REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3785/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Opće bolnice P., OIB: …, zastupane po punomoćnici T. T., odvjetnici u P., protiv tuženice P. P. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici U. Z. Š., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Z. i dr. j.t.d. u Z., radi ispunjenja ugovorne obveze, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-26/2018-2 od 11. veljače 2019., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr- 3/2016-65 od 3. svibnja 2018., na sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

Ukida se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-26/2018-2 od 11. veljače 2019. te se predmet vraća na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom je presudom, u točki I. izreke, naloženo tuženici da isplati tužiteljici na ime troškova specijalizacije iznos od 80.469,82 Eur/606.299,87 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja na taj iznos teče od dana 3. svibnja 2018. pa do konačne isplate, po stopi pobliže opisanoj u istoj toč. izreke te je, u toč. II. izreke presude odbijen prigovor prijeboja istaknut po tuženici za isplatu iznosa od 72.011,47 Eur/542.570,41 kunu kao neosnovan.

1.2. Ujedno je, toč. I. izreke prvostupanjskog rješenja utvrđeno da je protutužba tuženice podnijeta 3. studenoga 2016. povučena, a toč. II. naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.304,33 Eur/47.500,00 kn, također sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisanoj u izreci rješenja, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka tužiteljice odbijen, kao i zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u cijelosti (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

„Odbija se žalba tuženice-protutužiteljice kao neosnovana, te se u cijelosti potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-3/2016-65 od 3. svibnja 2018.

Odbijaju se zahtjevi tuženice-protutužiteljice i tužiteljice- protutuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.“

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), iz razloga počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje, podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik istu predlaže odbiti, uz zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za vraćanje naknade plaća i drugih novčanih primanja isplaćenih tuženici za vrijeme trajanja specijalizacije u ukupnom iznosu od 80.469,82 Eur/606.299,87 kn.

8. U postupku je utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženica kao liječnik sklopili 16. prosinca 2004. prvi ugovor o radu na određeno vrijeme, a onda još dva ugovora o radu, također na određeno vrijeme (zadnji je sklopljen 11. ožujka 2009.);

- da je tuženici odobrena specijalizacija iz psihijatrije rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 2. ožujka 2005. te je tuženica 23. ožujka 2005. potpisala Ugovor o specijalizaciji kojim se tužiteljica obvezala omogućiti tuženici redovito obavljanje specijalističkog staža iz psihijatrije te joj za vrijeme obavljanja specijalizacije isplaćivati plaću i priznati joj sva prava iz radnog odnosa, s time da je ugovoreno da će specijalizacija trajati 48 mjeseci, a tuženica se obvezala da će redovito obavljati specijalistički staž te položiti specijalistički ispit u roku te ostati raditi u bolnici tužiteljice nakon položenog ispita najmanje onoliko vremena koliko je trajalo specijalističko usavršavanje koje je obavljala u bolnici tužiteljice, a najmanje dvostruko vremena koliko je trajalo to usavršavanje izvan bolnice tužiteljice, a u slučaju da raskine radni odnos prije isteka tog roka, dužna je tužiteljici vratiti sve plaće i naknade koje je primila u bruto iznosu materijalne troškove specijalizacije, kao i sve ostale troškove koje je tužiteljica imala, u skladu s tada važećim Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika ("Narodne novine" broj 33/94, 53/98, 64/98, 97/99, 84/01 i 43/03, dalje u tekstu: Pravilnik/94);

- da je tužiteljica podmirila troškove specijalizacije tuženice;

- da je u utuženom razdoblju tužiteljica isplatila tuženici ukupni iznos od 83.968,59 Eur/632.661,36 kn, od čega na ime troškova specijalizacije 8.599,58 Eur/64.793,52 kn, a 69.149,70 Eur/521.008,41 kn na ime plaća i naknada plaća za vrijeme rada u drugoj zdravstvenoj ustanovi u sklopu specijalizacije;

- da je podnositeljica položila specijalistički ispit iz psihijatrije 30. ožujka 2009.;

- da je tužiteljica tuženici po položenom specijalističkom ispitu ponudila sklapanje ugovora na određeno vrijeme do suglasnosti resornog ministarstva za neodređeno vrijeme, ali da tuženici to nije odgovaralo iz socijalnih razloga, jer je imala dvoje maloljetne djece;

- da je tuženica je dopisom od 30. ožujka 2009. izvanredno otkazala ugovor o radu i 31. ožujka 2009. započela sa radom u psihijatarskoj bolnici S. I.

