Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savske cesta 62

Poslovni broj: I Kž-287/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Maje Štampar Stipić, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog DG, zbog kaznenog djela iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog DG, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 17. ožujka 2022., broj K-6/2020., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika Šime Mataka,

p r e s u d i o i r i j e š i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

II Odbija se u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III Uslijed odluke pod točkom I žalba optuženog DG zbog odluke o troškovima kaznenog postupka je bespredmetna.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom optuženi DG proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano pod točkom I i II u izreci presude, za koje djelo, na temelju članka 278. stavka 3. KZ/11., je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a na temelju članka 56. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženiku je izrečena uvjetna osuda te je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo

1.1. Na temelju članka 148. stavka 2. u svezi članka 145. stavka 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna.

2. Istom presudom, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., optuženi DG je oslobođen optužbe za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246 stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano u točkama VI i VII.

2.1. Na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08. odbijen je prijedlog državnog odvjetnika da se od optuženika oduzme imovinska korist u iznosu od 1.471.997,00 kuna, dok je na temelju članka 158. stavak 3. ZKP/08., oštećeno trgovačko društvo KK , s imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

3. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik i optuženik. 4. Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu, u odnosu na osuđujući dio za kazneno djelo iz članka 278. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/11., pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, dok je u odnosu na oslobađajući dio za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., žalbu podnio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

5. Optuženi DG po branitelju Šimi Mataku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Čogurić Matak u Zagrebu, žalbu je podnio zbog odluke o troškovima kaznenog postupka predloživši da se u tom dijelu pobijana presuda preinači na način da se u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., za koje je oslobođen od optužbe, na temelju članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08., utvrdi da ti troškovi, kao i nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada za branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

5.1. Optuženik je po naprijed navedenom branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnik te je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

6. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. O sjednici vijeća, na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08., izvješteni su optuženik i njegov branitelj, koji su to zahtijevali u odgovoru na žalbu, kao i državni odvjetnik, a sjednici je bio prisutan branitelj optuženika odvjetnik Šime Matak. Na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica je održan u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika koji su o sjednici uredno izvješteni.

8. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok je žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, bespredmetna.

U odnosu na presudu (točka II)

9. Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je za jedan od dva modusa inkriminiranog kaznenog djela iz članka 278. stavka 1. KZ/11., i to nabave lažne isprave (diploma i potvrda ...) radi uporabe, za koju ga je, uz uporabu te isprave kao prave, državno odvjetništvo teretilo, zaključio da se radi o samostalnoj radnji za koju je nastupila zastara kaznenog progona, zbog čega je tu radnju izostavio iz činjeničnog i pravnog opisa djela.

9.1. Naime, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv stav državnog odvjetnika da oba naprijed navedena modaliteta predstavljaju jedinstvenu radnju i jedno djelo zbog čega zastaru treba računati od kasnije radnje, odnosno od 12. travnja 2012. kad je optuženik uporabio neistinitu diplomu. Ovim žalitelj očito smatra da bi se postupanje optuženika trebalo podvesti pod institut produljenog kaznenog djela kod kojeg se zastara računa od posljednje radnje koju je počinitelj poduzeo. Međutim, za ocjenu da se radi o produljenom kaznenom djelu u konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti propisani u članku 52. stavku 1. KZ/11., s obzirom da ne postoji prostorna, a ni vremenska povezanost radnji za koje se optuženik tereti. Naime, optuženiku se stavlja na teret da je lažnu ispravu radi uporabe nabavio neutvrđenog dana, a svakako nakon 17. rujna 2006., a istu je uporabio 12. travnja 2012., pa je razvidno, a s obzirom na to da je između jedne i druge radnje prošlo više od pet godina, da ne postoji vremenska povezanost. Osim toga, u konkretnom slučaju nije riječ o tome da je optuženik u relativno kratkom vremenu, u dva ili više navrata, postupio na isti način, pa je primjerice, više puta nabavio ili više puta uporabio lažnu ispravu, kad bi se moglo raditi o postojanju sjedinjujućih elementa koji bi upućivali na jedinstvenu djelatnost kao bitnom obilježju produljenog kaznenog djela, već se optuženiku stavlja na teret da je u jednom navratu nabavio lažnu ispravu i nakon toga je, u jednom navratu, i uporabio.

9.2. Zbog naprijed iznesenih razloga, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da radnja pribavljanja neistinite diplome radi njezine uporabe predstavlja zasebno kazneno djelo pa je shodno tome, isto tako ispravno, a s obzirom na vrijeme kad je to djelo počinjeno, utvrdio da je za taj modalitet djela nastupila zastara kaznenog progona te ga je utemeljeno izostavio iz činjeničnog i pravnog opisa inkriminiranog kaznenog djela.

