REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3774/2019-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. A. iz Republike Bosne i Hercegovine, K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. N., odvjetnik u M., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-192/2018-3 od 8. ožujka 2018., kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1151/2017-8 od 30. studenoga 2017., u sjednici održanoj 21. svibnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju na ime naknade štete za izgubljenu zaradu isplati iznos od 553.750,28 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos za razdoblje od siječnja 1994. do prosinca 2006. kako je navedeno u toč. I. izreke, odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 48.963,42 kn (toč. II. izreke, omaškom napisano 58.963,42 kn), naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 63.353,00 kn sa zateznim kamatama (toč. III. izreke), te je naloženo tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 5.580,00 kn sa zateznim kamatama (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke uvažena je djelomično žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tuženici naloženo da tužitelju na ime naknade štete plati iznos od 553.750,28 kn sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos za razdoblje od siječnja 1994. do prosinca 2006. od dana dospijeća do isplate kako je navedeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude. U toč. II. izreke odbijena je djelomično žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je djelomično odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 48.963,42 kn sa zateznim kamatama. U toč. III. izreke uvažene su djelomično žalbe tužitelja i tuženice te je preinačena odluka o troškovima postupka na način da je naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi trošak postupka u iznosu od 33.165,00 kn te trošak žalbenog postupka u iznosu od 6.921,87 kn. Drugostupanjskim rješenjem uvažena je djelomično žalba tužitelja te je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 10.000,00 kn.

3. Protiv dijela drugostupanjske presude (toč. I. izreke) kojim je preinačena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 553.750,28 kn sa zateznim kamatama, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a) s prijedlogom da se preinači drugostupanjska presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev u navedenom iznosu te dosudi trošak parničnog postupka, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tužitelj se u reviziji izrijekom poziva na postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, postojanje kojeg razloga određeno ne navodi i ne obrazlaže, stoga navedeni revizijski razlog sukladno čl. 386. ZPP nije uzet u obzir.

8. Također nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

9. Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj iz Republike Bosne i Hercegovine kao vlasnik teretnog i priključnog vozila koja mu je nezakonito oduzela Vojna policija Ministarstva obrane RH (dalje: Vojna policija) 16. kolovoza 1993. u T., traži naknadu štete za izgubljenu zaradu za razdoblje od siječnja 1994. do prosinca 2006. zbog nemogućnosti korištenja vozila u svrhu obavljanja autoprijevozničke djelatnosti.

10. Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je 16. kolovoza 1993. Vojna policija kod mjesta M., Općine T. oduzela teretno i priključno vozilo tužitelja, te tužitelju izdala potvrdu o privremenom oduzimanju,

- da iz uvjerenja Porezne uprave – kantonalnin/županijski ured M., Porezna ispostava K., br. D-10-7-02-15-8119/03 od 11. studenoga 2003. proizlazi da je tužitelj od 14. studenoga 1991. obavljao autoprijevozničku djelatnost kao osnovno zanimanje,

- da iz rješenja tadašnjeg Sekretarijata za privredu i komunalne poslove općine K. U./I-03-345-65/77 od 22. srpnja 1977. proizlazi da je tužitelju odobreno vršenje javnog prijevoza stvari motornim vozilom u slobodnom cestovnom prometu,

- da je u drugom postupku koji se vodio radi povrata vozila odnosno isplate protuvrijednosti vozila pravomoćnom presudom poslovni broj P-2281/06 od 16. veljače 2010. odbijen zahtjev tužitelja za povrat vozila, dok je tuženici naloženo da tužitelj isplati iznos od 120.158,60 kn na ime protuvrijednosti oduzetih vozila,

prvostupanjski sud zaključio je da tužitelj ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade za svaki mjesečni iznos izgubljene zarade zbog protupravnog postupanja tuženice, pa da se zastara potraživanja računa od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa. Stoga prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za iznos 553.750,28 kn sa zateznim kamatama, a koji iznos predstavlja neto dohodak prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja koji bi tužitelj ostvario u razdoblju od siječnja 1994. do prosinca 2006., dok je neosnovan dio tužbenog zahtjeva za iznos od 48.963,42 kn (omaškom napisano 58.963,42 kn). Pritom prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare zaključujući da zastara ne teče od dana kada je oduzeto vozilo, već da teče od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa stoga da tužbeni zahtjev nije u zastari primjenjujući objektivni petogodišnji rok propisan odredbom čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), a koji se u predmetnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), jer je tužba podnesena 10. rujna 1999., a najstariji zatraženi iznos odnosi se na siječanj 1994. s dospijećem u veljači 1995. jer tužitelj kao obrtnik svoj dohodak za prethodnu godinu prijavljuje poreznim tijelima u veljači iduće godine.

11. Suprotno tome, drugostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, polazeći od toga da je riječ o povremenim potraživanjima koja su nastala sukcesivno, da je osnovan prigovor zastare, jer da je došlo do zastare samog prava u smislu odredbe čl. 373. ZOO. S obzirom da su tužitelju vozila oduzeta 16. kolovoza 1993., drugostupanjski sud zaključuje da je potraživanje izgubljene zarade za kolovoz 1993. najstarije potraživanje koje je dospjelo 31. kolovoza 1993., a tužba da je podnesena 10. rujna 1999., pa da je stoga nedvojbeno zastarjelo tužiteljevo najstarije potraživanje (potraživanje za kolovoz 1993.), a slijedom toga da je zastarjelo i samo pravo.