9.1. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 80.469,82 Eur/606.299,87 kn obrazlažući da je postupanje tuženice protivno njenim obvezama koje proizlaze iz čl. 6. Ugovora o pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije, čl. 8. Ugovora o radu na određeno vrijeme, čl. 14. Pravilnika/94 kao i kasnijem Pravilniku o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika ("Narodne novine" broj 73/08, 154/08, dalje: Pravilnik/08) te čl. 17. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), a za što je odgovorna isključivo tuženica. Ujedno smatra da je tuženica takvim postupkom tužiteljici nanijela i štetu, jer je tužiteljica snosila sve troškove njezine specijalizacije, cijelo vrijeme joj isplaćivala i plaću i naknadu plaće i omogućavala sva druga prava iz radnog odnosa, a sve s ciljem da u konačnici dobije specijalista iz područja psihijatrije na duži vremenski rok, za kojim je imala potrebe, a u kom smislu je i ponudila tuženici ugovor o radu na određeno vrijeme do suglasnosti resornog ministarstva za rad na neodređeno vrijeme.

9.2. U odnosu na prigovor tuženice da je odbila sklopiti ponuđeni ugovor o radu, jer da joj nije ponuđen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a što je bila obveza tužiteljice, prvostupanjski sud smatra da se naputak, koji je egzistirao u vrijeme kada je tuženica po stečenoj specijalizaciji trebala sklopiti novi ugovor, ne može stavljati kao teret tužiteljici, obzirom na objektivnu spriječenost i zabranu, tim više što je tužiteljica tuženici ponudila ugovor o radu na određeno vrijeme dok se ne dobije suglasnost Ministarstva za zapošljavanje na neodređeno, kojega je tuženica odbila sklopiti isključivo svojom krivnjom.

9.3. Ujedno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare, jer je tuženica specijalizaciju dovršila 30. ožujka 2009., a tužba je predana sudu 30. ožujka 2012. Odbijen je i prigovor prijeboja tuženice za iznos u visini od 72.011,47 Eur/542.570,41 kn (na ime plaće i naknade plaće), s obrazloženjem da tužiteljica ne potražuje iznose plaće od tužene za vrijeme dok je kod tužiteljice bila na radu, već za vrijeme dok je, u svrhu specijalizacije, koju joj je u cijelosti financirala, radila u drugim zdravstvenim ustanovama i to vrijeme nije radila kod tužiteljice.

10. Potvrđujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud dodaje da se, prema čl. 5. Ugovora o specijalizaciji tuženica obvezala odraditi točno određeno vrijeme nakon specijalizacije kod tužiteljice, što je bila i svrha zaključenja tog ugovora, a odredbu čl. 6. Ugovora valja tumačiti na način da je tuženica kao dio troškova vezanih za specijalizaciju dužna naknaditi i ono što joj je tužiteljica isplatila na ime bruto plaća za vrijeme specijalizacije, jer ista za uzvrat nije odradila ugovoreno vrijeme kod tužiteljice, sve u smislu čl. 17. st. 1. ZOO, kao i Pravilnika.

11. Pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci ne može se prihvatiti kao pravilno. 12.1. Naime, u vrijeme kada je zaključen Ugovor o specijalizaciji između tužiteljice i tuženice (23. ožujka 2005.) bio je na snazi Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 121/03, u daljnjem tekstu: ZoZZ/03), a u vrijeme sklapanja posljednjeg ugovora o radu i otkaza tuženice Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 150/08, dalje u tekstu: ZoZZ/08), na temelju kojeg je ministar zdravstva donio Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 100/11., 133/11., 54/12.; u daljnjem tekstu: Pravilnik/11).

12.2. Ustavni sud Republike Hrvatske je naknadno ukinuo Pravilnik/11 (čl. 11., 11.a i 12.) odlukom broj U-II-187/2015 od 11. srpnja 2017., zaključivši da ni čl. 139. st. 2. ni čl. 140. st. 6. ZoZZ/08 nije bilo dano ovlaštenje nadležnom ministru da Pravilnikom/11 propiše obveze sklapanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama zdravstvene ustanove i specijalizanta u dijelu koji se odnosio na obvezu specijalista da poslodavcu nadoknadi troškove specijalizacije u slučaju otkazivanja radnog odnosa bez prethodne suglasnosti resornog ministarstva, te da s tim u vezi utvrdi sadržaj i opseg troškova specijalizacije.

12.3. Pravilnik/11, kojim je ministar zdravstva u troškove specijalizacije predvidio i bruto plaće specijalizanata, nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske prestao je, stoga, biti valjanim pravnim temeljem za u tom smislu dogovorenu ugovornu odredbu. Također, smislenim tumačenjem koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u obrazloženju citirane odluke izostala je pravna valjanost i (eventualno) ugovorenog sadržaja po kojem bi isplaćene bruto plaće specijalizanata ulazile u (mogući) opseg naknade štete poslodavcu, a za slučaj otkaza ugovora o radu prije dovršetka specijalističkog usavršavanja i/ili prije isteka ugovorenog roka specijalističke edukacije.

12.4. U međuvremenu je, 31. listopada 2018. donesen novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 100/18., 125/19., 147/20., 119/22. i 156/22.; u daljnjem tekstu: ZoZZ/18), kojim su normirana prava i obveze liječnika specijalizanta i zdravstvene ustanove koja ga je uputila na specijalizaciju. Tim odredbama precizno je navedeno što sve predstavlja troškove specijalizacije, te kakve su obveze ustanove javnog zdravstva u kojoj specijalist uz suglasnost ministra zasnuje radni odnos uz prethodno otkazivanje ugovora o radu s ustanovom koja ga je uputila na specijalizaciju, te kakve su obveze specijaliste koji bez suglasnosti ministra raskine ugovor o radu sa zdravstvenom ustanovom koja ga je uputila na specijalizaciju na temelju ugovora o specijalizaciji i koja mu je isplaćivala plaću na temelju ugovora o radu. Pritom, ZoZZ/18 kao trošak specijalizacije ne navodi bruto ni neto plaću liječnika specijalizanta, a onog specijalista koji bez suglasnosti ministra zdravstva raskine ugovor o radu obvezuje na plaćanje jedne proračunske osnovice za svaki neizvršeni mjesec ugovorenog rada nakon specijalizacije.

12.5. Nadalje, stajalište da se bruto plaća ne može podvesti pod troškove specijalizacije iznijeto je još u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II- 187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. i u odluci broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023., u predmetu činjenično i pravno usporedivom, pri čemu je navedeno slijedeće:

"(...) za Ustavni sud nije sporno da obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa, koja je kao takva utvrđena Općoj bolnici P. u odnosu na podnositelje nije i ne može u smislu odredbe članka 12. Pravilnika/11 (kako je glasio prije njegovih izmjena i dopuna) predstavljati 'troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije'.

Troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije strogo su odvojiva novčana kategorija koja predstavlja obvezu te je i kao takva dogovorena na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program izabrane specijalizacije. Ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje bolnica (kao poslodavac) ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između bolnice i specijalizanta (kao zaposlenika) i reguliran odvojenim pravnim poslom - sklopljenim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme kako je to u konkretnom slučaju i primjer u odnosu na sve podnositelje."

12.6. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske, u odluci broj U-III-7155/2021 i U-III- 7156/2021 od 24. travnja 2024., u također činjenično i pravno vrlo sličnoj situaciji, ocjenjuje da nije sporno da obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa, a koja je kao takva u konkretnom slučaju utvrđena tužitelju kao zdravstvenoj ustanovi (bolnica) u odnosu na tuženika kao zdravstvenog radnika (liječnik specijalizant), nije i ne može, u smislu tumačenja članaka ugovora o specijalizaciji, predstavljati iznose troškova specijalizacije, jer su troškovi, vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata, strogo odvojiva novčana kategorija u odnosu na radna prava specijalizanta koja proizlaze iz ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem kao zdravstvenom ustanovom koja je imala potrebu za liječnikom specijalistom. Ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje zdravstvena ustanova kao poslodavac ima prema specijalizantu s osnova isplate bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji pravni odnos između zdravstvene ustanove (bolnice i dr.) i specijalizanta je i reguliran odvojenim pravnim poslom - ugovorom o radu na neodređeno ili određeno vrijeme. Za Ustavni sud Republike Hrvatske nije sporno da radnik (liječnik specijalizant) i za vrijeme specijalističkog programa, osim što se educira u izabranoj specijalizaciji, radi i obavlja poslove radnog mjesta u funkciji rada i liječenja pacijenata, a plaća liječnika specijalizanta predstavlja ekvivalent njegovog rada, po osnovu ugovora o radu, zbog čega niti ne može predstavljati trošak specijalizacije, niti ulaziti u doseg bilo kakvog vida naknade štete poslodavcu za slučaj otkaza ugovora o radu prije dovršetka specijalističkog usavršavanja i/ili prije isteka ugovorenog roka specijalističke edukacije.

13. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa, drugostupanjski sud nije ocijenio pravnu prirodu spornih ugovornih odredaba iz predmetnog Ugovora o specijalizaciji u skladu sa naprijed navedenim shvaćanjem Ustavnoga suda Republike Hrvatske pa nema uvjeta za preinaku presude, slijedom čega je valjalo, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje te je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja.

14. U ponovljenom postupku, a na temelju pravilno utvrđenih činjenica po prvostupanjskom sudu, drugostupanjski sud će ispitati pravnu prirodu spornih ugovornih odredaba iz predmetnog Ugovora o specijalizaciji te se opredijeliti smatra li da je riječ o naknadi štete ili je riječ o troškovima specijalizacije (pri čemu je dužan voditi računa o naprijed citiranim odlukama i stavovima Ustavnog suda Republike Hrvatske u ovoj i usporedivim situacijama).

15. Pri tome valja razlikovati situaciju kada liječnik nakon završene specijalizacije ostaje u sustavu javnog zdravstva od one kada iz njega izlazi (koju distinkciju slijedi i zakonodavac u ZoZZ/18, a koji je izrijekom u čl. 191. propisao što se ima smatrati troškovima specijalizacije).

16. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke.

17. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao dosuđene iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.