Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-451/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. V. iz O., OIB: … kojega zastupa punomoćnik P. V., odvjetnik u O., protiv tuženika G. d.o.o., O., OIB: … kojega zastupa punomoćnica J. Č.-D., odvjetnica u O., radi nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-12/23-7 od 2. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja K. V. iz O., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-12/23-7 od 2. veljače 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva utvrditi da Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 1. kolovoza 2019., kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 9. ožujka 2017., nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, kojim zahtjeva utvrditi sudski raskid radnog odnosa s danom 28. srpnja 2021. i naknadu štete u iznosu od 1.811,66 eur sa zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2022. do isplate i kojim zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka (točka I. I. do I. III. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.365,59 eur-a sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2024. do isplate (točka III. izreke).
2. Protiv te presude žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br. : 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i da mu shodno tome prizna trošak parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet ovo parničnog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 1. kolovoza 2019. kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 9. ožujka 2017. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao te zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i u vezi s time zahtjev za naknadu štete. Uz to tužitelj traži i naknadu troška nastalog mu vođenjem postupka.
5. U žalbenoj fazi postupka nije sporno:
-da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu skladišnog radnika,
-da mu je 1. kolovoza 2019. tuženik redovito otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga,
-da je protiv te odluke, koju je primio 8. kolovoza 2019., tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava, a potom i predmetnu tužbu (čl. 133. Zakona o radu, Nar. nov. 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZR),
-da iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da je zbog gospodarskih, te organizacijskih razloga kod poslodavca smanjen obim posla uslijed čega da je došlo do potrebe smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu na kojem je radio tužitelj. 6. Sporna je pravilnost zaključka suda prvoga stupnja da je tuženik dokazao dopuštenost otkaznog razloga, što je rezultiralo odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.
7. Iz obrazloženje pobijane odluke proizlazi da sud tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva utvrditi odluku o otkazu nedopuštenom ocijenio neosnovanim uz Obrazloženje
-da su kod tuženika, koji se bavi maloprodajom i veleprodajom crne metalurgije, prodajom metala, željeza, cijevi, klinova, čelika, uslužno rezanje, i sl., uz tužitelja, zaposlenog na radnom mjestu skladišnog radnika, isključivo na tom istom radnom mjestu bila zaposlena još dva radnika, a da je uz njih bilo i radnika koji su zaposleni za obavljanje više poslova jer je tuženik kod zapošljavanja u ugovoru o radu ugovarao da će radnik obavljati više poslova i to jer da se radilo o poslovima za kojima se potreba javlja periodično (npr. potreba za plinskim rezačem je svakodnevna, ali ne u takvom obimu da bi jedan radnik samo taj posao mogao raditi 8 sati dnevno 6 dana u tjednu),
-da je radniku D. Š. na njegov zahtjev sporazumno prestao radni odnos kod tuženika s 30. lipnja 2019., nakon čega je tuženik 15. srpnja 2019. zasnovao radni odnos s A. T. (dva mjeseca prije no što je otkazan ugovor o radu tužitelj) za obavljanje poslova skladišnog radnika, viličariste i plinorezača i to jer je taj novi radnik, između ostalih poslova, bio osposobljen i za obavljanje poslova plinorezača, a prije njega je za tu vrstu posla tuženik angažirao kvalificirane osobe koje su radile te poslove na ugovor o djelu,
-da je tijekom 2019. došlo do znatnog pada zaliha robe na skladištu tuženika (iskazi svjedoka Ž. L., M. P., tromjesečni izvještaje u spisu), što je bilo od utjecaja i na broj radnika koji je tuženiku bio potreban za daljnje obavljanje rada na skladištu i to neovisno od toga što smanjenje zaliha roba na skladištu i manji opseg poslova nije utjecao na financijsko poslovanje tuženika (tuženik je uslijed gospodarskih promjena robu prodavao po većoj cijeni čime je u financijskom smislu održao stanje poslovanja u odnosu na prethodnu godinu),
-u kojim okolnostima da je tuženik dokazao da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga (smanjenje zaliha na skladištu, traži manji broj ljudi na tom radno mjestu) imao valjani razloga za donošenje odluke kakvu je donio jer je autonomno pravo poslodavca odlučiti smanjiti broj radnika i na radu zadržati radnike koji istovremeno mogu obavljati više raznih poslova zavisno od potrebe posla,
-a da tužitelj nije dokazao istinitost svoje tvrdnje da razlog njegovu otkazu leži u činjenici da je bio na bolovanju jer da ga je poslodavac pozivao da dostavi doznake od liječnika s namjerom da mu otkaže ugovor o radu i to jer da je sukladno čl. 37. ZR-a dužnost radnika obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad najkasnije u roku 3 dana.
8. Ispitujući pobijanu odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a.
9. Ocijenjeno je i da u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se upire navodima žalbe. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe.
10. Suprotno navodima žalbe sud prvoga stupnja ocjenu dokaza proveo je na način kako to propisuje čl. 8. ZPP-a te je neosnovano pozivanje tužitelja i na povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.
10. a Na navode žalbe u ovom dijelu stoga valja odgovoriti da je odluka o otkazu obrazložena (čl. 120. st. 2. ZR-a) i sadrži odlučne razlog o razlozima otkaza. To što u njoj nisu detaljno navedene konkretne okolnosti koje su bile podloga za donošenje otkaza uzrokovanog gospodarskim i organizacijskim razlozima nije prepreka da tuženik kao poslodavac postojanje istih dokazuje tijekom postupka pred sudom. Dokazivanjem dopuštenosti otkaznih razloga sadržanih u odluci o otkazu poslodavac nije iznio neke nove otkazne razloge, već je činjenično dokazivao dopuštenost razloga zbog kojih je otkazao ugovor o radu tužitelja i na koje se u odluci o otkazu pozvao, a upravo na poslodavcu leži teret dokazivanja tih činjenica u smislu čl. 135. st. 3. ZR-a.
10. b Nadalje, okolnost da je radnika A. T. tuženik zaposlio dva mjesece prije no što je otkazao ugovor o radu tužitelja, na mjesto radnika čiji je radni odnos prestao (D. Š.) niti po shvaćanju ovoga suda, u konkretnim okolnostima ovoga slučaja, ne dokazuje točnost onoga što tužitelj tvrdi, da nije bilo potrebe smanjivati broj radnika na skladištu. Tuženik je tijekom postupka dokazao da je zbog situacije u gospodarstvu došlo do znatnog smanjena zaliha na skladištu. Uz to tuženik je dokazao da su mu bili potrebni radnici koji su istovremeno osposobljeni za obavljanje više radnih poslova i to jer s obzirom na vrstu djelatnosti kojom se bavi ne treba nužno za svaku vrstu posla koja se kod njega obavlja imati radnika zaposlenog samo za taj neki konkretni posao puno radno vrijeme. Isto tako tuženik je dokazao, što tužitelj nije osporio, da mu je falila osoba koja je imala kvalifikaciju plinorezača, a upravo je tu kvalifikaciju, uz ostale imao i radnik T.. Slijedom toga, u takvoj situaciji smanjenja opsega poslova na skladištu (što je posljedica stanja u gospodarstvu u 2019., kada je tužitelj dobio otkaz) autonomno je pravo tuženika bilo na poslu zadržati onoliko radnika koliko mu je potrebno da u novonastalim okolnostima poslovi (ovdje poslovi na skladištu) budu izvršeni na dobar i za poslodavca ekonomičan način, a time je bilo i njegovo autonomno pravo odabrati kojem će od postojećih radnika u takvoj situaciji otkazati ugovor o radu.
10. c Također, tužitelj je dokazao da je osposobljen za obavljanje poslova viličariste. Međutim, tužitelj s tuženikom za to radno mjesto nije imao sklopljen ugovor o radu, a tužitelj uz to ne tvrdi da je osposobljen za poslove plinorezač. Slijedom toga, tuženik je u osobi radnika A. T., dva mjeseca prije no što je otkazao ugovor o radu tužitelju, dobio radnika koji može obavljati i poslove viličariste i plinorezača (što je prvenstveno razlog zapošljavanja ovog radnika) i skladištara. Kako se poslodavcu ne može nametati obveza sklapanja ugovora o radu s nekim radnikom, pa tako ni sklapanja ugovora o radu s tužiteljem za nove poslove (poslove viličariste), uz što je to radno mjesto tuženik i popunio sklopivši ugovor s radnikom T., koji ima još i dodatne kvalifikacije, to pozivanje tužitelja na činjenicu da je osposobljenost za poslove viličariste ne stavlja tužitelja u bolju poziciju u ovom slučaju niti utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva.
10. d Poslodavac, osim što ima autonomiju u tome s kim će sklopiti ugovor o radu ima autonomiju i u donošenju odluke glede organizacije posla uslijed gospodarskih promjena koje su utjecale na njegovo poslovanje. Stoga u situaciji kada je došlo do smanjenja broja zaliha na skladištu ima pravo odlučiti koje će radnike zadržati na radu, a kojem će radniku otkazati ugovor o radu, odnosno kako će organizirati posao na za njega kao poslodavca najekonomičniji i funkcionalan način. Stoga je otkaz uvjetovan takvi razlozima dopušten, posebno kada tuženik, s obzirom na broj radnika koji je kod njega manji od dvadeset, nije imao obvezu postupati u skladu s čl. 115. st. 2. ZR-a.
10. e Također žalitelju valja odgovoriti i ponoviti rečeno u ranijoj ukidnoj odluci, da činjenica da je tuženik u godini kada je otkazao ugovor o radu tužitelja nije trpio financijske gubitke nije sama po sebi dokaz da nije došlo do smanjenja zaliha na skladištu i da time nije dovela do potrebe da se smanji broj radnika u toj organizacijskoj jedinici poslodavca. Razlog dobrog poslovanja tuženika u konkretnom slučaju leži u činjenici znatnog porasta cijena te je poslodavac i s manjom količinom robe mogao ostvariti sličnu zaradu kao prethodne godine. Osim toga, tužitelj nije dobio otkaz jer je tuženik stajao loše financijski, već zbog činjenice da je na njegovom radnom mjestu, u skladištu, uslijed gospodarske situacije došlo do smanjenja zaliha, što je istovremeno za sobom povuklo da tuženiku nisu potreba tri skladištara zaposlena samo na tom radnom mjestu jer se isti posao može obaviti i sa dva preostala (M. i Z. T.), a u slučaju potrebe i s ostalim radnicima s kojima je tuženik sklopio ugovore o radu za obavljanje poslova više radnih mjesta (J. L., A. T.), između ostalih i poslova skladištara.
10. f Konačno, glede osporavanja utvrđenih činjenica, valja samo ponoviti da je radnika A. T. zaposlen dva mjeseca prije no što je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu, a tužitelj nije tvrdio niti dokazivao da je na istom radnom mjestu kakvo je bilo njegovo, 6 mjeseci nakon što je otkazan njegov ugovor o radu tuženik zaposlio još nekog radnika (čl. 115. st. 5. ZR-a). Tu činjenicu ne dokazuje niti okolnost da je sud prvoga stupnja na temelju podataka o zaposlenima na dan 5. ožujka 2020. utvrđivao tko je sve zaposlen kod tuženika i na kojim radnim mjestima. Ovo jer evidencija o radnicima izdana na dan 5. ožujka 2020. ne dokazuje da je neki od radnika iz nje zaposlen kod tuženika na radnom mjestu tužitelja unutar 6 mjeseci od dana kada je tužitelju dostavljena odluka o otkazu, što bi se, da je to dokazano, moglo uzeti kao posredni dokaz istinitosti tvrdnji tužitelja da nije došlo do smanjenja potrebe za radnicima na njegovom radno mjestu.
11. S obzirom na navedeno ovaj sud ocjenjuje da je sud prvoga stupnja pravilno primijenio i materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan pa je stoga odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st.
1. ZPP-a.
12. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u vezi s čl. 365. st. 2. toga Zakona i kao takva je i potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.
U Zagrebu 21. svibnja 2024.
Predsjednica vijeća:
Ksenija Jakovčević, v.r.