11.1. Međutim, između ostalog, drugostupanjski sud je ocijenio da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja već i zbog toga što nije dokazao, a na tužitelju je bio teret dokaza, da bi u utuženom razdoblju ostvarivao zaradu da mu nisu oduzeta vozila, niti da je dokazao da je prijevozničke poslove obavljao na teritoriju Republike Hrvatske, a također da nije dokazao da je u utuženom razdoblju imao ugovorene poslove o prijevozu. Stoga je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos 48.963,42 kn, dok je na temelju čl. 373. ZPP prvostupanjsku presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos 553.750,28 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos.

12.1. Među strankama u ovom stupnju postupka nije sporna odgovornost tuženice zbog protupravnog postupanja – oduzimanja vozila tužitelja i to na temelju čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 92/96 i 48/99 - dalje: ZSDU) koji propisuje da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

12.2. Pogrešno je pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi da se kod potraživanja izgubljene zarade radi o povremenim potraživanjima, a slijedom toga i o pitanju zastare, te nije u skladu sa shvaćanjima revizijskog suda izraženim u odlukama br. Rev-558/15-2 od 7. rujna 2016., Rev-1986/2019-2 od 21. svibnja 2019. i dr.

13. Međutim, drugostupanjski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime izgubljene zarade zbog nemogućnosti korištenja teretnog i priključnog vozila, trebalo odbiti i zbog toga što tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da bi u utuženom razdoblju ostvarivao zaradu da mu nisu oduzeta vozila niti da je dokazao da je na teritoriju Republike Hrvatske obavljao prijevozničke poslove kao niti da je dokazao da je imao ugovorene poslove o prijevozu.

14. Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno. Naime, tužitelj svoje tvrdnje o izgubljenoj zaradi u utuženom razdoblju od siječnja 1994. do prosinca 2006., nije ničim potkrijepio niti jednim dokazom, pa čak niti saslušanjem tužitelja tako da je ostalo na razini tvrdnje. U postupku je samo provedeno financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine štete, prema pretpostavljenom obrtu – usporednom obrtu.

15. Prema shvaćanju ovoga suda to što je tužitelj jedino dokazao da se u razdoblju prije utuženog razdoblja, dakle prije nego su mu vozila bila oduzeta 16. kolovoza 1993. bavio autoprijevozničkom djelatnosti u Bosni i Hercegovini, ne dokazuje njegove tvrdnje da bi se „nedvojbeno time bio nastavio baviti i u Republici Hrvatskoj da mu vozila nisu bila oduzeta“. To tim više što nije od kad je u Republici Hrvatskoj zatražio otvaranje obrta (iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je imao boravište u M. Općina T.).

16.1. Tužitelj nije dokazao niti to proizlazi iz priložene dokumentacije, vjerojatnost da bi po redovnom tijeku stvari taj posao obavljao i dalje i ostvarivao dohodak i u kojem iznosu i ubuduće, jer nije dovoljna samo mogućnost ostvarivanja neke zarade.

16.2. Naime odredbom čl. 189. st. 3. ZOO, propisano je da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Iz navedene odredbe proizlazi da izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku korist koja bi prema redovitom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim.

16.3. Slijedom navedenog, da bi oštećenik mogao zahtijevati određenu izmaklu korist potrebno je dokazati da bi po redovitom tijeku stvari, tj. uz veliki stupanj izvjesnosti, ta korist bila ostvarena da nije bilo štetnikove radnje odnosno propuštanja.

17.1. Prema odredbi članka 13. ZSDU koji se primjenjuje u ovom slučaju, štetu koja građaninu nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska.

17.2. Dakle, za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu odredbe članka 13. ZSDU u konkretnom slučaju trebaju biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke: 1) nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave i sudstva, 2) postojanje štete koja je zbog toga nastala tužitelju i 3) uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete tužitelju.

17.3. Činjenična osnova tužbe utemeljena je na tvrdnji da je zbog protupravnog postupanja tuženice (nezakonito oduzimanje vozila) tužitelju nastala šteta u vidu izgubljene zarade.

17.4. Prema tome, nisu ispunjene pretpostavke koje bi dovele do odgovornosti države za štetu jer u ovom slučaju tužitelj nije dokazao da bi obavljanjem autoprijevozničke djelatnosti tužitelju nastala šteta u vidu izgubljene zarade koja bi zbog nezakonitog rada tijela državne uprave (oduzimanjem vozila) nastala tužitelju.

18. Stoga nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za naknadu štete po odredbama čl. 154., 155. i 189. ZOO. Također u konkretnom slučaju nema mjesta zaključku o postojanju odštetne odgovornosti tuženice niti u smislu odredbe čl. 13. ZSDU.

19. Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 21. svibnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.