REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gž-12/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja [obrt], [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i II. tužitelja [adresa], [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Igor Žurić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika [obrt], [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] IV. br. 2, kojeg zastupa punomoćnica PNH, diplomirana pravnica zaposlena kod tuženika, radi zabrane štrajka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1/2024-14 od 10. svibnja 2024. i protiv rješenja istoga suda poslovni broj P-1/2024-11 od 8. svibnja 2024., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba I. i II. tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1/2024-14 od 10. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se žalba I. i II. tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1/2024-11 od 8. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev I. i II. tužitelja za naknadom troškova sastava žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na zabranu tuženiku organiziranja i provedbe štrajka kod poslodavca - I. tužitelja koji je najavljen dopisom dostavljenim I. tužitelju i njegovom osnivaču II. tužitelju s kojim je tuženik pregovarao i koji je sudjelovao u postupku mirenja s obzirom da je štrajk nezakonit (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu su podnijeli I. i II. tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinačenjem presude i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanjem iste i vraćanjem predmeta na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Traže troškove za sastav žalbe.

3. Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere kojom se nalaže tuženiku obustaviti štrajk i zabraniti mu organiziranje i provedbu štrajka do pravomoćnosti presude.

4. Protiv rješenja suda prvoga stupnja žalbu su podnijeli I. i II. tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinačenjem rješenja i određivanjem privremene mjere, odnosno ukidanjem istog i vraćanjem predmeta na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Traže troškove za sastav žalbe.

5. U odgovoru na žalbe tuženik se istima protivi i predlaže ih odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu i rješenje suda prvoga stupnja.

4. Žalbe tužitelja protiv presude i protiv rješenja nisu osnovane.

U odnosu na pobijanu presudu:

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest sudska zabrana štrajka zbog toga što prema shvaćanju tužitelja tuženik nije ovlašten organizirati i poduzeti štrajk i zbog toga jer se ne radi o vrsti sporova u vezi kojih je štrajk dopušten, odnosno zbog toga jer ciljevi štrajka nisu dopušteni.

6. Pri odlučivanju u ovoj pravnoj stvari sud prvoga stupnja prije svega i na temelju dokumentacije u spisu utvrđuje da je tuženik pokrenuo postupak pregovaranja o Kolektivnom ugovoru i postupak mirenja u smislu odredbe čl. 206. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22, dalje: ZR) te da mirenje nije uspjelo kao i da je nakon neuspjelog mirenja tuženik dopisom od 30. travnja 2024. najavio štrajk s početkom 6. svibnja 2024. u 7,00 sati u [obrt]. Nadalje utvrđuje da su kao razlozi štrajka navedeni zaštita i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa članova tuženika i postojanje spora oko sklapanja Kolektivnog ugovora. Konačno utvrđuje i da tuženik ima svojstvo reprezentativnosti kao jedini sindikat kod tužitelja u smislu odredbe čl. 7. Zakona o reprezentativnosti udruga sindikata i poslodavca („Narodne novine“ br. 93/14 i 26/15, dalje: ZOR). Na temelju tih činjenica sud prvoga stupnja definira sporna pravna pitanja koja se odnose na ovlaštenje tuženika na organiziranje štrajka s obzirom na reprezentativnost i na dopuštenost štrajka s obzirom na vrstu spora i njegove ciljeve.

6.1. U odnosu na prvo sporno pitanje – ovlaštenje tuženika na organiziranje štrajka sud prvoga stupnja iznosi pravno shvaćanje o tome da je tuženik jedini sindikat kod tužitelja i da kao takav prema već navedenom čl. 7. ZOR-a ima pravo organizirati i provesti štrajk zbog spora oko kolektivnog ugovora.

6.2. U odnosu na drugo sporno pitanje – vrsti sporova u vezi kojih je štrajk dopušten i dopuštenosti ciljeva štrajka te postupku koji je prethodio najavi štrajka sud prvoga stupnja iznosi pravno shvaćanje prema kojem su ispunjeni zakonski uvjeti za štrajk u smislu postupka koji mu je prethodio te da je štrajk organiziran iz razloga navedenih u čl. 205. st. 1. i 2. ZR-a.

6.3. Na temelju takvih pravnih shvaćanja sud prvoga stupnja zaključuje da ne postoje razlozi zbog kojih bi štrajk bio nedopušten pa da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 217. st. 1. ZR-a za zabranu štrajka i tužbeni zahtjev odbija.

