Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3437/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima iz O. društva Ž. & partneri d.o.o. iz Z., P. Z., protiv tuženika H. M. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz OD H. & partneri d.o.o., P. S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-60/2020 od 12. travnja 2023., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-60/2020 od 26. travnja 2023. i rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-60/2020 od 9. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika H. M. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-60/2020 od 12. travnja 2023., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-60/2020 od 26. travnja 2023. i rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-60/2020 od 9.. svibnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadnu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, ispravljenoj rješenjem toga suda poslovni broj Pn- 60/2020 od 26. travnja 2023. i rješenjem poslovni broj Pn-60/2020 od 26. travnja 2023. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 25.000,00 kuna / 3.318,07 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od podnošenja tužbe do isplate, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 28.487,50 kn / 3.780,94 € sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos od presuđenja do isplate, sve to po stopama pobliže navedenim u izreci presude.

2. Tuženik se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu ukinuti i tužbu odbaciti, podredno preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, koje mu je nanio tuženik objavom na portalu www. Z.. hr u zadarskoj slobodnoj D. članka dana 8. travnja 2020. naslova "Je li k. bolnica" Hrvatski ponos "zarazio virus" uvezen "iz Z. županije-odnosno iz O. bolnice u B.?", a u više navrata da je naveo da bi zloćudni korona virus u O. i veteransku bolnicu H. p. stigao preko liječnika iz odjela fizijatrije koji je zarazio glavnu medicinsku sestru ".

6. Sud prvog stupnja ocjenom izvedenih dokaza nalazi utvrđenim da se novinar, djelatnik tuženika I. N. nije prilikom objavljivanja predmetnog članka pridržavao Kodeksa časti hrvatskih novinara i to čl. 5 i 6 kojim je propisano da je novinar obvezan iznositi točnu, potpunu i provjerenu informaciju, a posebice kad se iznose optužujući navodi, da je trebao provjeriti sve podatke vezane za objavljeni članka s tužiteljem, pa tek onda nakon što je provjerio podatke članka objaviti kako ne bi povrijedio tužitelja, koji se je prepoznao u objavljenom članku kao i njegove kolege, što potvrđuju saslušani svjedoci M. M. sin pok D. i S. K. Z. iz kojih iskaza proizlazi da je tužitelj obavljao poslove fizijatara kao jednini fizijatar u K. bolnici, a u članku je objavljeno da je zloćudna corona virus u O. bolnicu u K. stigao preko liječnika s odjela fizijatrije koji je zarazio glavnu medicinsku sestru, pa nisu osnovane tvrdnje tuženika o oslobođenju od odgovornosti jer da u članku nije navedeno ime i prezime tužitelja, poglavito kod činjenice da je tužitelj nakon objavljenog članka promijenio i radno mjesto zbog neugodnosti što je doživljavao od kolega u radnoj sredini O. bolnice u K..

7. Nadalje, tuženik je objavio članak u kojem se članku prepoznao tužitelj, i koji članak je objavljen s netočnim podacima i ničim dokazanim činjenicama, a što je i sam novinar djelatnik tuženika I. N. u svom svjedočkom iskazu priznao navodeći da nije provjeravao podatke sa tužiteljem, već da je podatke provjeravao sa K., Š. i B. stožerima za civilnu zaštitu i u bolnici u K. i u B. koji su mu i pružili podatke, da je objavljen članak imao važnost za javnost, da mu nije bilo važno ime i prezime liječnika fizijatar koji je unio corona virus u K. bolnicu, što ne opravdava ponašanje novinara niti oslobađa odgovornosti tuženika po odredbi čl. 21. niti po st. 4. toč 3. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj: 59/04, 84/11, 83/13-dalje. ZM) jer nakladnik nije ništa učinio da bi utvrdio točnost podatka, pa i bez obzira na opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i da je postupao u dobroj vjeri, s obzirom da je po ocijeni suda prvog stupnja glavni motiv objave članka nije bio da se javnost informira o pojavi corone virusa u k. bolnici koju je unio liječnik fizijatar na način kako je to u članku tuženik objavio sve netočne podatke koji se odnose na tužitelja koji nisu provjereni, a ni dokazani te time nanio štetu tužitelju kao čovjeku i profesionalno kao liječniku.

8. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da tužitelju u skladu s odredbom čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) pripada naknada štete zbog povrede osobnosti časti, ugleda, dostojanstva, duševnog zdravlja i mira objavom netočnih, neistinitih i uvredljivih informacija o tužitelju u predmetnom članku, a prije koje objave tuženik nije kontaktirao tužitelja radi provjere informacija, što predstavlja osnovno novinarsko pravo i obvezu prilikom objave novinskog članka.

9. Takova objava članka uzrokovala je tešku povredu prava osobnosti, za tužitelja kako u njegovom privatnom odnosima s prijateljima tako i u obiteljskom odnosu i u poslovnom odnosu s kolegama s kojima je u svakodnevnoj komunikaciji te je isti morao objašnjavati da je njegovo ponašanje bilo skladu sa moralnim načelima kao čovjeka i kao zdravstvenog djelatnika i u vrijeme kad je obolio od Korona virusa, dakle suprotno navodima u članku i da je on u to vrijeme postupao na način kako se i očekuje od zdravstvenog djelatnika, savjesno, uredno i odgovorno, izolirajući se odmah po javljanju prvih simptoma, te ne ostvarujući kontakte s drugim ljudima, što je isti i dokazao u ovom postupku, iako je u članku prikazan kao osoba glavna i odgovorna za širenje virusa u k. Bolnici, među kolegama i pacijentima sa netočnim podacima koji su se mogli provjeriti s tužiteljem prije same objave predmetnog članka, što tuženik to nije ničim dokazao.

10. Polazeći od iznesenog priznaje tužitelju pravičnu novčanu naknadu štete zbog povrede osobnosti u iznosu od 25.000,00 kn/ 3.318,07 € i odlučuje kao u izreci presude.

11. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita, a žalbeni navodi neosnovani.

12. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji im je prethodio ovaj sud nalazi da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

13. Presuda suda prvog stupnja sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

14. Sud prvog stupnja je osnovano odbio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka K. B. jer tuženik u odgovoru na tužbu nije precizirao okolnost na koju je trebala biti saslušana predložena svjedokinja već je samo općenito naveo da je ona bila izvor informacija (kojih?). Osim toga, predloženu svjedokinju ni sam svjedok-novinar I. N. u svom iskazu ne spominje kao izvor informacija. Pored navedenog, okolnost da je tijekom postupka pozvana svjedokinja istog imena i prezimena koja o predmetu spora nije imala saznanja nije odlučna.

15. Uzevši u obzir rezultate postupka, po ocjeni ovog suda činjenično stanje je i bez provođenja tog dokaznih prijedloga dovoljno raspravljeno i utvrđeno.

16. Pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu neimovinske štete zbog objave neistinite informacije je da je tužitelj prije tužbe za naknadu nematerijalne štete zatražio od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć, a sukladno čl. 22. st. 2. ZM.

17. Tužitelj je podnio tuženiku, odnosno glavnom uredniku tuženika zahtjev za ispravak informacija, pa je toj procesnoj pretpostavci za podnošenje tužbe udovoljeno. Procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu štete nije objava zahtjeva za ispravak, odnosno ispriku, već podnošenje takvog zahtjeva nakladniku. Stoga činjenica da tužitelj nije podnio tužbu radi objave ispravka (što također nije uvjet za podnošenje tužbe radi naknade štete nije postupljeno u protivnosti s odredbom čl. 22. st. 1. ZM niti navedeno ukazuje na razloge koje tuženik navodi u žalbi (intencija tužitelja za isključivo materijalnom satisfakcijom).

18. Odredbom čl. 21. st. 2. i 3. ZM propisano je da je šteta među ostalim i nanošenje drugome duševnog bola i / ili straha, a da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, ako tim zakonom nije drugačije propisano.

19. Odredbom čl. 21. st. 1. ZM propisano je da nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugom štetu dužan ju je naknaditi. U stavku 4. istog članka, između ostalog, propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri. U odredbi čl. 22. st. 1. istog Zakona je pak propisano da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

20. Odredbom čl. 19. st. 2. ZOO propisano je da se pod pravima osobnosti u smislu toga zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Člankom 1100. st. 1. ZOO propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti, sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

21. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da su se ostvarile pretpostavke za naknadom štete koju tužitelji potražuje od tuženika, i to stoga jer je tuženik kao nakladnik informacijama objavljenim u mediju prouzročio tužitelj neimovinsku štetu (povreda časti i ugleda), time i povredu prava osobnosti pa je stoga i takvu štetu dužan naknaditi.

22. Pritom valja dodati, ujedno se i očitujući na tuženikove žalbene navode, kako praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u odnosu na slobodu izražavanja, izdvaja temeljne demokratske standarde koji su se iskristalizirali u odnosu na slobodu medija (tiska).

23. Glede primjene materijalnog prava valja odgovoriti da su čast, dostojanstvo i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja.

24. Odredbe Zakona o medijima i Zakona o obveznim odnosima kojim je općenito uređeno pitanje naknade štete, valja primjenjivati i tumačiti sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 8/99-ispravak, 14/02, 1/06, 13/17, dalje: Konvencija), kako je uostalom izričito propisano čl. 1. st. 2. ZM, odnosno sukladno judikaturi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) te Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud). U konkretnom slučaju radi se o konkurenciji dvaju ljudskih prava-prava na slobodu izražavanja zaštićenu čl. 10. Konvencije i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, dalje: Ustav) i prava na poštivanje privatnog života (kroz kojega se štiti i pravo na čast i ugled) zajamčenog čl. 8. Konvencije i čl. 35. Ustava.

25. ESLJP je u nizu odluka izrazio pravno shvaćanje da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Kako ostvarivanje te slobode obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

26. Prema čl. 10. st. 2. Konvencije ograničenje slobode izražavanja dopušteno je samo ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta: a) da je ograničenje propisano zakonom (načelo legaliteta) ; b) da je ograničenje propisano radi zaštite legitimnog cilja (načelo legitimiteta) i c) da je ograničenje neophodno u demokratskom društvu (načelo nužnosti, uključujući načelo razmjernosti).

27. I odredbom čl. 3. st. 3. ZM-propisano je da je slobode medija dopušteno ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi, između ostaloga, zaštite ugleda ili prava drugih. Prema čl. 7. st. 1. ZM svaka osoba ima pravo za zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

28. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, zahtjev broj 25333/06, presuda od 22. listopada 2009.).

29. Ograničenje prava na slobodu izražavanja Ustavni sud tumači imajući u vidu načelo razmjernosti iz čl. 16. Ustava.

30. U okolnostima u kojima sporne izjave utječu na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, "sukob" dvaju prava potrebno je rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava.

31. Pri ocjenjivanju razmjernosti/nužnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja treba uzeti u obzir prirodu i ozbiljnost nametnute sankcije. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (Narodni list d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 2782/12, presuda od 8. studenoga 2018.; Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske).

32. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (zahtjev broj 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak. 33. Ovome valja dodati da i ZOO u čl. 1100. stavku 1. propisuje da u slučaju povrede prava osobnosti sud može oštećeniku dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako težina povrede i druge okolnosti slučaja to opravdavaju, dakle ne u svakom slučaju povrede prava osobnosti.

34. Pravilan je stav suda prvog stupnja, a i tvrdnja tuženika da je u navedeno vrijeme, početka pandemije virusa Covid 19 postojalo opravdano zanimanje javnosti za navedenu temu i s tim u vezi sigurnost i funkcioniranje zdravstvenog sustava.

35. Međutim, kada se sagledava cjelokupni tekst objavljenog članka ne može se prihvatiti tvrdnja tuženika da, fokus članka nije bio na tužitelju i da zato njegovo ime ili prezime odnosno inicijali nisu objavljeni.

36. U situaciju da je javnost trebala biti samo obaviještena o načinu zatvaranja bolnice u K., a da fokus nije bio na osobi tužitelja, kako to tvrdi tuženik tada prema ocjeni ovog suda nije bilo potrebe da se osobu liječnika koji je prema navodima članka prenio virus u bolnicu personalizira navodeći da se radi o liječniku s odjela fizijatrije kojemu je prebivalište s područja S., a da u zadnje vrijeme boravi u Z., gdje je privremeno preselio iz S., kao i s detaljnim navođenjem postupanja tužitelja prije pojave simptoma virusa, i to u okviru njegove poslovne, a i privatne sfere, pri čemu se zadire i iznose osobni podaci tužitelja na poslu i privatno (njegove kontakte i kretanje kako unutar bolnice tako i u privatno vrijeme).

37. Iskazom tužitelja u bitnom je utvrđeno da je u vrijeme objave članka bio u samoizolaciji odnosno na liječenju, da je njegov zadnji dan na poslu u O. bojnici u K. da bio 25. ožujka 2020. u 8 sati ujutro, da je 26 i 27. ožujka bio je na godišnjem odmoru i nije se pojavljivao na poslu. Prve simptome koje je dobio od Covid-19 su bili 27. og u popodnevnim satima i to blago povišena temperatura, te je preko vikenda pratio razvoj bolesti, da bi u nedjelju navečer 29. ožujka obavijestio voditeljicu odjela telefonom dr. S. V. B., te se dogovorio da će produžiti godišnji i da neće doći na posao, jer da je dobio temperaturu, a osobito zbog pandemije, radi čega je u dogovoru sa voditeljicom nastavio godišnji. U ponedjeljak 30. ožujka nakon razgovara s voditeljicom odjela javio se epidemiolozima koji su rekli da će pratiti situaciju, da je obavio testiranje 1. travnja, a do tada je bio u samoizolaciji cijelo vrijeme, da je 03. travnja u jutarnjim satima dobio obavijest da je pozitivan, te ga epidemiolog molio da za kontakte iz K. bolnice od 24. i 25. Kako nije imao nikakve simptome 24. i 25. ožujka ujutro, već su bili 27. ožujka popodne smatram da najvjerojatnije nije mogao ni biti prijenosnik Covid-19.

38. Tužitelj je naveo da se prepoznao u članku, da je to na njega strašno djelovalo jer se u članku prikazano da se ponašao neodgovorno i otišao na posao bolestan. Bio je uznemiren, te u razgovoru s obitelji, kolegama, i prijateljima, morao je uložiti energiju kako bi objasnio da je postupao po pravilima struke. U pogledu kontakata navodeo je, da je kolegu dr. M. slučajno susreo u Z. 11. ožujka, te s njim porazgovarao na otvorenom prostoru nekoliko minuta, a on je tada radio u B. bolnici, dok je s doktoricom S. Z. K., koja je kolegica i prijateljica njegove supruge, u nekoliko navrata bio u društvu te se znaju površno. Također je naveo da je 10-ak dana prije toga u Z. s prijateljem na kavi doznao da je bio u A. na skijanju te da je u I. ručao na povratku kući tjedan dana prije njihove kave, a o kojem kontaktu je obavijestio odgovorne u bolnici i epidemiologe. Nadalje, naveo je da za vrijeme potresa nije bio Z. jer je otišao dan ranije i nije imao nikakva druženja s bilo kakvim Talijanima, niti talijanskim državljanima. U ožujku i travnju nije imao kontakta s dr. Z. i P., a niti ih poznaje, dok je sa glavnom medicinskom sestrom bio 24. ožujka i imao jedan kraći kontakt 25. ožujka, ali to je bilo na udaljenosti. Po povratku na posao nakon bolovanja bilo je opterećujuće s obzirom da su informacije o njegovim privatnim obvezama izrečene svom osoblju na odjelu, te su neki od njih, o tome razgovarali s novinarima, a tko ne zna, te je bilo vrlo neugodno raditi u takvoj sredini, a u roku nekoliko mjeseci promijenio je posao.

39. Dakle, imajući u vidu iskaz tužitelja utvrđeno je, da unatoč tome što u članku nije bilo navedeno njegovo ime i prezime, odnosno inicijali da je bio prepoznat kao osoba na koju se odnosi sporni članka bez napora, a što je razvidno i iz iskaza svjedoka S. Ž. K. te svjedoka M. M., koji su potvrditi činjenicu da je javnost znala da se informacije iz članka odnose upravo na tužitelja (tužitelj je bio jedini muški fizijatar u bolnici u K.).

40. Također je iskazima tužitelja i svjedoka dr. M. M. (koji je imao jedan susret s tužiteljem i to prije pojave simptoma) te svjedoka A. P. i Z. Z. (koji tužitelja uopće ne poznaju) potvrđeno da tužitelj nikakvog druženja niti kontakata sa zaraženim osobama S. bolnice za ortopediju B. na M. u navedeno vrijeme nije imao. 41. Nadalje, sagledavajući cjelokupni tekst objavljenog članaka unutar kojih su objavljene i konkretne informacije na koje se poziva tužitelj, može se reći da se tužitelja, koji je liječnik i kao takav nositelj zdravstvene djelatnosti od kojih je jedno od tih načela i promicanje dostojanstvenog i odgovornost profesionalnog, a i osobnog ponašanja poštivanjem u radu propisa te moralnih i etičkih načela zdravstvene struke prikazalo kao nesavjesnu i neodgovornu osobu, koji je počinio tešku povredu unošenjem virusa u bolnicu u K., a takav negativan dojam o ličnosti tužitelja direktno ugrožava njegov ugled, čast i dostojanstvo, pri čemu sporne informacije nisu na pouzdan način provjerene.

42. U konkretnom slučaju ne radi o slobodi izražavanja u odnosu na informiranje javnosti o načinu zatvaranja bolnice u K., već o prenošenju neistinitih i netočnih informacija kojima je javnost dovedena u zabludu glede osobe tužitelja.

43. Stoga je i prema izvedenim dokazima utvrđeno da autor spornog članka prilikom objave sporne informacije nije postupao u dobroj vjeri i u skladu sa novinarskom Također nisu postojali razlozi za oslobođenje tuženika od odgovornosti za etikom.

naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na čast i ugled tužitelja iz čl. 21. st. 4. ZM

44. Imajući u vidu navedeno, provođenjem testa razmjernosti ocjena je ovoga suda da je miješanje utemeljeno na zakonu i teži legitimnom cilju jer svaka osoba temeljem čl. 7. st. 1. ZM ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. S obzirom na gornja utvrđenja glede potpunosti i istinitosti objavljenih informacija te na utvrđenje da te informacije nisu posljedica postupaka tužitelja, ovaj sud nalazi da je povreda prava tužitelja na privatnost dovoljno ozbiljna da opravda miješanje kao nužno u demokratskom društvu, radi čega treba dati prednost pravnoj zaštiti privatnost tužitelja u odnosu na tuženikovo pravo na slobodu izražavanja, a pritom dosuđena naknada štete ne ukazuje na značajnu "ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak".

45. Stoga tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete sukladno čl. 19. u svezi s čl. 1046. i čl. 1100. ZOO.

46. Tuženik u postupku nije osporio istinitost iskaza tužitelja niti je iznio primjedbe kojima bi konkretizirano doveo u pitanje tužiteljeve tvrdnje pa tužiteljev iskaz valja prihvatiti kao istinit te, uslijed ocjene da se radi o navodima koji su životni i realni jer su sporne tvrdnje takvog sadržaja da su u konkretnoj situaciji bez ikakve dvojbe mogle dovesti do povrede prava osobnosti kod tužitelja, a što se odražava kako na tužitelja osobno i profesionalno, tako i na njegovu obitelj i okolinu, ovaj sud ocjenjuje da pravična novčana naknada prouzročene neimovinske štete iznosi upravo dosuđeni iznos od 25.000,00 kn.

47. Slijedom iznesenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP je odlučeno kao u izreci ove presude.

48. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, kako po osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tako i po visini odmjerenih opravdane parnične troškove troškova (čl. 155. st. 1. ZPP), pri čemu je sud kao

tužitelju priznao trošak svjedoka Z. Z., sukladno rješenju suda prvog stupnja od 12. travnja 2023., a koji trošak je tužitelj podmirio (nalog za plaćanje-list 131 spisa) i koji trošak predstavlja parnični trošak u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP.

49. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu nisu priznati troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

50. Tužitelji nije priznat trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 21. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.