REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-865/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja G. G., OIB: … i II. tužitelja A. G., OIB: …, obojica iz N., (kao pravni sljednici pok. S. G. iz N., OIB: …) zastupani po punomoćnici B. C. C., odvjetnici u Z., protiv tuženika I. – I. n. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o., R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji oba tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1369/2019-2 od 31. prosinca 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-675/2018-15 od 14. lipnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija prvo i drugotužitelja se odbija.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, pod toč. I. izreke, utvrđeno da je nedopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj: …, kojega je tuženik dao predniku tužitelja 26. siječnja 2016., dok je toč. II. izreke sudski raskinut predmetni Ugovor o radu sa 14. lipnjem 2019. Toč. III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi štetu od 8.880,40 Eur/66.909,36 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđena do isplate, a toč. IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu plaće od veljače 2016. do travnja 2019. od ukupno 43.291,94 Eur/326.183,13 kn bruto s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja. Toč. 5. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržan u bruto dosuđenim iznosima iz toč. 4. izreke kao neosnovan te je toč. 6. izreke naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 7.838,94 Eur/59.062,50 kn, također s pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj toč. izreke.

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

„Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci od 14. lipnja 2019. poslovni broj Pr-675/2018-15 i odbija slijedeći tužbeni zahtjev:

"1. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 26. siječnja 2016. broj: ...

2. Raskida se Ugovor o radu zaključen 1. listopada 2013., na neodređeno vrijeme, broj ugovora … između tuženika I. – I. N. d.d., Z., …, OIB: … i tužitelja S. G. iz N. (M. L.), …, OIB: …, i to s danom 14. lipnja 2019.

3. Nalaže se tuženiku I. – I. N. d.d., …, …., OIB: …, da tužitelju S. G. iz N. (M. L.), …, OIB: …, naknadi štetu u iznosu od 66.909,36 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana, dok se s preostalim dijelom tijeka zateznih kamata odbija kao neosnovanim.

4. Nalaže se tuženiku I. – I. N. d.d., …, …, OIB: …, da tužitelju S. G. iz N. (M. L.), …, OIB: …, isplati na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od mjeseca veljače 2016. do i uključujući mjesec travanj 2019. iznos od 326.183,13 kn bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. ožujka 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. travnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. svibnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. lipnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. srpnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. kolovoza 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. rujna 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. listopada 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. studenoga 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. prosinca 2016. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. siječnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. veljače 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. ožujka 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. travnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. svibnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. lipnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. srpnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. kolovoza 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. rujna 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. listopada 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. studenoga 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. prosinca 2017. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. siječnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. veljače 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. ožujka 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. travnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. svibnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. lipnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. srpnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. kolovoza 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. rujna 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. listopada 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. studenoga 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. prosinca 2018. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. siječnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. veljače 2019. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. ožujka 2019. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. travnja 2019. pa do isplate,

- na iznos od 8.363,67 kn od 16. svibnja 2019. pa do isplate,

i to u visini stope određene čl. 29. ZOO-a uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

6. Nalaže se tuženiku I. – I. N. d.d., …, …, OIB: …, naknaditi parnični trošak tužitelju S. G. iz N. (M. L.), …, OIB: … u iznosu od 59.062,50 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 16. pa do isplate i to u visini stope određene čl. 29. ZOO-a uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 21.875,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 14. lipnja 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 8 dana.

Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbe od 7.812,50 kn u roku od 8 dana.“

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su (kao pravni sljednici ranijeg tužitelja S. G.), podnijeli reviziju, navodeći da istu podnose na temelju čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se drugostupanjska presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik istu predlaže odbiti kao neosnovanu. Traži troškove sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7.1. Vezano za revizijske navode kojima se ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ističe se da su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju drugostupanjske presude jasni su i međusobno ne proturječe, a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Revidenti kroz navedenu povredu zapravo osporavaju utvrđenje suda da je tuženik dokazao organizacijske razloge kao opravdani razlog za predmetni otkaz, čime preispituju utvrđene činjenice, što po odredbi čl. 386. st. 1. ZPP nije dopušteno u revizijskom stadiju postupka.

7.2. Ujedno u reviziji revidenti ističu da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu s čl. 8. ZPP. U tom smislu, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP, no to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i sadržaja izvedenih dokaza. Zbog navedenog, nije osnovan ni revizijski navod da je drugostupanjski sud tijekom postupka počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove Odluke o redovitom, poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu njihovog pravnog prednika pok. S. G. od 26. siječnja 2016., uz utvrđenje prestanka radnog odnosa s danom 14. lipnja 2019. i zahtjeva za naknadu štete i plaće (od veljače 2016. do travnja 2019.), pri čemu je u revizijskom stadiju postupka sporno je li došlo do prijenosa ugovora o radu na novog poslodavca u smislu čl. 137. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14).

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je prednik tužitelja bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu "voditelj benzinske postaje" po ugovoru o radu od 1. listopada 2013.,

- da je 18. studenoga 2015. Uprava tuženika donijela Odluku o ustupanju poslova operativnog upravljanja maloprodajnim mjestima trgovačkom društvu I. M. s. d.o.o., nakon čega je između navedenih pravnih osoba sklopljen Ugovor o pružanju usluga upravljanja poslovanjem maloprodajnih mjesta,

- da je ustupanjem ovih poslova navedenom trgovačkom društvu obuhvaćen najveći dio maloprodajnih mjesta tuženika uključujući i maloprodajno mjesto benzinske postaje u organizacijskoj jedinici regija R., na kojoj je prednik tužitelja bio zaposlen, kao voditelj benzinske postaje „G.“,

- da je Odlukom o ustupanju upravljanja poslovanjem maloprodajnih mjesta i Ugovorom o pružanju usluga upravljanja poslovanjem maloprodajnih mjesta, tuženik ustupio upravljanje maloprodajnim mjestima, ali da nije došlo do promjene u segmentu vlasništva na maloprodajnim objektima,

- da je tuženik ponudio sporazumni raskid ugovora o radu svim radnicima zaposlenim na maloprodajnim mjestima, uz istovremenu ponudu svim radnicima novoga ugovora o radu od strane novoga poslodavca I. M. s. d.o.o.,

- da prednik tužitelja nije prihvatio sklapanje ugovora o radu s poslodavcem I. M. s. d.o.o.,

- da je tuženik radnicima koji nisu prihvatili sporazumni raskid ugovora o radu otkazao ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom, pa tako i predniku tužitelja, i to odlukom od 26. siječnja 2016., koju je prednik tužitelja primio 31. siječnja 2016.,

- da je tuženik proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem u pogledu namjeravane odluke o otkazu ugovora o radu predniku tužitelja, kao i radi utvrđivanja kolektivnog viška radnika.

10. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da samim time što je tuženik ukinuo radno mjesto voditelja benzinske postaje, koje postoji i kod I. M. s. d.o.o., nije prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je prednik tužitelja radio (čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR), jer je došlo do prijenosa ugovora na novog poslodavca. Naime, prema shvaćanju prvostupanjskoga suda, novoosnovanom društvu I. M. s. d.o.o. je, na temelju Ugovora o upravljanju, povjereno operativno upravljanje poslovanjem maloprodajnog mjesta, a koje upravljanje zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, odnosno identitet, što se očituje u nastavljanju djelatnosti i u osiguravanju kontinuiteta radnih odnosa, odnosno zadržavanju svih radnika koji su prethodno radili kod tuženika, i to baš na istim radnim mjestima u maloprodaji pa je došlo do prijenosa gospodarske djelatnosti jer se zadržala potreba za obavljanjem poslova konkretnih radnih mjesta u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti, ali kod novog poslodavca. Stoga prvostupanjski sud ocjenjuje predmetnu Odluku tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu od 26. siječnja 2016. nedopuštenom.

11. Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud obrazlaže da je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak o činjenici da nije prestala potreba za obavljanjem predmetnog posla. U tom smislu, drugostupanjski sud ocjenjuje da je za tuženika, kao poslodavca, prestala potreba za radom prednika tužitelja na navedenom radnom mjestu, zato što je njegove poslove preuzelo novoosnovano društvo, u smislu čl. 473. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09, 125/11, 152/11, pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19). Pa kako se odredbom čl. 137. st. 1. ZR štiti stalnost i sigurnost radnika pri promjenama osobe poslodavca, pod uvjetom da se istodobno svi ugovori o radu kojih je taj poslodavac stranka prenose na drugu osobu, odnosno novog poslodavca, ali da se navedena odredba ne primjenjuje kad poslodavac prenosi na drugu osobu (drugog poslodavca) samo dio svog poslovanja (bilo da prodaje samo imovinu ili ustupa cjelokupno poslovanje nekog odjela trgovačkog društva), drugostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim tužbeni zahtjev u cijelosti.

12. I po shvaćanju ovoga revizijskoga suda pravilnom je primjenom materijalnog prava odbijen tužbeni zahtjev.

13.1. Prije svega valja reći da je tužitelj S. G. preminuo tijekom revizijskoga postupka (...), a, prema čl. 215.b st. 1. ZPP postupak se obustavlja kad umre ili prestane postojati stranka u postupku o pravima koja ne prelaze na njezine nasljednike, odnosno pravne slijednike.

13.2. U vezi navedenoga je ovaj sud zauzeo shvaćanje (u odluci poslovni broj Revr 494/13-2 od 25. veljače 2014. i dr.) da na nasljednike ne može prijeći ugovor o radu ili radni odnos njihovog prednika (u smislu, primjerice, zahtjeva za vraćanje na rad), ali može, u smislu odredbe čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03 i 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19) novčano potraživanje dospjelo iz radnog odnosa toga njihovog prednika do njegove smrti (jer trenutkom smrti toga prednika to potraživanje čini dio njegove ostavinske imovine), pri čemu smrt stranke ne sprečava njezine nasljednike da nastave postupak utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, kada od odluke o takvom zahtjevu ovisi njihovo pravo na ostvarenje tražbina dospjelih iz radnog odnosa toga njihovog prednika do njegove smrti.

13.3. Prema čl. 1105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), tražbina naknade neimovinske štete prelazi na nasljednike samo ako je oštećenik podnio pisani zahtjev ili tužbu. Taj uvjet je u ovom predmetu ostvaren.

13.4. Stoga, u ovom postupku ne dolazi do primjene čl. 215.b. st. 1. ZPP.

14.1. Međutim, odredbom čl. 137. st. 1. ZR određeno je da će se na novog poslodavca prenijeti svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja, kada se statusnom primjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a da pri tome dio koji se prenosi zadržava svoju gospodarsku cjelovitost.

14.2. Svrha odredbe čl. 137. st. 1. ZR jest zaštita stalnosti i sigurnosti radnika pri promjenama osobe poslodavca, ali samo ako se istodobno svi ugovori o radu kojih je taj poslodavac stranka, prenose na drugu osobu, odnosno novog poslodavca. Međutim, odredba čl. 137. ZR ne primjenjuje se na slučaj kad poslodavac prenosi na drugog poslodavca samo dio svog poslovanja (bilo da prodaje samo imovinu ili ustupa cjelokupno poslovanje nekog odjela trgovačkog društva), pa se u tom slučaju primjenjuju odredbe o otkazu ugovora o radu (tako i u odluci ovoga revizijskoga suda poslovni broj Revr-189/17 od 17. travnja 2019.).

14.3. Time što je u sklopu svojih djelatnosti tuženik odlučio da će jedan segment poslovanja - poslove operativnog upravljanja maloprodajnim mjestima, sada umjesto da te poslove obavlja tuženik, koristiti usluge treće pravne osobe, ne radi se o situaciji iz čl. 137. st. 1. ZR, jer se ne radi o prijenosu djelatnosti koja je imala svoju samostalnu gospodarsku cjelovitost, što je uvjet koji mora biti ispunjen u svim slučajevima kada se bilo pravnim poslom bilo statusnom promjenom na novog poslodavca prenosi, poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti (tako i u odluci ovoga revizijskoga suda poslovni broj Rev 2881/2018-3 od 11. studenoga 2020.).

14.4. Prema tome, kako se ne radi o činjeničnoj situaciji koja je regulirana odredbom članka 137. ZR, radi se o poslovnoj odluci tuženika kao poslodavca koji je posve slobodan donositi poslovne odluke u koje ulazi i odlučivanje hoće li neke poslove unutar svoje djelatnosti obavljati sam putem svojih radnika ili će te poslove obavljati druga pravna osoba, ako ocjeni da je takva odluka za njega kao poslodavca isplativija.

15. Budući da je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz Ugovora o radu pok. S. G. bio na tuženiku kao poslodavcu, koji je isti i prema shvaćanju ovog suda dokazao, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen.

16. Ostalim opsežnim navodima u reviziji, kroz pozivanje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, tužitelji iznose prigovore činjenične naravi kojima iznose svoju ocjenu provedenih dokaza različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana (je li društvo I. M. s. d.o.o. samostalno u odnosu na tuženika ili nije i dr.). Kako se, a što je već prethodno rečeno, drugostupanjska presuda ne može pobijati kroz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

17. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

18. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju, jer je navedena radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP (toč. II. izreke).

19. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.