7. U žalbenom postupku tužitelji ističu sve razloge zbog kojih se presuda može pobijati iz čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/18, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

7.1. Prije svega ističu postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a i iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Takav žalbeni razlog ističu u vezi ocjene suda prvoga stupnja o sudjelovanju sindikalne povjerenice PN u štrajku. U odnosu na doista opsežne žalbene razloge u vezi toga valja im odgovoriti slijedeće. Nije dvojbeno da je PN sindikalna povjerenica kod poslodavca. Isto tako nije sporno da je odredbom čl. 153. st. 3. ZR-a propisano da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ovim Zakonom, osim prava iz čl. 164. st. 2. ovoga Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz čl. 164. st. 1. ovoga Zakona. Konačno, nije niti sporno da je odredbom čl. 148. st. 4. ZR-a propisano da radničko vijeće ne smije sudjelovati u pripremanju ili ostvarenju štrajka, isključenja s rada ili druge industrijske akcije, niti se smije na bilo koji način miješati u kolektivni radni spor koji može dovesti do takve akcije. Međutim, povezivanje ovih odredbi u smislu nezakonitosti postupka štrajka zbog sudjelovanja sindikalne povjerenice nije po shvaćanju ovoga suda ispravno. Naime, prema odredbi čl. 187. st. 4. ZR-a sindikalni povjerenik je radnik koji je zaposlen kod poslodavca i ima pravo kod poslodavca štititi i promicati prava i interese članova sindikata (čl. 187. st. 5. ZR-a). Dakle, upravo je to izvorna funkcija sindikalnog povjerenika koju on mora izvršavati. To što sindikalni povjerenik u određenim situacijama preuzima prava i obveze radničkog vijeća je prenesena funkcija kojoj nije niti ne može biti svrha negacija izvorne funkcije sindikalnog povjerenika. Tako nešto bilo bi protivno zasadima vladavine prava u smislu ostvarenja prava radnika da netko štiti njihove interese kao članova sindikata. Točno jest da se sud prvoga stupnja nije osvrnuo na navod tužitelja o tome da je sindikalna povjerenica bila i predsjednica štrajkačkog odbora, ali time radi svega gore navedenoga, nije počinjena bitna povreda na koju ukazuju tužitelji.

7.2. Nadalje, tužitelji ističu da sud prvoga stupnja nije pravilno ocijenio razloge štrajka pa da sama najava štrajka nije dovoljno jasno i precizno određena u smislu razloga štrajka. Sud prvoga stupnja polazi od utvrđenja da su kao razlozi štrajka navedeni zaštita i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa članova sindikata tuženika i spor oko sklapanja kolektivnog ugovora. Nadalje, sud prvoga stupnja zaključuje da se radi o štrajku iz čl. 205. st. 1. ZR-a (zaštita i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa) te o štrajku iz čl. 205. st. 2. ZR-a (spor o sklapanju kolektivnog ugovora). Pritom, pogrešno i bez razloga navodi da bi se radilo o štrajku radi zaštita i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa koji se ogledaju u povećanju plaća zaposlenika u dječjem vrtiću jer to u najavi štrajka, a niti u obraćanju Gospodarsko-socijalnom vijeću nije navedeno. Dakle, u pravu su tužitelji kada ističu da je sud prvoga stupnja pogrešno zaključio o razlogu u vidu povećanja plaća jer tako nešto doista nije napisano u najavi štrajka. Točno jest da odredbe ZR-a ne daju definiciju pojma „zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa“ pa da je stoga potrebno u okolnostima svakog konkretnog slučaja procijeniti jesu li razlozi štrajka upravljeni upravo na zaštitu tih interesa. Međutim, tada je to potrebno jasno naznačiti u razlozima najave štrajka i točno označiti u čemu se isti sastoje (primjerice i povišenje plaća) što nije učinjeno. Međutim, u najavi štrajka jasno je naznačen i drugi razlog koji se odnosi na sklapanje kolektivnog ugovora (čl. 205. st. 2. ZR-a), pa to što nije jasno naznačen i drugi razlog ne utječe na zakonitost štrajka ako je ostvarena barem jedan od razloga za zakonitost štrajka (tako i pravno shvaćanje ovoga suda iz odluke broj Gž-7/2023-2 od 27. lipnja 2023). Stoga se suprotni žalbeni razlozi tužitelja, kojima ukazuje i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ukazuju neodlučnim.

7.3. Razlog štrajka koji je jasno naznačen jest sklapanje kolektivnog ugovora. Dakle, radi se o štrajku iz čl. 205. st. 2. ZR-a. Kod ovoga razloga potreba je reprezentativnost sindikata koji ga organizira. Glede ovoga pitanja valja posegnuti za odredbama ZOR- a u kojem je čl. 7. st. 1. propisano da ako na razini za koju se pregovara o sklapanju kolektivnog ugovora djeluje samo jedan sindikat, taj se sindikat smatra reprezentativnim i njegova se reprezentativnost ne utvrđuje. Nisu u pravu žalitelji kada navode da je u takvoj pravnoj regulaciji tuženik dužan dokazivati takav status, već upravo suprotno, na tužiteljima je teret dokaza da uz iznošenje činjenice nereprezentativnosti određenog sindikata za to ponude i dokaze. Stoga je i takav žalbeni navod neosnovan.