10. Također, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja državnog odvjetnika da time što je postupanje optuženika kvalificirao kao kazneno djelo krivotvorenje isprave iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11., a ne kao kazneno djelo krivotvorenje isprave iz članka 311. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/97., koji zakon je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, s obzirom na to da nije utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta, a niti koji je od navedenih zakona blaži, prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11., jer u obrazloženju presude, sukladno članku 2. i 3. KZ/11., s tim u vezi sud nije ništa naveo.

11.1. Međutim, iznoseći naprijed iznesene tvrdnje u pogledu pravnog kontinuiteta i primjeni blažeg zakona, državni odvjetnik dolazi u koliziju sa samim sobom budući da je u optužnici broj KO-DO-96/2020. od 16. siječnja 2020. upravo državni odvjetnik postupanje optuženika podveo pod odredbe novog zakona i označio kao kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. (koja je odredba u svemu, pa i u odnosu na visinu zapriječene kazne, identična odredbi krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/97.), koju kvalifikaciju djela je prvostupanjski sud i prihvatio. Prema tome, a kako državni odvjetnik u žalbi i sam navodi, ističući da ne postoji nikakva razlika između navedenih inkriminacija jer je za oba kaznena djela zapriječena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, proizlazi da se u odnosu na kvalifikaciju djela i propisanu kaznu za optuženika suštinski ništa ne mijenja. Stoga su nejasni razlozi, ali i pravni interes da državni odvjetnik u žalbi problematizira postojanje pravnog kontinuiteta i pitanje primjene blažeg zakona u situaciji kad je prvostupanjski sud optuženika osudio za kazneno djelo za koje ga je u optužnici i teretio državni odvjetnik, pa je njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovana.

12. Nije u pravu državni odvjetnik ni kad u žalbi zbog odluke o kazni, ističe da je prvostupanjski sud osudivši optuženog DG za kazneno djelo iz članka 278. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci te mu je, na temelju članka 56. stavka 1. i 2. KZ/11., izrekao uvjetnu osudu u kojoj je odredio da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, precijenio utvrđene olakotne i izrekao mu preblagu kaznu.

12.1. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je kao olakotno optuženiku cijenio raniju neosuđivanost, priznanje djela, izraženo kajanje te obiteljske prilike (otac troje maloljetne djece), dok otegotnih okolnosti nije našao.

12.2. I po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, a s obzirom na brojnost, prirodu i značaj utvrđenih olakotnih okolnosti na strani optuženika, suprotno stavu državnog odvjetnika, izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci nije preblaga već je primjerena težini počinjenog kaznenog djela i ličnosti optuženika zbog čega je prvostupanjski sud ispravno zaključio da se u konkretnom slučaju osnovano može zaključiti da i bez izvršenja izrečene kazne optuženik ubuduće neće činiti kaznena djela te mu je opravdano izrekao uvjetnu osudu s rokom kušnje za vrijeme od dvije godine. Stav je ovog Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske da će se tom kaznom ostvariti svi oni u članku 41. KZ/11. predviđeni ciljevi i svrhe kažnjavanja, pa je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, također neosnovana.

13. Zbog svega naprijed navedenog, a kako ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao pod točkom II u izreci.

U odnosu na rješenje (točka I)

14. S pravom državni odvjetnik, za sada, dovodi u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje je djelo, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., optuženik oslobođen od optužbe.

15. Naime, u odnosu na inkriminirano kazneno djelo nije sporno da je optuženi DG u trgovačkom društvu KK bio direktor društva, a društvo je osnovano javnim kapitalom, od strane četiri županije (Koprivničko- križevačka, Međimurska, Krapinsko-zagorska i Varaždinska) te Općine Koprivnički Ivanec. Također, nije sporno da je društvo KK, jedini osnivač tvrtke KK (dalje: KK), u kojem društvu je optuženik također bio direktor i osoba ovlaštena za zastupanje te je kao jedini član društva činio i upravu i skupštinu tog društva.

15.1. Nadalje, nije sporno da su optuženikova plaća i ostala materijalna prava bila regulirana Ugovorom o radu kojeg je s društvom KK zaključio 12. travnja 2012., a koji Ugovor je ponovno zaključen 16. travnja 2016., s tim da s društvom KK nije imao zaključen takav ugovor te je u tom društvu od njegova osnivanja 2010. godine, sve do 2016., kako to i navodi u svojoj obrani, radio „pro bono“.

15.2. Također, u konkretnom slučaju nije sporno da je optuženiku u društvo KK, na ime naknade za obavljanje poslova direktora, 29. srpnja 2016. i 6. rujna 2016. te 12. prosinca 2016., isplaćeno ukupno 120.000,00 kuna, dok mu je u razdoblju od 16. veljače 2017. do 15. studenog 2017. na to ime isplaćeno ukupno 100.000,00 kuna, a 6. srpnja 2016. mu je isplaćeno 251.997,00 kuna na ime jednokratne naknade u visini od neto 10% od proknjižene zadržane dobiti društva za 2015. godinu, dok mu je 31. prosinca 2016. isplaćeno 1.000.000,00 kuna na ime nagrade za iznimna financijska postignuća i dobit društva za 2016. Sve navedene novčane naknade u ukupnom iznosu od 1.471.997,00 kuna optuženiku su isplaćene na temelju Ugovora o djelu koje je kao direktor društva KK zaključio sa sobom kao fizičkom osobom, dakle, sa samim sobom.

15.3. U kontekstu naprijed iznesenih činjeničnih utvrđenja, s pravom državni odvjetnik u žalbi dovodi u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda koji je u razlozima pobijane presude pod točkom 20.10. naveo da se na optuženika kao direktora društva KK ne odnosi odredba članka 248. a stavak 1. točka 3. Zakona o trgovačkim društvima (dalje u tekstu: ZTD) u kojoj je propisano da član uprave ne može bez suglasnosti nadzornog odbora sudjelovati u odlučivanju ili sklapanju pravnog posla ako vezano uz pravni posao koji sklapa postoji sukob interesa između člana uprave i društva te je po mišljenju suda donošenje predmetnih odluka bilo u ingerenciji društva KK koje, iako kao društvo kćer bilo ovisno društvo, za to nije trebalo suglasnost vladajućeg društva KK, odnosno društva majke.

15.4. Naime, kako to žalitelj ispravno ističe, u svezi optuženikovih materijalnih primanja kao direktora društva, prvostupanjski je sud zanemario činjenicu da je Ugovorima o radu iz 2012. i 2016. plaća i druga materijalna primanja te nagrade za uspješno poslovanje optuženiku bilo moguće isplatiti jedino u društvu KK s kojim je kao direktor i zaključio te Ugovore, pa s obzirom na to da je naprijed navedene Ugovore o djelu i novčane isplate kao direktor u društvu KK zaključio sa samim sobom, dok je istovremeno bio direktor i zastupnik oba društva, proizlazilo bi da se nalazio u sukobu interesa jer je navedene Ugovore zaključio bez suglasnosti nadzornog odbora društva KK, kao društva majke o čijim imovinskim interesima je bio dužan brinuti.

15.5. I po stavu ovog drugostupanjskog suda, pogrešno prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude navodi da se na inkriminirano ponašanje optuženika ne odnosi odredba članka 41. stavka 3. u svezi članka 49. ZTD-a u kojoj je propisano, a vezano uz ograničenja i ovlasti zastupnika trgovačkog društva, da ne može nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun. Smisao je citirane zakonske odredbe da spriječi mogući sukob interesa kad ista fizička osoba, kao direktor, istodobno vodi poslovanje i zastupa dva ili više trgovačka društva od kojih je jedno društvo majka, a drugo društvo kćer, jer bi u opisanoj situaciji, kao u tom ovisnom društvu mogla povrijedi imovinske interese društva majke. Ako bi se pak prihvatio stav prvostupanjskog suda da se na optuženika kao direktor društva KK ne odnosi naprijed navedena zakonska odredba i da je sam sa sobom mogao zaključiti predmetne Ugovore o djelu te si isplatiti naprijed navedene naknada i nagrade za rad, proizlazilo bi da je visinu tih novčanih naknada mogao odrediti slobodno, po vlastitom nahođenju, bez ikakvih ograničenja i jasnih kriterija, što nema uporišta u normativnim aktima društava majke, a protivno je cilju i svrsi odredaba Zakona o trgovačkim društvima, posebno naprijed navedenoj odredbi tog zakona.

15.6. Također, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik smatrao da za sklapanje predmetnih Ugovora o djelu i isplatu naprijed navedenih novčanih iznosa, imao prešutno odobrenje osnivača, iz čega sud izvodi zaključak kako u postupanju optuženika nije utvrđeno postojanje namjere da počini inkriminirano kazneno djelo. U vrlo opširnoj elaboraciji ovog zaključka sud se poziva na tijek 24. sjednice Skupštine društva KK od 16. svibnja 2016. i ono što je rečeno u odnosu na točke 10.1. i 10.2. dnevnog reda o isplatama naprijed navedenih naknada i nagrada za rad optuženika u društvu KK, u kojem "raspravljanju" su sudjelovali i predstavnici osnivača (KG, predsjednik Skupštine, ta CG, OG i RG, članovi skupštine te HG, predsjednik nadzornog odbora i drugi).

15.7. Međutim, u svezi naprijed navedenog, bitno je za navesti da su na 24. sjednici Skupštine društva KK, točke 10.1. i 10.2. dnevnog reda vezane uz pitanje isplate naknade optuženiku i jednokratne isplate 10% ostvarene dobiti u društvu, skinute s dnevnog reda i na toj sjednici se o tome nije odlučivalo. U tom kontekstu, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljivo utvrđenje prvostupanjskog suda da iz neformalnih stavova i mišljenja koja su s tim u vezi tijekom sjednice imali neki od naprijed navedenih osoba (KG, OG, CG), čije govore s te sjednice sud u obrazloženju presude u cijelosti reproducira te ih dovodi u svezu s obranom optuženika, prihvaćajući to kao potvrdu tvrdnji optuženika iznesenoj u njegovoj obrani da je smatrao da „ima neformalnu potporu i prešutni mig članova Skupštine“ da si može isplatiti naprijed navedene naknade.

15.8. Naime, izneseni neformalni stavovi i mišljenja vezana uz pitanje isplate naknada optuženiku za rad u društvu KK, u odnosu na koje KK nije donesla odluku, nitko, pa ni optuženik koji se smatrao kvalificiranim da obnaša vrlo složenu i odgovornu funkciju direktora, nije mogu shvatiti kao prešutno odobrenja da to učini budući da ta tako iznesena mišljenja nikoga ni na što nisu obvezivala, pa bi u protivnom to značilo da se nečemu što je pravno posve irelevantno daje prividni legalitet u smislu da tako izrečeni neformalni i neobvezujući stavovi i mišljenja mogu nadomjestiti odluku nadležnog tijela odnosno Skupštine donesenoj u propisanoj zakonskoj proceduri i formi.

15.9. Osim toga, ispravno žalitelj u žalbi ističe da pri utvrđenju kod optuženika nije utvrđeno postojanje namjere da zlouporabom povjerenja sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, prvostupanjski sud gubi iz vida da navodna naprijed navedena neformalna mišljenja i stavovi izneseni na sjednici Skupštine društva KK 16. svibnja 2016., zapravo nisu bili uporište za njegovo postupanje s obzirom da je već puno ranije, 11. siječnja 2016., u svojstvu direktora društva KK optuženik sa sobom kao fizičkom osobom zaključio ugovor o djelu kojim se to društvo, za obavljanje poslova direktora u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2016., obvezalo mu isplatiti neto iznos od 120.000,00 kuna. Osim toga, indikativna je i činjenica da je optuženik, iako se na 25. sjednici ... od 6. srpnja 2016. nije raspravljalo o predmetnim naknadama za njegov rad, istog dana kao direktor društva KK sa sobom kao fizičkom osobom zaključio Ugovor o djelu prema kojem mu se odobrava isplata jednokratne naknade kao članu uprave društva po završnom računu za 2015. u neto iznosu od 10%, što je iznosilo 251.997,01 kunu, pored toga što je, kako je to i naprijed navedeno, 11. siječnja 2016. sa samim sobom zaključio Ugovor o djelu prema kojemu mu kao direktoru pripada naknada od 120.000,00 kuna.

15.10. Zbog svega naprijed navedenog, kako je državni odvjetnik svojom žalbom, za sad, s uspjehom doveo u pitanje pravilnost i pouzdanost činjenica utvrđenih po prvostupanjskom sudu, a vezano uz postojanje kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i odgovornosti optuženika za to djelo, valjalo je tu žalbu prihvatiti kao osnovanu i na temelju članka 483. ZKP/08. u odnosu na to djelo ukinuta pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeća

15.11. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će izvesti sve one jednom već izvedene dokaze koje će, svaki posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, savjesno i temeljito ocijeni, a nakon toga, vodeći računa o onom što je navedenu u ovoj odluci, će donijeti novu pravilnu i zakonitu presudu, koju će obrazložiti u skladu s odredbom članka 459. stavka 5. ZKP/08.

16. Budući da je optuženi DG žalbu podnio zbog toga što ga prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje je oslobođen od optužbe, sukladno članku 149. stavak 1. ZKP/08. nije oslobodio od optužbe, s obzirom na to da je u tom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta, njegova žalba je bespredmetna.

U Zagrebu 21. svibanj 2024.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović