Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2778/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora predsjednika vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, Z., OIB: …, protiv tuženika A. H. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. E., odvjetnik u V., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-23/2021-9 od 1. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pn-23/2021-9 od 1. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 69.199,87 kn sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, kao da nadoknadi prouzročene parnične troškove. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud sukladno žalbenim navodima ukine prvostupanjsku presudu, podredno preinači. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 69.199,87 kn s osnova naknade štete koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine osiguranici tužitelja koja je stradala u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

8. Iz sadržaja spisa i prvostupanjske presude proizlazi da nije sporno:

-da je osiguranica tužitelja D. T. stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila … kao putnica u vozilu kojim je upravljao osiguranik tuženika,

-da je po toj osnovi tužitelj rješenjem zavoda ured u P. br. … od 2. listopada 2017. osiguranici D. T. priznato pravo na invalidsku mirovinu s danom 17. kolovoza 2017., a isplata je određena s danom 13. studenoga 2017.,

-da je presudom Općinskog suda u Požegi br. Pn-67/2016 od 9. siječnja 2019. tuženiku naloženo plaćanje naknade neimovinske i imovinske štete iz predmetnog štetnog događaja tužiteljici D. T. (list 5 do 11 spisa),

-da tuženik ne osporava da je osiguranici tužitelja isplaćena invalidska mirovina za razdoblje od 13. studenog 2017. do 30. studenog 2020. u punom iznosu od 69.199,87 kn koji iznos tužitelj i potražuje u ovom postupku,

-da je tuženik priznao svoju pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja.

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj dokazao uzročno posljedičnu vezu između prometne nesreće u kojoj je osiguranica tužitelja zadobila ozljede i njezinog upućivanja u invalidsku mirovinu time što je priložio pravomoćno rješenje o priznavanju prava na invalidsku u mirovinu zbog ozljeda nastalih izvan rada 100%.

9.1. Pravila o teretu dokazivanja u pravnom poretku Republike Hrvatske nalažu, u načelu, da je u parničnom postupku tužitelj dužan dokazati ono što u tužbi tvrdi i na čemu zasniva svoj tužbeni zahtjev. Teret dokazivanja suprotnog je na tuženiku. U konkretnom slučaju tužitelj je u svrhu dokazivanja sudu dostavio rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu u kojem je jasno navedeno kako su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći (a među strankama je nesporno da se ona dogodila i da je za nju odgovoran štetnik odnosno podnositelj kao njegov osiguravatelj) utjecale na nastanak invalidnosti osiguranice tužitelja s udjelom od 100%. To je bio tužiteljev dokaz da uzročno-posljedična veza, kao element odštetne odgovornosti, postoji. Stoga je onaj koji tvrdi drugačije, a to je u konkretnom slučaju tuženik, trebao predložiti odgovarajući dokaz za svoje tvrdnje, to jest medicinsko vještačenje kojim bi se eventualno utvrdilo da su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći u nekom drugačijem stupnju utjecale ili da uopće nisu utjecale na nastanak invalidnosti i posljedičnu isplatu invalidske mirovine.

9.2. S obzirom na to da u konkretnom predmetu tuženik nije ponudio nikakav "protudokaz" za svoje tvrdnje, nego je neosnovano očekivao da to učini tužitelj, opravdano je prvostupanjski sud uzeo kao dokazanu činjenicu koja proizlazi iz dokaza kojeg je ponudio tužitelj-iz upravnog akta prema kojem su ozljede zadobivene u prometnoj nesreći, po utvrđenju za to ovlaštenih vještaka, utjecale na invalidnost sa 100%. Rješenje kojim je odlučeno o pravu osiguranice tužitelja na invalidsku mirovinu, a koje je H. kao upravno tijelo nadležno za odlučivanje o pravima iz mirovinskog osiguranja, donijelo u upravnom postupku odlučujući o pravu stranke u upravnoj stvari predstavlja upravni akt. Sve što je utvrđeno izrekom pravomoćnog upravnog akta donesenog u zakonitom postupku smatra se dokazanim, a stranka koja to osporava i tvrdi suprotno dužna je to i dokazati, što znači da je, u situaciji kada tuženik ospori da je invalidnost tužiteljevog osiguranika nastupila kao izravna posljedica ozljeda zbog prometne nezgode unatoč postojanju odluke upravnog tijela o priznavanju prava na mirovinu, na tuženiku teret dokaza postojanja uzročno posljedične veze između ozljeda osiguranika tužitelja zadobivenih u prometnoj nezgodi s njegovim umirovljenjem (tako i Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3670/19 od 17. rujna 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 716/2022 od 31. kolovoza 2022. Rev 249/2022-2 od 18. siječnja 2022. i dr.).

10. Međutim, sporno je po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja s obzirom da tužitelj smatra kako se na konkretno potraživanje tužitelja- izdatak za isplatu invalidske mirovine primjenjuje odredba čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13 i dr., dalje: ZMO), dok se tuženik poziva na odredbu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) i to čl. 27. st. 3. Zakona.

11. Odredbom čl. 161. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema stavku 2. istog članka propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Odredbom čl. 164. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

12. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, prema st. 2. stvarnom štetom u smislu st. 1. istog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a prema stavku 3. razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13. Proizlazi, dakle, da je sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

14. Vezano za sporno pitanje; primjene propisa koji se ima primijeniti na konkretno potraživanje tužitelja-izdatak za isplate invalidske mirovine svom osiguraniku na temelju odredbe čl. 161. ZMO; valja odgovoriti da se ima primijeniti poseban propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odluci Rev 716/2022 od 31. kolovoza 2022., Rev 1298/2022-2 od 11. siječnja 2023. i dr.). Vezano za žalbene navode tužitelja da se primjenjuje ZMO kao kasniji zakon, valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje da ZMO je kasniji zakon, ali je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori te da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 678/2022 u odgovoru na pitanje: "Je li za utvrđenje stvarne štete u postupcima u kojima Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućeg društva potražuje naknadu isplaćenih mirovina povodom prometne nezgode – a koje su isplaćene u vrijeme kada je snazi bio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu – mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu? naveo da je već u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće zavod protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete zavodu, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a da je istovjetno pravno shvaćanje zauzeto i u kasnijim odlukama toga suda (Rev5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.).

16. Stoga, kako je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

17. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje puni iznos isplaćen po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, dakle stvarnu štetu u smislu odredbi ZMO, a pripada mu pravo samo na razmjerni dio primjenom odredbi ZOOP, koju visinu tužitelj nije dokazao, primjenom odredbe čl. 221. a u vezi čl. 219. st. 1. ZPP, odbio tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao visinu zahtjeva.

18. U odnosu na priloženu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske valja reći da iz iste proizlazi da je u istoj Ustavni sud ocjenjivao da li je u konkretnom sudskom postupku bilo potrebe, zbog" neujednačenosti "sudske prakse, dozvoliti podnošenje izvanredne revizije (pri čemu se radilo o primjeni Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine), pa ista nije od značaja za odlučivanje u ovom konkretnom predmetu.

19. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 3. ZPP), time da tužiteljica određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženiku dosuđen trošak, s tim da na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

20. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 21. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor, v.r.