7.4. Što se pak tiče žalbenih navoda o sklapanju kolektivnog ugovora i razlozima koje je sud prvoga stupnja dao u vezi toga valja naznačiti slijedeće. Činjenica jest da se štrajk može provesti i u slučaju spora o sklapanju kolektivnog ugovora. Dakle, ZR jasno navodi da je to razlog zbog kojeg se, uz ispunjenje svih pretpostavki prije samog štrajka, štrajk može provesti. Dakle, neodlučni su u takvoj pravnoj regulativi navodi žalitelja o (ne)postojanju zakonske obveze na sklapanje takvog ugovora. Zbog toga je i predviđen, između ostaloga, i postupak mirenja. Tvrdnja tužitelja da su ispunjeni svi zahtjevi tuženika na način da je Gradsko vijeće Grada Slunja donijelo 24. travnja 2024. Odluku o načinu utvrđivanja plaća za radnike u ustanovama i udrugama koje se financiraju iz proračuna [adresa] ne znači da je time postignut onaj stupanj pravne sigurnosti koji za radnike pruža kolektivni ugovor, pa da je time udovoljeno zahtjevu tuženika na sklapanje takvog ugovora. Stoga je u pravu sud prvoga stupnja kada navodi da takva odluka ne daje sigurnost u ostvarivanju i poštivanju prava radnika kao što to pruža sklopljeni kolektivni ugovor. To ponajprije zbog načina na koji se može mijenjati kolektivni ugovor i načina na koji se može mijenjati odluka gradskog tijela. Stoga se takvi žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.

7.5. U odnosu pak na žalbene navode o Pravilima o štrajku i Pravila o poslovima koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka tužiteljima valja odgovoriti slijedeće. Nije dvojbeno da je takva Pravila donio tuženik, dok je poslove na kojima se rad ne smije prekidati odredila sindikalna povjerenica i to na temelju čl. 214. ZR-a i 29. Pravila o štrajku. Točno jest da je odredbom čl. 43. st. 2. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju („Narodne novine“ br. 10/97, 107/07, 94/13, 98/19, 57/22 i 101/23, dalje: ZPO) propisano da su za slučaj štrajka u dječjim vrtićima štrajkaški odbor, ravnatelj i upravno vijeće dužni osigurati odgovarajuću njegu, prehranu, zdravstvenu zaštitu, kao i drugu skrb o djeci koja za vrijeme štrajka pohađaju program dječjeg vrtića. Međutim, takva odredba, protivno pravnom shvaćanju žalitelja, ne isključuje primjenu odredbe čl. 214. st. 9. ZR-a. Naime, odredba čl. 43. st. 2. ZPO-a samo određuje dužnosti određenih osoba i tijela za slučaj štrajka, ali ne regulira situaciju iz čl. 214. ZR-a pa se te dvije norme ne mogu uspoređivati. Kako su prema stanju spisa ti ovlaštenici 3. svibnja 2024. uputili prijedlog o takvim poslovima (dakle nakon okončanja postupka mirenja), tako do primjeni dolazi odredba čl. 214. st. 9. ZR-a, pa su u takvoj situaciji, a kako to pravilno navodi sud prvoga stupnja, osnovano donesena pravila o poslovima na kojima se rad ne smije prekidati za vrijeme štrajka. Pritom su žalbeni navodi o navodnom obavještavanju roditelja da djecu ne dovode u vrtiće ostali posve nedokazani u postupku.

7.6. Konačno, u odnosu na žalbene navode o tome da nisu poštivani rokovi za pokretanje štrajka i da u postupku mirenja nije sudjelovao poslodavac, odnosno I. tužitelj valja navesti slijedeće. Tuženik se obratio Gospodarsko-socijalnom vijeću obavijesti o pokretanju postupka mirenja u kolektivnom radnom sporu 12. siječnja 2024., dok se i prije obratio dopisom od 26. svibnja 2023. Postupak mirenja proveden je na četiri sastanka (24. siječnja 2024., 6. veljače 2024., 4. ožujka 2024. i 15. travnja 2024. na kojem zadnjem je utvrđeno da mirenje nije uspjelo). Nakon toga je 30. travnja 2024. štrajk i najavljen. Time je u svemu postupljeno u skladu s zakonskim odredbama, pa se suprotni žalbeni razlozi ukazuju neosnovanim. Pritom valja i naglasiti da je na sastancima mirenja sudjelovao i poslodavac što proizlazi iz zapisnika o mirenju. Konačno, to što mirenje nije završilo u roku koji je propisan ZR-om nije od utjecaja na zakonitost štrajka.

8. Ne nalazeći postojanje žalbenih razloga na koje ukazuju žalitelji, kao niti razloga iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i slijedom navedenoga sud prvoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 205. i 217. st. 1. ZR-a radi čega je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci presude.

U odnosu na pobijano rješenje:

9. Žalitelji u bitnome pobijaju rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere iz istih razloga koje navode i u žalbi protiv presude. Kako je iz gore navedenog razvidno da takvi navodi nisu osnovani, tako je i žalba u odnosu na te razloge neosnovana. Pravomoćnošću presude ostaje neispunjen uvjet vjerojatnosti tražbine iz čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) jer je utvrđeno s izvjesnošću da ista ne postoji, pa je takvu žalbu valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 388. st. 1. toč. 2. ZPP-a i odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

10. Kako žalitelji u postupku nisu uspjeli, tako je valjalo odbiti njihov zahtjev za naknadom žalbenih troškova (čl. 155. ZPP-a).

Zagreb, 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa