REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-453/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz Z., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. D. d.d. S., OIB: … , sada pravni sljednik H. m. d.o.o., Z., OIB: … , kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-718/19-2 od 21. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-4445/18-40 od 30. studenoga 2018., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuju se presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-718/19-2 od 21. svibnja 2019. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-4445/18-40 od 30. studenoga 2018., te se sudi:

II. Utvrđuje se da je nedopuštena i bez učinka tuženikova Odluka od 05. 05. 2015. br. 636 o poslovnom uvjetovanom otkazu Ugovora o radu br. 730 od 17.04.2013. tužitelju I. D., kao i da radni odnos nije prestao, pa se nalaže tuženiku da tužitelja vrati natrag na rad i u radni odnos na poslove novinara – suradnika, odnosno na druge odgovarajuće poslove adekvatne stručnoj spremi i radnom iskustvu tužitelja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 331,81 eura.

r i j e š i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 99,54 eura u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je pravno nedopuštena i bez učinka tuženikova Odluka od 5. svibnja 2015. br. 636 o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu br. 730 od 17. travnja 2013. tužitelju, da radni odnos nije prestao, da se tužitelja vrati natrag na rad i poslove novinara – suradnika, odnosno druge odgovarajuće poslove adekvatne stručnoj spremi i radnom iskustvu tužitelja, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.). Ujedno je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Ujedno tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno izjavio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se usvojiti reviziju, preinačiti pobijane presude i prihvatiti zahtjev tužitelja, podredno ukinuti pobijane presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, ali pred izmijenjeni sastav nižestupanjskih sudova, ili da se samo ukine drugostupanjska presuda radi ponovnog odlučivanja o žalbi pred izmijenjenim vijećem drugostupanjskog suda.

4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da nisu počinjene bitne povrede na koje tužitelj ukazuje u reviziji, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Radi toga tuženik predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, te da se tužitelja obveže na naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tužitelja je osnovana.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

7. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a isto tako da prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio niti odredbe materijalnog prava.

Posebno drugostupanjski sud zaključuje da se poslodavac dodatno očitovao na navode Radničkog vijeća, te da je istome dostavio i dodatno tražene podatke, te da se nakon toga Radničko vijeće više nije očitovalo. Stoga smatra da je savjetovanje provedeno u skladu s odredbom čl. 150. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14

– dalje: ZR).

8. Prema odredbi čl. 150. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Iz tako stilizirane odredbe proizlazi da je poslodavac taj koji mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. U slučaju iz stavka 1., prema odredbi st. 2. istog članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

9. U dosadašnjem tijeku postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem br. Revr-758/17-2 od 14. ožujka 2017. ukinuo obje nižestupanjske odluke zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te predmet vratio na ponovni postupak. U uputi danoj nižestupanjskim sudovima izričito je navedeno da je u nastavku postupka potrebno razmotriti jesu li Radničkom vijeću tuženika dostavljeni svi podaci na temelju kojih je isto moglo donijeti odluku o davanju suglasnosti na otkaz ugovora o radu tužitelju ili ne, kao i da se utvrdi je li tuženik, nakon donošenja odluke od 31. ožujka 2015. Radničkom vijeću dostavio još kakvu dokumentaciju ili ne.

10. U obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju navedeno je da tuženik, odnosno prednik tuženika S. D. zbog gospodarske krize od 2011. kontinuirano bilježi pad poslovne aktivnosti i gubitak tržišta, naročito u Z., radi čega je tuženik bio prinuđen ukinuti dopisništva u P., R., O., Š. i D., kao i poslove novinara u tim dopisništvima. Isto tako u odluci je navedeno da je zatraženo očitovanje Radničkog vijeća, koje se očitovanjem od 31. ožujka 2015., protivilo otkazu jer da nije prestala potreba za radom tužitelja.

11. U ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-758/17-2 od 14. ožujka 2018. izričito je navedeno da iz očitovanja Radničkog vijeća tuženika od 31. ožujka 2015. upućenog Upravi društva da se isto protivi otkazu ugovora o radu tužitelju, jer da poslodavac nije poštovao odredbu čl. 150. st. 1. ZR, jer Radničkom vijeću tuženika nije dostavio sve podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Osim toga, dana je uputa prvostupanjskom sudu da je potrebno utvrditi je li tuženik Radničkom vijeću, nakon očitovanja od 31. ožujka 2015., dostavio još kakvu dokumentaciju vezanu za otkaz ugovora o radu ili ne.

12. U odnosu na tu činjenicu prvostupanjski sud, u ponovljenom postupku, prihvaća shvaćanje tuženika da u situaciji kada se Radničko vijeće protivilo otkazu ugovora o radu dopisom od 31. ožujka 2015., da se provelo savjetovanje u skladu s odredbom čl. 150. st. 1. ZR. Čak štoviše prvostupanjski sud se poziva na iskaz svjedokinje M. L. koja je izjavila da je za tuženika postupak savjetovanja bio dovršen davanjem mišljenja od 31. ožujka 2015.

13. Drugostupanjski sud navedeno prihvaća pravilno utvrđenim, time da dodaje da se poslodavac dodatno očitovao i dostavio i daljnje tražene podatke, nakon čega se Radničko vijeće nije ponovno očitovalo.

14. Autonomno je pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja, a provođenjem racionalizacije poslovanja, može utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

15. Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s odredbama ZR.

16. Polazeći od činjeničnih utvrđenja ovog spisa i podvodeći ih pod sadržaj prethodno citirane odredbe, nameće se zaključak kako je tuženik u ovom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 150. ZR u smislu da savjetovanje sa radničkim vijećem nije provedeno na propisani način.

17. Naime, Radničko vijeće u svom Očitovanju od 31. ožujka 2015. navodi da poslodavac nije ispoštovao odredbu čl. 150. st.1. ZR s obzirom da poslodavac osim podataka o stručnoj spremi nije dostavio niti jedan drugi podatak, pri čemu se kao relevantni navode Ugovor o radu, podatak o dobi, prethodno trajanje zaposlenja, obveze uzdržavanja, podaci o zdravstvenom stanju, kao što nije poznato je li Ugovorom o radu utvrđeno kao jedino mjesto rada Z.

18. Prije donošenja odluke poslodavac mora radničkom vijeću dostaviti podatke koji su važni za donošenje odluke i sagledavanje njenog utjecaja na položaj radnika i to na način da pruži konkretne informacije o identitetu radnika, sadržaju poslova koje pojedini radnik obavlja, kriterijima po kojima će se ocjenjivati spada li u kolektivni višak, a što u konkretnom slučaju tuženik nije ispunio naknadnom dostavom dodatnog Očitovanja od 10. travnja 2015.

19. Naime, iz iskaza svjedoka M. L., na koji se prvostupanjski sud i poziva prilikom donošenja odluke, proizlazi da za tužitelja nije bila dostavljena dokumentacija o obvezi uzdržavanja, kao niti Ugovor o radu, a što je prethodno navedeno u Očitovanju Radničkog Vijeća kao dokumentacija koja je potrebna za davanje mišljenja.

20. U situaciji kada navedeni svjedok nije mogao sa sigurnošću potvrditi niti da je s navedenim Očitovanjem radničko vijeće uopće bilo obaviješteno te obzirom dio zatražene dokumentacije iz Očitovanja Radničkog vijeća nije niti dostavljena, ne može se prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik kao poslodavac u cijelosti ispunio svoju obvezu savjetovanja s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu s tužiteljem i time da je postupio u skladu s čl. 150. ZR. 21. Također osnovano tužitelj u reviziji ističe kako tuženik pri odlučivanju o predmetnom otkazu nije poštivao odredbu čl. 115. st. 2. ZR.

22. Naime, tužitelj je prema ugovoru o radu zaposlen na radno mjesto novinara .- suradnika, s mjestom rada u Z., s time da je navedeno da je po potrebi poslodavca tužiteljevo radno mjesto i u drugim mjestima na području Republike Hrvatske. S obzirom da su radno mjesto i mjesto rada dva različita pojma, uspoređivanje radnika prema zakonskim kriterijima se obavlja između svih radnika koji su zaposleni na istom radnom mjestu, bez obzira na mjesto rada. Stoga su sudovi pogrešno zaključili da tuženik nije trebao provesti uspoređivanje prema zakonskim kriterijima. Identično shvaćanje glede savjetovanja s radničkim vijećem revizijski sud je zauzeo u odlukama Revr-492/17-2 od 3. travnja 2018., Rev-2225/18-2 od 19. svibnja 2020. i drugima, a isto je u skladu i sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u odlukama U-III-2110/2018 od 4. studenoga 2020., te U-III-2178/2019 od 7. veljače 2023. U tim odlukama Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud postavio pravne standarde koji za pravovaljanost odluke poslodavca o kolektivnom višku radnika i posljedično otkazu ugovora o radu pojedinim radnicima uvrštenim u kolektivni višak zahtijevaju da prije donošenja odluke poslodavac radničkom vijeću pruži konkretne informacije o identitetu radnika, sadržaju poslova koje pojedini radnik obavlja, kriterijima po kojima će se ocjenjivati spada li u kolektivni višak, usporedbu s konkretnim radnicima komparantima i njezine rezultate s obzirom na odlučne kriterije za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu. Kako to u konkretnom slučaju tuženik nije učinio, to je i odluka nezakonita. Pri tome je irelevantno da li je poslodavac naknadno (tijekom sudskog postupka) uspio dokazati da bi istovjetnu odluku donio i da je tijekom savjetovanja s radničkim vijećem ispunio gore navedenu obvezu.

23. Tuženik, dakle, donoseći odluku o poslovno uvjetovanom otkazu radnoga odnosa tužitelju nije poštivao odredbu čl. 150. i čl. 115. st. 2. ZR, pa su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, na što tužitelj osnovano ukazuje u reviziji.

24. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP i preinačiti nižestupanjske presude te odlučiti kao u izreci ove presude pod toč. I.

25. S obzirom da su po reviziji tužitelja preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev prihvaćen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st.1. ZPP. Trošak se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje u tekstu: OT): jednokratnu nagradu za zastupanje u prvostupanjskom postupku u iznosu od 265,45 eura (Tbr. 7/2 OT), uvećano za PDV što ukupno iznosi 331,81 eura. (izreka pod toč II.)

26. Tužitelju je valjalo priznat i trošak nastao sastavljanjem žalbe u iznosu od 79,63 eura (Tbr. 10/2 OT) uvećano za PDV što ukupno iznosi 99,54 eura. (izreka rješenja pod toč. I.)

27. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice. (izreka rješenja pod toč. II.)

Zagreb, 22. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.