽP/91, zastarjelo jer je protekao jednogodišnji zastarni rok iz čl. 80. ZUPŽP/91 i za potraživanje po utuženom računu broj 54500-2409 od 4. kolovoza 2006. u iznosu od 96.394,96 Eur/726.287,80 kn, s dospijećem 11. kolovoza 2006. i po utuženom računu broj 54500-2413 od 24. listopada 2006. u iznosu od 118.347,60 Eur/891.690,00 kn s dospijećem 31. listopada 2006., obzirom je prijedlog za ovrhu podnesen javnom bilježniku tek 19. svibnja 2008.

13. Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da u predmetnom slučaju nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

14. Vezano uz reviziju i dopunu revizije tuženika treba reći da je, prema odredbi čl. 392. st. 2. ZPP, revizija iz članka 382. st. 1. ZPP nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije ili osoba koja se odrekla prava na reviziju ili osoba koja je podnijela reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, odnosno ako postoje drugi razlozi zbog kojih podnesci stranaka općenito ili revizija nisu dopušteni.

15. S obzirom da je drugostupanjskom presudom u točki I. izreke djelomično odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen glavni tužbeni zahtjev, to tuženik protiv navedenog dijela odluke nema pravni interes za podnošenje revizije, jer njezinim podnošenjem ne može za sebe ishoditi povoljniju odluku ili veću korist od one koju je ostvario donošenjem drugostupanjske odluke.

16.1. Međutim, imajući u vidu da je drugostupanjskom presudom u točki II. izreke djelomično prihvaćena žalba tužitelja i djelomično preinačena prvostupanjska odluka o troškovima postupka, na način da je dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka odbijen, a tuženik revizijom pobija i odluku o troškovima postupka, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

16.2. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

16.3. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto je također u nizu odluka ovoga suda, primjerice broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

17. Slijedom navedenog, revizija i dopuna revizije tuženika niti u odnosu na dio odluke kojom je odbijen glavni tužbeni zahtjev, a niti u pogledu odluke o troškovima postupka, nije dopuštena, pa ih je u tom dijelu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP i odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

18. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju i odgovora na dopunu revizije donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebne za vođenje parnice. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

19. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao suđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa